REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1482/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o., Zagreb, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3188/2019-28 od 22. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje točka I., II., III., IV., V. i VI. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3188/2019-28 od 22. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 306-148/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 09.03.2006. godine, zaključenog između tužitelja IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- odredbe članka 6. Ugovora, a koja glasi:

„Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, iznos od 5.412,42 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015 do isplate , sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 306-148/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 09.03.2006. godine, zaključenog između tužitelja IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 3. stavka 2. Ugovora, a koja glasi: „po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“;

- dio odredbe članka 4. stavka 3. Ugovora, a koja glasi: „obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 11.271,59 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015 do isplate , sve po kamatnoj, po stopi koja se do 31. prosinca 2022 određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnove obračunatih zakonskih zateznih kamata po pojedinačnim potraživanjima tužitelja s osnove promjenjive kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i s osnove ništetnosti valutke klauzule zaključno s 30.09.2015., a nakon umanjenja za priznatu preplatu tužitelja u trenutku konverzije iznos od 4.507,67 EUR u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.477,29 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 22. rujna 2025. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.“.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku. Ističe da su stranke sklopile aneks sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su izmijenile valutu obveze iz CHF u EUR te odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, te promjena zbog CHF valute obveze, a sve temeljem odredbe članka 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća. Aneksom o konverziji ugovoren je novi početni otplatni plan kao da je od prvog dana bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR. Otuda i preplata koja je priznata u konverziji, a koja je manja od preplate izračunate po vještaku u ovom predmetu jer je vještak radio preplatu u odnosu na CHF i kune a u konverziji je rađen izračun preplate u odnosu na CHF i EUR, a kako je jedino i bilo moguće i ispravno jer je konverzijom taj kredit promijenjen u kredit u EUR. Sud nije primijenio pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos 1-2019. Prilikom konverzije svi su do tada uplaćeni iznosi tužitelja na ime anuiteta, pa i oni koji su plaćeni temeljem ništetnih odredbi uz valjani informirani pristanak tužitelja sklapanjem Aneksa, iskorišteni za zatvaranje obveza po, sada kreditu u EUR, onako kako i nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, tuženik nije zadržao ta sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi nego su ista iskorištena na zatvaranje obveza po kreditu denominiranom u EUR. O (ne)savjesnosti i (ne)poštenju tužitelja, kroz prizmu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača sud nije napisao niti jednu riječ. Pogrešna je i primjena članka 31. Zakona o obveznim odnosima (kapitalizirana zatezna kamata). Ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (kamata i tečaj), a čemu se tuženik izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i u odnosu na tuženikov prigovor zastare. Pogrešan je i tijek zatezne kamate, odnosno primjena članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Osporava i odluku o troškovima postupka jer je sud primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje, čime je evidentno povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te da se obveže tužitelja naknaditi tuženiku trošak postupka u cijelosti, a podredno vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika, kao kreditor, 9. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 101.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od po 521,87 CHF obračunato po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria bank na dan plaćanja. U članku 3. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,60 % godišnje, promjenjiva odnosno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope,

- da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZIDZPK) zaključile 19. siječnja 2016. Aneks uz ugovor o kreditu kojim je utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. u visini od 2.593,08 kuna koja će se koristiti za podmirenje budućih anuiteta do najviše 50 % sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020., a u vezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, ocijenio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu,

- da konverzija u konkretnom slučaju nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi,

- da iz sadržaja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koje proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu,

- da je aneksom ugovora o kreditu uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditu u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim,

- da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da su mu u banci ponudili kredit u CHF-u, jer da je neka akcija na te kredite i da je niža kamatna stopa,

- da tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem u pogledu odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu koja će ovisiti o odluci banke, i odredbe o valutnoj klauzuli CHF i na te odredbe tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, a iste su svakako za prosječnog potrošače nejasne i nerazumljive, suprotne načelu savjesnosti i poštenja, čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njegovim pravima i obvezama na njegovu štetu (prva rata kredita je bila oko 2.300,00 kn, a najviša oko 3.700,00 kn),

- da je konverzija rađena na način da su sve uplate tužitelja uzete u obzir i istima zatvarani anuiteti po simuliranom eur kreditu, da anuiteti koje je do dana konverzije tužitelj platio su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, da je kod tužitelja utvrđena preplata u konverziji od 2.593,08 kn,

- pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno kamatna stopa od 3,23% za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015., tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 5.412,42 eura. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 1.648,94 eura. Zatezne kamate obračunate na pojedinačne mjesečne iznose preplate kamate i tečaja do 30. rujna 2015. iznose 5.195,99 eura. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 6.418,44 eura. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatio 337,31 eura. Nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.853,15 euro. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 344,16 euro na dan 30. rujna 2015.

- da je vještak, očitujući o primjedbama tuženika, izjavio da tuženik prigovara izračunu s obzirom na pozitivne i negativne razlike, dok je zadaća vještaku bila da se obračuna isključivo preplata, odnosno više plaćeno i da je priznatu preplatu u konverziji cijenio sukladno člancima 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO).

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka, držeći kako unatoč sadržaju Aneksa Ugovora o kreditu, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom, te s osnove valutne klauzule.

8. Naime, sud prvog stupnja se poziva na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009. i 112/2012. - dalje: ZIDZPK) kao i stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-1096/2022.

9. Vezano za prigovor zastare, sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2014. u odnosu na odredbe ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa tužba podnesena 11. lipnja 2019. podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

10. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a i to od dana kad su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka, a koje uplate su vršene sukladno ugovoru o kreditu, uz primjenu odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO-a.

11. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

12. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

14. Pravilan je stav suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz postupka „Potrošač“, zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom članka 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP- a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP- a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 9. ožujka 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 4,60% godišnje, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

17. Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 4,60% godišnje što je početna kamatna stopa.

18. U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno članku 288.a stavku 6. ZPP-a i članku 189. stavku 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku, pa prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti. Kod toga se ističe da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. U tom smislu, u odnosu na potraživanje tuženika nije na određeni način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a.

19. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda poslovni broj Rev-2245/2017.

20. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 11. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen. Naime, samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provedbom konverzije, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF za razdoblje od važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji 19. siječnja 2016 . Navedeno iz razloga što sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, ugovorom o konverziji izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što proizlazi iz činjenice da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru o kreditu, a ne sklapanju novog ugovora o kreditu.

22. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

23. Naime, dodatkom ugovoru o kreditu samo je izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovor o korištenju kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama ZIDZPK, a na temelju kojih je i zaključen aneks ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzija kredita u CHF u kredit u valutu EUR izvršena je na temelju odredbi ZIDZPK, te se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

24. Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim, odnosno ništetnim, sukladno odredbi članka 81., članka. 83. i članka 90. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojemu mu je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

25. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč tome što je sklopio dodatak ugovora o kreditu, potražuje od tuženika isplatu preplaćenog iznosa koja je nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, budući da ona postoji unatoč zaključenom dodatku ugovora o kreditu, a što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem.

26. Tuženik nije dokazao da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta. Naime, tuženik tvrdi da je sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru dosljedno provedeno načelo konverzije i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, jer je kod tužitelja utvrđena preplata koja se u skladu s odredbom članka 19.c stavkom 1. točkom 5. alineja 1. ZPK koristi za namirenje budućih obroka kredita. Točan je žalbeni navod tuženika da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su konverzijom kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja, međutim navedeno nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude. Navedeno iz razloga što je vještak i pored toga utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 9. ožujka 2006 . do 19. siječnja 2016. temeljem ništetnih odredaba preplatio naprijed navedene iznose tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike, a tuženik ne dokazuje da je time otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, niti dokazuje da je tužitelj time obeštećen u cijelosti.

27. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate iznos 5.412,42 eura, na ime tečajne razlike iznos od 6.418,44 eura i na ime manje priznatog umanjenja preostale glavnice iznos od 4.853,15 eura, preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. 4.507,67 eura, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

28. Suprotno navodima tuženika iz nalaza i mišljenja vještaka i njegova iskaza proizlazi da je priznatu preplatu u konverziji cijenio sukladno člancima 171. i 172. ZOO-a.

29. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO-a obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa s osnove redovne kamate i tečajne razlike. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama ZOO-a.

30. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

31. Neosnovana je i žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku, a u svezi vremenske primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer po tarifnom broju 52. stavku 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

32. Iz navedenih je razloga valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 3. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić