REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1494/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anite Vrkić i Ive Vrkić, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1277/2024-18 od 18. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1277/2024-18 od 18. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I-Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 336-19/2005 sklopljenog 04. travnja 2005.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te ŠJ kao Korisnika kredita i BB kao Sudužnika te EB kao Založnog dužnika sadržane u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 (jedancijelodvadesetipetposto).

II-Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 492,14 € (slovima: četiristo devedeset i dva eura i četrnaest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 14. travnja 2005.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III-Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.454,64 € (slovima: tisuću četiristo pedeset i četiri eura i šezdeset i četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška, uvećanog za trošak sastava žalbe. Podredno, tuženik predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, te obveže tužitelja na naknadu tuženiku troška sastava žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženika kao kreditor 5. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 336-19/2005 kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je u članku 5. ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita, u iznosu od 1,25%. iznosa kredita.

9. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao kreditora, da se o naknadi za obradu kredita u visini od 1,25% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženik, nepošteno i nezakonito, primjenjivao i da je tužitelja kao drugu ugovornu stranu doveo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.

11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1,25% iznosa kredita (članak 5. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe članka 81. stavka 4 . Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.

12. Točno je, kako žalitelj navodi u žalbi, da tuženik kao trgovac ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

13. U odnosu na žalbene navode da tužitelj nema status potrošača činjenicom da je vlasnik obrta [obrt], autoprijevoznik, valja reći da je upravo na tuženiku bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020), uključujući i okolnost da tužitelj nije potrošač. Tuženik u tom pravcu činjenično nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran člankom 3. stavkom 1. točkom 3. ZZP/03. U ugovoru je kao svrha kredita navedena adaptacija stana, a saslušan kao stranka tužitelj je iskazao da se radi o stanu u kojem živi, da nije kreditna sredstva koristio vezano uz djelatnost, jer je vozač, ima knjigovođu, pa mu nikakav poseban prostor nije potreban za djelatnost.

14. U vezi žalbenog navoda da je općepoznato na što se odnosi naknada treba navesti da je tuženik trebao tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze.

15. Pri tome valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/2017.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

16. Imajući u vidu da je tuženik sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužitelja, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je predmetna odredba ništetna.

17. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 492,14 eura i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženik određenim žalbenim tvrdnjama nije osporio.

18. Suprotno žalbenim navodima i pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, dakle odgovoran je za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni je stjecatelj, pa tužitelj ostvaruje pravo na povrat plaćenog sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade .

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tužitelju, koji je uspio u sporu, dosudio troškove postupka, po članku 154. stavku 1. ZPP-a. Žalitelj neosnovano ističe da tužitelj nema pravo na troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu, pozivom na članak 11. stavak 1. točku 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/1995., 57/1996., 137/2002., 26/2003., 125/2011., 112/2012., 157/2013., 110/2015., 118/2018. i 51/2023.) po kojem su oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa . To stoga što pitanje naknade za obradu kredita nije bilo predmetom kolektivne tužbe, već samo pitanje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa), jer po tarifnom broju 52. stavku 3. Odvjetničke tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Također je prvostupanjski sud obrazložio za koje je radnje tužitelju priznao troškove i u kojem iznosu, pa je i žalba žalitelja protiv odluke o troškovima postupka neosnovana.

20. Iz navedenih su razloga svi žalbeni navodi neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola 3. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić