Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-288/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Irena Vujčić, odvjetnica iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 24. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 3. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] broj 060616215804 koji su dana 16. lipnja 2006. sklopili tužiteljica ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,39 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] broj 060616215804 koji su dana 16. lipnja 2006. sklopili tužiteljica ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] broj 060329266734 solemniziranom po javnom bilježniku Ivanu Čubelić, iz Siska, S. i A. Radića 34, pod brojem OU-835/2006 od 16. lipnja 2006. isplati iznos od 2.682,65 eur / 20.212,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini kamatne stope koja teče od dospijeća pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana., kako slijedi:

- na iznos od 0,56 eur / 4,25 kn od 13.10.2008. god. do isplate

- na iznos od 1,48 eur / 11,16 kn od 03.11.2008. god. do isplate

- na iznos od 1,98 eur / 14,94 kn od 10.11.2008. god. do isplate

- na iznos od 3,23 eur / 24,32 kn od 01.01.2009. god. do isplate

- na iznos od 3,57 eur / 26,90 kn od 12.01.2009. god. do isplate

- na iznos od 5,52 eur / 41,61 kn od 02.02.2009. god. do isplate

- na iznos od 3,02 eur / 22,76 kn od 13.02.2009. god. do isplate

- na iznos od 0,42 eur / 3,16 kn od 02.03.2009. god. do isplate

- na iznos od 9,82 eur / 73,99 kn od 13.03.2009. god. do isplate

- na iznos od 0,71 eur / 5,38 kn od 01.04.2009. god. do isplate

- na iznos od 5,30 eur / 39,95 kn od 14.04.2009. god. do isplate

- na iznos od 0,41 eur / 3,08 kn od 02.05.2009. god. do isplate

- na iznos od 6,13 eur / 46,16 kn od 12.05.2009. god. do isplate

- na iznos od 4,41 eur / 33,20 kn od 12.06.2009. god. do isplate

- na iznos od 0,05 eur / 0,35 kn od 01.07.2009. god. do isplate

- na iznos od 5,33 eur / 40,15 kn od 13.07.2009. god. do isplate

- na iznos od 1,05 eur / 7,92 kn od 01.08.2009. god. do isplate

- na iznos od 2,55 eur / 19,23 kn od 11.08.2009. god. do isplate

- na iznos od 5,53 eur / 41,69 kn od 11.09.2009. god. do isplate

- na iznos od 1,79 eur / 13,50 kn od 01.10.2009. god. do isplate

- na iznos od 2,18 eur / 16,40 kn od 12.10.2009. god. do isplate

- na iznos od 0,37 eur / 2,80 kn od 02.11.2009. god. do isplate

- na iznos od 4,08 eur / 30,77 kn od 11.11.2009. god. do isplate

- na iznos od 1,82 eur / 13,70 kn od 01.12.2009. god. do isplate

- na iznos od 3,03 eur / 22,80 kn od 11.12.2009. god. do isplate

- na iznos od 1,69 eur / 12,75 kn od 01.01.2010. god. do isplate

- na iznos od 6,18 eur / 46,60 kn od 12.01.2010. god. do isplate

- na iznos od 1,81 eur / 13,65 kn od 01.02.2010. god. do isplate

- na iznos od 7,82 eur / 58,90 kn od 11.02.2010. god. do isplate

- na iznos od 0,82 eur / 6,19 kn od 01.03.2010. god. do isplate

- na iznos od 8,93 eur / 67,29 kn od 16.03.2010. god. do isplate

- na iznos od 4,88 eur / 36,75 kn od 01.04.2010. god. do isplate

- na iznos od 7,19 eur / 54,20 kn od 12.04.2010. god. do isplate

- na iznos od 0,23 eur / 1,74 kn od 03.05.2010. god. do isplate

- na iznos od 12,37 eur / 93,18 kn od 11.05.2010. god. do isplate

- na iznos od 0,86 eur / 6,50 kn od 01.06.2010. god. do isplate

- na iznos od 12,54 eur / 94,52 kn od 02.06.2010. god. do isplate

- na iznos od 14,95 eur / 112,65 kn od 01.07.2010. god. do isplate

- na iznos od 6,86 eur / 51,70 kn od 12.07.2010. god. do isplate

- na iznos od 4,68 eur / 35,25 kn od 02.08.2010. god. do isplate

- na iznos od 12,37 eur / 93,18 kn od 11.08.2010. god. do isplate

- na iznos od 1,67 eur / 12,55 kn od 01.09.2010. god. do isplate

- na iznos od 25,51 eur / 192,24 kn od 13.09.2010. god. do isplate

- na iznos od 0,12 eur / 0,90 kn od 01.10.2010. god. do isplate

- na iznos od 23,64 eur / 178,14 kn od 13.10.2010. god. do isplate

- na iznos od 24,39 eur / 183,80 kn od 11.11.2010. god. do isplate

- na iznos od 9,64 eur / 72,63 kn od 01.12.2010. god. do isplate

- na iznos od 20,20 eur / 152,21 kn od 13.12.2010. god. do isplate

- na iznos od 37,07 eur / 279,31 kn od 11.01.2011. god. do isplate

- na iznos od 0,94 eur / 7,08 kn od 01.02.2011. god. do isplate

- na iznos od 27,48 eur / 207,05 kn od 11.02.2011. god. do isplate

- na iznos od 0,67 eur / 5,07 kn od 01.03.2011. god. do isplate

- na iznos od 28,84 eur / 217,32 kn od 11.03.2011. god. do isplate

- na iznos od 27,72 eur / 208,89 kn od 01.04.2011. god. do isplate

- na iznos od 16,61 eur / 125,15 kn od 01.05.2011. god. do isplate

- na iznos od 13,75 eur / 103,57 kn od 11.05.2011. god. do isplate

- na iznos od 2,41 eur / 18,19 kn od 01.06.2011. god. do isplate

- na iznos od 36,41 eur / 274,31 kn od 13.06.2011. god. do isplate

- na iznos od 2,61 eur / 19,70 kn od 01.07.2011. god. do isplate

- na iznos od 40,71 eur / 306,71 kn od 12.07.2011. god. do isplate

- na iznos od 19,95 eur / 150,29 kn od 01.08.2011. god. do isplate

- na iznos od 41,44 eur / 312,26 kn od 11.08.2011. god. do isplate

- na iznos od 0,89 eur / 6,74 kn od 01.09.2011. god. do isplate

- na iznos od 40,51 eur / 305,19 kn od 12.09.2011. god. do isplate

- na iznos od 38,10 eur / 287,03 kn od 12.10.2011. god. do isplate

- na iznos od 38,89 eur / 293,05 kn od 11.11.2011. god. do isplate

- na iznos od 38,94 eur / 293,40 kn od 13.12.2011. god. do isplate

- na iznos od 5,73 eur / 43,14 kn od 01.01.2012. god. do isplate

- na iznos od 36,54 eur / 275,32 kn od 11.01.2012. god. do isplate

- na iznos od 25,75 eur / 194,00 kn od 01.02.2012. god. do isplate

- na iznos od 18,47 eur / 139,19 kn od 13.02.2012. god. do isplate

- na iznos od 44,01 eur / 331,56 kn od 12.03.2012. god. do isplate

- na iznos od 42,45 eur / 319,82 kn od 11.04.2012. god. do isplate

- na iznos od 43,34 eur / 326,55 kn od 11.05.2012. god. do isplate

- na iznos od 44,43 eur / 334,74 kn od 13.06.2012. god. do isplate

- na iznos od 43,01 eur / 324,03 kn od 11.07.2012. god. do isplate

- na iznos od 7,68 eur / 57,88 kn od 01.08.2012. god. do isplate

- na iznos od 35,99 eur / 271,18 kn od 02.08.2012. god. do isplate

- na iznos od 40,40 eur / 304,39 kn od 11.09.2012. god. do isplate

- na iznos od 41,45 eur / 312,31 kn od 11.10.2012. god. do isplate

- na iznos od 43,44 eur / 327,31 kn od 13.11.2012. god. do isplate

- na iznos od 15,49 eur / 116,69 kn od 01.12.2012. god. do isplate

- na iznos od 27,63 eur / 208,19 kn od 10.12.2012. god. do isplate

- na iznos od 39,08 eur / 294,45 kn od 01.01.2013. god. do isplate

- na iznos od 4,40 eur / 33,14 kn od 10.01.2013. god. do isplate

- na iznos od 40,44 eur / 304,66 kn od 01.02.2013. god. do isplate

- na iznos od 42,52 eur / 320,33 kn od 01.03.2013. god. do isplate

- na iznos od 42,99 eur / 323,93 kn od 01.04.2013. god. do isplate

- na iznos od 42,06 eur / 316,88 kn od 01.05.2013. god. do isplate

- na iznos od 39,29 eur / 296,03 kn od 01.06.2013. god. do isplate

- na iznos od 37,57 eur / 283,09 kn od 01.07.2013. god. do isplate

- na iznos od 39,09 eur / 294,56 kn od 01.08.2013. god. do isplate

- na iznos od 40,14 eur / 302,47 kn od 01.09.2013. god. do isplate

- na iznos od 42,82 eur / 322,66 kn od 01.10.2013. god. do isplate

- na iznos od 41,35 eur / 311,55 kn od 01.11.2013. god. do isplate

- na iznos od 42,01 eur / 316,52 kn od 01.12.2013. god. do isplate

- na iznos od 42,55 eur / 320,59 kn od 01.01.2014. god. do isplate

- na iznos od 35,31 eur / 266,01 kn od 01.02.2014. god. do isplate

- na iznos od 36,18 eur / 272,59 kn od 01.03.2014. god. do isplate

- na iznos od 35,73 eur / 269,21 kn od 01.04.2014. god. do isplate

- na iznos od 34,86 eur / 262,63 kn od 01.05.2014. god. do isplate

- na iznos od 34,46 eur / 259,67 kn od 01.06.2014. god. do isplate

- na iznos od 34,64 eur / 260,96 kn od 01.07.2014. god. do isplate

- na iznos od 35,74 eur / 269,25 kn od 01.08.2014. god. do isplate

- na iznos od 36,86 eur / 277,70 kn od 01.09.2014. god. do isplate

- na iznos od 36,76 eur / 276,95 kn od 01.10.2014. god. do isplate

- na iznos od 37,32 eur / 281,20 kn od 01.11.2014. god. do isplate

- na iznos od 38,13 eur / 287,29 kn od 01.12.2014. god. do isplate

- na iznos od 37,80 eur / 284,81 kn od 01.01.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.02.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,25 eur / 288,19 kn od 01.03.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.04.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.05.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.06.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.07.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,26 kn od 01.08.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.09.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,26 kn od 01.10.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.11.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.12.2015. god. do isplate

- na iznos od 38,26 eur / 288,27 kn od 01.01.2016. god. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja koji glasi:

"Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 964,52 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od 23. siječnja 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj od 23. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022., određena za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, određena za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena."

V. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužiteljici ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak u iznosu od 1.500,00 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 3. studenog 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (dalje tužitelj) je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika OTP BANKA d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 (dalje tuženik), radi isplate. U tužbi navodi da su stranke 16. lipnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 060616215804 solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Čubelić, iz [adresa], pod brojem OU-835/2006, u kojem je u članku 1. točka 1.1. navedeno: „Na temelju Odluke Komisije za odobravanje kredita građanima br. 54 od 25. svibnja 2006., Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit za mlade za prijevremenu otplatu kredita u OTP banci d.d. iznosu od 32.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom o kreditu.“ U točki 1.3. je navedeno: „Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.“ U točki 1.4. stoji: “Svaki će se povrat, izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta.“ U čl. 3. pod točkom 3.3. stoji: „Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.“ Citirane odredbe Ugovora o kreditu su nepoštene i kao takve, povrijedile su prava tužitelja kao korisnika kredita, jer tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti se o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. U tom smislu je i Trgovački sud u predmetu P-1401/12 po kolektivnoj tužbi za zaštitu interesa potrošača utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27). Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 je zaključeno: „Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.“…“Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.“…… „Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.“ Sud je dakle, utvrdio da je svaki pojedini tuženik u predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a među njima i tuženik u ovom predmetu, povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, na upit tužitelja o najpovoljnijem kreditu, od strane djelatnika tuženika mu je sugeriran kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniji i najsigurniji kredit, jer da je CHF stabilna valuta koja se rijetko mijenja i da je ponuđena najniža kamata, a s obzirom na trajanje ugovora, da mu je to najbolji izbor kredita. Vjerujući u navode djelatnika Banke, a s obzirom da osobno nema stručnih znanja o bankarskim poslovima niti o intervalutarnim kretanjima, tužitelj je poslušao savjet i uputu djelatnika Banke, te se odlučio za kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tužitelju nije dana mogućnost pregovarati sa tuženikom o odredbama ugovora, nego je samo mogao prihvatiti unaprijed sastavljeni, standardni, tipski formularni ugovor tuženika, ukoliko želi ostvariti kredit. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. je zaključeno: „Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva,…, ali nije razumljiva.“ …“ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženici su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a 91. odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena.“…“ banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.“ S obzirom na činjenicu da je tuženik kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima tužitelju ponudio kao gotov proizvod, tužitelj nije mogao pregovarati, a time ni utjecati na odredbe unaprijed sastavljenog, standardiziranog ugovora tuženika kao što ne bi mogao utjecati na svojstva bilo kojeg drugog gotovog proizvoda u ponudi. Slijedom navedenog, nedvojbeno je da niti o jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovarao, nego je jedino mogao takav kredit prihvatiti ili ne prihvatiti. Ovo je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Pored činjenice da nije bio informiran o rizicima koje nosi ugovaranje valutne klauzule u CHF, on nije raspolagao ni osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Odredbom čl. 138.a ZZP/03 i čl. 118. ZZP 14, je određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom citirane odredbe i presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2014 i Pž-6632/2017 odredbe Ugovora o kreditu broj 060616215804 navedene u točki I. tužbe su ništetne. Isto tako, Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502. C ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će i biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana švicarski franak. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. je potvrđen stav toga Suda sadržan u odluci Rev-3412/2018 od 19. ožujka 2019. da se utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu moraju primjenjivati i u pojedinačnom sporu, ako se radi o istovrsnom ugovoru. „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“ Dana 22.01.2016.g. tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda RH korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Nadalje, Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet JR protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovore na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom ima smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača sa posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41.i 43. Presude). Prema tome, uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju. Osim navedenoga iz Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 14. siječnja 2016. proizlazi da je tuženik utvrdio da na dan 30.09.2015.g. nedospjela glavnica kredita u EUR iznosi 16.132,65 EUR, a što je u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na taj dan iznosilo 123.125,64 kn (tečaj EUR = 7.632078). Međutim, kada se preostala glavnica iz čl. 4. Dodatka Ugovoru o kreditu u iznosu od 40.360,80 CHF pomnoži sa tečajem na dan isplate kredita 27.02.2007. (4.65551), dobijemo iznos od 113.103,43 kn. Tužitelju na ime navedene razlike pripada iznos od 1.330,18 eur /10.022,21 kn za zakonskom zateznom kamatom počev od 1. listopada 2015. pa do isplate. Tužitelj je temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 060616215804 platio tuženiku veći iznos od onoga koji bi platio da nije bilo ništetnih odredbi Ugovora i to za iznos od ukupno 2.682,65 eur / 20.212,57 kn po osnovi ništetne valutne klauzule. Kako je sve ono što je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredbi ugovora stečeno bez pravne osnove, tuženik je to dužan vratiti tužitelju. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima.

2. U svom odgovoru na tužbu od 31. listopada 2023. tuženik ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, ističe prigovor zastare, kako s osnova naknade štete, tako i s osnova stjecanja bez osnove, smatra da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Nadalje upire da su stranke sklopile Dodatak 1. ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama o zakonu potrošača, pa prihvaćanjem ponude iz Sporazuma o korištenju preplate sporazumno je izmijenjena kreditna obveza. Sukladno svemu navedenom, smatra neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja i predlaže tužitelja u cijelosti odbiti sa tužbenim zahtjevom. Podneskom od 7. veljače 2024. tuženik je istakao prigovor radi prijeboja s osnova isplate koju je tužitelju učinjena u postupku konverzije u iznosu od 964,52 €.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 12-18 spisa), otplatni plan (stranica 19-48 spisa), radnje kojim se provodi Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (stranica 49-54 spisa), pregled uplata po kreditu broj 060616215804 (stranica 76-82 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Kseniji Vrebac.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu od 16. lipnja 2006., koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 32.000,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti (članak 1. ugovora), po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Radi se o stambenom kreditu za mlade. Čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit odobrava na 25 godina i otplata kredita će se vršiti u 301 mjesečnih anuiteta. Člankom 3. je određena kamatna stopa od 4,39 %, s time da je kamatna stopa promjenjiva.

6. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je po struci učiteljica razredne nastave te je OTP banka bila njena banka kada je počela raditi. Kada je stekla prve uvjete, pratila je jedan stan koji je željela kupiti i otišla je u svoju banku kod tuženika raspitati se o kreditu. To je bilo njeno prvo radno mjesto i rata kredita joj je bila vrlo bitna. U banci sa djelatnicom koja radi na kreditima razgovarala je što joj je najbolje i što može plaćati, te joj je ona ponudila kredit u CHF-u kao povoljan kredit. Kada ju je pitala, rekla joj je da je CHF stabilan i da se ne očekuju neke veće promjene te su joj rata kredita i te njene riječi bile dovoljna garancija za podizanje kredita. Kredit je bio sklopljen na obrascu banke i ona nije o pojedinim odredbama pregovarala, nitko joj nije ništa objašnjavao vezano uz odnos HNB-a prema CHF-u, odnosno EUR. Isto tako joj nitko nije govorio da bi rata kredita mogla u tolikoj mjeri narasti kao što je narasla. Kada ju je banka pozvala, izvršila je konverziju kredita ali smatra da joj tom konverzijom nije vraćeno ono što je u znatnoj mjeri preplatila u ranijem kreditu te sukladno tome ima pravo na ove iznose koje je utužila. Nema nikakav obrt niti Trgovačko društvo na sebi, kredit je digla isključivo za kupnju stana u kojem živi.

7. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru, npr. u svim točkama ugovora se spominje korisnik kredita, a ne osoba imenom i prezimenom).

9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu), sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi se o adaptaciji kuće kao fizička osoba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, mjesnoj nadležnosti). Tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

10. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba kredita gdje se govori o korisniku kredita, a ne osobi imenom i prezimenom. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, mjesnoj nadležnosti) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

12. Nadalje, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao tim više što je tužitelj iskazao da su ga nagovarali na kredit kao najpovoljniji). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

13. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka, a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da su banke u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

15. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 KR i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 E i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

16. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku vezanim za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovorna glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

17. Naime, u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 98. ZZP-a/07 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 99. ZZP-a/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a/07 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF i kamatnu stopu), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

19. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, odnosno na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

20. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.

21. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

22. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 99. ZZP-a/07, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 SR od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

23. Dakle, sud smatra osnovanim utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, pa imajući u vidu navedeno u smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog jednostranog porasta rate, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao).

24. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2008., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

25. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

26. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Kseniji Vrebac, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je tužitelj s tuženikom sklopio 16. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 060616215804. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit u iznosu od 32.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan isplate kredita, uz rok otplate od 25 godina i to kroz 301 jednakih mjesečnih rata i uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,39 %. Prilikom izračuna koristila je metode obračuna kamata sukladno potpisanom Ugovoru o kreditu. Pored gore navedenog, sam izračun ne uključuje sve uplate nastale po osnovi pokrića eventualnih troškova kredita (naknade, opomene i sl.), kao i eventualno plaćene zakonske zatezne kamate, već se samo fokusira na obračunsku razliku između anuiteta. U izradi izračuna primjenjivala je srednji devizni tečaj HNB-a na dan isplate kredita, sukladno predmetnom ugovoru. Vještakinja je u tablici broj 1. prikazala tzv. pozitivne razlike, te je utvrdila da razlika više plaćenih anuiteta zbog povećanja tečaja CHF važećem na dan uplate iznosi 2.682,71 €. Vještakinja je utvrdila i tzv. negativne razlike u iznosu od 90,58 €, međutim kako tužiteljica ove mjesece nije utužila a tuženik nije u odnosu na isto istakao niti prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev, sud o istome nije odlučivao, niti je uzeo ove razlike u obzir. Vještakinja je još navela kako iz podataka u spisu ne postoji niti jedan podatak o utvrđenoj eventualnoj preplati na dan konverzije. Tuženiku je nalaz dostavljen, isto tako je vještakinja bila saslušavana i na ročištu 24. rujan 2025. i tuženik ni na tom ročištu nije stavljao prigovor na nalaz vještaka, naročito u dijelu u kojem ista navodi da u spisu ne postoji nikakva dokumentacija iz koje bi ona mogla zaključiti da postoji preplata s osnova kredita utvrđenom glavnicom.

27. Između tužitelja i tuženika (kao kreditora) sklopljen je Dodatak 1. Ugovora o kreditu (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, kojim ugovorne strane utvrđuju da je nedospjela glavnica na dan 20. siječnja 2016. iznosi 16.132,65 € i time je došlo do promjene osnovnog ugovora broj 060616215804 u ugovor broj 151109070300, ugovara se promjenjiva kamatna stopa od 5,84 %. Navedenim Dodatkom ugovora nije nigdje utvrđeno da postoji kakva utvrđena preplata koja će se tužitelju vratiti kroz kasniju otplatu kredita. Tuženik je tijekom postupka (podnesak od 7. veljače 2024.) istakao prigovor radi prijeboja preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverziju a po osnovi Dodatka broj 1. ugovora o kreditu i tražio je da se utvrdi navedeni iznos. Sud je u rješenju od 26. veljače 2025. dao takav zadatak vještaku (točka 5. nalaza), te se vještak u svom nalazu i mišljenju očitovao da niti u Dodatku ugovora niti iz kasnije dostavljene dokumentacije nije utvrđeno da postoji eventualna preplata na dan konverzije, pa kako tuženik istome nije prigovarao, sud smatra da takva preplata nije utvrđena niti je tužitelju isplaćena te sukladno tome u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, sud je odbio tuženika sa istaknutim prigovorom u cijelosti.

28. Nesporno je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

29. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

30. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 JR od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

31. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

32. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka, Dodatka ugovora o kreditu, vidljivo da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljanja pravična ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, postoji iznos s osnova valutne klauzule koje je tužitelj više platio, kao i razlika u glavnicama, slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO, a kako je utužio, dakle tužitelju je priznata razlika po osobni promjena tečaja CHF u odnosu da je plaćao anuitete po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen u iznosu od 2.682,71 EUR.

33. Na tako dosuđene iznose tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. (u odnosu na točku I., a u odnosu na točku II. izreke, tužitelju je dosuđena kamata od dospijeća, odnosno od izvršene konverzije 30. rujna 2015.). Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

34. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 €, trošak sastava podneska od 11. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 €, zatim trošak zastupanja na ročištima od 8. veljače 2024., 2. rujna 2024., te 24. rujna 2025., svako u iznosu od 200,00 €, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 €, te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 €, što ukupno iznosi 1.500,00 €.

35. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Sisak, 3. studenog 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Ireni Vujčić, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba