REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-1342/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Markač-Greif & Partneri j.t.d., Zagreb, protiv tuženog 0AR d.o.o., Osijek, Ulica Svetog Leopolda Bogdana Mandića 50A, OIB 26045420112, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-36/2016-43 od 19. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se u pobijanom dijelu - točka II. i IV. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-36/2016- 43 od 19. kolovoza 2025.
II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točka I. i III. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-36/2016-43 od 19. kolovoza 2025.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku 0AR d.o.o. Osijek, Ulica svetog Leopolda Bogdana Mandića 50A, OIB:26045420112, da tužitelju ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.000,00 eura (četiritisućeeura) sa zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od
7.945,05 eura (sedamtisućadevetstočetrdesetpeteurapetcenti) sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 28. siječnja 2016. pa do isplate, kao neosnovanim.
III. Nalaže se tuženiku 0AR d.o.o. Osijek, Ulica svetog Leopolda Bogdana Mandića 50A, OIB:26045420112, da tužitelju ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.336,20 eura (tisućutristotridesetšesteuradvadesetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 19. kolovoza 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od
2.120,60 eura (dvijetisućestodvadeseteurašezdesetcenti) s pripadajućom zateznom kamatom od 19. kolovoza 2025. pa do isplate, kao neosnovan.“
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj u odnosu na točku II. i IV. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U osnovnom ističe da uzimajući u obzir težinu objavljenih neistina, kleveta i uvreda, kao i način na koji su objavljene - zloupotrebom medija (televizija) koji imaju izuzetno veliku moć, pri čemu tuženik nije postupao u dobroj vjeri i s ciljem objektivnog informiranja javnosti, da se u predmetnom slučaju radi se o teškom kršenju tužiteljevih prava na ugled, čast i dostojanstvo, koje povrede opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u ukupno zahtijevanom iznosu. Osporava i odluku o troškovima postupka.
Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.
3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u odnosu na točku I. i III. izreke pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka. Ističe da je sud počinio i bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer je izreka pobijanog dijela presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno u obrazloženju presude nema uopće razloga, ili u njemu nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi kao sadržaj isprava i samih tih isprava. Tvrdi da tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu, odnosno nije dokazao štetu koju je navodno pretrpio objavom sporne informacije, odnosno da je objavljena informacija u emisiji „Bujica“ bila podobna povrijediti čast i ugled tužitelja kao i narušiti mu zdravlje u vidu povrede prava osobnosti, a također da nije dokazao a niti učinio vjerojatnom niti jednu od subjektivnih tegoba na koju se poziva, a niti da je dokazao da bi upravo te tegobe bila u uzročno posljedičnoj vezi sa spornom objavom. I nadalje ostaje kod tvrdnje da se i ranijim objavama pisalo isto i slično o tužitelju, te da je on samo iznosio i prenosio ranije objavljene informacije za koje je postojano opravdan interes javnosti, a sve to stoga što je tužitelj javna osoba. Ukazuje da sud o činjenici je tužitelj javna osoba te da je za objavu spornog članka postojao opravdan interes javnosti u smislu razloga za isključenje odgovornosti tuženika, sud nije vodio računa. Tvrdi da je odbijanjem njegova dokaznog prijedloga u pravcu saslušanja svjedoka ZR, ŽRJ, OR, ZRJ i ORJ a na okolnost istinitosti spornih objava, sud povrijedio načelo materijalne istine te je činjenično stanje ostalo pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno.
Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.
4. Sa žalbama tužitelja i tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).
4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.
5. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži naknadu neimovinske štete u iznosu od 11.945,05 eur / 90.000,00 kn, tvrdeći da mu je tuženik kao nakladnik Osječke televizije u emisiji „Bujica“ koja je emitirana 28. listopada 2015., iznošenjem neprovjerenih i neistinitih informacija, te uvredljivih objeda o njemu i njegovim postupcima u obavljaju funkcije Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, nanio povredu prava osobnosti i to prava na ugled, čast i dostojanstvo, a zbog čega je pretrpio duševne boli. Naknadu zahtjeva na temelju odredbi članka 21. stavak 1., 2. i 3. te članka 22. stavak 2. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/2004., 84/2011., 81/2013. i 114/2022. - dalje: ZM) uz primjenu odredbi članka 1100. u vezi s člankom 19. i 1046. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO).
7. Među parničnim strankama nije sporno da je ispunjena procesna pretpostavka iz članak 22. stavak 2. u vezi sa odredbom člankom 23. ZM, odnosno da se prije podnošenja tužbe tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za objavu ispravka spornih informacija - po kom zahtjevu tuženik nije postupio, te je time ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi naknade štete.
7.1. Nije sporno niti da je u emisiji „Bujica“ pod nazivom „PR ide u zatvor?!“ tuženik iznio brojne informacije o tužitelju. Radi se o emisiji koja je emitirana na Osječkoj televiziji dana 28. listopada 2015., a pregledom te emisije sud je utvrdio:
- da emisija traje 55 minuta i da je u istoj gostovao PR;
- da u uvodu emisije voditelj i urednik ĐR navodi da su dan ranije bivši član Nadzornog odbora HRT-a PR i bivši član Uprave HRT-a TR protiv tužitelja kao glavnog ravnatelja HRT-a podnijeli DORH-u i USKOKU kaznenu prijavu, u kojoj se tužitelja tereti za ozbiljno kazneno djelo za koje bi mogao završiti u zatvoru i do 10 godina;
- da je u emisiji u sklopu priloga novinarke LR objavljen unaprijed sačinjen intervju sa TR (1.48 - 6.46 min.) u kojem novinarka navodi da se „tužitelj kao miljenik bivšeg predsjednika UR te aktualnog premijera RR po prvi puta našao u ozbiljnom problemu sa zakonom i da bi uskoro mogao završiti i u Remetincu“, da su protiv istog podnijeli kaznenu prijavu zbog zlouporabe položaja i ovlasti bivši član Uprave HRT-a TR i bivši član Nadzornog odbora HRT-a PR, u kojem intervjuu TR navodi da je kaznenu prijavu podnio protiv tužitelja jer je na kraju 2012. donio Cjenik reemitiranja programa HRT-a na PAY TV platformama sa retroaktivnim djelovanjem sa 10 puta manjim cijenama, da je time umjesto podnošenjem pripremljenih tužbi protiv PAY TV operatera, pogodovao istima, te se u prilogu navodi da je navedenim tužitelj iskoristio kratko vrijeme kada je HRT poslovao bez propisanog nadzora, a što je HRT-u prouzročilo štetu koja se mjeri u desecima milijuna kuna, da novinarka navodi da tužitelju ne prijeti samo gubitak radnog mjesta već i zatvorska kazna u trajanju od 1 do 10 godina, da je „tajming“ prijave vrlo nezgodan, jer se bliže izbori pa se postavlja veliko pitanje može li za tužitelja RR intervenirati u DORH-u i USKOK-u i spriječiti procesuiranje SDP-u bliskog ravnatelja;
- da KR kao gost u emisiji navodi da je tužitelj kandidat UR, dok voditelj i urednik emisije ĐR navodi da je tužitelj i Milanovićev čovjek koji je utjecao na HRT program, jer je susret predsjednice Republike Hrvatske s predstavnicima dijaspore tretiran na krajnje marginalan način, dok se s druge strane plaća skupi satelit za beznačajan prilog o IR, prijatelju i financijeru RR (9.42 min);
- da PR u emisiji navodi (13.56 min) da je tužitelj iskoristio utjecaj u Ministarstvu kulture za ne donošenje Statuta medija za koje se zalagao Nadzorni odbor HRT-a, da je tužitelj postavljao svoje kumove i prijatelje za glavne urednike, te nije dao da ih izabere redakcija i na taj način utjecao na nezavisnost novinara i da tužitelj laže kada kaže da to ne radi (14.23 min), da se provedbom nove sistematizacije uoči izbora željela stabilizirati pozicija urednika koje je tužitelj doveo na HRT (15.25 min), da tužitelj nije htio dati podatke o plaćama (15.33 min);
- da ĐR navodi da je novinarka OR jedna od žrtava tužiteljeve ekipe (17.48 min), da je policija dio „svega toga“ misleći na tragičnu smrt VR i da je tužitelj viđen sa zamjenikom ravnatelja Policije u Splitu u vrijeme trajanja istrage vezano za taj tragični događaj (23.08 min), na što ĐR odgovara „Tako to, kaže se u narodu, Udba radi“ (23.18 min);
- da ĐR spominje da postoji tužiteljeva „Huda jama“ navodeći VR, HR (23.21 min.), povezuje tužitelja sa seksizmom motiviranim otkazima nabrajajući ZR, ŽRJ, OR, ZRJ (23.33 min), ĐR pita PR „kakva je to poruka, kakve su to kvalifikacije ŽR, koji izgleda kao vrhovni i poslovni i svaki drugi autoritet, kada se tako može ponašati“ (23.58 min);
- da PR navodi da je tužitelj prevario Nadzorni odbor, jer je u Sabor uputio drugačiju verziju Statuta od izglasanog od strane Nadzornog odbora (24.25 min), da tužitelja zakon ne zanima (24.54 min), da tužitelj nije htio promijeniti ni zarez u ugovoru pristiglom od HDS ZAMP-a (osnivač i prvi tajnik UR), da je tužitelja UR izmislio i doveo (26.28 min);
- da se tužitelja dovodi u vezu s grupom „Labrador“ (26.49 min), te se navodi da je tužitelj donošenjem Cjenika oštetio HRT za 40 milijuna kuna (28.30 min).
7.2. Polazeći od prethodno utvrđenog sadržaja sporne emisije, njegovom ocjenom, te ocjenom materijalne dokumentacije u predmetu - preslika novinskih članaka i objava s internetskih portala, ali i iskaza saslušanih svjedoka (NR, BR, PR, TR te tužitelja kao parnične stranke) sud prvoga stupnja je utvrdio da se sadržajem sporne emisije tužitelj dovodi u vezu s operacijom „Labrador“, da ga se prikazuje kao osobu koja iskazuje netrpeljivost prema osobama suprotnog spola na način da im otkazuje ugovore o radu, da ima svoje žrtve (novinarku OR), poistovjećuje ga sa počiniteljima teških masovnih zločina koji ima svoju „Hudovu jamu“ navodeći u tom kontekstu pokojne VR i HR, dovodi ga se u vezu sa tragičnom smrti VR i utjecanjem na policijsku istragu vezano za okolnosti njene tragične smrti, uz komentar voditelja emisije da to tako Udba radi, a čime se tužitelja percipira kao osobu koja postupa na jednak način kao i zloglasna tajna služba bivše države – Udba, da se tužitelja navodi kao počinitelja teških kaznenih djela zbog kojih mu prijeti ne samo otkaz, nego i zatvor u trajanju od 1 do 10 godina, da se rado o osobi koja je svojim postupanjem oštetila HRT za oko 40 milijuna kuna, da isti ne poštuje zakon u svom radu i postupanju, da zapošljava svoje prijatelje i kumove, da ga je na to radno mjesto doveo UR i da je Josipovićev i Milanovićev miljenik, da je tužitelj politički pijun i osoba koja iskazuje netrpeljivost prema osobama suprotnog spola.
7.3. Stoga sud zaključuje da se izrazi koji su u spornoj emisiji korišteni u odnosu na tužitelja i to posebno oni u pravcu „Udbe“, „Radmanove Hude jame“, „Labrador“ i počinitelja teških kaznenih djela, istog prikazuju u negativnom smislu, prelaze dozu prihvatljivog kriticizma i kao takvi su podobni povrijediti čast, ugled i dostojanstvo tužitelja. Pritom, sud je cijenio i činjenicu da je kaznena prijava protiv tužitelja o kojoj se govorilo u emisiji i dovodilo ga u vezu s počinjenjem teškog kaznenog djela zbog kojeg mu prijeti otkaz i kazna zatvora od 1 do 10 godina, odbačena, te da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio sankcioniran u obavljanju službene dužnosti zbog navodnih zlouporaba i propusta o kojima se govorilo u emisiji, a niti da je isti prouzročio bilo kakvu štetu, a posebno višemilijunsku štetu na HRT-u u obnašanju dužnosti glavnog ravnatelja, a niti da su novinarke koje su se u emisiji spominjale dobile otkaz zbog tužiteljeve netrpeljivosti prema suprotnom spolu ili da je tužitelj utjecao na istragu vezano za tragični događaj oko VR ili imao bilo kakve veze s tim tragičnim događajem. Također, sud zaključuje da su kvalifikacije o tužitelju izrečene protivno dobroj vjeri, na maliciozan način, u namjeri difamacije tužitelja kao osobe upitnih, negativnih kako moralnih tako i stručnih osobina, u cilju narušavanja njegova ugleda, časti, sramoćenja i dostojanstva.
7.4. Sud prvog stupnja otklonio je ispunjenje pretpostavke koje isključuju odgovornost nakladnika za štetu iz članka 21. stavak 4. alineja 3. ZM na koje se tijekom postupka pozivao tuženik, jer je utvrdio da tuženik nije dokazao da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru točnosti objavljenih informacija koje je imao na raspolaganju, a niti je obavijestio tužitelja o temama o kojima će se raspravljati u emisiji, nije od njega zatražio ikakvo očitovanje ili poduzeo potrebne mjere za provjeru točnosti informacija iznesenih tijekom emisije u cilju istinitog i objektivnog informiranje zainteresirane javnosti o poslovima koje tužitelj obavlja, pri čemu je zaključio da odgovornost tuženika u predmetnom slučaju ne otklanja niti činjenica da se radi o autoriziranom intervjuu s PR, jer se nakladnika ne može osloboditi od odgovornosti za neistinite, netočne informacije i nedokazane tvrdnje, neovisno što se radi o razgovoru koji je autoriziran.
7.5. Ocjenjujući značaj povrijeđenoga dobra, te okolnosti konkretnog slučaja u kojima je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja - odnos kako privatne tako i radne sredine prema tužitelju, kao i javnosti, te psihofizičko stanje tužitelja sve nakon objavljenog članka - koje okolnosti je sud utvrdio iskazima kao tužitelja tako i svjedoka NR (životne partnerice) i BR (kolege i prijatelja) – radi se o iskazima kojima sud u bitnom poklanja vjeru, sud je zaključio da su informacije koje su u spornoj emisiji iznijete mogle izazvati duševnu bol kod tužitelja u takvom intenzitetu da on ima pravo na naknadu neimovinske štete i to u iznosu od 4.000,00 eur, koji iznos je primjeren i pravičan jer on pokriva zaostale posljedice kod tužitelja, a radi se i o iznosu kojim se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom, a također pri odmjeravanju visine štete sud je uzeo u obzir da tuženik nije postupio po zahtjevu tužitelja i objavio ispravak informacija, odnosno nije poduzeo radnje u pravcu umanjenja štete (članak 1045. u vezi s člankom 1100. stavkom 1. do 3. i člankom 19. stavak 1. i 2. ZOO). S preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 7.945,05 eur tužitelj je odbijen kao neosnovanim – previsoko postavljenim.
8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja i tuženika, a pazeći pri tome, dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
8.1. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno su i potpuno utvrđene, a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.
8.2. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je odbijanjem njegova dokaznog prijedloga u pravcu saslušanja svjedoka ZR, ŽRJ, OR, ZRJ i ORJ a na okolnost istinitosti spornih objava, sud povrijedio načelo materijalne istine te je činjenično stanje ostalo pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno, valja reći da je taj žalbeni navod neosnovan, jer je (kao što je to prethodno rečeno) sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je iste pravilo cijenio u smislu odredbe članka 8. ZPP. Naime, prema toj odredbi, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s time da sukladno odredbi članka 220. stavak 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Stoga je sud u situaciji kada je zaključio da je predmet raspravljen u mjeri da se može donijeti pravilna odluka u ovoj pravnoj stvari (članak 304. ZPP) bez izvođenja daljnjih dokaza saslušanjem svjedoka predloženih od strane tuženika te je zaključio je glavnu raspravu, obzirom je ocijenio da su sve odlučne činjenice bitne za pravilnu primjenu materijalnog prava utvrđene (obrazlažući razloge za navedeno) te da je nepotrebno daljnje izvođenje dokaza, sud prvoga stupnja je i prema stavu ovoga suda drugoga stupnja, pravilno postupio kada je odbio dokazne prijedloge tuženika, jer bi suprotno značilo povredu načela ekonomičnosti.
8.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje predmetne presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
9. Odredbom članka 21. stavak 1. ZM propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan naknaditi ju, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom, a stavkom 3. je određeno kako se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako tim Zakonom nije drugačije određeno. Stavkom 4. alineja 3. određeno je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako se postupalo u dobroj vjeri, dok je alinejom ili je informacija proizišla iz vrijednosnih sudova čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija bila dana u dobroj vjeri (alineja 6.).
10. Cijeneći odredbu članka 21. stavak 6. ZM prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako postojanje pretpostavki odgovornosti nakladnika za štetu dokazuje tužitelj (subjekte obveznog odnosa koji ovdje nisu sporni), štetnu radnju tuženika (objavljivanje informacija) i njenu objektivnu protupravnost (podobnost informacije da nanese drugome neimovinsku štetu), štetu (povredu prava osobnosti, prava na dostojanstvo, čast i ugled, kao zaštićenih prava) i uzročnu vezu između štete i štetne radnje), dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz članka 21. stavka 4. ZM dokazuje tuženik.
11. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio i zaključio da je u tužitelj dokazao da je pretrpio štetu objavnom informacija o njemu u spornoj emisiji „Bujica“, koje informacije - posebno one kojima ga se dovodi u vezu s „Udbom“, „Hudom jamom“, akcijom „Labrador“, počiniteljem teških kaznenih djela za koje prijeti dugotrajna kazna zatvora, su prije svega „napad“ na profesionalni a potom i osobni integritet, prikazuju ga u negativnom smislu i kao takve podobne su povrijediti čast, ugled i dostojanstvo tužitelja, te mu narušiti zdravlje u vidu povrede prava osobnosti. Ovdje se ističe da i ovaj sud drugoga stupnja dijeli pravni stav suda prvoga stupnja da izjave koje su u spornoj emisiji iznijeli voditelj i njegovi gosti, opisujući odnosno prikazujući radnje i postupanja tužitelja kao Glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, prelaze dozu prihvatljivog kriticizma, posebno kada je utvrđeno da se radi o informacijama koje nisu provjerene i nisu točne, odnosno nisu iznijet niti u dobroj vjeri.
11.1. Dakle, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio i zaključio da tuženik nije dokazao pretpostavke iz članka 21. stavak 4. ZM koje bi u predmetnom slučaju otklonile njegovu odgovornost za štetu. Pritom, valja reći da je sud cijenio činjenicu da su neki mediji i internetski portali prije emitiranja sporne emisije objavili određene informacije vezane za tužitelja a koje su se iznosile u spornoj emisiji, ali sud je utvrdio da one nisu iznesene na identičan način kao što je u predmetnom slučaju, a konačno, ta činjenica ne oslobađa tuženika od odgovornosti, posebno kada se radi o neprovjerenim i netočnim informacijama.
11.2. Tome valja dodati i okolnosti da prema odredbi članak 21. stavak 3. ZM na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako tim Zakonom nije drugačije određeno. Kako ZM ne propisuje odgovornost više nakladnika za objavljivanje iste netočne informacije, o obvezi naknade štete potrebno je odlučiti primjenom odredbe članka 1107. stavak 1. ZOO, kojom je propisana solidarna odgovornost više osoba za istu štetu na način da je u stavku 1. propisano da za štetu koju je više osoba prouzročilo odgovaraju zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. Iako je prethodno rečeno da informacije koje su u spornoj emisiji objavljene nisu na identičan način objavljene u drugim novinskim i internetskim portalima (članci o dolasku tužitelja na mjesto glavnog ravnatelja HRT-a, o UR, o otkazu novinarki OR i ZRJ, o tragičnoj smrti VR dok je na Net.hr portalu nakon emitiranja sporne emisije 29.10.2015. objavljeno da su bivši član Uprave i Nadzornog odbora HRT-a podnijeli kaznene prijave protiv tužitelja), i da su kao takve objavljene, tuženik ne bi bio oslobođen od odgovornosti u ovom predmetu, jer bi tuženik tada s ostalim nakladnicima odgovarao solidarno, što znači da je tužitelj mogao tražiti naknadu štete od bilo kojeg nakladnika koji su objavili spornu informaciju, a što je i učinio, na što upućuje sadržaj njegova iskaza.
11.3. Niti činjenica da se radi o informacijama koje su u dijelu autorizirane, u situaciji kada su netočne, neprovjerene iznijete u pravcu difamacije tužitelja, ne isključuju odgovornost tuženika, jer bi ta odgovornost bila isključena jedino da je nakladnik postupao u dobroj vjeri u odnosu na objavljene informacije (članak 21. stavak 7. ZM), što znači da nije znao niti je s obzirom na okolnosti slučaja imao dovoljnog razloga za posumnjati u tvrdnje koje očito predstavljaju grub napad na ugled i čast neke osobe, što je u predmetnom slučaju izostalo, koju okolnost je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio - na strani tuženika nije utvrđeno postojanje dobre vjere.
12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja prilikom donošenja predmetne odluke vodio je računa o tome da je tužitelj kao glavni ravnatelj HRT javna osoba, te da su informacije vezane za njegovu osobu i postupanje od interesa javnosti, da je kao takav podložan javnoj kritici, te da su njegove granice tolerantnosti u tom slučaju šire. Sud je proveo i test razmjernosti, koja obveza za sud, obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom štete, proizlazi iz odredbi ZM, ZOO i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999., 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006. i 13/2017. - dalje: Konvencija). To stoga što se u predmetnom slučaju radi o konkurenciji dvaju ljudskih prava i to prava na slobodu izražavanja (koje uživa tuženik) zaštićenu člankom 10. Konvencije i člankom 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014. - dalje: Ustav) i prava na poštivanje privatnog života (koje uživa tužitelj i kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog člankom 8. Konvencije i člankom 35. Ustava, te je pravilno postupio kada je tužiteljev zahtjev za naknadom štete utvrdio osnovanim, jer je pravilno ocijenio obzirom na (ne)istinitost objavljenih informacija i način postupanja tuženika ali i činjenicu da je tužitelj javna osoba, da je miješanje utemeljeno na zakonu i teži legitimnom cilju - jer svaka osoba temeljem članak 7. stavak 1. ZM ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, odnosno da povreda časti, ugleda i dostojanstva tužitelja opravda miješanje kao nužno u demokratskom društvu, radi čega treba dati prednost pravnoj zaštiti privatnost tužitelja u odnosu na tuženikovo pravo na slobodu izražavanja.
13. Dakle, pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je utvrdio i zaključio da je tuženik dužan tužitelju naknaditi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo kao dijela prava privatnosti tužitelja, koja povreda je nastala za tužitelja objavom informacija u emisiji „Bujica“ dana 28. listopada 2015., i to upravo isplatom iznosa od 4.000,00 eur, jer se radi o iznosu koji je primjeren i pravičan i pokriva zaostale posljedice kod tužitelja koje je isti trpio nakon objave sporne emisije.
14. Naime, odredbom članka 1100. ZOO određeno je da će sud u slučaju kada je došlo do povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete i kada takve štete nema, a prema st. 2. istoga članka propisano je da pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, sa ciljem kojim služi ta nagrada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.
14.1. Odredbom članka 19. stavak 1. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a prema odredbi st. 2. toga članka, pod pravima osobnosti podrazumijeva se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost obiteljskog života i osobnog života, sloboda i dr.
14.2. Polazeći od sadržaja navedenih zakonskih odredbi, a cijeneći težinu povreda prava osobnosti u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima kako tužitelja tako i tuženika, stav je i ovoga suda drugoga stupnja, da zbog objavljenih spornih informacija tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog povrede njegove časti, ugleda i dostojanstva upravo u presuđenom iznosu od 4.000,00 kn.
14.3. Povreda osobnih nematerijalnih vrijednosti manifestira se kroz osjećaj povrijeđenosti, nezadovoljstva, nelagode, srama, poniženosti i povlačenjem u sebe, a što je realno za očekivati u takvim okolnostima, a takve zaostale posljedice kod tužitelja utvrđene su iskazima tužitelja i svjedoka NR i BR.
14.4. Prilikom ocjene visine pravične novčane naknade sud je imao u vidu težinu povrede, posljedice koje su na tužitelja sporne informacije ostavile, činjenicu da su objavljene na najgledanijoj lokalnoj televiziji u Slavoniji i Baranji i jednoj od tri najgledanije regionalne TV postaje u Hrvatskoj, da je program iste dostupan preko kablovske televizije B.net, IP televizije MaxTV, OptiTv, Iskon.TV, H1 i VIP TV, da tuženik nije objavio ispravak informacija, da ta naknada ne smije biti dosuđena protivno cilju kojem služi kao i da se njome ne smije pogodovati težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.
14.5. Stoga, suprotno žalbenim navodima kako tužitelja tako i tuženika, tužitelju kao to pravilno utvrđuje i sud prvoga stupnja, pripada pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u iznosu 4.000,00 eur, pa je zahtjev tužitelja preko tog iznosa do konačno zahtijevanog u iznosu od 11.945,05 eur (za iznos od 7.945,05 eur) pravilno odbijen kao neosnovan.
15. Kako je pravilna odluka o glavnoj stavi, pravilna je i odluka o troškovima postupka (koju pobijaju i tužitelj i tuženik), jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj 138/2023.).
16. Slijedom svega navedenog, žalba tužitelja i žalba tuženika odbijene su kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP.
17. Odluka o troškovima žalbe kako tužitelja tako i tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. i 155. ZPP.
U Puli-Pola 3. studenog 2025.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić