REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Donja Stubica, Matenačka 3/I

Poslovni broj: P-254/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja NČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Kuren, odvjetnik iz Zagreba, Ilica 253, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 6. listopada 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, odvjetnice Ane Bago Martić, na ročištu za objavu presude dana 3. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206963934, sklopljenog dana 04.07.2006.g. između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora, NČ kao Korisnika kredita i Trgovine „ABC“ d.o.o. kao založnog dužnika, potvrđen dana 10.07.2006. g. po javnom bilježniku Vlastu Podgajskom, pod brojem OU-597/06, koji glasi: „ … u kunskoj protuvrijednosti 477,90 CHF (slovima: četristosedamdesetsedam i 90/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju NČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , iznos od 9.470,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

- na iznos od 8,30 EUR/ 62,51 kn od 02.11.2007.

- na iznos od 11,06 EUR/ 83,34 kn od 02.12.2007.

- na iznos od 11,37 EUR/ 85,64 kn od 02.01.2008.

- na iznos od 16,41 EUR/ 123,68 kn od 02.02.2008.

- na iznos od 43,39 EUR/ 326,94 kn od 02.03.2008.

- na iznos od 47,90 EUR/ 360,89 kn od 02.04.2008.

- na iznos od 38,09 EUR/ 287,01 kn od 02.05.2008.

- na iznos od 34,82 EUR/ 262,33 kn od 02.06.2008.

- na iznos od 39,25 EUR/ 295,70 kn od 02.07.2008.

- na iznos od 32,18 EUR/ 242,48 kn od 02.08.2008.

- na iznos od 33,23 EUR/ 250,35 kn od 02.09.2008.

- na iznos od 37,99 EUR/ 286,25 kn od 02.10.2008.

- na iznos od 66,14 EUR/ 498,31 kn od 02.11.2008.

- na iznos od 45,48 EUR/ 342,65 kn od 02.12.2008.

- na iznos od 68,41 EUR/ 515,46 kn od 02.01.2009.

- na iznos od 71,52 EUR/ 538,91 kn od 02.02.2009.

- na iznos od 73,09 EUR/ 550,72 kn od 02.03.2009.

- na iznos od 69,37 EUR/ 522,66 kn od 02.04.2009.

- na iznos od 68,83 EUR/ 518,59 kn od 02.05.2009.

- na iznos od 62,99 EUR/ 474,58 kn od 02.06.2009.

- na iznos od 57,85 EUR/ 435,88 kn od 02.07.2009.

- na iznos od 77,52 EUR/ 584,04 kn od 02.08.2009.

- na iznos od 81,52 EUR/ 614,24 kn od 02.09.2009.

- na iznos od 79,24 EUR/ 597,02 kn od 02.10.2009.

- na iznos od 77,01 EUR/ 580,25 kn od 02.11.2009.

- na iznos od 82,12 EUR/ 618,76 kn od 02.12.2009.

- na iznos od 86,97 EUR/ 655,24 kn od 02.01.2010.

- na iznos od 92,06 EUR/ 693,65 kn od 02.02.2010.

- na iznos od 90,73 EUR/ 683,57 kn od 02.03.2010.

- na iznos od 99,31 EUR/ 748,24 kn od 02.04.2010.

- na iznos od 97,10 EUR/ 731,58 kn od 02.05.2010.

- na iznos od 92,04 EUR/ 693,45 kn od 02.06.2010.

- na iznos od 115,76 EUR/ 872,20 kn od 02.07.2010.

- na iznos od 110,36 EUR/ 831,52 kn od 02.08.2010.

- na iznos od 130,62 EUR/ 984,13 kn od 02.09.2010.

- na iznos od 119,93 EUR/ 903,63 kn od 02.10.2010.

- na iznos od 111,90 EUR/ 843,09 kn od 02.11.2010.

- na iznos od 114,02 EUR/ 859,12 kn od 02.12.2010.

- na iznos od 128,34 EUR/ 966,97 kn od 02.01.2011.

- na iznos od 117,96 EUR/ 888,77 kn od 02.02.2011.

- na iznos od 119,48 EUR/ 900,24 kn od 02.03.2011.

- na iznos od 112,03 EUR/ 844,07 kn od 02.04.2011.

- na iznos od 114,33 EUR/ 861,41 kn od 02.05.2011.

- na iznos od 139,67 EUR/ 1.052,38 kn od 02.06.2011.

- na iznos od 143,24 EUR/ 1.079,21 kn od 02.07.2011.

- na iznos od 160,14 EUR/ 1.206,57 kn od 02.08.2011.

- na iznos od 150,20 EUR/ 1.131,69 kn od 02.09.2011.

- na iznos od 134,72 EUR/ 1.015,03 kn od 02.10.2011.

- na iznos od 134,31 EUR/ 1.011,99 kn od 02.11.2011.

- na iznos od 132,62 EUR/ 999,23 kn od 02.12.2011.

- na iznos od 138,24 EUR/ 1.041,59 kn od 02.01.2012.

- na iznos od 144,43 EUR/ 1.088,22 kn od 02.02.2012.

- na iznos od 144,62 EUR/ 1.089,62 kn od 02.03.2012.

- na iznos od 140,73 EUR/ 1.060,31 kn od 02.04.2012.

- na iznos od 142,31 EUR/ 1.072,21 kn od 02.05.2012.

- na iznos od 144,63 EUR/ 1.089,70 kn od 02.06.2012.

- na iznos od 142,13 EUR/ 1.070,85 kn od 02.07.2012.

- na iznos od 142,34 EUR/ 1.072,46 kn od 02.08.2012.

- na iznos od 140,03 EUR/ 1.055,08 kn od 02.09.2012.

- na iznos od 135,76 EUR/ 1.022,90 kn od 02.10.2012.

- na iznos od 140,97 EUR/ 1.062,12 kn od 02.11.2012.

- na iznos od 142,86 EUR/ 1.076,38 kn od 02.12.2012.

- na iznos od 142,10 EUR/ 1.070,68 kn od 02.01.2013.

- na iznos od 134,50 EUR/ 1.013,40 kn od 02.02.2013.

- na iznos od 139,77 EUR/ 1.053,10 kn od 02.03.2013.

- na iznos od 140,98 EUR/ 1.062,19 kn od 02.04.2013.

- na iznos od 138,61 EUR/ 1.044,36 kn od 02.05.2013.

- na iznos od 131,60 EUR/ 991,56 kn od 02.06.2013.

- na iznos od 127,25 EUR/ 958,78 kn od 02.07.2013.

- na iznos od 131,11 EUR/ 987,84 kn od 02.08.2013.

- na iznos od 133,77 EUR/ 1.007,87 kn od 02.09.2013.

- na iznos od 140, 55 EUR/ 1.058,99 kn od 02.10.2013.

- na iznos od 136,82 EUR/ 1.030,84 kn od 02.11.2013.

- na iznos od 138,49 EUR/ 1.043,44 kn od 02.12.2013.

- na iznos od 139,86 EUR/ 1.053,75 kn od 02.01.2014.

- na iznos od 66,92 EUR/ 504,23 kn od 02.02.2014.

- na iznos od 69,18 EUR/ 521,22 kn od 02.03.2014.

- na iznos od 68,02 EUR/ 512,50 kn od 02.04.2014.

- na iznos od 65,77 EUR/ 495,54 kn od 02.05.2014.

- na iznos od 64,75 EUR/ 487,88 kn od 02.06.2014.

- na iznos od 65,20 EUR/ 491,24 kn od 02.07.2014.

- na iznos od 68,03 EUR/ 512,58 kn od 02.08.2014.

- na iznos od 70,93 EUR/ 534,39 kn od 02.09.2014.

- na iznos od 70,67 EUR/ 532,45 kn od 02.10.2014.

- na iznos od 72,17 EUR/ 543,41 kn od 02.11.2014.

- na iznos od 74,21 EUR/ 559,14 kn od 02.12.2014.

- na iznos od 73,36 EUR/ 552,73 kn od 02.01.2015.

- na iznos od 129,52 EUR/ 975,83 kn od 02.02.2015.

- na iznos od 121,10 EUR/ 912,42 kn od 02.03.2015.

- na iznos od 126,72 EUR/ 954,81 kn od 02.04.2015.

- na iznos od 121,27 EUR/ 913,69 kn od 02.05.2015.

- na iznos od 128, 37 EUR/ 967,18 kn od 02.06.2015.

- na iznos od 125,93 EUR/ 948,78 kn od 02.07.2015.

- na iznos od 119,68 EUR/ 901,73 kn od 02.08.2015.

- na iznos od 108,51 EUR/ 817,60 kn od 02.09.2015.

pa do isplate, do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. pa do isplatepo stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počevši od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa dijelom zahtjeva naknadu parničnih troškova u iznosu od 500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su stranke dana 04.07.2006. godine i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita te Trgovina „ABC“ d.o.o. kao založni dužnik, zaključili su Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206963934, kreditna partija 7103208173, temeljem kojeg je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje Korisniku kredita novčani iznosu u visini od 93.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Prema čl. 2. predmetnog ugovora o namjenskom kreditu korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos od 93.800,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosila je 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Ugovoreni rok otplate kredita je 30 godina. Kredit je namjenski, a namjena kredita je kupnja kuće.

Prema čl. 7. više označenog ugovora, korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 470,27 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamate stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta, u vremenskim razmacima naznačenim u st.1. istog članka.

Dana 15.01.2016. tužitelj i tuženik sklopili su dodatak ugovora o kreditu br. 3206963934/01 kojim je izmijenjen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206963934 od dana 04.07.2006., u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom Sama činjenica da su stranke sklopile više navedeni dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) kojim su izmijenjene odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206963934 od dana 04.07.2006. u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnik kredita, ovdje tužitelj izgubilo pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a što je utvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18 od dana 12. veljače 2019. godine.

Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

Prilikom zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 93/03, dalje u tekstu: ZZP), od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama članka 322. Zakona o obveznim odnosima.

Ugovorne odredbe iz sklopljenog ugovora o kreditu sa ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka nisu bile jasne i razumljive za tužitelja, a time ni poštene, sve u smislu odredbe čl. 81.-88. ZZP/03, kasnije čl. 96.-102. ZZP. U odnosu na ovdje tužitelja (klijenta) kao potrošača s kojima je sklapala ugovor o kreditu, banka je bila u superiornom položaju, zbog čega se od nje očekivalo savjesno i odgovorno ponašanje, a kojim će se pri sklapanju ugovora sa klijentom (ovdje tužiteljem) izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi.

Međutim, tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima isključivo prikazivao tužitelju samo pozitivnu stranu predmetnog kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a bez da je ukazao ovdje tužitelju na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju.

Nadalje, tužitelj ističe kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Visoki trgovački sud RH potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i potrošače postupala savjesno, obzirno, pošteno ni moralno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo.

Tužitelj napominje kako je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužitelja koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe Konačno, tužitelj ističe kako je nesporno da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

U odnosu na pitanje ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF te pitanje pravnih učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koje je donesena u tzv. kolektivnom sporu na postupke individualne pravne zaštite, tužitelj se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev - 18/2018 od dana 26. svibnja 2020. u kojem je navedeno slijedeće:

„Također treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.“

Sud je u obrazloženju iste odluke naveo i slijedeće: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kredituništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“

Dakle, odluka donesena u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća je za sud i u konkretnoj pravnoj stvari.

Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio promjenom deviznog tečaja, u iznosu od ukupno 9.470,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, kako je to navedeno u stavku I izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i visinu postavljenih tužbenih zahtjeva, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 6.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 6.06.2018. godine nastupila zastara.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 15.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.

Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Nadalje tuženik citira Odluku Suda EU u predmetu C-567/20 tvrdeći da je taj sud zaključio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: - što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke); - što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

Sud EU iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, , a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik smatra da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Nadalje napominje da je u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje naveo:

“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Na kraju tuženik zaključuje: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 05.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve.

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužitelj je ustvrdio da su tuženikovi navodi sadržani u odgovoru na tužbu u cijelosti su netočni i neosnovani. Glede tvrdnji tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe čime de facto osporava potrošačko svojstvo tužitelja i potrošačku namjenu ugovora, u bitnom navodeći kako nisu ispunjene pretpostavke za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača, tužitelj ističe da je prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

Tuženik ničim ne dokazuje odnosno ne nudi bilo kakav dokaz da bi tužitelj kuću za kupnju koje je ishodio kredit, koristio za obavljanje određene profesionalne aktivnosti. Međutim, sve da je to tako, a nije, stav tužene koji se temelji na krajnje restriktivnom tumačenju članka 15. i 16. Uredbe EU broj: 44/2001, ne bi bio prihvatljiv. U slučaju da tuženik tvrdi da predmetni ugovor o kreditu sadržajem ne odgovara ugovorima sklopljenim u spornom razdoblju tada je teret dokaza na tuženiku da to dokaže.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj ističe da je u predmetu poslovnog broja Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stavu VSRH-a izraženom u navedenoj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu ''Franak'' a to je 4. travnja 2012. godine, došlo je do prekida zastare pa računajući od tog dana unatrag pet godina (opći rok zastare - čl. 225. ZOO/05) dolazimo do zaključka da nije obuhvaćen rokom zastare zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. godine pa nadalje. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. godine, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnost ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi (za sedam tuženih banaka osim Sberbank d.d.) ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina od dana donošenja presude, s obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a) i da nakon prekida zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. st. 3. ZOO-a).

Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda VTSRH-a donesena 13. lipnja 2014. godine to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014. godine, a koji je istekao 14. lipnja 2019. godine.

Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine.

Dakle, pravna shvaćanja sadržana u podnesku tuženika od dana 14.07.2023. u odnosu na početak i tijek zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva nisu u skladu sa aktualnom sudskom praksom kao ni pravnih shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

U odnosu na navode iz odgovora na tužbu, a kojima tuženik osporava pravo tužitelja na potraživanje pretplaćenih iznosa iz razloga što je između parničnih strana došlo do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu odnosno tzv. konverzije kredita, tužitelj ističe kako su predmetni navodi pravno neutemeljeni.

Konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su se odredbe iz Ugovora o kreditu od 04.07.2006. godine izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te postignut sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenju više uplaćenog iznosa nikako ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem kako su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

Tim više što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje pravno valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario prava koja mu pripadaju.

U odnosu na iskazano pravno stajalište tuženika prema kojem tužitelj ne može potraživati isplatu jer da je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu već da su ugovorne strane stvorile novu pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose, tužitelj se poziva i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev - 18/2018 od dana 26. svibnja 2020. prema kojem korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

Da potrošači imaju pravo na punu restituciju nedvojbeno proizlazi iz presude Suda Europske unije, C-118/17 od **.**.2019. godine (ĐČ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt), gdje se ističe kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Oponirajući navodima tuženika vezanim za tijek zakonske kamate tužitelj ističe da je člankom čl. 323. st. 1. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a ako to nije moguće, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

Prema čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Tuženik se nedvojbeno ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

Slijedom svega više navedenog tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o namjenskom kreditu broj 3206963934 sklopljen dana 4. srpnja 2006. godine, dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljen između stranaka dana 15. siječnja 2016., zatim otplate tablica od 30. lipnja 2006., obavijest o izračuna efekata konverzije od 15. siječnja 2006. sa otplatnom tablicom, izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2025., pregled otvorenih stavki po kreditu na isti dan, prijedlog izmjene ugovora o kreditu, tablica sa specifikacijama uplate, saslušan je tužitelj te je provedeno je financijsko vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o.

5. Tužitelj je podneskom od 13. lipnja 2025., a nakon provedenog vještačenja snizio postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu, na iznos od 6.384,39 EUR, a tuženik se tome protivio, pa je prema pravom shvaćanju potvrđenom na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovno suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. godine, da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. Zakona o parničnom postupku, za koje je ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika, sud donio odluku o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Nije sporno da su stranke dana 4.srpnja 2006. godine sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 3206963934 , kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na da isplate kredita, i to za kupovinu kuće.

Rok otplate iznosio je 30 godina, obveza tužitelja bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 470,27 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

8. Isto tako nije sporna činjenica da su stranke dana 16. siječnja 2016. godine zaključile Dodatak tom ugovoru, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), kojim se, a kako to stoji u članku 2. , "U skladu s odredbama Zakona, a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od stranke Korisnika kredita , ovim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju se odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže Zakon."

9. Također, u članku 5., stranke su utvrdile su koliko sukladno izračunu konverzije iznosi zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, odnosno da je veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., godine, te da ta razlika iznosi 1.897,49 HRK.

10. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

11. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

12. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi kako su mu je novac trebao za kupnju kuće. Otišao je u poslovnicu tuženika u Zabok budući da je već od ranije bio klijent tuženika te je o uvjetima kreditiranja razgovarao s jednom muškom osobom, Sjeća se da je predao sve potrebne papire i ugovor je trebao biti sklopljen u eurima, međutim, u određenom trenutku službenik banke mu je rekao da taj iznos kredita, dakle, 60.000,00 eura ne može dobiti jer nije kreditno sposoban, no da postoji mogućnost da dobije kredit vezan uz švicarski franak, a koji će otplaćivati u protuvrijednosti kuna. Rečeno mu je da je to čak povoljnije za mene. Vjerovao je banci te je odlučio sklopiti takav ugovor. Službenik banke, a vezano za tečaj švicarskog franka spomenuo mu je da on može malo varirati, no nije mi ništa govorio o riziku da taj tečaj eventualno znatno naraste što se je nažalost dogodilo, Početna rata otplate bila je oko 1.800,00 kuna, a kasnije je to tijekom vremena naraslo čak i do 3.500,00 kuna.

Da je znao da će mu rata otplate toliko narasti nikad ne bih pristao sklopiti taj ugovor. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali ne baš detaljno.

Vezano za dodatak tom ugovoru, sjeća se da je dobio poziv od banke da se javim i službenik banke mi je rekao da će nakon te konverzije u euro rata biti manja i stabilnija te da će mu biti lakše vraćati kredit. Banci je vjerovao a nije imao novaca da eventualno traži mišljenje pravnog savjetnika o tome pa je sklopio aneks ugovora. Nakon toga rata je iznosila oko 300,00 eura, time da kredit još uvijek otplaćuje. Kuću koju je kupio sredstvima ovog kredita njegova obitelj i danas koristi za stanovanje, dakle, žive u toj kući, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je kao vozač u TD Mimi trgovini d.o.o. koja se bavi prodajom građevnog materijala.

14. S obzirom na ove ničim u sumnju dovedene navode tužitelj, za ovaj sud nema dvojbe da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK- a.

15. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelja bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

16. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće: Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 30. lipnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206963934 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 93.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. rujna 2006., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja.

Kredit je iskorišten 13. srpnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,629353 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 93.800,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 434.233,31 kn.

Dana 15. siječnja 2016. tužitelj i tuženik zaključili su Dodatak Ugovoru o kreditu broj 3206963934/01 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 51.707,92 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 248,62 EUR, odnosno za iznos od 1.897,49 kn (prema srednjem tečaju HNB 1 EUR = 7,632078 kn)

Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

- 4,50% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007.,

- 5,15% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008.,

- 5,80% godišnje od anuiteta s dospijećem 1.ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009.,

- 6,30% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010.,

- 6,05% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenog 2010.,

- 5,50% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011.

- 5,25% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 na sljedećim stranicama vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg se iskazuju razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja1, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'm' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015.

17. Mišljenje je vještaka da:

1.ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.608,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije,

preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.557,02 EUR (6.608,09 EUR glavnice i 1.948,93 EUR zateznih kamata).

2. ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.384,36 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.108,79 EUR (6.384,38 EUR glavnice i 1.724,41 EUR zateznih kamata),

Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

18. Očitujući se o primjedbama tužitelja vještak je odgovorio kako je imajući u vodu da se radi o konvertiranom kreditu, obračunavao zatezne kamate i proveo uračunavanje nesporne preplate priznate u konverziji , jer se jedino tako može dati odgovor na pitanje o visini eventualnog preostalog potraživanja tužitelja, a koju metodologiju izračuna vještak već dugi niz godina primjenjuje u brojnim analognim predmetima.

Nadalje, da se što se tiče obračuna negativnih razlika vodio dijelom zadatka kako ga je postavio sud, a prema kojem se treba dati očitovanje o razlikama "između iznosa anuiteta koje bi platio tužitelj da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje tužitelj stvarno plaćao pod tečaj CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Vezano za prigovor da nije moguće utvrditi koja je potraživanja vještak zatvarao djelomičnim ispunjenjem obveza i na koji način, kao i na koje iznosa i od kada se obračunavaju zatezne kamate nakon provedenog uračunavanja, vještak je odgovorio kako je iz rekapitulacije obračuna na dnu Tabele 1 iz nalaza vrlo jasno, razgovjetno i kako vidljivo kako je uračunavanje preplate priznate u konverziji napravljeno u skladu s odgovarajućim odredbama članka 29. stavak 1. i članka 172. Zakona o obveznim odnosima1 (članak 171. ZOO-a nije primjenjiv, jer se ne radi o konkurenciji istorodnih obveza).

Što se tiče pitanja tužitelja na koji način, kao i na koje iznose i od kada se obračunavaju zatezne kamate nakon provedenog uračunavanja, vještak ističe kako je iz rekapitulacija u dnu Tabele 1 iz nalaza, kao i iz danog mišljenja, vidljivo da se radi o sljedećim iznosima i tijeku zateznih kamata

- ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.557,02 EUR (6.608,09 EUR glavnice i 1.948,93 EUR zateznih kamata), s time da se na iznos dospjelog nepodmirenog glavnog potraživanja (6.608,09 EUR) obračunavaju daljnje zatezne kamate, za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate,

ili

- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.108,79 EUR (6.384,38 EUR glavnice i 1.724,41 EUR zateznih kamata), s time da se na iznos dospjelog nepodmirenog glavnog potraživanja (6.384,38 EUR) obračunavaju daljnje zatezne kamate, za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate.

Konačno, a kako tužitelj postavlja pitanje glede preplate priznate u konverziji, u smislu je li istom zatvorena obveza po eurskom kreditu te ukoliko je, ima li to utjecaja na razliku obveza po CHF kreditu, u pogledu čega vještak ističe kako je preplata utvrđena u konverziji iskorištena u skladu s pravilima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, dakle, iskorištena je (do iscrpljenja iste) za djelomično podmirenje obveza po konvertiranom (EUR) kreditu. Navedeno nema nikakva utjecaja na razliku obveza po CHF kreditu.

19. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, te je vještak argumentirao otklonio primjedbe tužitelja.

20. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

21. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

22. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2016.. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

23. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

24. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

25. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

26. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

28. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

29. Dakle, uplate koje je izvršila tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

30. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19.e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

31. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

32. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

33. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

34. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.

35. Zbog toga je prigovor zastare bespredmetan.

36. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

37. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo mu je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023).

38. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podneska od 20 ožujka 2025. i 24. lipnja 2025., po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 100 bodova, te zastupanja na ročištu dana 15. siječnja 2024., 20. svibnja 2024. i 6. listopada 2025., po Tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.200,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 EUR.

39. Zbog toga je tužitelju naloženo da tuženiku plati iznos od 1.500,00 EUR, a preostali dio zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 500,00 EUR je neosnovan.

U Donjoj Stubici, dana 3. studenog 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika