REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-161/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Klinički bolnički centar Zagreb iz Zagreba, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342 (dalje: tužitelj), protiv tuženika-protutužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: tuženik) zastupanog po punomoćniku Lovri Badžimu, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate i radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-2408/2022-13 od 30. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-2408/2022-13 od 30. travnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.- Nalaže se tuženiku CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Zagreb, Ulica Mije Kišpatića 12, OIB: 46377257342, iznos od 68.293,87 kuna (slovima: šezdesetosamtisućadvjestodevedesettri kune i osamdesetsedam lipa) / 9.064,15 eura (slovima: devettisućašezdesetčetiri eura i petanest centi) neto sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II.- Nalaže se tuženiku CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužitelju Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Zagreb, Ulica Mije Kišpatića 12, OIB: 46377257342 trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II/ Prihvaća se protutužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, Klasa: 4.5.1. – 18/7664-8, Broj: 02/22DK od 21. veljače 2019. sklopljenog između tužitelja-protutuženika Klinički bolnički centar Zagreb, OIB: 46377257342, iz Zagreba, Kišpatićeva 12 i tuženika-protutužitelja CI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao specijalizanta, u dijelu koji glasi: „U trošak zdravstvene ustanove koji se mora nadoknaditi ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije."

2. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Tu presudu, u cijelosti pravodobnom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka posebno ukazujući na povredu iz čl. 354. st.2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te odbiti u cijelosti protutužbeni zahtjev tuženika, podredno u cijelosti ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359.ZPP.

3.1. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio je žalbene navode tužitelja kao neosnovane te je predložio odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu. Potražuje i trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga određeni u žalbi a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Osim toga, nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pa je žalba tužitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. Predmet postupka je potraživanje tužitelja, kao bivšeg poslodavca, koje se odnosi na nadoknadu troškova specijalizacije tuženika, kao bivšeg radnika, nastalih do otkaza ugovora o radu, koji se odnose na trošak zdravstvene ustanove, u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije (u odnosu na tužbeni zahtjev). U odnosu na protutužbeni zahtjev, predmet spora je valjanost odredbe čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog dana 21.02.2019., koja predstavlja pravni osnov tužbenog zahtjeva, odnosno da li je navedena odredba ništetna i bez pravnog učinka.

8. Prvostupanjski sud je dijelom kao nesporno između stranaka i dijelom na temelju provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) utvrdio slijedeće odlučne činjenice;

- da je rješenjem Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske Klasa: UP/I-131- 02/18-01/697, Ur.Broj: 534-03-2-2/3-19-02 od 17.01.2019. tuženiku odobrena specijalizacija iz kliničke farmakologije s toksikologijom u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, a pod glavnim mentorstvom prim. dr. sc. CIŠ i mentorstvom prim. dr. sc. UIŠ;

- da su tužitelj i tuženik dana 21.02.2019. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme Klasa: 4.5.1. -18/7664-9, Broj: 02/22/DK, radi tuženikovog obavljanja specijalizacije iz kliničke farmakologije s toksikologijom, koje radno mjesto se vodi pod brojem N1842 sukladno Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tužitelja;

- da su tužitelj i tuženik 21.02.2019. sklopili i Ugovor o međusobnim pravima i obvezama Klasa: 4.5.1. -18/7664-8, Broj: 02/22DK, a koji uređuje međusobna prava i obveze u svezi obavljanja specijalističkog usavršavanja iz kliničke farmakologije s toksikologijom;

- da su u čl. 4. st. 1. ovoga Ugovora stranke ugovorile da se specijalizant obvezuje završiti specijalizaciju do 21.05.2023. te da je razdoblje za polaganje specijalističkog ispita započelo 22.05.2023., a traje najdulje do 21.11.2023. Nadalje, u čl. 6. stranke su ugovorile da se specijalizant obvezuje raditi u KBC-u Zagreb po završetku specijalizacije i položenom specijalističkom ispitu toliko vremena koliko je trajala specijalizacija i vrijeme polaganja specijalističkog ispita. Čl. 7. st.1. predmetnog Ugovora o međusobnim pravima i obvezama ugovoreno je da u slučaju da specijalizant prekine specijalizaciju ili ne položi specijalistički ispit u roku utvrđenom u čl. 4. ovog Ugovora ili mu prestane radni odnos zbog povrede radne obveze ili neispunjavanja obveze iz ovog Ugovora ili prekine radni odnos u KBC-u Zagreb svojom voljom i ne ostane raditi toliko vremena koliko se obvezao u čl. 6. ovog Ugovora, specijalizant se obvezuje nadoknaditi sve troškove specijalizacije nastale do otkaza ugovora o radu koji obuhvaćaju: troškove glavnog mentora i mentora, trošak zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. U st. 2. ovoga članka ugovoreno je da se trošak zdravstvene ustanove iz st. 1. ovog članka utvrđuje, za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije, u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa, odnosno visina troškova specijalističkog usavršavanja utvrdit će se prema propisima iz područja zdravstva koji reguliraju navedenu materiju i ostalih internih akata poslodavca. U stavku 3. ovog članka je ugovoreno da u trošak zdravstvene ustanove koji se mora nadoknaditi ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije. U st. 4. ugovoreno je da se ukupna naknada štete umanjuje razmjerno vremenu provedenom na radu u KBC-u Zagreb nakon položenog specijalističkog ispita, dok se prema čl. 7. st. 5. ovoga Ugovora specijalizant u slučaju iz st. 2. i st. 3. ovog članka obvezuje nadoknaditi navedene troškove KBC-u Zagreb u roku od 15 dana od dana otkaza ugovora o radu sa specijalizantom, odnosno specijalistom;

- da je tuženik započeo obavljanje programa specijalizacije dana 25.02.2019.;

- da je tuženik svojim otkazom ugovora o radu od 25.10.2021. prekinuo radni odnos kod tužitelja, a ujedno i specijalizaciju te da je tuženiku prestao radni odnos, odnosno svojstvo osiguranika po isteku otkaznog roka, s danom 26.11.2021.;

- da je tuženik prije pokretanja ovog parničnog postupka, djelomično podmirio tražbinu tužitelja prema obračunu naknade troškova specijalizacije koji je sačinio tužitelj, odnosno da je tuženik izvršio plaćanje troška zdravstvene ustanove 4 proračunske osnovice u iznosu od 4.737,15 kn i plaćanje godišnje naknade glavnom mentoru i mentoru u iznosu od 14.060,20 kn, i to dana 05.01.2022. oba iznosa.

9. Sporno je, i u ovoj žalbenoj fazi postupka, da li tuženika obvezuje odredba čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopljen dana 21.02.2019., odnosno da li je ista odredba Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopljen dana 21.02.2019. ništetna i bez pravnog učinka.

10. Sud prvog stupnja se odlučujući o predmetu spora pravilno pozvao na odredbu čl. 191. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne Novine“ broj:100/2018.-dalje ZoZZ/18), koji je stupio na snagu dana 01.01.2019. te je bio na snazi i u vrijeme sklapanja Ugovora o radu i Ugovora o međusobnim pravima i obvezama između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019. a kojim je zakonodavac normirao što se smatra "troškovima specijalizacije" za razliku od ranijeg Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne Novine“ 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 12/12., 35/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/12., 82/13. i 22/14 .– odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske te 137/14.-dalje ZoZZ/08) koji takvu odredbu nije sadržavao.

11. Odredbom čl. 191. ZoZZ/18 propisano je:

„(1) Troškovi specijalizacije iz članka 188. stavaka 1. i 2. te članka 190. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju zdravstvenog radnika i trošak dnevnika rada zdravstvenog radnika na specijalističkom usavršavanju. (2) Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa. (3) Troškove iz stavka 1. ovoga članka snosi podnositelj prijedloga za odobrenje specijalizacije iz članka 182. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona.

(4) Zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu koje obavlja zdravstvenu djelatnost i ordinaciji privatne prakse te medicinskom fakultetu u kojoj specijalizant obavlja dio programa specijalističkog usavršavanja naknada troška iz stavka 2. ovoga članka doznačuje se razmjerno trajanju dijela specijalističkog usavršavanja."

12. Prvostupanjski sud je nadalje pravilno zaključio da odredba čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama zaključenog između stranaka 21.02.2019., uređuje obveze nadoknade troškova specijalizacije i onog specijalizanta koji nije završio specijalizaciju i nije položio specijalistički ispit, kao konkretni tuženik kao i onog specijalizanta koji je specijalizaciju završio i položio je specijalistički ispit te da i jednog i drugog specijalizanta, dakle i onog koji nije završio specijalizaciju, a i onog koji je završio specijalizaciju i položio je specijalistički ispit, tereti isti trošak zdravstvene ustanove, iz odredbe čl. 7. st. 2. (koji nije sporan) i kojeg je tuženik nesporno platio dana 05.01.2022. u iznosu od 4.737,15 kn, i koji je trošak zdravstvene ustanove iz odredbe čl. 7. st. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 21.02.2019. u potpunosti u skladu s odredbom čl. 191. st. 2. novog ZoZZ/18.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno zaključio da je trošak zdravstvene ustanove kao dio troškova specijalizacije, u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, a koji trošak/naknadu potražuje tužitelj u ovom postupku, ugovoren samo za slučaj kada specijalist nakon završene specijalizacije prekine radni odnos. Da je tome tako, i po pravnom stavu ovog suda, potvrđuje i sadržaj same odredbe čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog dana 21.02.2019., gdje se na kraju rečenice navodi tekst "nakon završene specijalizacije", pa posljedično tomu, ukoliko specijalizacija nije završena, a u konkretnom slučaju tuženik zbog otkaza ugovora o radu godinu i pol prije isteka ugovorenog roka za završetak specijalizacije, specijalizaciju nije završio, tada tužitelju niti ne pripada zahtijevani trošak zdravstvene ustanove u koji ulazi i utužena naknada, te da sam tužitelj čini razliku u situacijama kada je do otkaza ugovora o radu došlo sa specijalizantom, jer se tada primjenjuje odredba čl. 7. st. 2. toga Ugovora, odnosno kada je do takvog otkaza došlo sa specijalistom, jer se tada primjenjuje odredba čl. 7. st. 3. tog Ugovora.

14. S tim u vezi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tumačenje tužitelja prema kojem je obveza naknade troška zdravstvene ustanove iz čl. 7. st. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. propisana bezuvjetno za svaki slučaj utvrđen čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, pogrešno, jer je suprotno tome, i po pravnom stavu ovog drugostupanjskog suda, ova obveza uvjetna i vrijedi jedino u slučaju završene specijalizacije, pa u konkretnom slučaju, kada tuženik kod tužitelja nije završio specijalizaciju i nije položio specijalistički ispit, nisu nastupili i drugi uvjeti iz čl. 7. Ugovora koji bi obvezivali tuženika na platež spornog iznosa troškova specijalizacije, tj. nadoknade troška zdravstvene ustanove u koji ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije. To stoga što tuženik kod tužitelja nije završio specijalizaciju i nije položio specijalistički ispit, pa je posljedično tomu pravilan zaključak suda prvog stupnja da bi pored nesporno plaćene ugovorne kazne kako je propisano čl. 7. st. 2. u svezi s čl. 7. st. 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog dana 21.02.2019. u iznosu od 4.737,15 kn koja je u skladu s čl. 191. st.1. ZoZZ /18, nalaganje tuženiku plaćanje i daljnjeg iznosa od 9.064,15 eura kako to potražuje tužitelj, predstavljalo dvostruku penalizaciju za tuženika te kraj činjenice da za utuženo potraživanje nema osnove u odredbama ZoZZ/18 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora jer je tim Zakonom u čl. 191. st. 2. jasno normirao što se smatra "troškovima specijalizacije", za razliku od ZoZZ/08 koji takvu odredbu nije sadržavao.“, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da potraživanje tužitelja da mu tuženik isplati i daljnji iznos od 9.064,15 eura sa zahtijevanom zateznom kamatom tekućom od 12.12.2021. pa do isplate nije osnovano te je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

15. Nadalje, odlučujući o protutužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je pravilno zaključio da bi tumačenje odredbe čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019., posebno odredbe stavka 3. tog članka na način kako to čini tužitelj, kraj činjenice da je taj Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. pripremio upravo tužitelj prema svom unaprijed otisnutom sadržaju te da tuženik nije imao mogućnosti utjecati na bilo kakovu izmjenu toga Ugovora, bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - u daljnjem tekstu ZOO) te bi prouzročilo očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, ovdje tuženika. Osim toga, kraj činjenice da je zakonodavac u čl. 191. st. 2. ZoZZ/18 normirao što se smatra "troškovima specijalizacije", za razliku od ZoZZ/08 koji takvu odredbu nije sadržavao, sud je pravilno utvrdio da je članak 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, klasa: 4.5.1 – 18/7664-8, broj: 02/22DK od 21. veljače 2019. sklopljen između tužitelja i tuženika CI, kao specijalizanta, u dijelu kojem je navedeno da: „U trošak zdravstvene ustanove koji se mora nadoknaditi ulazi i naknada u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije.“, suprotan prisilnom propisu iz odredbe čl. 191. st. 2. ZoZZ/18 kojim je izrijekom propisano da se trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća na početku obavljanja programa (koju je naknadu tuženik podmiri) te da je posljedično tome, ništetan na temelju čl. 322. st1. ZOO.

16. Žalbeni navodi tužitelja da „je odredbom čl. 188. st.2. ZZZ izričito je propisano da ako specijalizant otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ZZZ obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz čl. 191. (4 proračunske osnovice) kao i naknadu iz stavka 1. ovoga članka (naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije)“ te da je navedena (utužena) obveza naknade troškova specijalizacije izričito propisana ZZZ, su netočni i posljedično neosnovani jer ZoZZ/18 koji je bio na snazi u vrijeme kada je tuženik sa tužiteljem potpisao ugovor o specijalizaciji, nije sadržavao (pa niti u kasnijoj izmjeni) odredbu prema kojoj bi specijalizant imao obvezu bolnici (u slučaju otkaza ugovora o radu) isplatiti troškove specijalizacije “u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije” koju tužitelj potražuje u ovom postupku, već isključivo naknadu u visini četiri proračunske osnovice, koju je pak tuženik nesporno tužitelju uplatio, pa je suprotno shvaćanju žalitelja, samim time, ništetna odredba ugovora o specijalizaciji koja predviđa dvostruko penaliziranje specijalizanata izvan iznosa jasno definiranih zakonom.

17. U preostalom dijelu žalba tužitelja je svedena na osporavanje zaključaka prvostupanjskog suda vezano uz ocjenu neosnovanosti tužbenog i osnovanosti protutužbenog zahtjeva ponavljajući navode koje je isticao i ranije tijekom prvostupanjskog postupka ponavljajući svoje tumačenje sadržaja i dosega odredbe čl. 7. Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 21.02.2019. i spornog stavka 3. istog članka. No, pritom tužitelj ne navodi nikakve relevantne okolnosti koje bi zaključke suda prvog stupnja, na kojem je utemeljena prvostupanjska odluka, mogli dovesti u sumnju. Način na koji tužitelj u žalbi iznosi svoje tumačenje odlučnih okolnosti, te njegovi osobni zaključci o postojanju određenih okolnosti ne mogu se prihvatiti kao utemeljeni jer nemaju uporište u dokazima odnosno spisu predmeta i ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

18. Konačno, i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.).

19. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev i prihvativši protutužbeni zahtjev a što žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u sumnju, kraj činjenice što ispitivanjem pobijane presude iz aspekta odredbe čl. 365. st.2. ZPP ovaj sud nije našao da bi u postupanju prvostupanjskog suda bila ostvarena i jedna bitna povreda odredba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, kao ni povrede na koje je ukazivao žalitelj, valjalo je pozivom na odredbu čl. 368. st.1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku u smislu čl. 155. st.1. ZPP.

Pula - Pola, 3. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković