Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-334/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. sc. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, Ludbreg, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 23. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude dana 31. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 3., 7. i 9. Ugovora o kreditu broj: 238- 50-4833486 od 21. travnja 2008. sklopljenoga između tužitelja GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nikole Bakrača, Koprivnica, Opatička 5, pod poslovnim brojem OV- 6135-08 dana 21. travnja 2008. i to odredba članka 3. u dijelu koji glasi „3,70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, odredba članka 7. u dijelu koji glasi „u iznosu CHF 21.447,84 otplaćuju se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita“, te u dijelu koji glasi „preostali dio glavnice u iznosu od CHF 6.775,52 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“, a odredba članka 9. u dijelu koji glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.429,05 eura (slovima: šest tisuća četiristo dvadeset devet eura i pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

- 46,37 eura od 31. prosinca 2008.

- 50,30 eura od 31. siječnja 2009.

- 50,30 eura od 28. veljače 2009.

- 41,29 eura od 31. ožujka 2009.

- 41,29 eura od 30. travnja 2009.

- 41,29 eura od 31. svibnja 2009.

- 41,29 eura od 30. lipnja 2009.

- 41,29 eura od 31. srpnja 2009.

- 41,29 eura od 31. kolovoza 2009.

- 41,29 eura od 30. rujna 2009.

- 41,29 eura od 31. listopada 2009.

- 41,29 eura od 30. studenoga 2009.

- 41,29 eura od 31. prosinca 2009.

- 41,29 eura od 31. siječnja 2010.

- 41,29 eura od 28. veljače 2010.

- 41,29 eura od 31. ožujka 2010.

- 41,29 eura od 30. travnja 2010.

- 41,29 eura od 31. svibnja 2010.

- 41,29 eura od 30. lipnja 2010.

- 41,29 eura od 31. srpnja 2010.

- 41,29 eura od 31. kolovoza 2010.

- 41,29 eura od 30. rujna 2010.

- 41,29 eura od 31. listopada 2010.

- 41,29 eura od 30. studenoga 2010.

- 41,29 eura od 31. prosinca 2010.

- 67,84 eura od 31. siječnja 2011.

- 67,84 eura od 28. veljače 2011.

- 67,84 eura od 31. ožujka 2011.

- 67,84 eura od 30. travnja 2011.

- 67,84 eura od 31. svibnja 2011.

- 67,84 eura od 30. lipnja 2011.

- 69,60 eura od 31. srpnja 2011.

- 69,60 eura od 31. kolovoza 2011.

- 69,60 eura od 30. rujna 2011.

- 74,70 eura od 31. listopada 2011.

- 74,70 eura od 30. studenoga 2011.

- 74,70 eura od 31. prosinca 2011.

- 74,70 eura od 31. siječnja 2012.

- 74,70 eura od 29. veljače 2012.

- 74,70 eura od 31. ožujka 2012.

- 74,70 eura od 30. travnja 2012.

- 74,70 eura od 31. svibnja 2012.

- 74,70 eura od 30. lipnja 2012.

- 74,70 eura od 31. srpnja 2012.

- 74,70 eura od 31. kolovoza 2012.

- 74,70 eura od 30. rujna 2012.

- 74,70 eura od 31. listopada 2012.

- 74,70 eura od 30. studenoga 2012.

- 74,70 eura od 31. prosinca 2012.

- 74,70 eura od 31. siječnja 2013.

- 74,70 eura od 28. veljače 2013.

- 74,70 eura od 31. ožujka 2013.

- 74,70 eura od 30. travnja 2013.

- 74,70 eura od 31. svibnja 2013.

- 74,70 eura od 30. lipnja 2013.

- 74,70 eura od 31. srpnja 2013.

- 74,70 eura od 31. kolovoza 2013.

- 74,70 eura od 30. rujna 2013.

- 74,70 eura od 31. listopada 2013.

- 74,70 eura od 30. studenoga 2013.

- 114,52 eura od 31. prosinca 2013.

- 114,52 eura od 31. siječnja 2014.

- 114,52 eura od 28. veljače 2014.

- 114,52 eura od 31. ožujka 2014.

- 114,52 eura od 30. travnja 2014.

- 118,72 eura od 31. svibnja 2014.

- 118,72 eura od 30. lipnja 2014.

- 118,72 eura od 31. srpnja 2014.

- 118,72 eura od 31. kolovoza 2014.

- 118,72 eura od 30. rujna 2014.

- 118,72 eura od 31. listopada 2014.

- 118,72 eura od 30. studenoga 2014.

- 118,72 eura od 31. prosinca 2014.

- 118,72 eura od 31. siječnja 2015.

- 1.174,58 eura od 12. veljače 2015., u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 625,48 eura (slovima: šesto dvadeset pet eura i četrdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 132,72 eura (slovima: sto trideset dva eura i sedamdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. veljače 2015. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna i odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 238-50- 4833486 od 21. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nikole Bakrača, Koprivnica, Opatička 5, pod poslovnim brojem OV-6135-08 dana 21. travnja 2008. i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.612,50 eura (slovima: tisuću šesto dvanaest eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u toč. II. i to u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice s osnova valutne klauzule u iznosu od 13,28 eura.

II. Dopušta se objektivna preinaka tužbe u toč. III. s osnova ulazne naknade učinjena u podnesku tužitelja od 24. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 6. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 238-50-4833486, iznos kredita 28.223,36 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, početno u visini od 6,75% s rokom otplate od 84 mjeseca. Ugovorena je i naknada od 3,70% od iznosa kredita, jednokratna, te je ista naplaćena od prvog korištenja kredita, zajedno s troškom upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te je tužitelju radi prijevremene otplate kredita naplaćena izlazna naknada. Navodi kako je riječ o potrošačkom kreditu, za kupnju osobnog automobila, za osobne potrebe tužitelja, kredit je dogovaran i potpisan u Koprivnici, a solemniziran kod Javnog bilježnika Nikole Bakrača, Opatička 5, Koprivnica, pod poslovnim brojem OV-6135-08 dana 21. travnja 2008.

1.1. Nadalje navodi kako je tuženik prilikom sklapanja gore navedenoga Ugovora o kreditu, koristio nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da prije toga nije korisniku kredita, ovdje tužitelju, pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Nadalje, tuženik je u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač, pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Isto tako, ističe kako su banke kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule. Banke, pa tako i tuženik, su imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome su potrošače poticale na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Isto tako, banke, a i tuženik samim time, su svjesno o svemu tome propustile informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve gore navedeno dovelo je do toga, da su ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu, u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF (švicarskim francima) nepoštene i nedopuštene, a samim time i ništetne.

1.2. Tužitelj se poziva na zaključke i utvrđenja iz presuda u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka te smatra kako su ti zaključci obvezujući za ovaj sud.

1.3. Zaključno navodi kako je tuženik uslijed ništetno ugovorene valutne klauzule, tužitelju naplatio ukupno 48.539,73 kuna / 6.442,33 eura[1] .

1.4. Nadalje, tuženik je sukladno ništetnim ugovornim odredbama naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita (ulazna naknada) u iznosu od 2.005,82 kuna / 266,22 eura, te izlaznu naknadu u iznosu od 1.000,00 kuna / 132,72 eura, a sve suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača.

1.5. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost dijela članka 1., 3., 7. i 9. Ugovora o kreditu i to odredbe članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, odredbe članka 3. u dijelu koji glasi „3,70 % (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, odredbe članka 7. u dijelu koji glasi „u iznosu CHF 21.447,84 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita“, te u dijelu koji glasi „preostali dio glavnice u iznosu od CHF 6.775,52 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“, a odredbe članka 9. u dijelu koji glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Tužitelj također s osnova ništetnosti navedenih ugovornih odredaba traži povrat preplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan odobrenja kredita u iznosu od 6.442,33 eura te povrat plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 266,22 eura i povrat plaćene izlazne naknade u iznosu od 132,72 eura, sve s pripadajućom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da su stranke 21. travnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 28.223,36 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 6,75% godišnje, promjenjivu. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita.

2.2. Tuženik nadalje tvrdi da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Smatra da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te ističe da je tužitelj u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF. Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje te je također obavješten o kretanju valuta na tržištu. Smatra da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.2.1. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.3. Tuženik se protivi i tvrdnjama tužitelja da su ništetne i odredbe članka 3. i 9. Ugovora o naknadi za korištenje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za korištenje kredita crpio iz općih akata tuženika, a pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Navodi kako je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a tužitelj istima nije prigovarao već je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora.

2.3.1 Tuženik ističe prigovor zastare sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima. Budući da je tužitelj podnio tužbu 6. lipnja 2023. smatra kako je tražbina s osnova naknade za korištenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu zastarjela.

2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 24. svibnja 2025. (stranica 131-136 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva je uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je u toč. II. zatražio isplatu iznosa od 6.429,05 eura (ništetnost ugovorene valutne klauzule), zatim isplatu iznosa od 625,48 eura (ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita) te u toč. IV. isplatu iznosa od 132,72 eura (ništetnost ugovorene i naplaćene izlazne naknade) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

3.1. S obzirom na to da je navedenim podneskom snižen prvotno postavljen tužbeni zahtjev u toč. II. s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli koji je iznosio 6.442,33 eura, a sada iznosi 6.429,05 eura to se smatra da je ustvari došlo do djelomičnog povlačenja tužbe u opisanom dijelu, kojem povlačenju se tuženik nije izričito usprotivio te se stoga sukladno članku 193. stavku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) smatra da je pristao na povlačenje koje povlačenje je utvrđeno u toč. I. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci.

3.2. Nakon provođenja financijskog vještačenja, tužitelj je precizirao i kondemnatorni dio zahtjeva u toč. III. na način da potražuje isplatu s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u iznosu 625,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. travnja 2008. do isplate, a čime je povećao zahtjev za isplatu s prvotno utuženog iznosa od 266,22 eura na preinačenih 625,48 eura.

3.2.1. Tuženik se podneskom od 10. srpnja 2025. (stranica 142-143 spisa) usprotivio preinaci tužbe u opisanom dijelu.

3.2.2. U odnosu na navedeni prigovor tuženika valja reći da je tužitelj podneskom od 24. svibnja 2025. povećao iznos kojeg potražuje s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita i tuženik ispravno ukazuje da se radi o preinaci tužbe. Navedenu preinaku sud je dopustio temeljem odredbe članka 190. stavka 3. ZPP-a. U skladu sa člankom 190. stavkom 2. ZPP-a tužitelju je dopušteno preinačiti tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U tom je smislu, u situaciji poput ove, kada je do preinake došlo nakon što je tužitelju dostavljen nalaz i mišljenje vještaka pa je tužba preinačena u skladu s tim dokazom, preinaka pravovremena i svrsishodna u smislu članka 190. stavaka 2. i 3. ZPP-a. Pritom je sud imao na umu da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021., broj Su IV - 162/2021), zbog čega je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (stranica 10-28 spisa), dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu od 30. listopada 2023. (stranica 37-38 spisa) te proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja (stranica 107-109 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, pročitao nalaz i mišljenje od 5. svibnja 2025. (stranica 115-126 spisa) te saslušao vještakinju na ročištu održanom 23. rujna 2025. (stranica 145-147 spisa).

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

6. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 238-50-4833486 od 21. travnja 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) te da je isti otplaćen. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.223,36 CHF za kupnju vozila, uz valutnu klauzulu. Nije sporno niti da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita (ulaznu naknadu) te izlaznu naknadu.

7. Među strankama je sporno jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke iz kolektivnog spora na koje se tužitelj poziva, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF te odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi nepoštene i ništetne, te je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Dakle, sporni su osnov i visina tužiteljeve tražbine.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je novčana sredstva koja su mu bila potrebna, a koja je ostvario sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu upotrijebio za kupnju vozila koje koristi isključivo za osobne potrebe. Tijekom 2008. obratio se autokući KMAG d.o.o. radi kupnje novog vozila marke "KIA" te su ga u autokući, nakon što je odabrao vozilo, uputili u Raiffeisenbank Austria d.d. radi sklapanja ugovora o kreditu budući da nije imao gotovinu. U autokući su mu objasnili da se radi o ozbiljnoj banci i da je više njihovih kupaca sklopilo Ugovore o kreditu upravo kod tuženika te da su pouzdani. U banci mu je bio ponuđen samo Ugovor o kreditu u CHF. Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane banke i nije imao mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi Ugovora pa niti o odredbama o valutnoj klauzuli te ulaznoj i izlaznoj naknadi. Ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane banke, te mu je isti dan da ga pročita, ali ne i da daje svoje primjedbe, bilo je "uzmi ili ostavi". Ugovor je pročitao, provjerio iznos i rok u kojem je u obvezi isti otplatiti. Odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule su mu bile jasne, odnosno razumio je da se tečaj CHF može promijeniti, ali nije mogao predvidjeti da će se promijeniti u tolikoj mjeri kako se dogodilo niti ga djelatnik tuženika na to upozorio, a da je bio upozoren na tu mogućnost, sigurno ne bi uzeo taj kredit. Vezano uz odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi navodi da mu djelatnik nije objasnio koje usluge i troškove podmiruje ulaznom naknadom, a niti ga upoznao s parametrima odlučnim za primjenu odredbe o izlaznoj naknadi, odnosno na koji način se formira visina te naknade i u o čemu ovisi. U početku je rata kredita iznosila oko 1.500,00 kuna da bi kasnije dosegla iznos od 2.500,00 kuna.

9. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

10. Analizirajući iskaz tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07), treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno članku 81., 82. i 90. („Narodne novine“ broj 96/03.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to članku 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., na koju se tužitelj poziva tijekom postupka, a kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14. Odredbom članka 96. stavka 1., 2. i 4. ZZP/07 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Člankom 102. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnom, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na tu presudu i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. I odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine“ 19/22., broj dalje: ZZP/22), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Temeljem odredbe članka 53. stavka 4. ZZP/22, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Suprotno navodima tuženika, sud smatra kako tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

18. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

19. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08., dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

20. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 21. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud je u toč. I. izreke ove presude prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to točke 7. u dijelu koji glasi „u iznosu CHF 21.447,84 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita“, te u dijelu koji glasi „preostali dio glavnice u iznosu od CHF 6.775,52 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

23. Stoga kako sud smatra da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe.

24. Nastavno na navedeno proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

25. U odnosu na ugovorene odredbe iz članka 3. i članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. ulaznu naknadu i na činjenicu da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, valja istaknuti da je odredbom članka 269. ZOO-a propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom članka 270. stavka 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

26. U ovom dijelu ponovno se upućuje na odredbe ZZP/07 pobliže opisane u toč. 14. obrazloženja ove presude.

27. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbama članka 3. i članka 9. predmetnog ugovora prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo te da su odredbe bile točno određene, odnosno odredive.

28. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Ugovor sadrži odredbe koje se odnose na tzv. ulaznu naknadu te je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Isto tako ugovor sadrži odredbe koje se odnose na činjenicu da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, međutim, u ugovoru nije navedeno od čega se isti sastoje. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

29. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da mu je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio predočen gotov formiran ugovor o kojem nije mogao pojedinačno pregovarati pa niti o spornim odredbama o tzv. ulaznim i izlaznim naknadama niti mu je bilo objašnjeno od kojih bi se troškova sastojala ulazna kao i izlazna naknada odnosno koje usluge i troškove podmiruje ulaznom naknadom, a niti ga tuženik upoznao s parametrima odlučnim za primjenu odredbe o izlaznoj naknadi, odnosno na koji način se formira visina te naknade i u o čemu ovisi.

30. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporne odredbe članka 3. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu nisu određene, a niti odredive, niti je o navedenim odredbama tužitelj mogao pregovarati s tuženikom, to su iste u smislu odredbe članka 270. stavka 1. ZOO-a ništetne. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporne ugovorne odredbe su zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništetne i u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07. Bitno je i istaknuti, da je unošenjem spornog dijela odredbi u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakvih tzv. ulaznih i izlaznih naknada tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

31. U tom pravcu postoji i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1051/2023 od 3. travnja 2024. u kojoj je odgovoreno na pitanje: „Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članka 10. stavak 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/07 - dalje u tekstu: ZZP), isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 98. i 100. ZZP-a? Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu (konkretno članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu) smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“.

31.1. U navedenoj odluci detaljno obrazlažući zahtjev transparentnosti te načelo savjesnosti i poštenja u točkama 20. do 23.2. navedene odluke, u točki 24. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: „Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“.

32. Što se tiče tzv. izlazne naknade, tj. naknade za prijevremenu otplatu kredita napominje se da iz formulacije te ugovorne odredbe proizlazi da nije određena odnosno da se radi o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, to je u svakom slučaju utjecala na pravni položaj tužitelja i stvorila značajnu neravnotežu na njegovu štetu.

32.1. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

32.2. Nadalje, sud nalazi i to da je navedena odredba suprotna članku 1024. stavku 4. ZOO-a jer se njome, u biti, nadoknađuje dio kamate - zarade koju je tuženik prema ugovoru trebao ostvariti do kraja njegovog trajanja i stoga je ta odredba ništetna u smislu članka 322. i članka 6. ZOO-a, posebice u situaciji kada nema nikakvog dokaza da bi tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio kakvu štetu. U odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

33. Nadalje, činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, a suprotno tvrdnjama tuženika u odgovoru na tužbu, nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi i o tzv. izlaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva jer javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tim naknadama jer to nije učinio niti tuženik, trgovac.

34. I po ocjeni ovog suda, navedene odredbe konkretnog Ugovora o kreditu su ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Pored toga tužitelj bez plaćanja naknade za odobrenje kredita isti ne bi mogao niti podići, kao što ne bi mogao niti izvršiti zatvaranje kredita prijevremenom otplatom bez plaćanja navedene naknade. I jedna i druga naknada nisu točno definirane u samom Ugovoru, a niti je tuženik dokazao da su one bile pojašnjene i obrazložene uz navođenje troškova koji se plaćaju navedenim naknadama. Navedene odredbe su bile jasne i lako uočljive, ali nisu bile razumljive, odnosno iz tih odredbi potrošač nije mogao procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi za njega proizišle jer nisu sadržavale točne troškove koji se naplaćuju iz naknade za obradu kredita, a niti razumljive kriterije za utvrđivanje štete koju će banka pretrpjeti u slučaju prijevremene otplate kredita. Navedene odredbe ugovorene su samo u korist banke pa su stoga nepoštene te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača te su stoga ništetne. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

35. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu, na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule odnosno da utvrdi iznose anuiteta u CHF koje je tužitelj plaćao, uzimajući u obzir srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita, kao i visinu iznosa koji je tužitelj platio na ime ulazne i izlazne naknade uz navođenje datuma plaćanja.

36. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 5. svibnja 2025. proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 238-50-4833486 koje se odnose na promjenu tečaja CHF. Posljedično, tužitelj traži od tuženika da mu isplati razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene tečaja CHF u razdoblju otplate, uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Navela je da je Ugovorom o kreditu Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita GR kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita: 28.223,36 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; - redovna kamatna stopa: 6,75% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 84 mjesečnih anuiteta u otplati glavnice 21.447,84 CHF, a ostatak glavnice 6.775,52 CHF jednokratno po dospijeću te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje je navela da je uvidom u Potvrdu (LS 28) Nalazom utvrđeno da je kredit isplaćen 22. travnja 2008. po tečaju koji je iznosio 4,512945 za 1 CHF. Isplaćeni iznos kredita u kunama je iznosio 127.370,47 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 30. lipnja 2008., a svaki idući u razmaku od mjesec dana s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu. Kredit je otplaćen. Nadalje je vještakinja u nalazu navela da se za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristi slijedeća metodologija: utvrđuju se zaduženja po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF na dan isplate, utvrđuju se zaduženja po promjenjivoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF na dan isplate, utvrđuju se svi uplaćeni iznosi od strane tužitelja, utvrđuje se razlika više / manje plaćenog te se specificiraju pojedinačni iznosi. U tabeli 1 prikazala je promjene kamatnih stopa. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike anuiteta i navela da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio 6.429,05 eura. Razliku od 6.429,05 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima. Navodi kako je naknada za obradu kredita obračunata i naplaćena 22. travnja 2008. u iznosu od 625,48 eura. Naknada za prijevremeni povrat kredita obračunata je i naplaćena 12. veljače 2015. u iznosu od 132,72 eura.

37. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

38. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 23. rujna 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja kojeg je izradila u pisanom obliku, time da je u specifikaciji pojedinačnih iznosa iz točke 1. Zaključka ispravila datum na zadnjem iznosu od 1.174,58 eura koji umjesto 12. veljače 2005. treba glasiti 12. veljače 2015.

39. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

40. Naime, prema članku 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema prodajnom tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe. Također, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremeno zatvaranje kredita.

41. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu je u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te je sud u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.429,05 eura (valutna klauzula u CHF), zatim iznosa od 625,48 eura (ulazna naknada) te iznosa od 132,72 eura (izlazna naknada) sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF te u dijelu u kojem je ugovorena tzv. ulazna i izlazna naknada te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

42. Dakle, slijedom svega navedenoga sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ocijenio osnovanim, primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a, u vezi sa člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama ZOO „Narodne novine“ broj 78/15., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23) koje teku na pojedinačne iznose od izvršenih uplata do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom II. - IV. izreke presude.

43. Po stavu ovog suda neosnovani je prigovor zastare jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju u odnosu na ovdje tuženika od 14. lipnja 2018. Predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2023., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.

43.1. Nastavno u odnosu na istaknuti prigovor zastare restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštenih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, koji je tuženik isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na to da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da su odredba članka 3. i odredba članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare potraživanja s osnova ništetnih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi.

44. Naposljetku, sud je razmatrajući tužbeni zahtjev ocijenio da tužitelj nepotrebno i neosnovano traži utvrđenje ništetnosti ugovorene valute u CHF iz članka 1. predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnosi na dio kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak. U članku 1. Ugovora o kreditu je navedeno: "Iznos kredita Kunska protuvrijednost CHF 28.223,36 (dvadeset osam tisuća dvjesto dvadeset tri švicarskih franaka i trideset šest centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“ Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je prednik tuženika isplatio tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika, a ne tužitelja. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi dio članka 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Županijski sud u Varaždinu je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom V. izreke presude.

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (dio deklaratornog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

45.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podneska od 13. studenog 2023. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Za sastav podneska od 24. svibnja 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 62,50 eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 24. svibnja 2025. kojim tužitelj postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 19. lipnja 2024., 5. rujna 2024. i 23. rujna 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.312,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.612,50 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

45.2. Tužitelju nije priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eura jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na navedeno ročište.

45.3. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. VI. Izreke ove presude.

Đurđevac, 31. listopada 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćnik tužitelja Dejan Kuharić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. sc. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, Ludbreg, Pisarnica Koprivnica 2. punomoćnik tuženika Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb