Poslovni broj: P-629/2025-4

Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Ulica Plemića Borelli 9,

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zadra protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnici Bojani Bogdan, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 20. listopada 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene, te objave 31. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj ugovora: 9012129905 s nadnevkom 29. studenog 2006. god. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 499,95 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. prosinca 2006. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.765,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, tekućom od dana donošenja ove prvostupanjske odluke, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Sud je dana 04. veljače 2025. godine nakon provedenog dokaznog postupka donio Presudu na način da je istom usvojio tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti, a na koju odluku je tuženi uložio žalbu, o kojoj je odlučivao Županijski sud u Varaždinu, te istu ukinuo Rješenjem posl. br. Gž-258/2025-2 dana 12. ožujka 2025. godine i to u točkama II., III. i IV. Izreke i predmet vratio na ponovno suđenje.

2. U ponovljenom postupku predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu 9012129905 od 29. studenog 2006. u dijelu u kojem je među strankama u točci 11.3. tog ugovora ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2%, te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi.

3. Tužitelj kako ranije tako i u ponovljenom postupku ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i u bitnom navodi da je 29. studenoga 2006. zaključen s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012129905 koji sadrži ugovornu odredbu te da mu je tuženik po predmetnom ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od iznosa kredita i naknadu za osiguranje, a što nije imao pravo zaračunati i naplatiti, a ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati ove naknade. Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor da je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora, a o naknadama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj na iste mogao utjecati kao ini na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknade stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika, a da je pri tome sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove, pa da stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti mu stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

4. Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i u bitnom i dalje navodi da je tužitelj od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, te da je iz ponašanja tužitelja moguće jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju, kojom je stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tuženik prije svega ističe kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, a što uostalom proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, da bi se utvrdilo kako je određena odredba ugovora nepoštena zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati i drugi kvalifikatorni element, a to je da je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a uzgred rečeno, niti odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO, kako pogrešno drži tužitelj. Naime, potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora korisnik kredita, a ovdje tužitelj, izjavljuje sukladno čl. 12.t.8. Ugovora da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaća sve njihove izmjene i dopune. Ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva utvrđena je u visini sukladno internim aktima Banke koji čine sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uz naznaku postotka od iznosa realiziranog kredita prema kojem se obračunava a koji je jasan, razumljiv i lako uočljiv. Slijedom navedenoga, predmetne naknade ugovorene su sukladno odredbama ZOO- a, Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i naknadi Banke za usluge o poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama-građanima koji čine sastavni dio Ugovora i na koje je tužitelj izrijekom pristao potpisom istoga. Naposlijetku tuženi predlaže tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovan i tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

5. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu (l.s.4-8), plan otplate (l.s.8-16), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke (l.s.46-52) te saslušao tužitelja kao stranku.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je u osnovan u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno:

- da je 29. studenog 2006. u [adresa] između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju novog Škoda vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 20.924,36 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,10% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da je u predmetnom Ugovoru čl. 11.3. ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2%,

- da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 192,29 EUR i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 307,66 EUR, a što i proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (l.s. 52).

8. Među strankama je sporno pitanje je li naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna te ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade (troškovi obrade kredita i naknada za osiguranje), kao i je li u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je to bio prvi kredit u životu te da je došao kod tuženika u odjel za kredit i interesirao se kakve su mogućnosti za podizanja kredita za auto. Kreditna referentica da mu je kao najbolje i najsigurnije rješenje ponudila kredit u valuti "Švicarcima CHF", jer da je to stabilna valuta i da se radi o najsigurnijoj zemlji koja ima stabilan tečaj, ali da je on ipak htio da kredit bude u kunama ili eurima, međutim, da ga je ona uvjerila da je ovo najbolje i najisplativije rješenje i uporno ga navodila na tu valutu govoreći da zanemari druge varijante jer da jamči ono što govori i da ne može proći jeftinije. Doslovce da mu je rekla da bi bio čisti mazohizam da uzme kredit u drugoj valuti. Da mu je dala da pročita sastavljeni ugovor, te da je rekla da je to špranca koja vrijedi za sve ugovore o kreditu neovisno o valuti. Nadalje da mu je rekla da mu to nudi i jamči kao za sebe, a on kao bivši policajac koji poštuje institucije da nije mogao u to posumnjati, niti da je očekivao nekakvu netransparentnost, posebno kada ga je dodatno uvjeravala da se za ništa ne brine. Iskazuje da nije ništa mogao mijenjati u pogledu ugovora i to niti jednu odredbu. Sama atmosfera da je bila dosta žurna jer da je bilo tu više klijenata i požurivala ga, a kod javnog bilježnika da mu isti također ništa nije posebno objašnjavano vezano za rizike prilikom solemizacije ugovora. Na upit je iskazao da nije bio upozoren na rizike koje nosi sklapanje ugovora koji sadrži ovakve ugovorne obveze, a da mu je rečeno da je sve transparentno kao godinama i desetljećima ranije.

10. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao vjerodostojan i životan poglavito u dijelu iskaza jer je sam iskazivao da mu je to prvi kredit u životu koji je podigao kod bankarske institucije i jer je kao bivši policajac, a profesor kineziologije, koji nema stručna ekonomska znanja, povjerovao kreditnoj referentici banke koja ga je uvjerila da je ovo najbolje i najisplativije rješenje i uporno ga navodila na tu valutu.

11. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljem, korisnikom kredita pregovarao o uvjetima sklapanja ugovora kreditu, odnosno da je istoga informirao o svim odredbama ugovora koji sklapaju.

12. Na temelju iskaza tužitelja te sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno sud utvrđuje da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu (u kojem Ugovoru stoji da je namjena ugovora kupnja osobnog vozila marke MAZDA 6), dok tuženi suprotno ovom sudu nije dokazao a niti predložio izvođenje drugih dokaza na okolnost dokazivanja te činjenice.

13. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva za navesti je da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, (čl. 11.3) tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata, a što tužitelj niti ne spori. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu. Zbog toga se utvrđuje da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade (troškova obrade kredita i naknade za osiguranje) a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,50 % od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita i 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. To bi značilo da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

16. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu čl.11.3. (l.s. 5) proizlazi da su odredba o naknadama bile vidno istaknute i lako uočljive, a iste su po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi (naknada za obradu kreditnog zahtjeva), tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

19. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

20. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

21. Prema članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj, ovdje tuženik, koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju, ovdje tužitelju, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini od 499,95 EUR, a koja visina nije ni sporna između stranaka.

22. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, imajući vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

23. Slijedom navedenog osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 499,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. prosinca 2006. kao dana kada je izvršena uplata naprijed navedenog iznosa od strane tužitelja u korist tuženika.

24. U odnosnu na prigovor zastare istaknut po tuženika sud je isti ocijenio neosnovanim iz razloga kako slijedi.

25. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

27. Slijedom naprijed navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u točkama I. i II. izreke presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZPP) te tužitelju koji je u cijelosti uspio u postupku pripadaju troškovi postupka.

29. Odluka o zateznoj kamati donesena je na temelju odredbe čl. 29. ZOO.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), sastav podneska od 28.10.2020., 19.03.2024. i 03.01.2025 u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), zastupanja na ročištima od 05.10.2023., 08.11.2023., 19.12. 2024. i 17.01.2025. i na 20. 10. 2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), te pristup na ročište radi objave presude od 04.02. 2025. i 31.10.2025. svaki u iznosu od 50 bodova, a sveukupno 1.000 bodova, što uz vrijednost boda od 2 EUR i PDV od 25% čini ukupno 2.500,00 EUR, uvećano za plaćeni predujam u iznosu od 265,45 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.765,45 EUR, koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik, u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kako je i odlučeno izrekom presude.

U Zadru, 31. listopada 2025.

Sutkinja:

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

-Tužitelju po punomoćniku

-Tuženici po punomoćnici