REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-288/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja ŽE (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 14. listopada 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja KE, odvjetničkog vježbenika te zamjenice punomoćnika tuženika JE, odvjetničke vježbenice, 31. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210287069, sklopljenog dana 18.07.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 19.07.2007. godine po javnom bilježniku Renati Kutiji Kušpilić pod br. OV- 19861/2007, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 161,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 21.07.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 954,64 eur sa zateznim kamatama od 31. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je 18.07.2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210287069, potvrđen dana 19.07.2007. godine po javnom bilježniku Renati Kutiji Kušpilić iz Zagreba pod br. OV-19861/2007, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.524,49 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate kredita u trajanju od 4 godine.

Navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st. 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, te da je tuženik prilikom isplate kredita dana 20.07.2007. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.220,06 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 161,93 EURA.

Tužitelj ističe da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, odnosno da tužitelju nije bila pojašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje.

Smatra da navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Konačno postavljenim tužbeni zahtjevom u tužbi tužitelj traži utvrditi ništetnim odredbe iz čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210287069, sklopljenog dana 18.07.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 19.07.2007. godine po javnom bilježniku Renati Kutiji Kušpilić pod br. OV- 19861/2007, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”, te traži naložiti tuženiku da mu s osnova utvrđenja ništetnosti ulazne naknade vrati plaćeni iznos od 161,93 EUR, sve sa zateznim kamatama pobliže označenih u točki II. izreke, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnom ističe da tužiteljica u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“ te s osnove navodne ništetnosti te odredbe postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 161,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, dok ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Navodi da je naknada za obradu kredita valjano ugovorena, jer se temelji na slobodnom ugovaranju i odredbama Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite, kao i da je plaćanje naknada banci uobičajena praksa i da se zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju od 12. listopada 2007. Tuženik smatra da je odredba o naknadi fiksno određena, jasna, lako razumljiva i uočljiva, te da nije uzrokovala nikakvu neravnotežu između stranaka i da ne podliježe testu poštenosti te da nisu uzrokovale nikakvu neravnotežu između stranaka i da ne podliježe testu poštenosti u smislu odredbe čl. 84. ZZP. Osporava osnovu i naznačeni početak tijeka zatezne kamate, te ističe prigovor zastare navodeći da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 20. srpnja 2007. te da je za zahtjev za vraćanje te naknade protekao petogodišnji zastarni rok od dana njihovog plaćanja do podnošenja ove tužbe 17. siječnja 2025.

Predlaže tužbene zahtjeve u cijelosti odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu predmetnog kreditnog zahtjeva (list 5 spisa), ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj kreditne partije: 7103741234 (list 6-9 spisa), te je saslušana je tužiteljica u svrhu dokazivanja (list 154-155 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te tužbeni zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne navedene odredbe Ugovora.

6. Nije sporno da su stranke 18. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe broj kreditne partije 7103741234 (dalje: Ugovor), da je Ugovor sastavio tuženik, da je Ugovorom tužiteljici odobren kredit u iznosu od 18.524,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, da je tuženik s danom isplate kredita tužitelju obračunao i naplatio naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1.220,06 kn/161,93 eur, te nije sporna visina tužbenog zahtjeva kao i da je tuženik predmetnu naknadu naplatio 20. srpnja 2007.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba čl. 2. st. 3. Ugovora u dijelu naknade za obradu kredita ništetna i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Također je sporna zastara predmetne tražbine, zatraženi tijek zatezne kamate, te status tužitelja kao potrošača.

8. Na tuženikovo osporavanje tužitelju statusa potrošača kao ugovorne strane predmetnog Ugovora, valja odgovoriti da je u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristio za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

9. Predmetnim Ugovorom kredit je odobren tužitelju za kupnju vozila.

10. Na temelju iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, utvrđeno je da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužitelj potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebio za kupnju vozila, da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a ni kasnije tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta i vozilo je koristio isključivo za svoje privatne potrebe.

11. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

16. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

17. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Tužitelj je iskazao da se obratio auto kući Baotić s namjerom da u istoj kupi motorno vozilo putem kredita te je od strane prodavača upućen na banku ovdje tuženika.

U banci mu je ponuđen kredit u švicarskim francima za kupnju vozila kao najpovoljniji, jer ima najmanju kamatu te mu u banci nije ništa posebno objašnjavano za promjenjivu kamatu, kao niti valutu CHF.

Prije potpisivanja Ugovor je pročitao ali mu u Ugovoru nije bilo ništa sporno, niti je smatrao da mora išta pitati. Ugovor o kreditu je bio tipski ugovor i pripremljen u banci gdje ga je došao potpisati, a niti javni bilježnik mu prilikom ovjere potpisa nije također ništa objašnjavao o uvjetima ugovora.

U banci mu također nije rečeno da će prije potpisivanja ugovora morati platiti i naknadu za obradu kredita a niti je za to posebno obratio pažnju kada je čitao ugovor.

Odobreni kredit isplaćen je direktno auto kući Baotić u kojoj je vozilo i kupio. U vrijeme kada je sklopio Ugovor o kreditu nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta, a vozilo je kupio za osobne potrebe odnosno sebe i svoje obitelji. Kredit je otplaćivao isključivo on i kredit je otplatio u cjelosti.

Zbog proteka vremena ne sjeća se na koji način mu je naplaćena predmetna naknada, da li iz sredstava kredita ili je istu posebno platio banci.

20. Budući da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to se u smislu odredbe članka 81. ZZP smatra da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer za naknadu koju je prema Ugovoru obvezan platiti tužitelju nije rečeno u banci niti je na to posebno obratio pažnju kada je čitao ugovor. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju imao mogućnost pročitati ugovor prije potpisivanja istog, jer se u dijelu ugovorene naknade radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužitelju je na temelju takvih ugovornih odredbi mogla biti poznata obveza, ali nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknada, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetne naknade u Ugovoru nisu bile određene, niti su bile odredive.

21. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužitelju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu o kojoj tužitelj nedvojbeno nije bio u poziciji pregovaranja, a bez te naknade ne bi mogao realizirati kredit. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba čl. 2. st. 3. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje predmetne ulazne naknade, nepoštena, a time u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP i ništetna.

23. Pritom valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

24. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO, osnovan je zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 1.067,72 kn/141,71 eur kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 2. ugovora o kreditu i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 15. studenoga 2008., kada je prema priloženoj Potvrdi tuženika od 15. srpnja 2024. (list 4 spisa) tuženik naplatio tužitelju predmetnu naknadu u iznosu od 1.220,06 kn/161,93 eur prema fiksnom tečaju za euro.

25. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. ZPP, to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

28. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 1.340,50 eur valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanom i novčanom tužbenom zahtjevu koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva, koja je prema utvrđenju suda, a po prigovoru tuženika ocijenjena opravdanom u visini od 700,00 eur.

29. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 75 bodova, za sastav podneska od 26.5.2025. prema Tbr. 8/1 75 bodova, za pristup na dva ročišta 8.7.2025. i 14.10.2025. prema Tbr. 9/1 75 bodova za svako, za pristup na ročište za objavu presude 31. listopada 2025. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 700,00 eur, uvećano za 25% PDV 175,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak pristojbe na tužbu 26,55 eur i na presudu 53,09 eur, tako da je tužitelju odmjeren parnični trošak u ukupnom iznosu od 954,64 eur.

30. U konkretnom slučaju tužitelj je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

31. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 31. listopada 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika