REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-78/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, 27.listopada 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice HŠ, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, Petrić Antun, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 5.693,58 EUR kao iznos naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz Ugovora od 7. ožujka 2007. o namjenskom kreditu broj 3208562795/07, kreditna partija 7103536821, koji ugovor je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Bagarić Niko iz Požege, poslovni broj potvrde OV- 3872/2007 od 9. ožujka 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.,114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

27,64 EUR od 15.11.2007 pa do isplate

27,01 EUR od 15.12.2007 pa do isplate

27,83 EUR od 15.01.2008 pa do isplate

27,70 EUR od 15.02.2008 pa do isplate

66,89 EUR od 15.03.2008 pa do isplate

66,50 EUR od 15.04.2008 pa do isplate

64,33 EUR od 15.05.2008 pa do isplate

65,15 EUR od 15.06.2008 pa do isplate

64,51 EUR od 15.07.2008 pa do isplate

64,37 EUR od 15.08.2008 pa do isplate

64,35 EUR od 15.09.2008 pa do isplate

66,82 EUR od 15.10.2008 pa do isplate

68,32 EUR od 15.11.2008 pa do isplate

66,18 EUR od 15.12.2008 pa do isplate

71,94 EUR od 15.01.2009 pa do isplate

72,00 EUR od 15.02.2009 pa do isplate

70,06 EUR od 15.03.2009 pa do isplate

70,51 EUR od 16.04.2009 pa do isplate

70,60 EUR od 15.05.2009 pa do isplate

69,83 EUR od 15.06.2009 pa do isplate

69,91 EUR od 15.07.2009 pa do isplate

89,69 EUR od 15.08.2009 pa do isplate

90,73 EUR od 15.09.2009 pa do isplate

89,57 EUR od 15.10.2009 pa do isplate

92,40 EUR od 15.11.2009 pa do isplate

90,11 EUR od 15.12.2009 pa do isplate

92,23 EUR od 15.01.2010 pa do isplate

93,54 EUR od 15.02.2010 pa do isplate

93,25 EUR od 15.03.2010 pa do isplate

94,55 EUR od 15.04.2010 pa do isplate

96,92 EUR od 15.05.2010 pa do isplate

87,43 EUR od 15.06.2010 pa do isplate

89,93 EUR od 15.07.2010 pa do isplate

89,85 EUR od 15.08.2010 pa do isplate

95,03 EUR od 15.09.2010 pa do isplate

92,01 EUR od 15.10.2010 pa do isplate

92,71 EUR od 15.11.2010 pa do isplate

73,62 EUR od 15.12.2010 pa do isplate

73,85 EUR od 15.01.2011 pa do isplate

72,95 EUR od 15.02.2011 pa do isplate

73,49 EUR od 15.03.2011 pa do isplate

73,52 EUR od 15.04.2011 pa do isplate

75,18 EUR od 15.05.2011 pa do isplate

78,69 EUR od 15.06.2011 pa do isplate

82,69 EUR od 15.07.2011 pa do isplate

76,28 EUR od 15.08.2011 pa do isplate

70,24 EUR od 15.09.2011 pa do isplate

68,21 EUR od 15.10.2011 pa do isplate

68,34 EUR od 15.11.2011 pa do isplate

68,62 EUR od 15.12.2011 pa do isplate

70,38 EUR od 15.01.2012 pa do isplate

70,90 EUR od 15.02.2012 pa do isplate

70,33 EUR od 15.03.2012 pa do isplate

70,24 EUR od 15.04.2012 pa do isplate

70,53 EUR od 15.05.2012 pa do isplate

71,04 EUR od 15.06.2012 pa do isplate

70,41 EUR od 15.07.2012 pa do isplate

70,23 EUR od 15.08.2012 pa do isplate

68,69 EUR od 15.09.2012 pa do isplate

70,14 EUR od 15.10.2012 pa do isplate

70,64 EUR od 15.11.2012 pa do isplate

70,36 EUR od 15.12.2012 pa do isplate

69,73 EUR od 15.01.2013 pa do isplate

69,56 EUR od 15.02.2013 pa do isplate

69,39 EUR od 15.03.2013 pa do isplate

70,62 EUR od 15.04.2013 pa do isplate

68,81 EUR od 15.05.2013 pa do isplate

68,51 EUR od 15.06.2013 pa do isplate

68,69 EUR od 15.07.2013 pa do isplate

68,50 EUR od 15.08.2013 pa do isplate

69,16 EUR od 15.09.2013 pa do isplate

69,59 EUR od 15.10.2013 pa do isplate

69,80 EUR od 15.11.2013 pa do isplate

70,55 EUR od 15.12.2013 pa do isplate

69,83 EUR od 15.01.2014 pa do isplate

28,77 EUR od 15.02.2014 pa do isplate

28,89 EUR od 15.03.2014 pa do isplate

28,73 EUR od 15.04.2014 pa do isplate

28,49 EUR od 15.05.2014 pa do isplate

28,54 EUR od 15.06.2014 pa do isplate

28,71 EUR od 15.07.2014 pa do isplate

28,84 EUR od 15.08.2014 pa do isplate

28,87 EUR od 15.09.2014 pa do isplate

29,03 EUR od 15.10.2014 pa do isplate

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju EŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.710,67 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

Obrazloženje

1. Tužitelj EŠ podnio je 5.lipnja 2019. protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. tužbu radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom traži isplatu iznosa od 51.097,28 kuna.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljen na Ugovoru o kreditu broj 3208562795/07, kreditna partija 7103536821 sklopljenim 7.ožujka 2007., za odobreni kreditni iznos od 162.000,00 CHF. Ugovor je u dijelu glavnice vezan za valutu CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke.

1.2. Tužitelj ističe da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. izreke u odnosu na tuženu banku da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007.godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3.Točkom 9. izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, naloženo je tuženoj banci da prekine s opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.4. Točkom 10. izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.5. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.6. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.7. Pod točkom III. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.8. Pod točkom IV. Iste presude djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.9. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/2013-4 od 13.lipnja 2014. postala je pravomoćnom u odnosu na tužbenu banku na odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključuju ugovore o kreditima, koristeći u istima ništene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre.

1.10. Tužitelj ističe da je on potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po konkretnom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužena banka kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre.

1.11. Stoga se tužitelj ovom tužbom, u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak te ističe kako je sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

1.12. Tužitelj je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa ugovorio redovnu kamatnu stopu u visini od 4,20 postotnih poena (%) godišnje. Taje kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana, pri čemu je nakon svako promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime redovne kamate zbog njenih promjena više otplatio utuženi iznos no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.13. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru kojih bi bila sadržana ugovorna klauzula na temelju koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.14. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed promjene redovne kamatne stope.

1.15. Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 51.097,28 kuna kao iznos naplaćen na temelju tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 7.ožujka 2007. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa do 31.srpnja 2015.

1.16. Podneskom od 9.rujna 2025. tužitelj je specificirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 5.693,58 EUR na ime iznosa naplaćenog na temelju tuženikove jednostrane promjene kamatne stope, iznos od 5.238,81 EUR kao iznos naplaćen zbog tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva, kao i istinitost tužbenih navoda.

2.1. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora o CHF kreditu koji je predmet spora jer je tužitelj jedini osnivač i direktor društva HORUS j.d.o.o., za ugostiteljstvo, proizvodnju i usluge čije se sjedište nalazi na adresi [adresa], a namjena kredita je adaptacija nekretnine na toj adresi, pa da stoga tužitelj nije potrošač.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnose na sve iznose koji su dospjeli prije 5.lipnja 2014. te ističe prigovor promašene aktivne legitimacije jer nije samo tužitelj vršio uplate nego i treće osobe.

2.3. Tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena na temelju zahtjeva korisnika kredita te je konverzijom izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote.

2.4. Na temelju iznesenih tvrdnji i shvaćanja, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti u naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Tuženik se u podnesku od 22.listopada 2025. protivi preinaci tužbenog zahtjeva od 9.rujna 2025. i ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Navodi da je, iako je ukupan iznos smanjen (sa 6.781,77 EUR na 5.693,58 EUR), došlo do promjene pojedinačnih iznosa i proširenja razdoblja u kojem tužitelj potražuje isplatu. Tako je u tužbi potraživao zaključno s datumom 15.01.2014., dok u podnesku od 9. rujna 2025. potražuje zaključno s danom 15.10.2014. Nije postojala niti jedna opravdana okolnost zbog koje tužitelj nije mogao već u tužbi postaviti takav zahtjev. Svaki od pojedinačnih iznosa predstavlja zasebnu glavnicu na koju teče zakonska zatezna kamata pa stoga promjena takvih pojedinačnih iznosa predstavlja preinaku. Također navodi da zakonske zatezne kamate na preinačeni dio teku od trenutka kada je isti postavljen jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Ističe da čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu odnosno postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 7.ožujka 2007., u Dodatak ugovora o kreditu od 15.siječnja 2016.,u Nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 25.kolovoza 2025., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 7.ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 162.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 15. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, zatim aktivna legitimacija i ima li tužitelj svojstvo potrošača.

8. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

8.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 5.lipnja 2019. godine te je stoga sud prigovor zastare sud odbio kao neosnovan.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

9.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

9.4. Uvidom u navedeni Ugovor o namjenskom kreditu od 7.ožujka 2007. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 162.000,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 10 godina.

9.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

9.6. Naime i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

10. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužitelj kredit podigao za adaptaciju stana koji se nalazi u kući staroj 100 godina. Podigao ga je u Zagrebačkoj banci jer tamo ima račun. Nisu mu nudili kredite u drugim valutama nego samo u CHF jer je bio najpovoljniji. Nisu mu objašnjavali u kojem slučaju može doći do povećanja kamatne stope niti na koji način i zbog čega bi do toga moglo doći. Rata kredita mu je od oko 6.000,00 kuna narasla na oko 11.000,00 kuna. Ponudili su mu konverziju i pristao je na nju. Nastavio je plaćati kredit još oko godinu dana. Prihvaćanjem konverzije nije smatrao da je obeštećen nego je podigao tužbu. Kredit je bio u iznosu od 162.000 CHF na rok 10 godina. Stan za čiju adaptaciju je upotrijebio sredstva od kredita je još uvijek u njegovom vlasništvu i u njemu živi. Taj stan nije nikada iznajmljivao. Pročitao ugovor u dijelu gdje se govori o visini kamatne stope, iznosu kredita i otplatni plan. Nije ništa s bankom morao pregovarati vezano uz ugovor, rekli su da je to tipski ugovor i prihvatio ga je. Ono što mu je bilo bitno je razumio. Ne sjeća se je li išta prigovarao u banci zbog povećanja anuiteta, ne zna je li do povećanja rate dolazilo zbog povećanja kamate ili tečajnih razlika. Nije se raspitivao u drugim bankama za kredit jer mu je taj kredit od njegovog bankara ponuđen kao najpovoljniji. Ne sjeća se je li dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope putem pošte. Ne sjeća se je li dobio obavijest od 8.siječnja 2013. o parametrima temeljem kojih se mijenja kamatna stopa. Vjerojatno je pročitao ugovor o konverziji prije nego što sam ga potpisao, ali to je bilo uzmi ili ostavi, mogao ga je samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Misli da je dobio i otplatni plan. Banka je napravila svoj izračun on je po njemu nastavio plaćati. Ne zna je li bio svjestan da kamatna stopa može rasti pa da zbog nje može rasti i anuitet.

10.1. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita adaptacija kuće na adresi [adresa]. Iz iskaza tužitelja proizlazi da i danas živi u navedenom stanu koji nikada nije iznajmljivao te na navedenoj adresi ima i prijavljeno prebivalište (što je vidljivo iz podataka JRO RH) pa prema tome tužitelj ima svojstvo potrošača.

10.2. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 7.ožujka 2007.. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03- dalje ZZP/03)), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

11.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzia u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

12.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

12.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

13. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

13.1. Financijski vještak Boris Belunjak je u svom nalazu od 25.kolovoza 2025. utvrdio da do provedbe konverzije iz valute CHF u valutu EUR do 30.rujna 2015. godine, razlika ukupno plaćenih anuiteta u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope i ukupno, između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 156.307,62 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,20%, iznosi ukupno 148.457,70 CHF. Tako izračunata razlika anuiteta zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno od 7.849,92 CHF, što preračunato u kune srednjim tečajem HNB za CHF za kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope od ukupno više plaćenog 42.898,25 kuna, što preračunato tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog uvođenja EUR u RH od 01. siječnja 2023.godine iznosi 5.693,58 EUR. Manje plaćeni iznosi anuiteta, u odnosu na početno ugovoreni anuitet nisu utvrđeni niti kada je redovna kamatna stopa bila zakonski određena od 3,23%, što je manje u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,20%, a u periodu od 01.01.2014. do konverzije kredita do 30.09.2015. godine. Obračunati anuiteti i uz primijenjenu redovnu kamatnu stopu od 3,23% su bili nominalno veći u CHF u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,20%, jer se sporije otplaćivala glavnica kredita po uvećanim kamatnim stopama, u odnosu da je primijenjena početno ugovorena redovna kamatna stopa. Iz tog razloga, na tako uvećanu glavnicu kredita u stvarnoj otplati, anuiteti i po manjoj redovnoj kamatnoj stopi od 3,23%, anuiteti u CHF su bili nominalno veći, u odnosu da je primijenjena otplata prema početno ugovorenim uvjetima i početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,20%.

14. Obračunom na dan 30.09.2015. godine izračunat je manjak uplaćenog po konverziji kredita od -15.812,44 kune što je navedeno u članku 5. Dodatka ugovora o kreditu sklopljenom 15. siječnja 2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

15. Tužitelj je u skladu s nalazom vještaka podneskom od 9.rujna 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.693,58 EUR na ime preplaćenog zbog primjene promjenjive kamatne stope s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od datuma plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa, a tuženik se protivi preinačenju tužbe, odnosno tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio, no sud je dopustio preinaku jer tužitelj prije vještačenja nije mogao točno specificirati tužbeni zahtjev.

16. Nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Obzirom na navedeno, ako do zastare ne dolazi povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, onda ne dolazi niti u slučaju kada se tužbeni zahtjev smanjuje.

17. Budući je tužitelj svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka sud je prihvatio njegov tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 5.693,58 EUR kao iznosa više naplaćenog zbog primjene promjenjive kamatne stope odlučivši kao u točki I izreke presude.

18. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

19. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba istaći da su uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe.

20. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.710,67 EUR koji troškovi se odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x200,00 EUR), sastav 3 podneska (2x200,00 EUR, 1x50,00 EUR), sve s PDV-om (262,50 EUR) te trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR.

21. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 31.listopada 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik, Požega

2. OD Porobija & Porobija, Zagreb