REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-5588/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice BZ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 7. listopada 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice OZ te zamjenice punomoćnika tuženika FZ, odvjetničke vježbenice, 31. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu 3206443184 od 28. travnja 2006. godine zaključenog između tužitelja BZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Odredba članka 17./ OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3206443184 od 28. travnja 2006. godine zaključenog između tužitelja BZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju BZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 220,80 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 133,74 EUR od 20.5.2006. do isplate,

- na iznos od 87,06 EUR od 1.1.2011. do isplate, sve po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eur sa zateznim kamatama od 31. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 3206443184 od 28. travnja 2006. kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.459,23 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate 84 mjeseca. Navodi da je čl. 2. KAMATE I NAKNADE predmetnog Ugovora tužiteljici nametnuta/ugovorena naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, da je tužiteljici za navedeni kredit naplaćena naknada za obradu zahtjeva, te da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica morala pristati da bi mogla dobiti traženi kredit kao i da joj s osnove tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 133,74 EUR.

Nadalje tužiteljica navodi da je čl. 17. OSTALE ODREDBE predmetnog Ugovora ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Smatra da je na taj način navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana.

Tužiteljica ističe da joj je zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita postalo teško, a i neizvjesno jer nije znala gdje je granica rasta tečaja CHF, te da je 31. prosinca 2010. predmetni kreditni aranžman tužiteljica prijevremeno otplatila, a za što joj je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 87,06 EUR. Tužiteljica ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

Zbog toga smatra da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena naknada za mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne, kao i da se o navedenim odredbama ugovora uopće nije pojedinačno pregovaralo.

Navodi da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik uopće tužiteljicu nije upoznao sa sadržajem te odredbe, već da joj je sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor, te da joj tuženik nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je naplaćena. Smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

Nadalje, tužiteljica ističe da je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u izravnoj suprotnosti čl. 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, kao i da je st 4. istog članka propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ističe da se radi o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens) i da je sve suprotno tome ništetno.

Ističe da banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata.

Konačno postavljenim tužbeni zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnim odredbu članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu 3206443184 od 28. travnja 2006. godine zaključenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke; te odredbu članka 17./ OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3206443184 od 28. travnja 2006. godine zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke te traži naložiti tuženiku da joj s osnova utvrđenja ništetnosti ulazne naknade (prilikom isplate kredita) vrati plaćeni iznos od 133,744 EUR, i za prijevremenu otplatu predmetnog kredita vrati iznos od 87,06 EUR; sve sa zateznim kamatama pobliže označenih u točki III. izreke, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 3206443184 od 28. travnja 2006. kojim tuženik odobrio tužiteljici kredit i isti isplatio tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti od 14.459,23 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ističe da je tužiteljica u tužbi postavila deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi čl. 2. i 17. Ugovora o kreditu kojima se kao korisnik kredita obvezala platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita kao i da s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 133,74 EUR i 87,06 EUR, sve s pripadajućim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedene ugovorne odredbe imale smatrati nepoštenim odnosno ništetnim, dok ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Smatra da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

Navodi da je naknada za obradu kredita valjano ugovorena, jer se temelji na slobodnom ugovaranju i odredbama Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite, kao i da je plaćanje naknada banci uobičajena praksa i da se zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju od 12. listopada 2007. Tuženik smatra su odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita fiksno određene, jasne, lako razumljive i uočljive, te da nisu uzrokovale nikakvu neravnotežu između stranaka i da ne podliježe testu poštenosti u smislu odredbe čl. 84. ZZP. Osporava osnovu i naznačeni početak tijeka zatezne kamate, te ističe prigovor zastare navodeći da da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 19. svibnja 2006., dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 31. prosinca 2010. te da je za obje naknade protekao petogodišnji zastarni rok od dana njihovog plaćanja do podnošenja ove tužbe 25. rujna 2024.

Predlaže tužbene zahtjeve u cijelosti odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj kreditne partije: 7103337670 (list 8-11 spisa), potvrdu o plaćenim naknadama (list 13 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja (list 121-123 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o potrošačkom kreditu i da ne proizvode pravne učinke u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita i za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, te zahtjev za vraćanje tih naplaćenih naknada tužiteljici.

6. Nije sporno da su stranke 28. travnja 2006., sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe broj kredita 3206443184 (dalje: Ugovor), da je Ugovor sastavio tuženik, da je Ugovorom tužiteljici odobren kredit u iznosu od 14.459,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, da je tuženik s danom isplate kredita tužitelju obračunao i naplatio naknadu za obradu zahtjeva u visini od 133,74 eur 19. svibnja 2006. kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 87,06 eur 31. prosinca 2010., te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li odredbe čl. 2. i čl. 17. Ugovora u dijelu naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita ništetne i pripada li tužiteljici pravo na povrat plaćenih naknada u zatraženoj visini koje je na temelju navedenih odredbi tužiteljica platila tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i za prijevremenu otplatu kredita. Također je sporna zastara predmetne tražbine, zatraženi tijek zatezne kamate, te status tužiteljice kao potrošača.

8. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP), te odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (dalje; Direktiva 93/13).

9. Na tuženikovo osporavanje tužiteljici statusa potrošača kao ugovorne strane predmetnog Ugovora, valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužiteljica nije zaključila ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristila za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

10. Svrha predmetnog Ugovora o kreditu je kupnja motornog vozila.

11. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv proizlazi da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužiteljica potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebila za kupnju osobnog vozila u auto kući Roca, kao i da u vrijeme sklapanja ugovora a ni kasnije tužiteljica nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta, odnosno da je vozilo kupila za osobne potrebe.

12. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

16. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

17. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

18. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Tužiteljica je iskazala da nakon što se odlučila kupiti vozilo obratila se auto kući Roca gdje joj je prodavač rekao da vozilo može kupiti putem kredita i to Zagrebačke banke d.d. te joj je rečeno da oni već imaju tipski ugovor za to. Nakon što je dogovorena visina kredita i izračunata rata otplate kredita, tužiteljica je pristala na kupnju vozila na taj način.

Zbog proteka vremena ne sjeća se jesu li u auto kući tražili da im dostavi podatke o svojim financijskim mogućnostima, ali pouzdano zna i sjeća se da nije imala nikakvog kontakta s bankom već da je sve oko ugovora i kupnje vozila dogovoreno u auto kući Roca.

Nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj predmetnog ugovora niti joj je rečeno da će trebati platiti trošak obrade zahtjeva za kredit.

Prije potpisa, Ugovor je pročitala i ne može reći da je to bilo detaljno, te nije ni uočila obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva za kredit, a niti obvezu plaćanja naknade za slučaj prijevremene otplate kredita. To znači da nije niti znala koji će joj iznosi biti uskraćeni iz dijela odobrenog kredita odnosno što će morati platiti ako se odluči prijevremeno otplatiti kredit.

Kada je Ugovor odnijela javnom bilježniku radi solemnizacije, isti joj nije ništa objasnio vezano za sadržaj samog Ugovora i moje obveze koje iz njega proizlaze. Iako sada ima završenu višu ekonomsku školu, u vrijeme sklapanja Ugovora bila je zaposlena i studirala je uz rad.

Nije imala u vlasništvu tada, a niti kasnije, trgovačko društvo niti obrt. Kredit je otplaćivala isključivo ona, svaki mjesec.

Što se tiče prijevremene otplate kredita za istu se odlučila u petoj godini otplate jer je otplata ugovorena na sedam godina. Razlog je bio što je počela naglo rasti rata otplate kredita, pa se odlučila obratiti se banci i isti vratiti prije isteka roka otplate kredita. Međutim, utvrdila je da je nakon pet godina glavnica gotovo bila ista te se odlučila raskinuti svoju policu životnog osiguranja i od sredstava koja su joj isplaćena, i još neke svoje ušteđevine u cijelosti otplatiti kredit. Ne sjeća se da ju je netko upozorio da će morati platiti trošak prijevremene otplate kredita niti u kojem iznosu. Tek prije pokretanja ovog postupka, odvjetnik joj je rekao da je platila i tu naknadu.

Ona je napravila što je banka od nje tražila jer dok nije u potpunosti otplatila sve obveze u banci, pa tako i naknade nije mogla dobiti svoju knjižicu vozila koja je bila deponirana u banci tuženika.

Što se tiče kredita u CHF isti joj je u auto kući bio ponuđen upravo u valuti CHF. Tužiteljica je sklapanju Ugovora pristupila s povjerenjem te zna u to vrijeme da je bilo uobičajeno sklapanje Ugovora s valutnom obvezom.

21. Prema zaključku suda, a na temelju iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan, uvjerljiv i istinit, osnovane su tvrdnje tužiteljice da o spornim ugovornim odredbama u dijelu čl. 2. i 17. Ugovora o visini naknade za obradu zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale na način da je tuženik, odnosno zaposlenik auto kuće Roca posredstvom koje je realizirala predmetni kredit, prethodno ili naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio tužiteljici strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, od čega se ti troškovi sastoje i u kojoj visini od odobrenog kredita, niti na temelju kojih parametara je tuženik odredio upravo te troškove, a niti je tuženik u ovom postupku dostavio dokaz na što su se konkretno i u kojem iznosu odnosili troškovi obrade zahtjeva za kredit, te zbog čega se za te troškove tužiteljici odobreni iznos kredita umanjio upravo za 133,74 eur i naplaćena joj naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 87,06 eur.

22. Pritom nije od utjecaja to što je tužiteljici bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada obrade zahtjeva za kredit i da će platiti trošak prijevremene otplate kredita ako se za istu odluči, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužiteljici je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, ali nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknada, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetne naknade u Ugovoru nisu bile određene, niti su bile odredive.

23. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužiteljici, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita o kojima tužiteljica nedvojbeno nije bila u poziciji pregovaranja, a bez tih naknada ne bi mogla realizirati kredit, niti isti prijevremeno otplatiti kada je zbog rasta tečaja i promjenjive kamate bilo joj financijski sve tegobnije izvršavati svoju obvezu otplate kredita. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su ugovorna odredba čl. 2. i čl. 17. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje tih naknada, nepoštene, a time u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP i ništetne.

25. Pritom valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

26. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO, osnovan je zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak naknade za obradu zahtjeva koju je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 2. ugovora o kreditu i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 20. svibnja 2006., nakon što je prema priloženoj Potvrdi (list 13 spisa) tuženik naplatio tužiteljici predmetne naknade 19. svibnja 2006. u iznosu od 1.007,69 kn/133,74 eur te naknadu za konačnu otplatu kredita 31. prosinca 2010. u iznosu od 655,94 kn/ 87,06 eur, prema fiksnom tečaju za euro, na koju zatezne kamate teku od

1. siječnja 2011., sve do isplate.

27. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28 . S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 2. i čl. 17. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utuženih tražbina neosnovan.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

30. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 1.548,03 eur valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanih i novčanih tužbenih zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva, koja prema ocjeni suda u smislu čl. 40. st. 3. ZPP nije suviše visoko naznačena.

31. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za sastav podneska od 22.1.2025. prema Tbr. 8/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 17.3.2025. i 7.10.2025. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za pristup na ročište za objavu presude 29. listopada 2025. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 900,00 eur, uvećano za 25% PDV 255,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak pristojbe na tužbu 53,09 eur i na presudu 53,09 eur, tako da je tužitelju odmjeren parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.231,18 eur.

32. U konkretnom slučaju tužiteljica je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

33. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 31. listopada 2025.

Sutkinja

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika