Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-305/2024-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Korneliji Krizmanić, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić odvj. iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 1.listopada 2025. g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Kornelije Krizmanić, odvj iz Vinkovaca, te punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvj. iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 31.listopada 2025. godine, dana 31.listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10.d toč. 1. i 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 85622/05 od 27. srpnja 2005.g. u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF valuti, a koji anuiteti se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, a u slučaju kašnjenja s uplatom primjenom prodajnog deviznog tečaja na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a koji ugovor je zaključen između tužitelja TF kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Poslovnica Vinkovci, kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule iznos od 2.963,48 € (slovima: dvijetisućedevetstošezdesettri eura i četrdesetosam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos glavnog duga u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 %-tnih poena koje teku po toj stopi od svakomjesečne uplate do 31.srpnja 2018.g., a od 01.kolovoza 2018.g. do 31.prosinca 2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 01.siječnja 2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje teku:

- na iznos od 5,80 € od 10.09.2005. do isplate,

- na iznos od 3,92 € od 10.10.2005. do isplate,

- na iznos od 4,69 € od 10.11.2005. do isplate,

- na iznos od 5,87 € od 12.12.2005. do isplate,

- na iznos od 4,73 € od 10.01.2005. do isplate,

- na iznos od 2,42 € od 10.02.2005. doi splate,

- na iznos od 0,84 € od 10.03.2005. do isplate,

- na iznos od 2,00 € od 10.11.2008. do isplate,

- na iznos od 0,12 € od 10.12.2008. do isplate,

- na iznos od 10,85 € od 12.01.2009. do isplate,

- na iznos od 15,49 € od 10.02.2009. do isplate,

- na iznos od 20,69 € od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 11,56 € od 10.04.2009. do isplate,

- na iznos od 9,93 € od 11.05.2009. do isplate,

- na iznos od 9,02 € od 10.06.2009. do isplate,

- na iznos od 10,86 € od 10.07.2009. do isplate,

- na iznos od 7,19 € od 10.08.2009. do isplate,

- na iznos od 8,85 € od 10.09.2009. do isplate,

- na iznos od 5,99 € od 12.10.2009. do isplate,

- na iznos od 8,54 € od 10.11.2009. do isplate,

- na iznos od 7,08 € od 10.12.2009. do isplate,

- na iznos od 13,38 € od 11.01.2010. do isplate,

- na iznos od 17,38 € od 10.02.2010. do isplate,

- na iznos od 16,53 € od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 19,94 € od 12.04.2010. do isplate,

- na iznos od 24,84 € od 10.05.2010. do isplate,

- na iznos od 29,20 € od 10.06.2010. do isplate,

- na iznos od 37,57 € od 12.07.2010. do isplate,

- na iznos od 29,39 € od 10.08.2010. do isplate,

- na iznos od 50,18 € od 10.09.2010. do isplate,

- na iznos od 39,27 € od 11.10.2010. do isplate,

- na iznos od 41,38 € od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 50,43 € 10.12.2010. do isplate,

- na iznos od 62,39 € 10.01.2011. do isplate,

- na iznos od 48,52 € 10.02.2011. do isplate,

- na iznos od 52,66 € 10.03.2011. do isplate,

- na iznos od 46,80 € 11.04.2011. do isplate,

- na iznos od 60,05 € 10.05.2011. do isplate,

- na iznos od 69,13 € 10.06.2011. do isplate,

- na iznos od 73,25 € 11.07.2011. do isplate,

- na iznos od 119,05 € 10.08.2011. do isplate,

- na iznos od 75,61 € 12.09.2011. do isplate,

- na iznos od 69,13 € 10.10.2011. do isplate,

- na iznos od 70,73 € 10.11.2011. do isplate,

- na iznos od 70,14 € 12.12.2011. do isplate,

- na iznos od 75,79 € 10.01.2012. do isplate,

- na iznos od 79,74 € 10.02.2012. do isplate,

- na iznos od 80,96 € 12.03.2012. do isplate,

- na iznos od 78,09 € 10.04.2012. do isplate,

- na iznos od 79,62 € 10.05.2012. do isplate,

- na iznos od 81,20 € 11.06.2012. do isplate,

- na iznos od 78,83 € 10.07.2012. do isplate,

- na iznos od 78,61 € 10.08.2012. do isplate,

- na iznos od 74,15 € 10.09.2012. do isplate,

- na iznos od 75,67 € 10.10.2012. do isplate,

- na iznos od 78,99 € 12.11.2012. do isplate,

- na iznos od 77,93 € 10.12.2012. do isplate,

- na iznos od 79,46 € 10.01.2013. do isplate,

- na iznos od 75,13 € 11.02.2013. do isplate,

- na iznos od 73,46 € 11.03.2013. do isplate,

- na iznos od 78,23 € 10.04.2013. do isplate,

- na iznos od 73,56 € 10.05.2013. do isplate,

- na iznos od 71,10 € 10.06.2013. do isplate,

- na iznos od 68,32 € 10.07.2013. do isplate,

- na iznos od 71,72 € 12.08.2013. do isplate,

- na iznos od 73,58 € 10.09.2013. do isplate,

- na iznos od 15,95 € 10.10.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova duga tužitelja po Ugovoru o kreditu utvrđenog u postupku konverzije, iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 8.030,33 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 21.10.2016.g. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da naknadi tužitelju ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.listopada 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 2.200,00 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 23. svibnja 2023.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom dana 27.07.2005.g. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 85622/05, u visini novčanog iznosa od 41.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Kredit je odobren na rok otplate od 180 mjeseci. Pravni prednik tuženika je u ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF valuti, a koji anuiteti se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća tj.

10. dana u mjesecu, a u slučaju kašnjenja s uplatom primjenom prodajnog deviznog tečaja na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (čl. 10.d toč.1. i 2. Ugovora).

1.1. Nadalje navodi, da ga o navedenoj ugovornoj odredbi o valuti plaćanja koja je vezana uz glavnicu švicarski franak prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao potrošača tuženik nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupao protivno kogentnim odredbama članaka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,75/09,79/09, 89/09,133/09, i članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13 ), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost prema Zakonu o zaštiti potrošača.

1.2. O ništetnosti navedene ugovorne odredbe već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. 06.2014. godine, s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude; a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018.g.

1.3. Dana 21.10.2016.g. tužitelj je sa pravnim prednikom tuženika Societe generale –Splitska banka d.d. sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 85622/05 kojim se u članku 1. utvrđuje da je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) izvršena konverzija kredita te je na dan zaključenja Dodatka br. 1 utvrđena razlika u iznosu od 8.030,33 EUR između uplaćenih sredstava i simuliranih obveza, a koja predstavlja dug koji je kao dužnik dužan platiti kreditoru. Člankom 2. Dodatka br. 1 je između ostaloga izmijenjen članak 10. d toč.1. i 2. Ugovora na način da je utvrđeno da ostatak glavnice nakon konverzije iznosi 17.740,98 EUR koja se otplaćuje u 46 mjesečnih anuiteta u valuti EUR i to uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Smatra da provođenjem konverzije nije došlo do potpune restitucije.

1.4. Tužitelj ističe da je nakon zaključenja Ugovora, dana 28.02.2014.g. prestao raditi kod dotadašnjeg poslodavca, odnosno otkazan mu je ugovor o radu, zbog čega više nije mogao plaćati ugovorene rate kredita već je plaćao prema svojim mogućnostima. Iz toga razloga mu je dana 21.08.2019.g. otkazan Ugovor i Dodatak br. 1. Nakon što je 2019.g. otišao u mirovinu ovršnim putem mu se sa mirovine ustežu iznosi na ime potraživanja tuženika po osnovu Ugovora i Dodatka br. 1.

1.5. Dalje, tužitelj ističe da je ovom tužbom postavlja zahtjev za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

1.6. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 18. lipnja 2025. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović od 11. prosinca 2024.g. Tuženik u podnesku od 16. srpnja 2025.g. ističe da je tužitelj umjesto prvotno zatraženih 5.000,00 € sada postavio zahtjev kojim od tuženika po osnovi valutne klauzule potražuje 2.963,48 €. Iz naprijed navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj povukao svoj tužbeni zahtjev za 2.036,52 €, ističe da se ne protivi povlačenju tužbenog zahtjeva ali potražuje trošak za povučeni iznos. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Smatra da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja smatrajući da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).troška.

2.1.Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga predlaže da sud utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici.

2.2. Tuženik smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 2. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 41.500,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama Ugovora predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U okviru odgovora na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanim te predlaže odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom.

2.3. Nadalje, tuženik ističe bitnu činjenicu za ovaj parnični postupak, a to je da je 29.03.2016.g. s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 85622/05 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (tzv. Konverzija). Navedenim pravnim poslom (tzv. Konverzijom) stranke su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a kojima je bila regulirana i valutna klauzula. Dakle, tužitelj je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne. Stoga, tužitelj nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu „preplatu“ na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu.

2.4. U podnesku od dana 02. kolovoza 2024 .g. tuženik izjavljuje prigovor radi prijeboja po osnovi duga tužitelja po Ugovoru o kreditu utvrđenog u postupku konverzije, te potražuje iznos od 8.030,33 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 21.10.2016.g. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 7-14 spisa), otplatni plan (list 17-21 spisa), obavijesti (list 22-25 spisa), otplatni plan (list 26- 30 spisa), dodatak ugovoru (list 32-36 spisa), dokumentacija (list 38-65 spisa), dodatak ugovoru (list 250-256 spisa), čita se iskaz tužitelja sa ročišta od 4.prosinca 2024. (list 368-369 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 11.prosinca 2024. (list 370-430 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 85622/05 dana 27.07.2005.g., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 41.500,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 180 mjeseci, uz redovnu kamatu koja je čl.5 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99 % godišnje. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan korištenja kredita. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu, za adaptaciju.

4.2. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

4.3. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

4.4. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

4.5. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, ima li tužitelj pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te je li potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.

6. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni Ugovor sklopio 2005.godine, kredit je bio namjenski, stambeni za adaptaciju kuće, hipotekarni a tužena banka u to doba nije bila njegova banka, a sada se ne može točno sjetiti zašto je baš kod tuženika sklopio ugovor. U Splitskoj banci je sklopio ugovor o kreditu, ona je tada bila prednik tuženika, on je htio sklopiti kredit u tada valuti euru, međutim u banci mu je rečeno da bi kredit u CHF bio najpovoljniji, odnosno objašnjeno mu je da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njegovim riječima bio najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, te nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, a termin valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nije mu bio poznat, prilikom sklapanja ugovora a ni sada. Kredit nije otplaćen, i dalje se naplaćuje putem ovrhe na mirovini. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen na HŽ-u. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Završno ističe da je ovaj kredit konvertiran u kredit sa valutnom klauzulom u euru a ne može se sjetiti iznosa koji mu je priznat na ime pretplate u konverziji, a zbog proteka vremena ne sjeća se niti je li sam išao u banku napraviti konverziju ili je otišao na poziv banke. Ističe da smatra da nije obeštećen iznosom koji mu je priznat prilikom konverzije prilikom otplate. Navodi, da nije dugo razmatrao sklapanje ovog ugovora. Nije pročitao odredbe ugovora, najbitnije mu je bilo da dobije kredit budući je bio sam sa troje djece. Nije razumio odredbe ugovora. Na daljnji upit odgovora da nije bio svjestan rizika ovog kredita, niti mu je netko sugerirao o rizicima ovakvog ugovora o banci. Budući su mu rate sa 1400 kuna narasle na oko 2000 i nešto, te ih on nije bio u mogućnosti plaćati, obratio se tuženiku, te mu je u banci rečeno da plaća koliko može, kako bi pokazao volju za plaćanje. Ističe da je konverziju svjesno potpisao jer je smatrao da će time biti obeštećen, a sada kako je i naveo smatra da nije obeštećen.

6.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. istog Ugovora određeno da isti kredit služi isključivo za adaptaciju.

6.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

7. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 OF i BF od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

7.1. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

7.2. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

7.3. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

7.4. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 10.d toč. 1. i 2 unaprijed formulirane i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članka 10.d toč. 1. i 2 Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

7.5. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

8. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

8.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu UF protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.

8.2. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljeve preplate.

8.3. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

8.4. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

8.5. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

8.6. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

8.7. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

8.8. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

8.9. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

8.10. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Đ protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

8.11. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.

9. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili kredit za adaptaciju u iznosu od 41.500,00 CHF prema prodajnom tečaju Banke na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom koja na dan zaključenja Ugovora iznosi 4,99 % i rok otplate 180 mjeseci i to u 179 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu 329,86 CHF i jednog (preostalog) mjesečnog anuiteta u iznosu 328,43 CHF. Tužitelj i tuženik su sukladno čl. 10. st. d) Ugovora o kreditu broj 85622/05 ugovorili plaćanje anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora, odnosno Banke. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

9.1. Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu br. 85622/05 od 21. listopada 2016. godine utvrđeno je prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a dokaz da je konverzija izvršena u skladu sa istim je mišljenje revizora koje je svaka banka morala pribaviti, a kojim je potvrđeno da je kalkulator za simulaciju konverzije točan. Člankom 1. navedenog Dodatka Ugovora o kreditu izvršena je konverzija te je utvrđena razlika u iznosu od 8.030,33 EUR koja predstavlja dug koji je Dužnik, odnosno tužitelj dužan podmiriti Kreditoru, odnosno tuženiku. Navedenim Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena je preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 9.710,65 EUR koja se uvećava za iznos duga od 8.030,33 EUR, te tako uvećana glavnica iznosi 17.740,98 EUR. Razlika između neotplaćene, odnosno nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju i iznosa neotplaćene, odnosno nedospjele glavnice nakon provedene konverzije na dan 21. listopada 2016. godine iznosi ukupno 304,65 EUR (9.710,65 - 9.406,00) na štetu tužitelja.

9.2. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju od početka otplate kredita do dana sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, odnosno 21. listopada 2016. godine (konverzija) predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 2.963,48 eura, primjenom fiksnog tečaja konverzije.

9.3. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju od početka otplate kredita do dana sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, odnosno 21. listopada 2016. godine, predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -196,57 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

9.4. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene (povećanja i smanjenja) tečaja CHF-a, odnosno tzv. pozitivne i negativne razlike u razdoblju od početka otplate kredita do dana sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, odnosno 21. listopada 2016. godine. godine iznosi 2.766,91 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije

10. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbi, te je svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 18. lipnja 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, međutim iste su pravne prirode.

11. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prebijanja, po osnovi duga po Ugovoru o kreditu utvrđenog u postupku konverzije isto nije osnovano, budući je eventualno potraživanje tuženika u zastari.

12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima.

13. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju od početka otplate kredita do dana sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, odnosno 21. listopada 2016. godine (konverzija) iznosi 2.963,48 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina). Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina po osnovi negativnih razlika, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).

15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 23. svibnja 2023.g. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.200,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 4 obrazložena podneska svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav podneska od 18.06.2025.g. po 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4 OT), zastupanje na ročištu održanom kod suda dana 26.06.2025.g. po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 900 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.800,00 eura što uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.200,00 eura.

17.1. Tužitelj je odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu troška pristupa na ročište održano kod ovog suda 26.06.2025.g. budući je isto odgođeno prije početka raspravljanja, pa mu je trošak pristupa na ovo ročište priznat po Tbr. 9. toč. 5 OT, kao i sastava podneska od 18.07.2025.g. kao nepotrebnog za vođenje parnice, iz razloga jer tužitelj u njemu samo ponavlja svoje navode koje je već iznio tijekom postupka.

17.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 31.listopada 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Korneliji Krizmanić, odvjetnici iz Vinkovaca

2. tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvj. iz Osijeka