REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-481/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Luciji Car-Pavlic, odvjetnici u odvjetničkom društvu Križanac, Car- Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupana po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 23. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dan 31. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br. 600017, potpisanog/sklopljenog dana 17. veljače 2006. godine, od strane VOLKSBANK d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita kojom je određeno da naknada za obradu kredita i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,20% (slovima: jedancijelihdvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 210,26 EUR (dvjesto deset eura i dvadeset i šest centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana 04. ožujka 2006. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 303,01 Eur-a (tristo tri eura i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je 17. veljače 2006. sa prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu br. 600017 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) koji je solemniziran dana 2. ožujka 2006. od strane Željke Maroslavac, javnog bilježnika iz Zagreba pod brojem OU-424/06. Sukladno odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,20% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Tužitelju je dana 3. ožujka 2006. sukladno navedenoj odredbi naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 210,26 Eur-a. Da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, dakle radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Da nije vidljivo na što se naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji ista, te zašto je određena baš u tom iznosu. Da je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništave. Slijedom navedenog tužbom traži da se ta odredba ugovora utvrdi ništetnom, te da se naloži tuženiku da tužitelju vrati što je primio na ime ništetne odredbe, s kamatama od dana stjecanja.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (list 29-30 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da je potraživanje tužitelja u zastari, nadalje da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade za obradu zahtjeva i izražena je u točno naznačenom postotku od 1,20% kredita što da čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, i ništetnost navedene odredbe. Nadalje, da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, kao i da se o navedenoj odredbi pregovaralo. Također, da tužitelj nije dokazao da se radio o formalnom odnosno tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj. Također, da je tužitelj u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor mogao odustati od sklapanja istog. Kako tužitelj nije dokazao osnovu, da nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o kreditu br. 600017 (list 7-11 spisa), otplatna tablica po kreditu (list 12-14 spisa), prometna kartica po kreditu br. 6000717 (list 16-24 spisa), dopis tuženiku od 24. siječnja 2025. (list 26 spisa), odgovor tuženika od 30. siječnja 2025. (list 27 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu od 23. rujna 2025. (list 183-185 spisa).

Nije proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, jer je tužitelj u spis dostavio dokaz na okolnost visini potraživanja, a tuženik navedeni dokazni prijedlog nije osporio, te u postupku nije bilo svrsishodno provoditi navedeni dokazni prijedlog.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 600017, te da je u odredbi čl. 6.1. Ugovora određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,20% od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.

7. Sporno je je li odredba čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,20% od iznosa kredita ništena ili nije.

8. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 600017 (list 7-11 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (VOLKSBANK d.d.) kao kreditora 15. veljače 2006. Nadalje, utvrđeno je da je iznos kredita 28.261,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl.1. Ugovora o kreditu), da je namjena kredita kupnja vozila (članak 3.), kao i da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,20% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj (čl.6.1. Ugovora o kreditu). Predmetni ugovor solemniziran je kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, 2. ožujka 2006. pod brojem OU- 424/06.

9. Čitanjem dopisa tužitelja tuženiku od 24. siječnja 2025. i odgovora tuženika od 30. siječnja 2025. (list 26 i 27 spisa) utvrđeno je da je tužitelju naplaćena administrativna naknada za obradu kredita na datum 3. ožujka 2006. u iznosu od 1.584,17 kn / 210, 26 Eur-a.

10. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 23. rujna 2025. (list 183-185 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila, dakle u privatne svrhe, a da u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva ni obrta. Da je njega predmetni ugovor o kreditu dočekao u autokući preko koje je kupio automobil. Da ga je dočekao unaprijed sastavljen i formuliran ugovor od strane prednika tuženika. Nadalje, da je on predmetni ugovor pročitao i da je imao pitanje vezano za ovdje predmetnu naknadu, te da je djelatnika u autokući pitao zašto mu se naplaćuje naknada, u kojem iznosu, od čega se sastoji ali mu je djelatnik odgovorio da on nema nikakvih saznanja o tome, da može ugovor kao takav potpisati i prihvatiti ili ne. Nadalje, da nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja sa prednikom tuženika oko sadržaja te odredbe vezane za naknadu za obradu kredita. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

11. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za kupnju osobnog automobila, te da isti u to vrijeme nije bio imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnik obrta.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 6.1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Tim više, čak i na upit tužitelja vezano za navedenu naknadu isti nije dobio odgovor, već mu je rečeno da ugovor može prihvatiti i potpisati kao takav ili ne (i to od djelatnika autokuće kod kojeg ga je dočekao unaprijed pripremljen ugovor). Dakle, tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 3. ožujka 2006. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,20% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 6.1. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

13. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 6. 1. Ugovora o kreditu kojom je određeno da naknada za obradu kredita i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,20% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.

14. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je uvidom u dopis tuženika od 30. siječnja 2025. utvrđeno da je ista naplaćena prilikom obrade kredita 3. ožujka 2006. u iznosu od 1.584,17 kn /210,26 Eur-a.

15. Na iznos od 210,26 Eur-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naknada za obradu kredita naplaćena je 3. ožujka 2006. u iznosu od 1.584,17 kn /210,26 Eur-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom tekuće od 4. ožujka 2006. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II. izreke.

16. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnošću ove presude.

17. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora u ovom postupku, to je sud na pripremnom ročištu 23. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 210,26 Eur-a, a koliko iznosi visina kondemnatornog zahtjeva tužitelja. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu i to onih koje se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije (Tbr. 36.3.) 50,00 Eur-a, sastava tužbe od 11. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) 50,00 Eur-a, podnesak od 25. lipnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 50,00 Eur-a, ročišta od 23. rujna 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 50,00 Eur-a, odnosno ukupno 200,00 Eur-a uvećano za PDV 25%, odnosno 250,00 Eur-a uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur-a i pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a, dakle ukupno 303,01 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki III. izreke ove Presude. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak obračunat po vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.537,27 Eur-a (jer je sud vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 210,26 Eur- a), kao i pristojba presuda u zatraženom iznosu od 53,09 Eur-a jer će isti biti pozvan na pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a, kao ni trošak ročišta za objavu presude jer isti na navedeno nije pristupio.

Dugo Selo, 31. listopada 2025.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).