REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-201/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TB iz [adresa], Cervignano Del Friuli, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dinu Čekadi, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika VAREŠKIĆ TBA ALEKSANDRE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Antunu Šagovcu, odvjetniku iz Velike Gorice, radi isplate, te održanog ročišta za objavu presude dana 31. listopada 2025. godine, istoga dana

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženoj TBA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.500,00 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 10.08.2022. godine pa do isplate, i to do 31.12.2022. god. po stopi koja se obračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje duljem od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate od strane HNB-a za svako polugodište, za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. god. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."

II Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 644,00 eur, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 10.08.2022. godine došlo do prometne nesreće u mjestu [adresa], a u kojoj su sudjelovali tužitelj i tužena. U predmetnoj prometnoj nesreći nije bilo ozlijeđenih te nije bilo štete na drugim vozilima, osim na vozilima tužitelja i tužene, niti na bilo kakvim drugim stvarima. Do navedenog događaja došlo je kada je tužitelj, svojim osobnim automobilom marke Toyota model Rav 4, EF762LK, prolazeći uskom uličicom u navedenom naselju, ogrebao osobni automobil tužene, marke Mercedes model A180, ZG8277HS, te je time došlo do nastanka manje materijalne štete na vozilu tužene. Radi se o vrlo malom oštećenju što je i vidljivo iz fotografija koje su priložene uz ovu tužbu. Na vozilu tužene došlo je oštećenja boje na stražnjoj, lijevoj strani vozila te moguće i slabijeg udubljenja na vozilu, iako se to na fotografijama niti ne da primijetiti. Nakon što je došlo do prometne nesreće tužitelj je izašao iz vozila te pričekao da tužena stigne na mjesto događaja. Po njenom dolasku tužitelj je priznao svoju krivnju te su stranke ispunile i potpisale izvješće o prometnoj nesreći. RB i AB su se, u trenutku prometne nesreće, nalazili sa tužiteljem, te su svemu svjedočili iz prve ruke. Tužitelj je tuženoj predočio kako ima ugovorenu policu osiguranja kod društva Unipol Grupo S.p.A. te je u ranije navedenom izvješću unesen i broj police i datum važenja iste. Usprkos tome, tužena je nazvala policiju. Kako bi se što jednostavnije i što brže riješio problem, tužitelj je tuženoj predao iznos od 1,500.00 eura, kao akontacija/garancija/osiguranje za popravak njezinog vozila koji je ista primila. Tužitelj ističe kako je stvarna šteta na vozilu tužene i znatno manja od navedenog iznosa. Uglavnom, dogovor između tužitelja i tužene je bio takav da ona taj iznos novca zadrži kao akontaciju/garanciju/osiguranje, obrati se osiguravajućem društvu tužitelja (Unipol Grupo S.p.A.) sa zahtjevom za isplatu naknade štete te nakon što joj to bude isplaćeno, tužitelju vrati predmetnih 1,500.00 eura. Nedugo nakon predmetnog događaja, tužitelj je sve to ispričao UB, koja tužitelju općenito pomaže u svemu što mu je potrebno dok on boravi u [adresa], budući da tužitelj inače živi na navedenoj adresi u Republici Italiji, a u [adresa] ima nekretnine u svojem vlasništvu, a inače je i porijeklom iz [adresa] pa često dolazi na to područje. Do današnjega dana tužena se nije obratila osiguravajućem društvu Unipol Grupo S.p.A. sa zahtjevom za isplatu naknade štete te je iznos novca od 1,500.00 eura, koje je dobila od tužitelja s naprijed navedenim ciljem, zadržala za sebe. Tužitelju ništa nije vraćeno. S obzirom na činjenicu što je vozilo tužitelja u trenutku nastanka štete, koja nije niti sporna, niti je sporna njegova odgovornost, bilo osigurano valjanom policom osiguranja, tužitelj nije bio dužan tuženoj predati bilo koji iznos novaca, ali je kao ozbiljna osoba, to ipak učinio, očekujući isto tako – fair ponašanje i postupanje od strane tužene. Tužitelj smatra da se u ovome slučaju radi o institutu stjecanja bez osnove koji je propisan u Zakonu o obveznim odnosima i to u čl. od 1111. do 1120. Naime, u čl. 1111. st. 1. navedenog zakona propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Budući da za prisvajanje iznosa od 1,500.00 eura od strane tužene ne postoji nikakva pravna osnova (pravni posao, zakon, sudska odluka itd.) ista je dužna taj iznos novca vratiti tužitelju, jer joj je taj iznos predan samo privremeno, onako kako su se i dogovorili. Ukoliko sud smatra da se u ovom predmetu ne bi radilo o stjecanju bez osnove, onda se podredno ističe kako bi se svakako radilo o naknadi štete koje je prouzrokovana radnjama tužene kao štetnika, s time da se visina iznosa štete odnosi na naprijed navedeni iznos od 1,500.00 eura. Pravna osnova za navedeno nalazi se u čl. 1045. ZOO-a koji propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Krivnja postoji kada je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom. U ovome slučaju, a temeljem svega iznesenog, može se zaključiti da je na strani tužene kao štetnika postojala izravna namjera, jer je ista preuzela novce tužitelja, a svojim nečinjenjem, neprijavljivanjem štetnog događaja osiguravajućoj kući vozila tužitelja, istome je činjenjem i nečinjenjem prouzročila štetu. Zbog naprijed navedenog, tužitelj je bio primoran podnijeti tužbu, kako bi naplatio svoje potraživanje, stoga predlaže naslovljenom sudu da nakon provođenja svih potrebnih dokaza, donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari podnosi prigovor mjesne nenadležnosti Naslovnog suda iz razloga kako slijedi. Tužba je podnesena protiv tužene - odvjetnika, radi isplate, a odredbe ZPP-a jasno određuju općemjesnu nadležnost za tuženika, odnosno suda na čijem se području nalazi sjedište tuženog odvjetničkog ureda. Dakle, postoji isključiva mjesna nadležnost Općinskog suda u Velikoj Gorici prema mjestu sjedišta odvjetničkog ureda tuženika., stoga tužena predlaže da Naslovni sud prvenstveno odluči o mjesnoj nadležnosti odnosno proglasi se mjesno nenadležnim te ustupi predmet mjesno nadležnom sudu prema sjedištu tuženika - Općinskom sudu u Velikoj Gorici, sukladno odredbi čl. 20 ZPP-a. Opreza radi, sukladno pozivu Naslovnog suda od 12.04.2024. u otvorenom roku daje odgovor na tužbu kojom se osporava tužba i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti budući je predmetna tužba neuredna i nepodobna za raspravljanje. Tužena je utužena u statusu odvjetnika ali je u tužbi navedena njezina privatna adresa umjesto adrese ureda, stoga nije jasno koga tužitelj točno tuži, fizičku osobu ili odvjetnika, a sve iz razloga budući je tužena osobno ispunjavajući izvješće o prometnoj nesreći jasno navela adresu odvjetničkog ureda te svoju privatnu adresu. Nesporno je da je dana 10.08.2022. došlo do prometne nezgode u mjestu [adresa] kada se tužitelj svojim osobnim automobilom, Toyota RAV43SERI, reg. oznaka [registarska oznaka], koji je bio u pokretu zabio u parkirani osobni automobil tužene. Dakle, tužitelj je prouzročio imovinsku štetu tuženoj na način da je oštetio njezin osobni automobil. Tužitelj je tuženoj isplatio iznos od 1.500,00 EUR po osnovi naknade štete koju je isti prouzročio. Tužitelj neistinito tvrdi da je tuženoj ovaj iznos isplatio kao akontaciju / garanciju / osiguranje za popravak njezinog vozila koji iznos će tužena vratiti tužitelju nakon što joj njegovo osiguravajuće društvo isplati nastalu štetu. Tužena nadalje navodi da nije točno da je došlo do nastanka manje materijalne štete na vozilu tužene niti da se radilo o vrlo malom oštećenju. Postavlja se pitanje zašto bi tužitelj tuženoj isplatio iznos od 1.500,00 EUR ukoliko se radilo o neznatnoj šteti, odnosno zašto bi na ime navodne garancije istoj davao iznos od 1.500,00 EUR. Nesporno je da je tužitelj priznao svoju krivnju za predmetnu štetu te su stranke pristupile ispunjavanju izvješća o prometnoj nezgodi. Predmetno dostavljeno izvješće uz tužbu je nedovršeno, međutim, tužitelj ne spominje iz kojeg razloga nije dovršeno, naravno jer mu isto ne ide u korist. Tužena je ispunjavajući podatke u izvješću primijetila da je tuženiku dana 19.12.2021. istekla vozačka dozvola - dakle, osam mjeseci prije štetnog događaja, slijedom čega uopće nije bio ovlašten upravljati osobnim automobilom, a što je razvidno iz samog izvješća o prometnoj nesreći. Tužena je odmah kontaktirala svoje osiguravajuće društvo Sava osiguranje d.d., odnosno gospodina ZB koji joj je dogovorio policu te joj je isti savjetovao, budući se radi o međunarodnoj prometnoj nezgodi u kojoj tuženik nema valjanu vozačku dozvolu, radi zaštite svojih prava da pozove policiju, što je tužena i učinila. Čekajući policijske službenike, tuženik je doslovno plakao i molio tuženu da odustane od čekanja policijskih službenika jer se boji novčane kazne budući je upravljao motornim vozilom bez važeće vozačke dozvole, koji je u trenutku nezgode imao 77 godina starosti, te da se neće moći vratiti u Republiku Italiju jer je upravo taj dan planirao povratak. Tužitelj je predložio da stranke same procjene nastalu štetu koji iznos će tuženik odmah isplatiti tuženoj. Tužena nije htjela pristati na navedeno upravo iz razloga jer tužitelj nije imao valjanu vozačku dozvolu, međutim, tužitelj je preko prijateljice tužene, koja je bila prisutna, LB, uspio namoliti tuženu da stranke samostalno procjene iznos štete te da tužitelj isplati iznos nastale štete tuženoj. Stranke su samostalno procijenile iznos nastale imovinske štete od 1.500,00 EUR. Tužitelj je ovaj iznos isplatio tuženoj na licu mjesta na ime naknade nastale štete, a tužena je nazvala policijsku postaju u [adresa] i obavijestila ih da ne trebaju dolaziti budući su stranke postigle sporazum. Dakle, navod kako je tužena iz čista mira nazvala policiju je apsurdan, posebno cijeneći da tužitelj nigdje u tužbi ne navodi da je prometnu nezgodu prouzrokovao upravljajući osobnim automobilom bez vozačke dozvole. Moguće je da je tužitelj bio i pod utjecajem alkohola budući mu je najbitnije bilo samo da policijski službenici ne interveniraju. Dakle, nije točno da je tužitelj tuženoj predao iznos od 1.500,00 EUR kako bi se što jednostavnije i brže riješio problem, a još je manje točno da je tužitelj tuženoj ovaj iznos isplatio kao akontaciju / garanciju / osiguranje za popravak njezinog vozila koji iznos će tužena vratiti tužitelju nakon što joj njegovo osiguravajuće društvo isplati nastalu štetu. Da se radi o neistinitim tvrdnjama prvenstvo proizlazi iz zdrave logike i razuma. U običajnom pravu RH a niti Republike Italije ne postoji praksa da bi osoba koja bi bila kriva za prometnu nezgodu (štetnik) davala akontaciju drugoj strani kao osiguranje da će osiguravajuće društvo štetnika isplatiti štetu oštećeniku. Da je isto nelogično u potpunosti proizlazi iz činjenice da ne može štetnik utjecati na svoje osiguravajuće društvo kome će isto isplatiti štetu, već isto ovisi isključivo o procjeni koje izvrši osiguravajuće društvo te činjenicama koje ono utvrdi, posebno uzimajući u obzir da postoje osobe koje fingiraju prometne nezgode kako bi izvukli novac od osiguravajućih društava zbog čega osiguravajuća društva postupaju s posebnom pažnjom prilikom utvrđivanja štetnih događaja. Postavlja se pitanje zašto bi itko ikome novčanim iznosom garantirao da će osiguranje štetnika isplatiti štetu oštećeniku, a koji iznos bi oštećenik trebao vratiti štetniku nakon što osiguravajuće društvo oštećeniku isplati štetu?! Dakle, tužitelj je kriv za štetu koju je prouzročio tuženici te su stranke štetu procijenile na iznos od 1.500,00 EUR, koji iznos je po ovoj osnovi tužitelj isplatio tuženoj na dan štetnog događaja. S tužiteljem su bili njegovi unuci, osoba muškog i ženskog spola, međutim, tužena ne zna njihova imena, te bi se po vanjskom izgledu djece moglo zaključiti da se radilo o maloljetnoj djeci, stoga se predlaže od tužitelja zatražiti očitovanje o dobi djece koja su bila osobno prisutna dana 10.08.2022. godine. Treća osoba, po imenu UB nije bila prisutna štetnom događaju niti tijekom dogovora među strankama, stoga se tužena protivi saslušanju iste kao svjedoka. Štetnom događaju i tijekom dogovaranja stranaka bile su prisutne prijateljice tužene, LB i PB kod koje je tužena i bila smještena u [adresa]. Navod kako je tužena bila dužna štetu prijaviti osiguravajućem društvu tužitelja je promašen u potpunosti, a niti odgovara pravoj istini i dogovoru koji je postojao među strankama u vrijeme štetnog događaja. Dakle, tužitelj priznaje nastanak štetnog događaja i svoju odgovornost, a pri tome ističe kako je tužena novac koji joj je tužitelj dao na ime isplate po štetnom događaju- zadržala za sebe?! Iz ovoga jasno proizlazi da je tužitelj proturječan sam sebi. Nadalje, tužitelj navodi kako tuženoj nije bio dužan predati bilo koji iznos novca, međutim, da je to ipak kao ozbiljna osoba učinio. Dakle, tužitelj ovime sam priznaje da novac tuženoj zasigurno nije dao kao garanciju dok joj njegovo osiguravajuće društvo ne isplati štetu, već upravo kao iznos koji su stranke dogovorile kojim se nadoknađuje šteta koju je tužitelj svojim osobnim vozilom prouzročio tuženoj na njezinom vozilu, a sve samo kako bi izbjegao dolazak policijskih službenika te utvrđivanje prekršajne odgovornosti zbog čega je naknadu štete htio riješiti mimo policije i osiguravajućeg društva. Tuženu je negdje pet do sedam mjeseci nakon štetnog događaja kontaktirala odvjetnica tužitelja iz odvjetničkog društva Mišković&Mišković iz Zagreba, s upitom da li bi tužena pro forme podnijela odštetni zahtjev osiguravajućem društvu tužitelja jer da bi isti sebi želio od osiguranja vratiti novac koji je platio na ime štetnog događaja i naknade štete. Tužena je istu obavijestila da je vozilo u međuvremenu popravljeno nakon čega je odvjetnica tužitelja jasno zaključila kako mjesta za podnošenjem odštetnog zahtjeva, čak ni pro forme, nema jer je vozilo popravljeno. Dakle, tužitelj je štetu isplatio tuženoj kako bi izbjegao prekršajnu odgovornost i možebitnu regresnu odgovornost prema svom osiguravajućem društvu jer je upravljao vozilom za vrijeme štetnog događaja bez važeće vozačke dozvole, da bi se kasnije predomislio neistinito tvrdeći da nije tuženoj isplatio štetu već da joj je novac dao samo na ime garancije da će joj njegovo osiguravajuće društvo isplatiti štetu. Zaključak tužitelja kako se radi o stjecaju bez osnove te da je tužena iznos od 1.500,00 EUR sebi prisvojila je najblaže rečeno smiješan kada se isti sagleda u korelaciji s ostalim navodima samog tužitelja, a to je da je priznao štetni događaj, krivnju, odgovornost te da je tuženoj nanio štetu u smislu oštećenja njezinog osobnog automobila u prometnoj nezgodi. Podredno isticanje eventualno druge pravne osnove za predmetu tužbu, ukoliko sud nađe da se ipak ne radi o stjecanju bez osnove govori dovoljno samo za sebe. Kako bi tužena mogla prouzročiti štetu tužitelju koji priznaje štetni događaj i činjenicu da je upravo on uzrokovao imovinsku štetu tuženoj prometnom nezgodom za koju je on kriv?! Apsurdan je navod kako je tužena postupala s izravnom namjerom jer je preuzela novce tužitelja a štetni događaj nije prijavila osiguravajućoj kući tužitelja te da je time tužitelju prouzročila štetu. U pozitivnom pravu RH ne postoji zakon, podzakonski akt ili bilo kakav drugi pozitivan propis kojim bi bilo propisano da bi oštećenik u prometnoj nezgodi štetni događaj bio dužan prijaviti osiguravajućem društvu štetnika, a niti postoji praksa da bi štetnik davao oštećeniku novčani iznos kao akontaciju da će njegovo osiguravajuće društvo oštećeniku isplatiti naknadu štete. Prema uobičajenoj praksi oštećenik i štetnik mogu se dogovoriti oko načina naknade štete te taj dogovor ima prednost u odnosu na sve drugo. U tom slučaju primjenjuje se samo ugovorna volja stranaka, sloboda volje ugovaranja ugovornog odnosa te ispunjenje obveze. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tuženoj.

3. Rješenjem Naslovnog suda posl. br. P-201/24 od 2. rujna 2024. ovaj sud se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari protiv kojeg rješenja je tužena dana 25. lipnja 2024. izjavila žalbu te je odlukom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-3301/2024 od 24. veljače 2025. pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen Naslovnom sudu na nadležno postupanje.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u fotografije (list 4 i 5), izvješće (list 6), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka RB, AB, UB, LB, PB, tužitelja i tužene kao parnične stranke.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud tužbeni zahtjev nalazi neosnovanim.

6. Među strankama nije sporno da je dana 10.08.2022. godine došlo do prometne nezgode u mjestu [adresa] u kojoj su sudjelovali tužitelj i tužena na način da je tužitelj upravljajući svojim osobnim automobilom marke Toyota model Rav 4, EF762LK, prolazeći ulicom u navedenom naselju ogrebao osobni automobil tužene, marke Mercedes model A180, ZG8277HS te je time došlo do nastanka materijalne štete na vozilu tužene. Tužitelj ne osporava svoju odgovornost za štetu nastalu na vozili tužene. Isto tako nije sporno da je tom prilikom nakon nastale nezgode tužitelj tuženoj predao 1.500,00 eura.

7. Sporno je da li je tužitelj navedeni iznos od 1.500,00 eur predao na ime akontacije/garancije/osiguranja za popravak njezinog vozila kako to tvrdi te da li je tužena u obvezi vratiti tužitelju isti iznos novca.

8. Svjedok RB u svom je iskazu navela da se sjeća predmetnog događaja jer je bila na odmoru u [adresa] sa djedom, bakom i svojim bratom, tada je imala 19 skoro 20 godina. Taj dan su se trebali vraćati za Italiju. Djed je vozio, jedno vozilo im je dolazilo iz suprotnog pravca, on se pomaknuo u desno i udario u jedno drugo vozilo, misli da je to drugo bilo vozilo marke Mercedes. To drugo vozilo je bilo u mirovanju i u njemu nije bilo nikoga pa su pričekali da li će se netko pojaviti te se pojavila jedna gospođa, ovdje tužena. Primljeni su u vrt pored njihove kuće, djed i gospođa su raspravljali putem brata koji je prevodio, odradili su prijateljsku konstataciju i uzeli su sve dokumente koje su ispunili na hrvatskom jeziku. Dok su ispunjavali dokumentaciju ispostavilo se da je djedu istekao dokument u prosincu prethodne godine. Objasnili su zapravo da je to dobio produljenje ali se sve zbog Covida se odužilo. Na upit suda kada je rekla da su ona i brat pomagali prevoditi komunikaciju između djeda i tužene navodi da su se pokušali sporazumjeti na engleskom jeziku. U trenutku kad su shvatili da je djedu istekla vozačka dozvola tužena se malo uznemirila i htjela zvati policiju pa je i nazvala policiju ali oni su morali u Italiju na vlak, čekala ih je mama i budući da je djed bio osiguravatelj predložio je da zovu mehaničara ili čak možda prodavača automobila da utvrdi vrijednost štete koja je utvrđena u iznosu od 1.200,00 eur. Na upit suda na koji način je utvrđena šteta u toj visini navodi da je tužena kontaktirala mehaničara ili možda prodavača koji je poslao slike štete i on je utvrdio cijenu. Djed je dao tuženoj unaprijed 1.500,00 eur kako bi pokrio eventualne dodatne troškove i kako bi se mi mogli na vrijeme vratiti u Italiju, s time da je djed pokriven kasko osiguranjem i u trenutku kad su tuženoj novci trebali biti vraćeni od osiguranja ona je trebala novac od 1.500,00 eur vratiti djedu. Na upit suda da pojasni što je mislila pod time kad je rekla da je djed bio osiguravatelj navodi da je djed radio za jednu osiguravajuću agenciju te na upit suda da li je u vrijeme štetnog događaja radio za osiguranje navodi da misli da nije, već tada je bio u mirovini. Na upit suda navodi da se ne sjeća kod koje osiguravajuće agencije je bilo osigurano vozilo od tužitelja. Na upit suda da li je u vrijeme dok su vođeni razgovori između tužitelja i tužene tužitelj kontaktirao svoje osiguravajuće društvo navodi da nije sigurna ali misli da nije. Na upit suda da pojasni što je prijateljska konstatacija koju su stranke potpisale navodi da nema vozačku pa možda ne koristi ispravne termine ali to je onaj dokument u kojem se ispunjavaju podaci o sudionicima u nesreći. Na upit da li je to jedini dokument koji su ispunjavali na licu mjesta navodi da nije sigurna ali misli da je. Kao što je navela tužena je zvala policiju i koliko je shvatila policija je bila zauzeta pa nije mogla doći. Na kraju policija nije niti izašla na lice mjesta. Na upit suda da li policija nije izašla na lice mjesta zbog zauzetosti navodi da nije izašla jer nije bio značajan taj događaj, imali su bitnijeg posla a u međuvremenu su tužena i djed riješili stvar. Na upit tko je tražio da se zove policija navodi da je tužena zvala policiju kad je primijetila da je dozvola od djeda istekla, nitko nije bio protiv da se policija pozove ali su u međuvremenu tužitelj i tužena postigli i dogovor. Na upit kakva oštećenja su bila na vozilu tužene navodi da su oštećenja bila minimalna u vidu ogrebotina i udarac nije bio značajan. Na lice mjesta su došli još jedna osoba, možda i dvije, moguće su to prijateljice ili neka rodbina od tužene, moguće su nešto čule od ovoga što su dogovarali tužitelj i tužena ali ne bi rekla da su sve čule. Pojašnjava da su u vozilu tužitelja bili ona, tužitelj i njezin brat a na upit gdje je bila baka navodi da baka nije bila uopće s njima. Brat je pomagao u prevođenju i misli da je trebao sve čuti što su dogovarali tužitelj i tužena. Kad joj se pokazuju fotografije s lista 4 I 5 spisa navodi da je to vozilo o kojem je pričala i oštećenja. Na daljnji upit da li je neposredno prije nezgode djed konzumirao alkohol navodi da nije, bilo je to 10 ili 11 sati ujutro i trebali su krenuti za Italiju. Na upit tužene navodi da nakon te nezgode u vrtu za stolom su sjedili tužitelj i tužena a ona i brat su stajali pored stola, bila je još jedna stolica. Na upit da li je djed sa tuženom izravno razgovarao na engleskom, talijanskom i hrvatskom navodi da je ona sa tuženom razgovarala na engleskom i pokušavali su se sporazumjeti. Na daljnji upit da li je tužitelj sa tuženom izravno pokušavao razgovarati navodi da je, i to malo na hrvatskom i malo na engleskom. Na upit koliko djed priča hrvatski navodi da priča malo a pokušavao se sporazumjeti koliko je mogao a engleski isto priča malo. Za sebe može reći da ima srednju razinu poznavanja engleskog jezika a hrvatski ne priča. Na upit tužene da li je na taj način djed pokušavao razgovarati i sporazumjeti se sa dvije tuženičine prijateljice navodi da nije. Inače može potvrditi da im se toga dana i žurilo jer ih je djed vozio na vlak i morali su se vratiti u Bolognu. Na upit da li je djed pokazao tuženoj dokument da je zatražio produljenje dokumenta navodi da u to vrijeme nije bilo napismeno već je kao pravilo vrijedilo. Na upit čija ideja je bila da tužitelj tuženoj preda na licu mjesta novac navodi da je to bila ideja djeda a na upit da li ju je djed trebao uvjeravati da primi novac navodi da koliko se sjeća tužena se u početku nešto dvoumila ali kad je vidjela novac stekla je dojam da se umirila. Na upit šta je taj novac predstavljao navodi da je djed dao novac kako bi pokušao pokriti troškove koje je u buduće osiguranje trebalo vratiti. Cilj je bio taj da si pomognu s troškovima i da se mogu vratiti u Italiju. Pojašnjava da se iznos od 1.200,00 eur odnosi na vrijednost štete na vozilu koju je bio procijenio mehaničar dok se iznos od 1.500,00 eur odnosi na svotu koju je djed posudio gospođi radi pokrivanja troškova. Na upit zbog čega je predano 1.500,0 eur ako je procijenjeno od mehaničara šteta od 1.200,00 eur navodi da se na taj način zaokružilo za daljnje eventualne troškove. Taj iznos od 1.500,00 eur je više zaokruženo od oka. Na upit tužene da li je sa tim novcem od 1500,00 eur tužena trebala popraviti auto navodi da ne jer je trebalo osiguranje pokriti. Na upit tužene u kojem trenutku je tužitelj tuženoj ponudio novac navodi kad se tužena uznemirila i nazvala policiju jer su morali krenut. Ne zna kod koga su ostali dokumenti koje naziva prijateljska konstatacija. Na upit da li joj je nakon tog događaja djed nešto pričao navodi da nije ništa posebno osim za ovo ročište i to vezano za organizaciju za dolazak. Ne zna da li je osiguranje tužitelja isplatio novac tuženoj za predmetni događaj ali pretpostavlja da je jer to osiguranje pokriva.

9. Svjedok AB u svom je iskazu naveo da u trenutku nezgode vozilo koje je oštećeno je bilo parkirano. U trenutku udara izašli su iz vozila, bili su pogođeni događajem, pričekali 15 minuta i na sreću pojavila se gospođa ovdje tužena koja ih je primila u vrt i odradili su prijateljsku konstataciju, pod time misli da je to sporazum između dvije osobe koje imaju osigurano vozilo i u koje se unose podaci o štetnom događaju i o sudionicima. Koliko se sjeća tužena je pozvala policiju koja nije izašla na lice mjesta. Djed se nije protivio da se zove policija a ne zna zašto policija nije izašla. Djed je dao novac u gotovini tuženoj s ciljem da umiri gospođu koja je bila pogođena događajem. Ne može se sjetiti da li je tužena tražila da joj se da novac ili je to bila zamisao od djeda. Tužitelj je tuženoj dao 1.500,00 eur umjesto 1.200,00 eur što je bio iznos koji je tužena navela kao vrijednost iznosa štete ali dao joj je više kako bi je umirio ali i da bi se situacija razriješila što prije. Žurilo im se jer su rezervirali karte za vlak i baka ih je čekala s gotovim ručkom u Italiji. Misli da se do iznosa procjene štete došlo nakon što je tužena nazvala nekoga, ne sjeća se koga, ali misli da je bilo osiguranje koje je procijenilo iznos od 1.200,00 eur, međutim djed joj je dao 1.500,00 eur kako bi olakšao situaciju. Pretpostavlja da je to osiguranje, ili koga je već tužena zvala, tu procjenu dala na temelju procjene slike. Na upit suda da li je tužitelj tuženoj dao novac za popravak vozila navodi da je novac od 1.500,00 eur dao kako bi što prije postigli dogovor da bi mogli krenuti u Italiju. Na upit da li se spominjalo osiguranje od tužitelja navodi da je djed imao kasko osiguranje koje je pokrivalo sve. Na upit suda da li se spominjalo osiguranje od tužitelja i ako je kada se spominjalo navodi da iako se spominjalo ne sjeća se jer je prošlo 3 godine od tada. Ne sjeća se da li je tužitelj kontaktirao svoje osiguranje. Na upit na koji način su komunicirali tužitelj i tužena navodi da su on i sestra pomagali u komunikaciji, pokušavali su se sporazumjeti ali su intervenirali sa ograničenim jezičnim sposobnostima, on je tada bio još i maloljetan, on i sestra su pokušavali govoriti engleski a djed se pokušavao koristiti talijanskim jezikom i gestikulacijom. Na upit da li su se uspjeli sporazumjeti u takvoj komunikaciji navodi da su pokušavali a on je tada imao 17 godina. U toj komunikaciji su sudjelovali on i sestra, djed i tužena, a dolazile su i još neke ženske osobe, misli da su moguće prijateljice od tužene, ne sjeća se da li su one sudjelovale u razgovoru ali misli da nisu. Na upit tužene da li se sjeća u kojem trenutku je tužitelj tuženoj dao novac navodi da se toga ne sjeća. Na upit da li se tužena opirala uzeti novac navodi da nije jer bi u protivnom bila odbila uzeti novac. Na upit zašto je zvana policija navodi da je na prvi pogled izgledalo da je djedu bila istekla vozačka međutim nalazili su se u Lock down, bilo je vrijeme pandemije, i postojala je klauzula da su se vozačke smatrale produljenima. Ne sjeća se da li je djed pokušavao razgovarati sa prijateljicama od tužene.

10. Svjedok UB je u svom iskazu navela da o predmetnom događaju zna samo ono što joj je rečeno od strane tužitelja, dakle nije bila prisutna kada se predmetni štetni događaj desio nego ju je tužitelj nakon toga telefonski nazvao i dao joj broj police njegovog osiguranja, odnosno broj predmeta u postupku. Iz razgovora je shvatila da bi njegovo osiguranje trebalo stupiti u kontakt sa osiguranjem tužene, kako je shvatila tužena je trebala inicirati svoje osiguranje da se ta dva osiguranja povežu. Zamolio ju je da odnese taj dokument, broj police, i da ju traži da joj preda 1.500,00 eur koje je on njoj predao kao osiguranje za kasniji postupak. Shvatila je da je on taj novac predao kao sigurnost da neće izbjeći svoju odgovornost jer je on priznao da je odgovoran za tu štetu koja je nastala. Tako je postupila, otišla do tužene u [adresa], tamo je zatekla nju i dvije ženske osobe koje su na sudskom hodniku kao svjedoci, prenijela joj sve ali joj je novac odbila predati. Inače joj je predala dokument za koji joj je tužitelj rekao da preda. Tuženoj je predala podatke za broj predmeta i kontakt koji je tužena trebala predati svom osiguranju da se kontaktiraju i inicirati taj dogovor. Ništa drugo o predmetnom štetnom događaju ne zna. Na upit tužene navodi da nije od tužitelja dobila informaciju da bi mu bio isplaćen novac od osiguranja, to kada ju je tužitelj nazvao je bio drugi dan od štetnog događaja. Tužitelj joj je rekao da od tužene traži povrat novca jer da će tužena biti obeštećena od osiguranja tužitelja jer da on ima redovnu policu.

11. Svjedok LB je u bitnome u svom iskazu navela da je predmetnog dana bila u društvu tužene i zajedničke prijateljice PB, zapravo su u to vrijeme bili na ljetovanju kod PB, toga dana su išli na plažu i kad su prolazili kraj vozila od tužene primijetili su da je oštećeno. Tužitelj je došao i priznao da je oštetio to vozilo. Ušli su u dvorište kuće PB i tu je tužena počela ispunjavati izvješće obzirom tužitelj nije bježao od odgovornosti međutim u jednom trenutku primijetila je da je vozačka od tužitelja istekla. Misli da je nazvala nekog iz osiguranja i taj netko joj je savjetovao da pozove policiju obzirom tužitelj nema vozačku što je ona i učinila, sjeća se da se malo odmakla telefonirati. Na upit suda da li je čitavo vrijeme bila prisutna i prijateljica PB navodi da je bila prisutna ali je povremeno odlazila jer je bila sa malim djetetom. U svakom slučaju kada je tužitelj shvatio da tužena zove policiju obratio joj se i molio ju da ne zovu policiju jer da on mora ići za Italiju i rekao je da bi on bio voljan riješiti na taj način da tuženoj da novac. Shvatila je da želi dati novac za popravak da se ne zove policija. U tom joj je trenutku bilo žao tužitelja, naime riječ je o starijem gospodinu i sada trenutno smatra se trenutno odgovornom što je prišla tuženoj i počela je odgovarati od toga da se pozove policija, savjetovala joj je da bi to mogli riješiti na način kako to tužitelj predlaže, da joj preda novac a da ona tu štetu popravi. Tužena je pristala na to a na upit suda kako je određen iznos novca s kojim se to trebalo popraviti navodi da to sada nije sigurna ali tužena je sigurno zvala nekog iz osiguranja i supruga pa su nekako na taj način došli do iznosa nastale štete. Ne sjeća se da je tužitelj spominjao svoje osiguranje ni casko osiguranje. Koliko zna izvješće koje su ispunili je uzeo tužitelj a na upit da li joj je ostavio neki kontakt navodi da je [adresa] mala pa smatra da se nekako moglo doći do njegovog kontakta. Stekla je dojam da su ovime što je sada iskazala, dakle kada je tužitelj predao tuženoj novac riješili svoje međusobne odnose, da je to to, I kasnije je bila iznenađena kada joj je TBA rekla da ju je tužitelj tužio. Na koji način se odvijala komunikacija sa tužiteljem navodi da je nastojala pričati dijelom engleski, dijelom hrvatski, pokoju riječ razumije i talijanski a isto se trudio i tužitelj. Rekla bi da se sporazumjela s njim. U tom dvorištu su bili unuci tužitelja, sjeća ih se da su imali mobitele u upotrebi te na upit da li su i oni sudjelovali i pomagali u komunikaciji navodi da na prvu nisu, svi su bili prisutni u dvorištu pa moguće da su i oni upali u komunikaciju sa nekom riječi. Inače od trenutka od kada su primijetili da je vozilo tužene oštećeno i od kad je tužitelj došao pa do kad su se razišli je prošlo sigurno sat ili dva, sve je to dugo trajalo. Policija nije izašla jer ih je tužena nazvala i rekla da ne trebaju izaći zbog dogovora koji su postigli. Nakon ovog događaja ostala je još koji dan u [adresa] sa tuženom, te na upit da li je dolazila gospođa koja je prije saslušana kao svjedok navodi da ju nije nikad prije vidjela. Na upit da li je dolazila neka druga gospođa navodi da ne zna te na upit da li je dolazila neka gospođa i tražila novac u ime tužitelja navodi da nije bila prisutna. Zna da je netko poslije bio ali se toga ne sjeća, to joj je tužena rekla. Taj netko je zapravo došao po novce. Sjeća se da joj je tužitelj u razgovoru doslovno rekao da doslovno urazumi prijateljicu da ne zove policiju te na upit na kojem jeziku je to rekao navodi da ne zna da li je ta riječ bila točno na talijanskom, hrvatskom ili engleskom, razumjela je da joj je to rekao, bio je to mix u jeziku. Talijanski jezik poznaje po serijama koje je gledala. Ne bi znala reći na talijanskom jeziku "urazumi prijateljicu", u tom miksu riječi na više jezika je razumjela. Nije vidjela da bi tužitelj baš plakao dok ju je molio da ne zovu policiju ali je bio uznemiren.

12. Svjedok PB u svom je iskazu navela da je predmetnog dana sa tuženom i svjedokinjom koja je saslušana PB krenula na plažu kada je tužena primijetila da joj je auto oštećen koji je bio parkiran. Zaustavili su se i ubrzo se pojavio ovdje tužitelj koji je priznao da je on počinio štetu, dakle nije sporio svoju odgovornost tako da su svi ušli u dvorište njezine kuće da bi se ispunilo europsko izvješće. Prilikom ispunjavanja podataka ispostavilo se da tužitelj nema važeću prometnu dozvolu zbog čega je tužena nazvala svoje osiguranje koji su je savjetovali da zove policiju i ona ih je i pozvala. Obzirom da tužitelju nije bila važeća ta dozvola a i on je bio odgovoran za nastala oštećenja dogovorili su se da on tuženoj preda novac za popravak te štete. Na upit suda da li se spominjalo njegovo osiguranje navodi da baš zbog toga što vozačka nije važila to je bilo najbolje riješiti sporazumno. Zbog toga je tužena i nazvala policiju i rekla da ne trebaju izaći, inače bi oni bili izašli. Koliko zna tuženoj je predano 1.500,00 eur. Kako su procijenili da je ta šteta toliko iznosila navodi da koliko se sjeća tužena je nazvala svoje osiguranje i svog mehaničara i tako su došli do te visine. Tužitelj je više u tim razgovorima komunicirao sa prijateljicom koja je ranije saslušana, ona je bila sa malim djetetom i bila je više okupirana djetetom ali je bila prisutna. Na daljnji upit na kojem jeziku se komuniciralo, navodi da ona ne zna talijanski ali je ukupno bio miks talijanskog, engleskog i hrvatskog. Na upit da li je UB dolazila do nas njih nakon tog događaja navodi da se toga ne može sjetiti ali zna da se pričalo da je dolazila da je dolazila tražiti novac koji je tražio tužitelj nazad. Ne može se sjetiti da li ju je vidjela kod njih u dvorištu a na upit suda zašto je tražila taj novac navodi da ne zna. Ne zna tko je tražio da se ne zove policija, na upit da li je nju tužitelj pitao da kaže tuženoj da ne zove policiju navodi da njoj to nije govorio a da li je to prijateljici PB govorio ne zna samo zna da se govorilo o tome da će se sve dogovoriti i da se neće zvati policija. Pretpostavlja da je tužitelj želio da se to riješi sporazumno baš zato što nije bila važeća vozačka a i radilo se o događaju sa međunarodnim elementom. Inicijativa da se tuženoj isplati novac je bila od tužitelja a na upit da li je tužena pitala tužitelja da joj da novac navodi da nije i ne zna zašto bi jer je ona zvala policiju. Na sudskom hodniku je gđa UB isto rekla da ona ima samo za reći da je ona došla kasnije tražiti novac ali detaljno o tome nije s njom pričala.

13. Tužitelj ĆB u svom je iskazu naveo da je nakon udara vozila koje je bilo parkirano ostao tamo iako je mogao otići jer je htio dati primjer svojim unucima kako se ponašati u takvim situacijama. Na upit da li je slušao iskaz svjedoka svojih unuka te da li ima primjedbi na iste navodi da je unuka starija i bolje je iskazivala a unuk je mlađi i bio je neprecizan u iskazivanju. Bio je odgovoran i budući da mu se žurilo, nije imao strpljenja jer je morao krenuti na put i bio je sretan što se tužena pojavila. Tužena ga je odmah pitala koje mu je osiguranje, rekao je da ima dobro osiguranje zbog čega je tužena bila zadovoljna i počeli su odmah ispunjavati izvješće o šteti. Dok su ispunjavali izvješće proizašlo je pitanje oko vozačke koja je bila istekla 2021. a zapravo se nije radilo o vozačkoj dozvoli nego o dokazu da osoba koja je u određenim godinama može i dalje upravljati vozilom i koju izdaje liječnik dok je vozačka zapravo vrijedila do 2024. Pojašnjava da svaki put kad istječe ovaj dokaz o sposobnosti osoba mora otići kod liječnika na pregled ali u uvjetima osiguranja stoji ako osoba nema tu dozvolu – dokaz tada ima 120 dana vremena od dana štetnog događaja da učini liječnički pregled. Nije vidio tko je zvao policiju jer nije bio prisutan ali tužena mu je rekla da je ona nazvala policiju, zapravo pojašnjava da nije bio prisutan tijekom poziva. Nije se protivio da tužena zove policiju. Smatrao je s obzirom na policu koju je imao da je sve regularno. Na ukazivanje da je svjedokinja LB u svom iskazu iskazala da ju je molio da urazumi prijateljicu da se ne zove policija navodi kako nije niti plakao a niti molio tuženu da se ne zove policija, to uopće nije njegov karakter. Na upit zbog čega onda policija nije izašla na lice mjesta navodi da je osiguran, policija nije dolazila jer bi morali čekati a morao je otići i rekao je tuženoj da će joj dati novac koji će naknadno osiguranje vratiti. Tužena nije odmah prihvatila jer se nisu odmah razumjeli ali u trenutku kad je izvadio novac bila je sretna. Na upit na kojem jeziku je rekao tuženoj da će joj dati novac koji će osiguranje vratiti navodi da kad je novac u pitanju svi razumiju taj jezik i rekao joj je da kad joj osiguranje isplati da će mu vratiti taj iznos. Sve to su se sporazumijevali kako su uspijevali a nešto se govorilo i na engleskom gdje su govorili njegovi unuci. Govorili su miksom jezika a govorili su i unuci koji su joj objašnjavali taj koncept. Stekao je dojam da je tužena razumjela to što joj je govorio. Tužena se nakon svega toga trebala obratiti svojoj osiguravajućoj kući i podnijeti to izvješće. Drugi dan vratio se svojoj osiguravajućoj kući gdje je dobio ime, prezime i broj telefona kojoj se trebao obratiti. Drugi dan je gđa UB je otišla kod tužene predati joj broj prijave osiguranju, opis događaja te ime i prezime službenika koji je vodio predmet. Sve je to rekao gđi UB koja je te podatke trebala odnijeti tuženoj i isto tako joj je rekao neka zatraži novac od tužene. Ne zna da li je tužena kasnije prema osiguranju podnijela kakvu prijavu, to je bila njezina stvar. On nema saznanja o tome da li je njegova osiguravajuća kuća vršila kakve isplate osiguranja od tužene, o tome ne dobiva izvještaj. Na upit koji iznos mu je tužena trebala vratiti navodi iznos od 1.500,00 eur. Na daljnji upit da li je kasnije napravio liječnički pregled kako bi mu se produžila vozačka navodi da je već idući dan napravio liječnički, i danas vozi i ima važeću dozvolu. Na upit zašto je tuženoj dao iznos od baš 1.500,00 eur navodi da je znao da će osiguranje isplatiti novac i budući da je ona bila uznemirena i kad ju je vidio stekao je dojam da će mu novac vratiti ponudio joj je dati malo veći iznos u slučaju da joj osiguranje ne isplati. On je odredio da to bude baš taj iznos, bilo je govora o iznosu od 1.200,00 eur ali dodao je dodatnih 300,00 eur jer se ona bojala da joj osiguranje neće isplatiti i da će se ispostaviti da će iznos biti veći. Imao je kasko osiguranje i dobio je odštetu od 1.000,00 eur, pa ako je osiguranje važilo za njegovo vozilo trebalo je važiti i za oštećeno vozilo tužene. Na upit tužene kakav je dogovor bio, kada bi mu tužena trebala vratiti novac, navodi onda kada bi tuženoj osiguravajuća kuća isplatila novac. Da li je postojala mogućnost da joj je osiguravajuća kuća već drugo jutro isplatila štetu navodi da to ne zna, tužena je trebala ići sa izvješćem u osiguravajuću kuću koje je sadržavalo sve podatke o događaju. Na upit zašto je drugo jutro poslao gđu UB da mu tužena vrati novac navodi da joj je dao dokumente i uputio joj dokumentaciju. Inače tražio je taj novac nazad jer joj je dao novac koji je imao kod sebe i tužena ih je tada imala. Na upit tužene da li je postojao dogovor do kada je tužena trebala podnijeti zahtjev osiguranju navodi da se to nisu dogovorili. Primjerak izvješća su zadržali on i tužena. Prijateljice tužene su nakon tog događaja bile po strani i nisu sudjelovali u razgovoru. Tuženoj je naknadno dao novac nakon što je zvala policiju, obzirom je tužena prvi poziv učinila odmah nakon što su počeli razgovarati. Točno je da je kontaktirao odvjetnicu Mišković za ovaj predmet koja mu dođe ujedno i rod. Ne zna na koji način se u Italiji vrše procjene štete i isplate. Na upit tužene navodi da se nije sa tuženom dogovarao o tome što bi bilo da osiguranje odbije isplatiti tuženoj štetu jer u izvješću stoji da su osiguranja obvezna isplatiti štetu. Na daljnji upit da li je izvješće toga danas ispunjeno navodi da je jer je potpisano i postoji datum. Na upit zašto onda nije prikazana skica nezgode navodi jer se skica napravi da bi bolje bila opisana situacija a sve je bilo napisano jasno i u lijevom i u desnom dijelu izvješća. Na upit da li je bio svjestan u trenutku nezgode da nije imao uvjerenje da bi vozačka dozvola važila navodi da nije bio svjestan jer je u to vrijeme bio Covid i nisu se slale obavijesti kući. Na upit da li bi se sbojao da bi dobio kaznu da je došla policija navodi da ne zna.

14. Tužena TBA u svom je iskazu navela da je predmetnog dana krenula sa prijateljicama na more kad je uočila da je njezino vozilo oštećeno, tužitelj je stajao pored auta sa dvoje djece, preuzeo odgovornost za oštećenja, ušli su u dvorište od PB i počeli odmah počeli ispunjavati izvješće. Sjeća se da su počeli od kraja tako što su potpisali izvješće a zatim je ispunjavala podatke i tada shvatila da je tužitelju vozačka istekla. Odmah je nazvala u svoje osiguranje osobu ZB kod kojeg osigurava vozilo i savjetovano joj je da obavezno zove policiju posebno jer se radi o međunarodnoj nezgodi. Dok je zvala osiguranje sjedila je pored tužitelja a kad joj je savjetovano da zove policiju, ustala je i otišla telefonirati. Nije odmah dobila policiju. To je sve trajalo neko vrijeme i u jedno dva navrata je do nje došla LB i doista ju nagovarala da odustane od policije, da to riješe sporazumno tako da ju tužitelj obešteti isplatom u novcu. Nije bila sklona prihvatiti taj savjet a ona joj je doista govorila da ne zove policiju jer da tužitelj moli da se policija ne zove, jer da mora otići u Italiju I da će ga policija zadržati i kazniti ga. Na nagovaranje je pristala na takav prijedlog iako je za nju bilo povoljnije da se pozove policija da se konstatira i tada bi bila sigurna da će nastalu štetu naplatiti. Osim toga nije mogla procijeniti sama koliko iznosi to šta je oštećeno pa je opet zvala osiguranje, čak je stavila na video call taj poziv, kontaktirala je supruga i nitko nije znao reći koliko šteta iznosi jer da se izvana ne može vidjeti što je iznutra oštećeno, međutim savjet je bio da šteta sigurno nije ispod 1.500,00 eur. Tako su došli do iznosa koji joj je tužitelj platio. Koliko se sjeća otišao je na bankomat podignuti novac. Izričito tvrdi da nije bilo govora o tome da će ona štetu naplatiti obraćanjem njegovom osiguranju i pri tom vratiti mu novac koji joj je dao, to nema nikakve logike da pristane na takvo nešto odnosno logike da odustane od poziva policije jer joj je to bila sigurnost da se događaj desio a pri tom da mora odlaziti na procjenu štete jer je notorno da niti jedno osiguranje štetu neće procijeniti niti temeljem izvješća niti temeljem slika već temeljem pregleda vozila. Sve to bi bilo za nju komplicirano da bi na takvo nešto pristala, odnosno upravo je primitkom novca smatrala da će to biti jednostavniji način da pokrijem štetu. Kroz svoju praksu mora reći da nije nikad vidjela niti se susrela s time da bi se nekom davala akontacija prije namirenja štete jer ne zna na koji način oštećen može utjecati na osiguranje da plati štetu. Htjela bi se osvrnuti na iskaz tužitelja a i saslušanih svjedoka tužitelja – unuka na podjelu 1.200,00 eur i 300,00 eur. Isto tako nije točno da su njegovi unuci pomagali u prevođenju, djevojčica je bila nešto veća i moguće je u dva navrat pomogla u prevođenju riječi ali komunicirali su tako što su se sporazumijevali i engleskim, talijanskim i hrvatskim jer tužitelj po njoj poznaje hrvatski jezik, misli da sve razumije tako da su se uspjeli sporazumjeti. Isto tako je kasnije provjeravala i nije točno da bi tužitelju zbog Covida vrijedila vozačka dozvola jer je izvanredno stanje ukinuto 31.03.2022. a bio je dekret da istekle dozvole vrijede još 90 dana. Pri tom tužitelj joj nije pokazivao nikakva liječnička uvjerenja vezano za njegov iskaz a i ta Covid pravila mu ne bi važila u RH. Nikada u niti jednom trenutku nije bilo govora da bi se obvezala vratiti tužitelju novac koji joj je dao. Drugo jutro se doista pojavila gđa UB I tražila ju da vrati 1.500,00 eur što je odbila a ona joj je počela objašnjavati da je tužitelj dugo radio u osiguranjima i da je on sve sredio sa osiguranjem i da će joj se netko javiti iz osiguranja i isplatiti joj štetu. Nije joj tada dala nikakve podatke niti broj predmeta već je rekla da će se njoj netko javit a 6 ili 7 mjeseci nakon toga javila se doista odvjetnica koja je u rodu sa tužiteljem i rekla da je tužitelju problem jer je taj novac dao i da li bi mu napravila odštetni zahtjev i dala njegovom osiguranju da to osiguranje njoj isplati štetu u slučaju da vozilo nije popravila. Naprotiv vozilo je već bila popravila. Na upit suda navodi da se osiguranju tužitelja nije nikad obraćala sa zahtjevom za naknadu štete te joj osim ovih 1.500,00 eur nikad nije isplaćen neki drugi novac. Tih 1.500,00 eur bilo je dovoljno za popravak. Nakon godinu i pol dana od tada ponovno ju je nazvao sadašnji odvjetnik tužitelja sa istim pitanjem da li bi podnijela odštetni zahtjev ali kao što je rekla vozilo je bilo popravljeno i pokušala se čak raspitivati da se procjeni šteta bez pregleda vozila, da je postojala mogućnost da si tužitelj vrati taj novac ne bi imala ništa protiv. Popravak vozila koštao je 100,00 ili 200,00 eur više ili manje od 1.500,00 eur ali nema račun. Nije pokušala dati zahtjev osiguravajućoj kući za naknadu štete jer to nije bio dogovor. Na upit zašto je ispunjavano izvješće o šteti iskazala je detaljno.

15. U tako provedenom dokaznom postupku utvrđeno je da je nakon oštećenja tuženičina vozila tužitelj sačekao tuženu i priznao svoju odgovornost za nastalu štetu, što i nadalje ne spori, te da su stranke odmah u tom smislu započele sa ispunjavanjem izvješća o prometnoj nezgodi (kao na listu 6 spisa). Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka te tužitelja i tužene nedvojbeno proizlazi da je tužena zatražila intervenciju policije ali da je isto tako od iste odustala tako što je telefonski obavijestila policijsku postaju da nema potrebe za izlaskom na lice mjesta zbog predmetnog štetnog događaja jer je sa tužiteljem postigla dogovor. Sve navedeno, nije sporno među strankama kao što nije sporno da joj je tužitelj tom prilikom predao 1.500,00 eur, međutim tužitelj tvrdi da joj je navedeni iznos predao kao određeno osiguranje da će joj šteta biti naknađena a da mu je ona taj iznos trebala vratiti nakon što joj nastala šteta na vozilu bude naknađena od strane osiguravatelja tužitelja. Tužena takvu tvrdnju osporava navodeći kako je pristala otkazati dolazak policije na lice mjesta upravo i isključivo iz razloga jer je sa iznosom od 1.500,00 eur prihvatila ponudu tužitelja da si tim novcem popravi štetu, a da nije bilo govora o tome da bi ona taj novac vraćala. Saslušani na navedene okolnosti svjedoci predloženi po tužitelju koji su bili prisutni za vrijeme štetnog događaja i dok su vođeni takvi razgovori RB i AB inače unuci tužitelja iskazuju u smislu tvrdnje tužitelja dok svjedokinje predložene po tuženoj LB i PB, inače tuženičine prijateljice koje su isto bile prisutne u to vrijeme iskazuju na način kako to tužena tvrdi odnosno da je tužitelj samoinicijativno ponudio tuženoj navedeni novčani iznos da si popravi štetu na vozilu a da se pri tom izbjegne izlazak policije na lice mjesta. Sam tužitelj u svom iskazu navodi da je njegov prijedlog bio da se otkaže dolazak policije te da je njegov prijedlog bio da preda tužiteljici iznos od 1.500,00 eur, međutim tužitelj tvrdi da je to sve isključivo iz razloga što mu se žurilo jer je morao odvesti unuke na vlak za Italiju. Isto tako nije sporno među strankama da tužitelj u tom trenutku nije imao u potpunosti važeću vozačku dozvolu odnosno kako to tužitelj navodi nije imao liječničku potvrdu da obzirom na svoje godine može i dalje upravljati vozilom pa tužena kao i svjedokinje PB i LB navode kako je upravo ta činjenica i potakla tuženu da pozove policiju. Kraj svega navedenog posebno nesporne činjenice da je tužitelj taj koji je predložio da nastalu situaciju riješe bez izlaska policije, da joj je sam ponudio iznos novca koji je tužena prihvatila stajalište je suda da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki propisanih odredbom čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23...dalje ZOO-a).

15.1. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema stavku 3. iste odredbe obvzea vraćanja odnosno nadoknada vrijednosti nastaje kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, prema čl. 1112. st. 1. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtjevati vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

16. Prije svega bitno je napomenuti da je iz iskaza svih saslušanih svjedoka kao i parničnih stranaka razvidno da niti tužena u dovoljnoj mjeri poznaje talijanski jezik kao što tužitelj ne poznaje hrvatski jezik, da su se sporazumjevali kako to svjedoci u više navrata navode "miksom jezika" na način da se dijelom komuniciralo na engleskom jeziku kojeg tužitelj isto tečno ne govori, da su u tome pomagali unuci tužitelja od kojih je unuk AB bio tada i maloljetan, tako da ukoliko je tužitelj namjeravao i pokušavao predložiti tuženoj da joj iznos od 1.500,00 eur ponudi i preda kao određenu sigurnost da će joj se šteta naknaditi, tužena ga na taj način nije shvatila niti razumjela odnosno takav dogovor tužitelj i tužena suglasnom voljom nisu postigli. Pri tome je sudu posebno uvjerljiv iskaz tužene u dijelu u kojem navodi da je za nju bilo najsigurnije bilo pozvati policiju i konstatirati nastali događaj i štetu, no nakon što je kontaktirala svoje osiguranje i supruga da je pristala primiti iznos od 1.500,00 eur koliko je šteta trebala maksimalno iznositi a zaključila je da bi za nju bilo komplicirano obraćati se osiguravajućem društvu u drugoj državi odnosno da je procjenila kako će ovo biti najjednostavniji način da pokrije štetu. S druge strane sam tužitelj tvrdi, što su potvrdili i njegovi unuci saslušani kao svjedoci, da je on toga dana bio u žurbi pa je i njemu ovo bio najjednostavniji način dok činjenica da u potpunosti nije imao važeču vozačku dozvolu za upravljanje vozilom mu zasigurno nije išlo u korist. Tužitelj čitavo vrijeme spominje kako je imao dobro osiguranje i to kasko osiguranje no notorno je da takva vrsta osiguranja (kasko) ne pokriva štetu nastalu na drugom vozilu tako da je isto moglo koristiti samo za štetu nastalu na njegovom vozilu. Isto tako vjerojatno je da bi obvezno osiguranje koje svako vozilo mora imati kako u Republici Hrvatskoj tako i u Republici Italiji naknadilo štetu na vozilu tužene i to jeste ono što bi bilo povoljnije za tužitelja međutim tužitelj je samoinicijativno pristao u datom trenutku nastali spor riješiti predajem novca tuženoj vrlo izvjesno prije svega iz razloga jer je bio u žurbi. Svjedokinja UB u svom je iskazu navela da ju je drugi dan doista tužitelj kontaktirao, dao joj određene podatke za koje je naveo da su podaci njegovog osiguravajućeg društva sa uputom da ih odnese tuženoj i zatraži povrat 1.500,00 eur. To bi zasigurno kao što je navedeno bila najpovoljnija varijanta za tužitelja, međutim tužena je drugi dan odbila vratiti novac tužitelju jer je isti primila u namjeri da istim popravi i plati nastalu štetu na vozilu što je i učinila.

17. Zbog svega navedenog zaključak je suda kako nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučici kao u izreci.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku pa je tuženoj zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznat trošak zastupanja i to za odgovor na tužbu 100 bodova (Tbr.8/1) i za zastupanje na ročištu 23.06.2025. 50 bodova (Tbr.9/2) što uvećano za PDV iznosi 375,00 eur. Nadalje je tuženoj priznat putni trošak za dolazak na ročište na kojem je dala iskaz u iznosu od 269,00 eur (Zagreb-Pula-Zagreb, 538 km x 0,50 eur = 269,00 eur) pa joj je na ime parničnog troška priznat iznos od ukupno 644,00 eur.

U Puli, 31. listopada 2025. godine

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba može izjaviti žalbu putem ovog suda nadležnom županijskom sudu i to u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu presude za stranku koja je uredno obaviještena o istome, a od primitka iste za neuredno obaviještenu stranku o ročištu za objavu.

Dna:

- tužiteljici po pun.

- tuženoj po pun.