REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-2847/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja SĐ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička 50, kojeg zastupa generalni punomoćnik Katarina Prelec, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 7. listopada 2025. godine u prisutnosti osobno tužitelja i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 31. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.452,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,10 eura od 25.10.2006. do isplate,

- na iznos od 5,61 eura od 4.11.2008. do isplate,

- na iznos od 0,69 eura od 3.12.2008. do isplate,

- na iznos od 7,38 eura od 3.1.2009. do isplate,

- na iznos od 7,64 eura od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 8,12 eura od 3.3.2009. do isplate,

- na iznos od 6,69 eura od 2.4.2009. do isplate,

- na iznos od 6,34 eura od 3.5.2009. do isplate,

- na iznos od 4,93 eura od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 3,78 eura od 7.7.2009. do isplate,

- na iznos od 3,70 eura od 4.8.2009. do isplate,

- na iznos od 4,79 eura od 3.9.2009. do isplate,

- na iznos od 3,96 eura od 6.10.009. do isplate,

- na iznos od 3,59 eura od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 4,84 eura od 3.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,36 eura od 3.1.2010. do isplate,

- na iznos od 7,74 eura od 3.2.2010. do isplate,

- na iznos od 8,00 eura od 2.3.2010. do isplate,

- na iznos od 10,45 eura od 2.4.2010. do isplate,

- na iznos od 9,95 eura od 4.5.2010. do isplate,

- na iznos od 10,98 eura od 2.6.2010. do isplate,

- na iznos od 18,49 eura od 2.7.2010. do isplate,

- na iznos od 17,31 eura od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 22,88 eura od 2.9.2010. do isplate,

- na iznos od 18,70 eura od 3.10.2010. do isplate,

- na iznos od 16,52 eura od 4.11.2010. do isplate,

- na iznos od 23,51 eura od 3.12.2010. do isplate,

- na iznos od 30,32 eura od 5.1.2011. do isplate,

- na iznos od 26,22 eura od 2.2.2011. do isplate,

- na iznos od 26,69 eura od 3.3.2011. do isplate,

- na iznos od 23,81 eura od 3.4.2011. do isplate,

- na iznos od 25,23 eura od 3.5.2011. do isplate,

- na iznos od 33,39 eura od 2.6.2011. do isplate,

- na iznos od 32,75 eura od 5.7.2011. do isplate,

- na iznos od 51,85 eura od 10.8.2011. do isplate,

- na iznos od 41,38 eura od 2.9.2011. do isplate,

- na iznos od 35,76 eura od 2.10.2011. do isplate,

- na iznos od 35,75 eura od 4.11.2011. do isplate,

- na iznos od 34,79 eura od 2.12.2011. do isplate,

- na iznos od 36,56 eura od 4.1.2012. do isplate,

- na iznos od 38,77 eura od 2.2.2012. do isplate,

- na iznos od 38,69 eura od 3.3.2012. do isplate,

- na iznos od 37,44 eura od 3.4.2012. do isplate,

- na iznos od 37,78 eura od 3.5.2012. do isplate,

- na iznos od 38,90 eura od 7.6.2012. do isplate,

- na iznos od 38,15 eura od 29.6.2012. do isplate,

- na iznos od 38,16 eura od 7.8.2012. do isplate,

- na iznos od 37,25 eura od 5.9.2012. do isplate,

- na iznos od 36,01 eura od 2.10.2012. do isplate,

- na iznos od 37,46 eura od 3.11.2012. do isplate,

- na iznos od 38,14 eura od 2.12.2012. do isplate,

- na iznos od 38,16 eura od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 35,58 eura od 2.2.2013. do isplate,

- na iznos od 36,73 eura od 3.3.2013. do isplate,

- na iznos od 36,73 eura od 3.3.2013. do isplate,

- na iznos od 36,77 eura od 3.5.2013. do isplate,

- na iznos od 34,33 eura od 4.6.2013. do isplate,

- na iznos od 33,42 eura od 5.7.2013. do isplate,

- na iznos od 34,24 eura od 2.8.2013. do isplate,

- na iznos od 36,48 eura od 27.9.2013. do isplate i

- na iznos od 36,11 eura od 3.11.2013. do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.529,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (31.10.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 1.9.2006. godine zaključili ugovor o kreditu broj 9011856334 za iznos od 11.727,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama;

- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća;

- da je tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na kunu rastao.

2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF) ništetna i da je tijekom ugovornog odnosa došlo do preplate s razlike tečaja, a koje iznose sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna. Tuženik ističe prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, zahtjev, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka, potvrde o plaćanjima, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.

4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

4.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 03.09.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

5.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

6. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi.

7. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu (točka 5.), zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.1. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

7.2. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

7.3. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018), jer ne osporava tužitelju status potrošača.

7.4. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

7.5. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

7.6. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

7.7. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

7.8. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), već je predložio saslušanje tužitelja. Stav je ovog suda da tuženik puno obaviještenost tužitelja ne može dokazivati kroz saslušanje tužitelja, jer se tužitelj činjenično poziva na utvrđenje koje je identično onome utvrđenom u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

7.9. Stav ovog suda (7.8.) potvrđen je i saslušanjem tužitelja, koji iskazuje da mu je novac trebao zbog kupnje automobila za osobne potrebe i da u poslovnici tuženika uopće nije bio, jer su sve poslove vezane uz sporni ugovor za njega obavili djelatnici auto kuće u kojoj je kupovao automobil. Oni su mu savjetovali kredit vezan uz valutu CHF, jer da je to najpovoljnije i da je dobra kamata, a da je tako u svim bankama. Je li tužitelj ugovor pročitao uopće nije odlučni niti ne isključuje primjenu odluke tj. pravno shvaćanje iz 5.-6. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da on nije dobio nikakve informacije od strane djelatnika tuženika, jer u poslovnici tuženika uopće nije bio. Pri tome sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 5.-6. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 5. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.

7.10. Sud kao uvjerljiv prihvaća i iskaz tužitelja u dijelu u kojem je utvrđeno da isti ima status potrošača.

8. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli pa sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a.

9. Tuženik istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan.

9.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14.06.2018. godine za valutnu klauzulu, (5.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

9.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

9.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.

9.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 21.4.2023. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.

10. Kako je u ovom postupku sud primjenom čl. 12. ZPP-a utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

11. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“ 11.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti i početni tečaj CHF za kune koji je vrijedio na dan ispunjenja tj. isplate po ugovoru, koja visina je tada bila poznata, uz koji tečaj kredit i isplaćen pa takva visina nije niti nepoštena niti ništetna.

11.2. Polazeći od takvog stava sud je na taj način i dao zadatak vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću. Vještak je u skladu sa takvim zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje i sud ga je prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno i upravo temeljem rješenja suda, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja) je pravno, a ne financijsko pitanje.

11.3. Imajući u vidu prigovor tuženika na izračun sud utvrđuje da tuženik ne prigovara visini izračuna (matematičkom izračunu) već metodi izračuna i to jasno i navodi u svojem očitovanju. Vještak je postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen u kunama, već se primijenio početni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan. Vještak nije pogriješio u izračunu, a način na koji je vještačio određen je rješenjem suda pa se na pravna pitanja vještaka ne može saslušavati, jer o primjeni prava odlučuje sud.

11.4. Temelje provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je u ovom postupku da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli preplatio utuženi iznos pa je zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti.

11.5. Kamata je dosuđena, prema zahtjevu tužitelja, od dana plaćanja. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.

11.6. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

11.7. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

11.7. Kamatna stopa određena je temeljem Uredbe o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a.

12. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155 ZPP- a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

12.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe, dva obrazložena podneska i pristupa na dva ročište po 200,00 eura ili ukupno 1.000,00 eura, što je uvećano za 250,00 eura PDV-a i 250,00 eura troškova vještačenja te 29,20 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu.

12.2. Ukupan troška tužitelja iznosi 1.529,20 eura na koji temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a teče kamata od dana donošenja ove presude.

U Zagrebu, 31. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku po pun.