Poslovni broj: P-80/2024-15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

STALNA SLUŽBA U KRKU

Bodulska 2/d, 51500 Krk

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici - Stalna služba u Krku, po sutkinji Tini Gorički, u pravnoj stvari tužiteljice JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić iz Rijeke, protiv tužene BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Robertu Ristu, odvjetniku u Krku, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 1. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 31. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 18.000,00 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to od 2. srpnja 2023. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da naknadi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.769,48 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 22. siječnja 2024. protiv tužene podnijela tužbu radi isplate. Tvrdi tuženica je od nje posudila iznos od 134.000,00 kuna (protuvrijednost 18.000,00 eura), koji iznos da je isplaćen 12. ožujka 2018. na račun obrta tužene "Perem & peglam". Stranke da su naknadno, kao dokaz o pozajmici i visini pozajmice 1. srpnja 2021. potpisale i ugovor o zajmu. Tuženica da se obvezala vratiti zajam najkasnije do 1. srpnja 2023. Tuženica da je nakon potpisivanja ugovora o zajmu okončala bračnu zajednicu i promijenila prezime i adresu prebivališta tako da se sada preziva BŽ a prebiva na adresi [adresa]. Budući da zajam do danas nije vraćen zahtijeva naložiti tuženici isplatiti tužiteljici 18.000,00 eura i zakonske zatezne kamate tekuće od 2. srpnja 2023. pa do isplate.

2. Tužena u odgovoru na tužbu i podnesku od 15. srpnja 2025. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da tužiteljica nije pozajmila, a tužena kao zajmoprimac nije primila, iznos od 18.000,00 eura temeljem ugovora o zajmu zaključenog 1. srpnja 2021. Ugovor da je zaključen ali tužiteljica da nije po tom ugovoru isplatila navedeni iznos tuženici. U to vrijeme još da je trajao brak između sina tužiteljice i tuženice, no zbog narušenih odnosa isti da je razveden upravo krajem kolovoza 2023. (ispravno 2021.) te zajam nikada nije bio isplaćen.

2.1. Čini nespornim da je za vrijeme trajanja braka DŽ, tada suprug tužene, 12. ožujka 2018. putem svoje majke izvršio uplatu pozajmice, ali tvrdi to je bio u braku ušteđeni novac koji je fiktivno kao pozajmica uplaćen na obrt s računa tužiteljice a kako bi se umjesto isplate dobiti na koju se plaća porez taj novac vratio iz poslovanja obrta kao pozajmica. Tu financijsku operaciju da je osmislio i dogovorio sa majkom sin tužiteljice. To da je vidljivo i iz toga što su bivši bračni drugovi, dakle sin tužiteljice i tužena sačinili bračni ugovor kojim su podijelili bračnu stečevinu i tada točno utvrdili koje sve dugove imaju u okviru oba obrta te su podijelili pokretnine. Sukladno odredbama zakona otvoreni obrti su bili bračna stečevina u kojoj svatko od bračnih drugova participira jednako. Prilikom diobe bračne stečevine da su tužena ili sin tužiteljice mislili da je pozajmica od tužiteljice stvarna a ne fiktivna ista da bi bila navedena u podjeli bračne stečevine, bila bi uračunata kao dug oba bračna druga i tako podijeljena, a ugovor koji bi zaključili tužiteljica i tužena bio bi ugovor o preuzimanju duga. No toga nema, a što da je jasan dokaz u pravcu tvrdnje tužene. Tužena da je ugovorila preuzimanje oba egzistentna bankovna kredita te su sin tužiteljice i tužena kao bivši bračni drugovi podijelili obrte na način da je tužena preuzela obrt [obrt] & peglam a sin tužiteljice obrt [obrt]. Sin tužiteljice a bivši suprug tužene da je prema ugovoru o diobi bračne stečevine isplatio 120.000,00 kuna tuženoj, a tužena da je u iskazu navela da je među njima bio dogovor da će tužiteljica kao njegova majka posuditi tuženoj 18.000,00 eura kako bi tužena mogla u cijelosti sanirati kredite koje je preuzela i na taj način izbjeći kamate koje se plaćaju banci. Tako da je i nastao ugovor o zajmu koji da međutim nije nikada realiziran odnosno isplaćen tuženoj a što da su potvrdili i tužiteljica i tužena. Dakle ugovor o zajmu da nije nakon nastanka prouzročio bilo kakvu posljedicu – zajam nije isplaćen i zato se ne treba vratiti.

2.2. Smatra da je tužba rezultat dalje narušenih odnosa između tužene i sina tužiteljice a tražbina tužiteljice po uplati od 12. ožujka 2018. kao fiktivna da nikada nije postojala. Ujedno ističe i prigovor zastare jer ukoliko bi pozajmica postojala tada da se rok zastare računa od 13. ožujka 2018. pa da je opći zastarni rok istekao 14. ožujka 2023. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i potražuje trošak postupka. Na ročištu 17. lipnja 2025. ističe da nikakav novac temeljem ugovora o zajmu iz 2021. nije predan, tvrdnje da bi se radilo o noveliranom ugovoru o zajmu nisu osnovane jer da u ugovoru o tome nema govora, sukontrahenti nisu isti a i zajmoprimac to negira.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem isprava priloženih spisu i to izvoda iz prometa po računu od 28. lipnja 2023., ugovora o zajmu od 1. srpnja 2021., rješenja ovog suda poslovnog broja R1 Ob-88/2021-2 od 24. kolovoza 2021., ugovora o diobi bračne stečevine od 30. lipnja 2021. i izvoda prometa po računu od 2. srpnja 2025. Proveden je i dokaz saslušanjem stranaka i saslušanjem svjedoka DŽ i OŽ. Suvišnim se ukazalo pribavljati promet po računima tuženice i DŽ što je bio dokazni prijedlog tužiteljice, kojem se tuženica i protivila.

4. Čitanjem izvoda prometa po tekućem računu tužiteljice (list 5 spisa) utvrđeno je da je 12. ožujka 2018. na račun obrta [obrt] vlasnice BŽ izvršena uplata pozajmice u iznosu od 134.000,00 kuna.

5. Čitanjem ugovora o zajmu zaključenog 1. srpnja 2021. između JŽ kao zajmodavca i PŽ kao zajmoprimca utvrđeno je da se u članku 1 utvrđuje da je zajmodavac isplatio 18.000,00 eura u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, a predmet ugovora je uređivanje međusobnih obaveza glede povrata tog iznosa. Člankom 2 određen je rok za povrat od dvije godine od dana sklapanja sporazuma dakle 1. srpnja 2023. a člankom 3. određeno da se zajam daje bez ugovorenih kamata te je zajmoprimac dužan vratiti iznos glavnice, a u slučaju da ne izvrši povrat do 1. srpnja 2023. onda zajmodavac ima pravo naplatiti pripadajuće zatezne kamate od dospijeća do isplate.

6. Čitanjem rješenja ovog suda poslovnog broja R1 Ob-88/2021-2 od 24. kolovoza 2021. (list 13-14 spisa) utvrđeno je da je brak koji je sklopljen 1994. između tuženice i DŽ razveden. Prijedlog je podnesen 2. kolovoza 2021.

7. Čitanjem ugovora o diobi bračne stečevine zaključenog 30. lipnja 2021. između tuženice i DŽ (list 15-18 spisa) utvrđeno je da stranke u čl. 1 utvrđuju da je došlo do prestanka faktične bračne zajednice i da ugovorne strane žive na odvojenim adresama. Čl. 2 utvrđuje se imovina stečena radom za vrijeme trajanja braka. Stranke su u tom članku utvrdile da je za vrijeme trajanja bračne zajednice zaključen ugovor o kreditu na iznos od 220.000,00 kn između Erste banke i DŽ kao formalnog korisnika kredita. U čl. 3 dijele imovinu navedenu u čl. 2 te obrt [obrt] zajedno sa svom imovinom koja je upisana u poslovnim knjigama ima pripasti u vlasništvo tuženici. Tuženica se obvezala samostalno preuzeti kompletnu otplatu ostatka kredita prema Erste banci. Čl. 4 obvezao se DŽ supruzi isplatiti 120.000,00 kuna, a ona mu se prilikom isplate tog iznosa obvezuje predati solemniziranu bjanko zadužnicu na iznos od 150.000,00 kuna kao instrument osiguranja naplate radi eventualnog dospjelog a nepodmirenog duga prema Erste banci.

8. Čitanjem izvoda prometa po računu oročenog depozita tužiteljice (list 35 spisa) utvrđeno je da je 6. prosinca 2004. izvršena gotovinska uplata iznosa od 22.000,00 eura a da je 12. ožujka 2018. tužiteljica povukla depozitna sredstva u iznosu od 26.033,76 eura. Čitanjem izvoda prometa po tekućem računu tužiteljice (list 36-42 spisa) utvrđeno je da su 12. ožujka 2018. na tekući račun povučena depozitna sredstva u iznosu od 193.581,01 kn te je 134.000,00 kn uplaćeno na ime pozajmice obrtu [obrt], vlasništvo tužene.

9. Tužiteljica je iskazala da su ju tuženica i sin DŽ koji su tada bili u braku zatražili pozajmicu radi proširenja obrta koji je tada već bio osnovan odnosno kupnje određenih strojeva za taj obrt a što je bilo 2018. Bez obzira što su tada tuženica i sin tužiteljice bili u braku ona smatra da je to obrt tuženice jer je ona bila vlasnica. Uplatila je iznos od 18.000,00 eura na način da je taj iznos prebačen sa njezinog računa na račun obrta. Kamate nisu bile ugovorene, međutim iznos su trebali vratiti i to samo tužena jer je ona bila vlasnica obrta a i iz razloga jer je nakon razvoda odnijela sve stvari koje su se koristile za potrebe obrta. 2018. godine da nisu ugovorili rok u kojem treba vratiti zajam, ali tužena da je 2021. potpisala da će iznos vratiti u roku od 2 godine. Tvrdi radi se o zajedničkom novcu tužiteljice i pok. supruga, a što da je vidljivo iz bankovnog računa. Tuženica i sin tužiteljice zaključili su ugovor kojim su regulirali dugove, ali ovo da nije bio dug njenog sina već njezine bivše snahe i ukoliko su oni i riješili neke svoje odnose to da se ne odnosi na ovaj novac koji je bio njezin. Temeljem ugovora o zajmu iz 2021. nije dala nikakav novac već ga je dala 2018. a tuženica je 2021. potpisala da će vratiti novac koji joj je dala 2018. 2018. nije zaključen ugovor.

10. Tužena je iskazala je da je u braku sa sinom tužiteljice bila 28 godina i svatko je imao svoj obrt a prihodi od oba obrta su bili zajednička imovina. Obrt [obrt]" otvoren je 2017. a godinu dana nakon da je izvršena fiktivna pozajmica koju da je sin tužiteljice dogovarao s majkom a tvrdi radilo se o novcu tužene i sina tužiteljice. Za to da su se odlučili iz poreznih razloga. Uplata je izvršena sa računa tužiteljice na račun obrta. Novac da su ona i sada bivši suprug držali kod kuće te pretpostavlja da je njezin bivši suprug svojoj majci dao gotovinu. To je dogovarao njezin suprug pa ona o tome nema saznanja. Strojevi su pripali njoj a neke je i prodala kako bi mogla preurediti praonu u novom prostoru jer je preuzela obvezu otplatiti dva kredita a imala je i maloljetnu kćer. Još godinu dana je ostala u prostoru tuženika za što mu je plaćala najamninu od 1.000 eura. Tvrdi da je potpisala ugovor o zajmu 2021. jer da je mislila da je to pozajmica koja će joj se uplatiti kako bi vratila kredit koji je glasio na DŽ, ali uplata da joj nikada nije izvršena. Smatrala je da će joj novac dati zbog malodobnog djeteta. Postavlja pitanje da ukoliko je ugovor iz 2021. vezan za pozajmicu iz 2018. zašto nije na ugovoru o zajmu naznačen obrt. Vidjela je uplatu na računu od 134.000 kuna a nije razgovarala sa suprugom u smislu da li su to njihovi novci. Upitana da li je to bila sva ušteđevina odgovara da ne zna. Smatra da da je postojao dug da bi bio naveden u ugovoru o diobi. Tužiteljica ni na koji način nije sudjelovala u zaključenju ugovora o diobi.

11. Svjedok DŽ, sin tužiteljice, iskazao je da je predmet postupka pozajmica iz 2018. godine koju se tuženica 2021. obvezala vratiti u roku od dvije godine. I 2018. da je bilo dogovoreno da će se pozajmica vratiti, ali tada nije bilo ugovoreno u kojem roku jer su tuženica i on tada bili u braku i odnosi su bili dobri. Čini mu se da je novac bio prebačen sa deviznog računa njegove majke na njezin tekući račun a zatim na račun obrta [obrt]. Tvrdi radi se o novcu kojeg je njegova majka naslijedila od oca, a uplaćeno je 18.000,00 eura odnosno 134.000,00 kuna. Novac je njegova majka pozajmila za kupovinu valjka i perilice koje strojeve je njegova supruga u diobi bračne stečevine i dobila i preuzela. Između njega i tuženice da nije bilo ništa sporno, rastali su se bez intervencije suda odnosno zaključili su ugovor o diobi bračne stečevine a idućeg dana potpisan je ugovor kojim se tuženica obvezala vratiti novac koji je njegova majka posudila 2018. Kod zaključenja tih ugovora ništa nije bilo sporno sve dok nije istekao rok kada je trebalo vratiti novac. U doba kada je izvršena pozajmica 2018. tuženica i on da su živjeli u istoj kući kao i njegova majka te su oboje razgovarali s njegovom majkom i dogovorili pozajmicu. Nije točno da bi se radilo o novcu njega i tuženice kojeg je njegova majka uplatila kao pozajmicu obrtu jer da su imali novaca da ne bi ni posuđivali novac. Kredit na 220 000,00 kn da je utrošen na prve strojeve i uređenje prostora za praonicu u štali njegovog pokojnog oca. On i tuženica da nisu imali ušteđevine. Potraživanje majke nije navedeno u ugovoru o diobi jer to potraživanje nije bilo uopće sporno, ugovorom o diobi bilo je dogovoreno da tuženica preuzima strojeve a ona je sa njegovom majkom idućeg dana potpisala ugovor. Tuženica nakon diobe bračne stečevine nije tražila da joj se posudi još novaca. Majka i tuženica kada je zaključen ugovor o zajmu iz 2021. bile su u istoj prostoriji a i on je bio prisutan a nisu išli kod javnog bilježnika. Isplate po ugovoru iz 2021. nije bilo jer je novac bio isplaćen još 2018. Iznos od 18.000,00 eura nije naveden u diobi bračne stečevine jer nema veze s njim nego sa njegovom majkom. Ugovorom o diobi bračne stečevine dogovorili su da tužena preuzima strojeve i obrt " [obrt]" pa je onda ona taj iznos dužna vratiti njegovoj majci, takav je bio dogovor.

12. Svjedokinja OŽ, šogorica tužiteljice, iskazala je da joj je šogorica kada je posudila novac njima odnosno PŽ jer je to bio njezin obrt, odmah rekla da je posudila 18.000,00 eura za strojeve za praonu a to je bilo 2018. Šogorica joj je rekla da je rok za vraćanje zajma dvije godine. Ona da je rekla šogorici zašto je posudila toliko novac, jer da je svjedokinji brat J znao reći ako se njemu što dogodi da je njegova supruga obezbijeđena. Kada su se sin tužiteljice i tuženica razveli oni da su dogovorili međusobno sve a drugi dan je tuženica potpisala i papir da će njezinoj šogorici vratiti novac u roku od dvije godine. Upitana otkuda njezinoj šogorici 18.000,00 eura odgovorila je da je njezin brat radio cijeli život i to je bila životna ušteđevina njega i tužiteljice. DŽ i PŽ da nisu imali ušteđevine te ih je njezin brat uvijek pomagao.

13. Ocjenom provedenih dokaza u smislu čl. 8 ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

14. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena vrati pozajmljeni iznos.

15. Sporno je što tuženica tvrdi da je 2021. godine očekivala isplatu iznosa od 18.000,00 eura temeljem ugovora o zajmu kojeg je potpisala 1. srpnja 2021., koje isplate nesporno nije bilo, dok tužiteljica tvrdi tada nikakve isplate nije niti trebalo biti već je ugovor 1. srpnja 2021. zaključen u vezi iznosa pozajmljenog još 2018. godine. Neistinitim se ocjenjuje iskaz tuženice da je 1. srpnja 2021. potpisala ugovor jer joj je tužiteljica tada trebala izvršiti isplatu tog iznosa. Takva tvrdnja potpuno je neuvjerljiva i neživotna da bi tužiteljica nakon što je već prestala faktički bračna zajednica njezinog sina i tuženice, što je utvrđeno u ugovoru o diobi bračne stečevine, pozajmila bivšoj snahi iznos od 18.000,00 eura. To posebno kada tuženica u svom iskazu navodi da je bivšem suprugu morala čak plaćati najam poslovnog prostora u visini od 1.000,00 eura mjesečno nakon prestanka bračne zajednice. Također vrlo je neuvjerljiva tvrdnja tuženice da joj je 2021. svekrva planirala posuditi identičan iznos kao i 2018. (srednji tečaj HNB-a na dan isplate 12. ožujka 2018). Nasuprot tuženici tužiteljica te svjedoci njezin sin i šogorica, koji su iskazivali uvjerljivo bez obzira što se radi o srodnicima tužiteljice, iskazali su da isplate 2021. niti je trebalo biti već je taj iznos pozajmljen 2018. a 2021. se tuženica samo obvezala pisano istog vratiti. Njihovi iskazi o tome u skladu su i sa formulacijom čl. 1 Ugovora od 1. srpnja 2021. u kojem se utvrđuje da je zajmodavac isplatio 18.000,00 eura u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate a predmet ugovora je uređivanje međusobnih obaveza glede povrata tog iznosa.

16. Uplatu iz 2018. na račun obrta tuženica ne spori ali tvrdi radi se o tome da je tužiteljica fiktivno izvršila pozajmicu jer se radilo o novcu tuženice i tadašnjeg supruga DŽ. Tu valja reći da iz izvoda prometa po računu proizlazi da je novac uplaćen sa računa tužiteljice pa je na tuženici bio teret dokaza da se radi o novcu nje i tadašnjeg supruga što tuženica nije dokazala. Nije na tužiteljici da dokazuje negativnu činjenicu da novac koji je uplatila 2018. nije novac tuženice i DŽ. Tuženica tvrdi da je DŽ majci dao gotovinu pa je suvišnim bilo pribavljati izvod prometa po računu tuženice i DŽ. Iskaz tuženice i u tom je dijelu vrlo neuvjerljiv pa tako ista navodi da misli da je njezin suprug majci dao gotovinu, da o tome nema saznanja jer je to sve dogovarao suprug, da nije s mužem razgovarala o tome je li to njihov novac kada je vidjela uplatu, ne zna se izjasniti da li je to bila cijela ušteđevina. Dodatno tuženica za tu svoju tvrdnju nije ponudila nikakav dokaz osim vlastitog iskaza.

17. Ugovor o zajmu može se zaključiti i u usmenom obliku stoga činjenica da 2018. nije zaključen pisani ugovor o zajmu sa obrtom nije od utjecaja na postojanje obveze. U pravu je tuženica kada navodi da pozajmica dana u vrijeme kada su stranke bile u braku je obveza oba bračna druga na ravne dijelove, a ne kako to tumači tužiteljica da je to obveza tužene jer obrt glasi na njezino ime. Međutim, kada je tuženica 30. lipnja 2021. zaključila sa sinom tužiteljice ugovor o diobi bračne stečevine prema kojem ona preuzima obrt " [obrt]" i strojeve i odmah idućeg dana zaključila ugovor kojim se sama obvezala vratiti taj iznos tužiteljici nedvojbeno je preuzela i dio obveze koji je padao na DŽ. Pritom prema mišljenju ovog suda nije od važnosti to što je pisani ugovor o zajmu zaključen sa tuženicom a ne sa obrtom, jer obrt niti nema pravnu osobnost već za obveze obrta odgovara njegov vlasnik kao fizička osoba.

18. Ugovorom o zajmu koji je, što nije sporno, potpisan od strane stranaka 1. srpnja 2021., nije izvršena predaja navedenog pozajmljenog iznosa, već isti predstavlja potvrdu da je ranije pozajmljen navedeni iznos, a tim je ugovorom ugovoren novi rok dospijeća isplate toga iznosa do 1. srpnja 2023. Taj ugovor dakle predstavlja pisano priznanje duga tuženice, čime je i došlo do prekida zastare potraživanja, što je i predviđeno odredbom čl. 240 ZOO-a, i određivanje roka vraćanja. Zastara je počela teći iznova ugovorenim novim dospijećem novčane obveze tuženice. Kako je predmetna novčana obveza tuženice dospjela 1. srpnja 2023., zastarni rok u smislu odredaba 225 ZOO-a počeo je teći slijedećeg dana 2. srpnja 2023., a tužba je podnesena 22. siječnja 2024., pa zastarni rok nije istekao već je tužba podnesena u roku, zbog čega je i tuženičin prigovor zastare neosnovan. Niti računajući od zaključenja usmenog ugovora o zajmu 2018. ne bi protekao rok zastare jer zastara ne počinje teći danom zaključenja, već prvog dana nakon dospjelosti.

19. Budući da je sud kako je obrazloženo utvrdio da je ugovorom od 1. srpnja 2021. tužena priznala dug iz usmenog ugovora o zajmu zaključenog 2018. primjenom čl. 9. ZOO-a, odlučeno je kao u izreci presude.

20. Stranke su ugovorile plaćanje zateznih kamata od trenutka dospijeća do isplate pa je i taj dio tužbenog zahtjeva osnovan, a stopa se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2 ZOO-a.

21. O troškovima postupka tužiteljice odlučeno je primjenom odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je uspjela u cijelosti u sporu a kao osnovan priznat joj je:

- trošak sastava tužbe u visini od 500,00 EUR temeljem tbr 7. toč. 1. u vezi s Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa),

- trošak pristupa na ročište 9. travnja 2025., 17. lipnja 2025. i 1. listopada 2025. za svako 500,00 EUR temeljem Tbr. 9 toč. 1 Tarife

- trošak sastava podneska od 2. srpnja 2025. u visini od 125,00 EUR temeljem Tbr. 8 toč. 4 Tarife, što ukupno iznosi 2.125,00 EUR, a uvećano za PDV od 25 % temeljem Tbr. 46 2.656,25 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od plaćenih 113,23 EUR pa ukupni trošak kojeg je tuženica dužna naknaditi tužiteljici iznosi 2.769,48 EUR.

22. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava požurnica od 15. listopada 2025. i 19. veljače 2025. odbijen je kao neosnovan temeljem čl. 155 ZPP-a kao i trošak sastava troškovnika.

U Krku 31. listopada 2025.

Sutkinja:

Tina Gorički

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, a o žalbi odlučuje županijski sud.