REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-436/2019-65

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Tee Tončić, odvjetnice u Puli i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 31. listopada 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 6. i 7. Ugovora o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 6. ožujka 2007., a koje glase: odredba čl. 6.:

„Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.„ , odredba čl. 7.:

„…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.„ , pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 6. ožujka 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi:

„…važećem na dan korištenja kredita„ ,

u odredbi čl. 3. st. 2. koja glasi:

„Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.„ ,

u odredbi čl. 4. st. 2. koja glasi:

„...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“ ,

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 20. listopada 2011. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka.„

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 20. listopada 2011. koja glasi: „Kamatna stopa

Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 6,30%, dekurzivno godišnje, Kamatna stopa je promjenljiva.“;

dok se u preostalom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnim odredaba čl. 1.2. i 5.1. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007. od 20. listopada 2011. zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„ Utvrđuje se da je Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 6. travnja 2012. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka. „

VI. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3. Aneksa br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 6. travnja 2012. koja glasi: „Kamatna stopa

Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 6,30%, dekurzivno godišnje, Kamatna stopa je promjenljiva.“;

dok se u preostalom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnim odredaba čl. 1.3. i 5.1. Aneksa br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007. od 6. travnja 2012. zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 25. ožujka 2013. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka.„

VIII. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3. Aneksa br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 25. ožujka 2013. koja glasi: „Kamatna stopa

Na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 6,30%, dekurzivno godišnje, Kamatna stopa je promjenljiva.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom.“ ;

dok se u preostalom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnim odredaba čl. 1.4. i 5.1. Aneksa br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007. od 25. ožujka 2013. zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

IX. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 2. veljače 2016. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka.„ .

X. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Utvrđuje se ništetnim Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 2. veljače 2016.„ .

XI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju OS, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamatne stope isplati iznos od 5.209,66 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 21,65 eura od 30.10.2007. do isplate,

na iznos od 21,65 eura od 07.11.2007. do isplate,

na iznos od 21,65 eura od 30.11.2007. do isplate,

na iznos od 21,65 eura od 31.12.2007. do isplate,

na iznos od 21,64 eura od 31.01.2008. do isplate,

na iznos od 21,64 eura od 10.03.2008. do isplate,

na iznos od 81,84 eura od 27.05.2008. do isplate,

na iznos od 81,84 eura od 10.07.2008. do isplate,

na iznos od 81,84 eura od 10.07.2008. do isplate,

na iznos od 81,84 eura od 10.07.2008. do isplate,

na iznos od 81,84 eura od 01.09.2008. do isplate,

na iznos od 81,85 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 81,85 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 77,59 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 77,58 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 98,87 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 98,88 eura od 11.05.2009. do isplate,

na iznos od 98,88 eura od 11.05.2009. do isplate,

na iznos od 98,89 eura od 11.05.2009. do isplate,

na iznos od 98,88 eura od 11.05.2009. do isplate,

na iznos od 98,88 eura od 24.06.2009. do isplate,

na iznos od 98,88 eura od 25.08.2009. do isplate,

na iznos od 98,88 eura od 25.08.2009. do isplate,

na iznos od 98,88 eura od 09.09.2009. do isplate,

na iznos od 98,88 eura od 26.10.2009. do isplate,

na iznos od 98,87 eura od 31.10.2009. do isplate,

na iznos od 98,87 eura od 04.12.2009. do isplate,

na iznos od 98,87 eura od 05.01.2010. do isplate,

na iznos od 98,86 eura od 01.02.2010. do isplate,

na iznos od 98,86 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 98,85 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 98,84 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 98,84 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 98,83 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 98,82 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 98,81 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 98,81 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 127,88 eura od 26.11.2010. do isplate,

na iznos od 127,87 eura od 30.12.2010. do isplate,

na iznos od 107,14 eura od 31.01.2011. do isplate,

na iznos od 107,13 eura od 01.02.2011. do isplate,

na iznos od 107,11 eura od 28.02.2011. do isplate,

na iznos od 107,11 eura od 31.03.2011. do isplate,

na iznos od 107,09 eura od 02.05.2011. do isplate,

na iznos od 107,07 eura od 06.06.2011. do isplate,

na iznos od 107,06 eura od 10.10.2011. do isplate,

na iznos od 107,04 eura od 10.10.2011. do isplate,

na iznos od 107,02 eura od 10.10.2011. do isplate,

na iznos od 107,01 eura od 10.10.2011. do isplate,

na iznos od 93,35 eura od 29.01.2013. do isplate,

na iznos od 93,32 eura od 29.01.2013. do isplate,

na iznos od 93,29 eura od 29.01.2013. do isplate,

na iznos od 93,26 eura od 27.03.2013. do isplate,

na iznos od 93,23 eura od 27.03.2013. do isplate,

na iznos od 96,00 eura od 15.10.2013. do isplate,

na iznos od 95,97 eura od 07.11.2013. do isplate,

na iznos od 95,93 eura od 04.12.2013. do isplate,

na iznos od 95,90 eura od 07.01.2014. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. („Narodne novine“ broj: 72/02), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

XII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju OS, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 10.203,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 6,71 eura od 10.03.2008. do isplate,

na iznos od 7,88 eura od 27.05.2008. do isplate,

na iznos od 35,95 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 47,77 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 54,88 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 59,53 eura od 26.01.2009. do isplate,

na iznos od 49,08 eura od 11.05.2009. do isplate,

na iznos od 42,29 eura od 11.05.2009. do isplate,

na iznos od 44,55 eura od 11.05.2009. do isplate,

na iznos od 43,49 eura od 11.05.2009. do isplate,

na iznos od 40,22 eura od 24.06.2009. do isplate,

na iznos od 35,22 eura od 25.08.2009. do isplate,

na iznos od 37,09 eura od 25.08.2009. do isplate,

na iznos od 38,68 eura od 09.09.2009. do isplate,

na iznos od 37,57 eura od 26.10.2009. do isplate,

na iznos od 32,84 eura od 31.10.2009. do isplate,

na iznos od 42,23 eura od 04.12.2009. do isplate,

na iznos od 50,00 eura od 05.01.2010. do isplate,

na iznos od 61,00 eura od 01.02.2010. do isplate,

na iznos od 70,65 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 85,89 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 95,21 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 120,88 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 122,22 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 142,75 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 149,24 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 129,42 eura od 15.10.2010. do isplate,

na iznos od 121,69 eura od 26.11.2010. do isplate,

na iznos od 157,26 eura od 30.12.2010. do isplate,

na iznos od 197,84 eura od 31.01.2011. do isplate,

na iznos od 166,14 eura od 01.02.2011. do isplate,

na iznos od 178,38 eura od 28.02.2011. do isplate,

na iznos od 164,17 eura od 31.03.2011. do isplate,

na iznos od 166,76 eura od 02.05.2011. do isplate,

na iznos od 224,81 eura od 06.06.2011. do isplate,

na iznos od 287,88 eura od 10.10.2011. do isplate,

na iznos od 249,25 eura od 10.10.2011. do isplate,

na iznos od 216,48 eura od 10.10.2011. do isplate,

na iznos od 216,48 eura od 10.10.2011. do isplate,

na iznos od 228,89 eura od 29.01.2013. do isplate,

na iznos od 228,33 eura od 29.01.2013. do isplate,

na iznos od 225,14 eura od 29.01.2013. do isplate,

na iznos od 247,27 eura od 27.03.2013. do isplate,

na iznos od 245,82 eura od 27.03.2013. do isplate,

na iznos od 244,73 eura od 15.10.2013. do isplate,

na iznos od 248,05 eura od 07.11.2013. do isplate,

na iznos od 251,53 eura od 04.12.2013. do isplate,

na iznos od 250,90 eura od 07.01.2014. do isplate,

na iznos od 192,66 eura od 06.02.2014. do isplate,

na iznos od 194,82 eura od 07.03.2014. do isplate,

na iznos od 191,24 eura od 07.04.2014. do isplate,

na iznos od 189,15 eura od 08.05.2014. do isplate,

na iznos od 186,22 eura od 06.06.2014. do isplate,

na iznos od 189,72 eura od 07.07.2014. do isplate,

na iznos od 195,15 eura od 08.08.2014. do isplate,

na iznos od 197,86 eura od 03.09.2014. do isplate,

na iznos od 197,18 eura od 07.10.2014. do isplate,

na iznos od 204,46 eura od 10.11.2014. do isplate,

na iznos od 205,73 eura od 05.12.2014. do isplate,

na iznos od 205,68 eura od 07.01.2015. do isplate,

na iznos od 206,59 eura od 06.02.2015. do isplate,

na iznos od 206,59 eura od 03.03.2015. do isplate,

na iznos od 206,59 eura od 13.04.2015. do isplate,

na iznos od 206,59 eura od 08.05.2015. do isplate,

na iznos od 206,59 eura od 03.06.2015. do isplate,

na iznos od 206,59 eura od 07.07.2015. do isplate,

na iznos od 206,59 eura od 06.08.2015. do isplate,

na iznos od 206,59 eura od 03.09.2015. do isplate,

od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

XIII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju OS, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.938,64 eura, kao i iznos od 2.967,37 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

XIV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.355,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 31. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog, u iznosu od 3.666,81 eura,

odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

XV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 27. svibnja 2019. navodi da je s tuženikom 6. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 172.400,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora stanke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, a kako je takva ugovorna odredba sadržana i u predmetnom ugovoru o kreditu, predlaže da se ista utvrdi ništetnom. Opisane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu, s obzirom na to da je jedino navedeni parametar tužitelju bio poznat prilikom sklapanja ugovora. Slijedom iznesenog, smatra da je predmetni kredit preplatio za određeni novčani iznos, koji u trenutku podnošenja tužbe ne može odrediti jer mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za uređenje tužbenog zahtjeva. Predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi ništetnost odredaba o kamatnoj stopi, sadržanoj u predmetnom Ugovoru o kreditu, kao i da naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos sa zateznim kamatama, uz napomenu da će tužbeni zahtjev urediti nakon provedenog vještačenja i nakon što tuženik dostavi odgovarajuću dokumentaciju. Potražuje i parnični trošak.

2. Podneskom od 7. studenog 2019. tužitelj proširuje tužbu i tuženi zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a posljedično i isplatu iznosa preplaćenih temeljem iste, s obzirom na činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je presudom potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07) u razdoblju nakon 7. kolovoza 2007. Također, tužitelj je proširio tužbeni zahtjev i na utvrđenje da se Aneks br. 1. uz predmetni ugovor o kreditu od 20. listopada 2011., Aneks br. 2. od 6. travnja 2012. te Aneks br. 3. od 25. veljače 2013., kao i Aneks od 2. veljače 2016. smatraju nepostojećima, odnosno da nisu ni nastali, zbog činjenice da je među strankama došlo do nesporazuma o bitnim sastojcima ugovora. Podredno ističe da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, pa se ima smatrati da te ništetne odredbe ne postoje, čime nestaje glavni razlog za sklapanje Aneksa jer se glavnica više ne veže za CHF, nema povećanja iznosa mjesečnih rata zbog rasta tečaja, a u odnosu na Aneks od 2. veljače 2016. nestaje glavni razlog za sklapanje ugovora kojim krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u euru. Također, u svim Aneksima ugovora netočno je prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, koji predstavlja bitan sastojak predmetnog ugovora, te ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači za sobom i ništetnost svih ugovora. Stoga traži utvrđenje ništetnosti svih aneksa predmetnog ugovora o kreditu te, sukladno čl. 323. ZOO-a, isplatu svih iznosa koje je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi primio od tužitelja u ukupnom iznosu od 101.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 6. ožujka 2007. do isplate; dok je podneskom od 28. rujna 2020. preinačio tužbeni zahtjev na način da od tuženika traži isplatu iznosa od 80.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 6. ožujka 2007. do isplate, te iznosa od 83.219,39 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 1. listopada 2015. do isplate.

2.1. Rješenjem od 15. ožujka 2023. tuženiku je, sukladno čl. 232. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), naloženo da sudskom vještaku za potrebe vještačenja dostavi svu potrebnu dokumentaciju, u roku od 30 dana od dana primitka pisanog otpravka ovog rješenja.

2.2. Tužitelj je podneskom od 13. svibnja 2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, konačno specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da s osnova preplaćene kamatne stope traži isplatu iznosa od 5.209,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 30. listopada 2007. do isplate, s osnova preplaćenog tečaja iznosa od 10.203,63 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 10. ožujka 2008. do isplate, te iznosa od 7.938,64 eura s osnova razlike glavnice u provedenoj konverziji i iznosa od 2.967,37 eura s osnova manje uplaćenog po simuliranom kreditu u eurima, oba iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. kolovoza 2015. do isplate.

2.3. Opisana uređenja tužbenog zahtjeva predstavljaju preinaku tužbe. Iako se tuženik podneskom od 28. svibnja 2025. usprotivio preinaci tužbe sadržanoj u podnesku od 13. svibnja 2025., sud je raspravnim rješenjem od 21. srpnja 2025. dopustio preinaku tužbe smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP- a kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Iz istog razloga je dopuštena preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 13. svibnja 2025.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Ističe da je manifestacijski zahtjev tužitelja za pribavom dokumentacije od tuženika neosnovan i to iz razloga jer tužitelj ne daje niti jedan opravdan razlog zašto navedenu dokumentaciju traži od tuženika, odnosno zašto sam tužitelj kao ugovorna strana ne raspolaže navedenom dokumentacijom, jer je pri sklapanju ugovora dobio inicijalni otplatni plan, a ako je tužitelj uistinu otplaćivao osobno kredit trebao bi raspolagati potvrdama o uplatama. Tužitelj je u svrhu otplaćivanja kredita zaprimio od tuženika svu dokumentaciju po kojoj treba otplaćivati kredit, dobivao je obavijesti o promjenama kamatnih stopa zajedno s novim otplatnim planovima. Slijedom navedenog, manifestacijski zahtjev nije osnovan pa stoga tuženik predlaže da sud sukladno odredbi čl. 325.a st. 2. u vezi s odredbom čl. 186.b st. 4. ZPP-a donese rješenje kojim će naložiti tužitelju da postavi određeni kondemnatorni zahtjev, odnosno da odbaci tužbu ako tužitelj to ne učini.

3.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, smatra da valja primijeniti zastarni rok sukladno čl. 226. ZOO-a koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa da je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3.2. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013, jer je u vrijeme kad je predmetni ugovor sklopljen na snazi bio ZZP/03 koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe, niti davao pravo pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora pokreću parnice. Nadalje, navedene presude ne obvezuju sud, budući da tužitelj potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno čl.- 502.c ZPP-a.

3.3. U odnosu na konverziju tuženik ističe kako je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15) te je sklopio Aneks kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u eurima, radi čega smatra da nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Smatra da je otpala i osnova potraživanja navodne preplate CHF na koju se tužitelj poziva jer je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u euro i promjene kamatne stope te da tužitelj više nije ovlašten potraživati iznose koje je platio po kreditu u CHF, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje kredita u eurima. Obzirom da se sklapanjem Aneksa ima smatrati da je prvotni ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa, iz tog razloga je otpao razlog ništetnosti čl. 6. i 7. predmetnog ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu.

3.3.1. Tuženik ističe da odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP/07, osobito čl. 96., 99. i 102. Sukladno čl. 102. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čI. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene, budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj Ugovora o kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelj paušalnim navodima nastoji utvrditi da je dio odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o kreditu ništetan, jer osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. Tuženik smatra da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravna osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna je jer je naveden način promjene kamatne stope, odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Predmetna odredba je i razumljiva iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Tuženik upozorava i na praksu Županijskog suda u Puli, presuda poslovni broj: Gž-2658/12 od 11. studenog 2013., u kojoj je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu. Također, temeljem odredbe čl. 99. ZZP/07 uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Čak i kada bi se za navedenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.3.2. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Tuženik je kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je već od 1. siječnja 2011. (i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 4. listopada 2012.) uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača. Također, Uprava tuženika utvrdila je Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama koja je u primjeni od 1. siječnja 2011. Navedena Metodologija mijenjala se u skladu s promjenama koje su donošene u zakonima te je uvijek bila usklađena sa Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom, a tužitelj pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo je dozvoljeno i u skladu sa zakonom, što je potvrdila i Hrvatska Narodna Banka kao nadležno regulatorno tijelo. Smatra kako bi tužbeni zahtjev od siječnja 2013. pa nadalje trebalo odbiti kao neosnovan jer se po konkretnom ugovoru o kreditu od siječnja 2013. redovna kamata utvrđivala uz primjenu objektivnih parametara. Osim toga, tužitelj nijednom nije zatražio raskid Ugovora o kreditu niti prigovorio povećanju stope redovne kamate. Nije sporno da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva pa se tužitelj naknadno neosnovano protivi načelu promjenjivosti.

3.4. Tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu tog instituta. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1112. st. 1. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom čl. 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje, s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta.

3.5. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine. Predlaže odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja i odbaciti tužbu sukladno čl. 288. st. 2. ZPP-a, podredno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

4. Podneskom od 21. listopada 2020., kojim se očitovao na prošireni tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik se protivi preinaci tužbe te predlaže odbijanje preinake tužbenog zahtjeva. Smatra da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c ZPP-a, čl. 138.a ZZP/07 i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. U odnosu na valutnu klauzulu ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP/14 Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju poslovni broj: Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. Osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Iz toga proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništenje ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. U odnosu na konverziju, zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, smatra da u ovom slučaju nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK/15 stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. Ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima sukladno ZID ZPK/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u eurima. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK/15. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavke za primjenu odredbi ZOO-a o stjecanju bez osnove, jer sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. Smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK/15 ne proturječi Odluci Europskog suda u predmetu broj: C-118/17 HS protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i Direktivi Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom stopom, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kredit s promjenjivom kamatnom stopom, a ne kredit s fiksnom kamatnom stopom.

4.1. U odnosu na tužiteljev podnesak od 13. svibnja 2025., koji je tuženik zaprimio 14. svibnja 2025., tuženik ističe da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

5. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 od 6. ožujka 2007., dopis tužitelja upućen tuženiku od 13. svibnja 2019., odgovor tuženika od 16. svibnja 2019., Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. veljače 2016., dopis tuženika s izračunom konverzije od 6. studenog 2015., Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. listopada 2011., Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. travnja 2012., Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. ožujka 2013., Tablica G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, Otplatne planove, Obavijest o provedenoj konverziji od 5. veljače 2016., Pregled prometa za klijenta od 13. srpnja 2019., Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu i specifikacija uplata od 13. srpnja 2019., Simulirani otplatni plan, nalaz i mišljenje te dopuna nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, te iskaz tužitelja kao parnične stranke. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka FS.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 6. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Navedenim ugovorom banka je odobrila tužitelju stambeni kredit kunskoj protuvrijednosti 172.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke (tuženika) važećem na dan korištenja kredita (čl. 2.1. i čl. 2.2.). Odredbom čl. 3.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovornice su ugovorile obračun kamata na iznos kredita, u visini 5,25% dekurzivno godišnje. Odredbom čl. 3.2. ugovora ugovornice su ugovorile da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tužene banke važećem na dan plaćanja, na 30 godina (čl. 4.1.) u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 952,00 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene banke na dan plaćanja (čl. 4.2.). Odredbom čl. 6.1. ugovora ugovorena je promjenjivost kamatne stope prema kojoj odredbi se kamatna stopa imala mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Odredbom čl. 6.2. ugovora ugovoreno je da korisnik kredita, ovdje tužitelj svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tužene banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Odredbom čl. 7. ugovora ugovoreno je da se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz tog ugovora korisniku kredita obračunavaju i naplaćuju zatezne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7.1. Tuženik i tužitelj sklopili su 20. listopada 2011. Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran po javnom bilježniku Rinu Zujiću u Rovinju pod brojem: OV-6477/11 dana 21. listopada 2011. Navedenim aneksom (čl. 3.) ugovornice toga aneksa promijenile su čl. 3. i čl. 4. navedenog ugovora o kreditu u odnosu na visinu kamatne stope u 6,30% dekurzivno godišnje i u odnosu na rok vraćanja do 31. ožujka 2037., te su ugovorile moratorij na otplatu glavnice kredita u periodu od 30. rujna 2011. do 31. ožujka 2012. Odredbom čl. 1.2. aneksa utvrđeno je da glavnica kredita na dan 30. rujna 2011. iznosi 162.126,99 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da su stranke suglasne da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 163.748,26 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita. Odredbom čl. 6.1. aneksa ugovoreno je da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu od 1% na iznos glavnice kredita što iznosi 1.621,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7.2. Tuženik i tužitelj sklopili su 6. travnja 2012. Aneks br. 2 uz Ugovor o kreditu broj:

346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran po javnom bilježniku Rinu Zujiću u Rovinju pod brojem: OV-2071/12 dana 10. travnja 2012. Navedenim aneksom (čl. 2.) ugovornice toga aneksa promijenile su čl. 3. i čl. 4. navedenog ugovora o kreditu u odnosu na kamatnu stopu od 6,30% dekurzivno godišnje na način da se kamate za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju, a po isteku moratorija kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno, zadnjeg dana u mjesecu i uključene su u iznos anuiteta. Ugovoren je i moratorij za otplatu glavnice kredita u periodu od 31. ožujka 2012. do 30. rujna 2012. Odredbom čl. 1.3. aneksa utvrđeno je da glavnica kredita na dan 31. ožujka 2012. iznosi 163.748,26 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da su stranke suglasne da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 167.023,23 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita. Odredbom čl. 5.1. aneksa ugovoreno je da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu od 2% na iznos glavnice kredita što iznosi 3.274,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7.3. Tuženik i tužitelj sklopili su 25. ožujka 2013. Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran po javnom bilježniku Denisu Krajcaru u Puli pod brojem: OV-2650/13 dana 27. ožujka 2013. Navedenim aneksom (u čl. 2.) ugovornice toga aneksa promijenile su čl. 3. i čl. 4. navedenog ugovora o kreditu u odnosu na kamatnu stopu od 6,30% dekurzivno godišnje na način da se kamate za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju, a po isteku moratorija kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno, zadnjeg dana u mjesecu i uključene su u iznos anuiteta te da korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Izmijenjen je rok vraćanja kredita na način da je novi rok do 30. rujna 2037. Ugovoren je i moratorij za otplatu glavnice kredita do 31. kolovoza 2013. Odredbom čl. 1.4. aneksa utvrđeno je da glavnica kredita na dan 28. veljače 2013. iznosi 165.813,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da su stranke suglasne da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 170.787,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita. Odredbom čl. 5.1. aneksa ugovoreno je da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu od 3% na iznos glavnice kredita što iznosi 4.974,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7.4. Tuženik i tužitelj sklopili su 2. veljače 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 346- 12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran po javnom bilježniku Rinu Zujiću u Rovinju pod brojem: OV-898/16 dana 3. veljače 2016. Navedenim aneksom ugovornice su ugovorile i izvršile konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, regulirajući svoju buduće odnose, a sve kako bi se položaj tužitelja kao potrošača izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što je i načelo konverzije kredita (čl. 19.b ZID ZPK/15).

8. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke. Nadalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja, ima li tužitelji svojstvo potrošača te ima li pravni interes za podnošenje ove tužbe. Sporno je i pitanje, s obzirom se radi o konvertiranom kreditu, ima li tužitelj koji je izvršio konverziju sada pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa.

9. Tužitelj je u odnosu na prigovore tuženika tijekom cijelom postupka u bitnom isticao da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija, dok, s druge strane, tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi da su konverzijom riješeni svi međusobni odnosi iz predmetnog ugovora o kreditu, osporava tužitelju status potrošača, prigovara zastari te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. o 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

11. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pored toga, ističe se da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj: 70/19) u odredbi čl. 502.c dodano da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba ZOO-a.

11.1. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11.3. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, po ocjeni ovoga suda, nije na tužitelju da navedene već utvrđene činjenice u ovom postupku dokazuje.

11.4. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženik u ovom postupku nije iznosio pa ni dokazao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni Ugovor o kreditu.

12. Nadalje, tuženik je tijekom postupka prigovarao da tužitelj nema svojstvo potrošača, no taj je prigovor tuženika neosnovan. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bila odredba čl. 3. ZZP/03 koji je u stavku 1. točki 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prije svega, svojstvo potrošača tužitelja razvidno je iz samog ugovora o kreditu, u kojem je u čl. 2. navedeno da je namjena kredita kupovina stana. Iz ničega u spisu ne bi se mogao izvesti zaključak, pa čak ni posumnjati, da je kredit tužitelj koristio u poslovne ili poduzetničke svrhe. Osim toga, izvršena je konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15, čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita. Stoga ako tuženik smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se ne radi o potrošačkom kreditu, na njemu je teret dokazivanja te činjenice, a što on u ovom postupku nije dokazao. O teretu dokazivanja svojstva potrošača izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

12.1. S obzirom na prigovor statusa potrošača, tužitelj je i saslušan na glavnoj raspravi 18. ožujka 2025. te je u bitnom iskazao da svrha kredita bila kupnja stana te je naveo da isti, prije nego su ga prodali, supruga i on nisu koristili za druge svrhe, već za život. Dalje je naveo da joj je kredit u švicarskim francima prezentiran kao najpovoljniji kredit, a da mu je prilikom sklapanja tog ugovora rečeno da će mjesečni anuitet imati male oscilacije, 50-100 kuna. Zatim je iskazao da je Aneks ugovora o konverziji odlučio sklopiti jer mu je to bila sigurnost da zna koliko će plaćati te je svojom voljom pristao na uvjete iz aneksa.

12.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Pritom valja istaknuti da je bitna činjenica za ovaj postupak upravo dio iskaza koji se odnosi na tužiteljevo svojstvo potrošača, a budući da je tome tuženik prigovarao. Nakon otklanjanja navedenog prigovora valjalo je dalje utvrditi odgovore na gore navedena pitanja: odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a.

13. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu, kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu euro nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Aneks (Dodatak) ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta poslovni broj: Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

13.1. Stoga i ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 6. ožujka 2007. i da sklapanje Aneksa o konverziji ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Anekse (Dodatke) iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

14. Prema ocjeni ovog suda nisu osnovani navodi tužitelja da je prilikom sklapanja Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. listopada 2011., Aneksa br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 346- 12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. travnja 2012. i Aneksa br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. ožujka 2013. između stranaka došlo do nesporazuma, pa da su stoga predmetni aneksi nepostojeći, odnosno da nisu niti nastali ili da su bez pravnog učinka, jer navedeno tužitelj u ovom postupku nije dokazao, niti predložio dokaze radi dokazivanja navedenih odlučnih činjenica.

14.1. Međutim, obzirom da je navedenim aneksima, u odredbi čl. 3. istih, ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu, valjalo je utvrditi ništetnost odredbe čl. 3. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. listopada 2011., odredbe čl. 3. Aneksa br. 2 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. travnja 2012. i odredbe čl. 3. Aneksa br. 3 uz Ugovor o kreditu broj: 346-12/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. ožujka 2013. U svom preostalom dijelu navedeni aneksi nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva i uobičajeni su u poslovanju banaka. Tužitelj nije niti naveo u tužbi razloge zašto smatra da bi navedeni aneksi bili ništetni (u cijelosti), stoga je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 1.2. i 5.1. Aneksa br. 1, odredaba čl. 1.3. i 5.1. Aneksa br. 2, te odredaba čl. 1.4. i 5.1. Aneksa br. 3.

15. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužitelj izvršio konverziju nipošto ne može značiti da je time izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatio zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi te se niti ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u euro uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u valuti euro, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak (Aneks) ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u euru vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen – njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u eurima valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO- a). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka (Aneksa) ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP/14 ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti euro, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužitelj tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatio zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

15.1. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi HS protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda Europske unije, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.

15.2 Međutim, tužitelj nije u pravu kada tvrdi da je Dodatak ugovora o kreditu nepostojeći, niti ništetan. Naime, konverzija je izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužitelj je Dodatak (Aneks) ugovora o kreditu prihvatio. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužitelja, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da Dodatak ugovora o kreditu jest valjan, jer je napravljen u skladu sa zakonom, ali bez obzira na sklapanje tog Dodatka, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatio kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe, ali se ne može govoriti niti o tome da konverzija nije valjana, kada je učinjena u potpunosti u skladu sa zakonom. Njome samo nije riješeno pitanje preplate o kojem se u ovom postupku raspravlja. Činjenica sklapanja Dodatka (Aneksa) ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK/15, a niti navedenim Dodatkom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi. Ono što sud u ovom postupku uzima u obzir je preplata priznata prilikom konverzije, što će biti obrazloženo u nastavku.

15.3. U skladu sa svime navedenim, stav je ovog suda da je Aneks ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. učinjen u skladu sa zakonom i stoga valjan, no da konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužitelju određen iznos, dok je tužitelj stava da mu je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.

16. U svrhu utvrđivanja tog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, Tomislavu Prpiću. Sud je uzeo u obzir obračunsko razdoblje do 30. rujna 2015. Vještak je utvrdio da je, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj do konverzije kredita, na ime tečajnih razlika, više uplatio 10.203,63 eura, dok je manje uplatio 238,36 eura (tzv. „negativne razlike“). Nadalje, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je do konverzije kredita, na ime kamata, više uplatio iznos od 5.209,66 eura. Da nije primijenjena valutna klauzula, a kamatna stopa je cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema prosječnoj kamatnoj stopi za stanovništvo u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, tužitelj je, na ime anuiteta, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 458,93 eura, dok je manje uplatio 12.013,13 eura (tzv. „negativne razlike“). Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.938,64 eura, dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije dovoljno uplatio da bi dostigao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome kreditu u eurima, te tako utvrđeni manjak iznosi 2.967,37 eura na dan 30. rujna 2015. Stoga, nakon uračunavanja svih efekata konverzije preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 26.319,30 eura, i to: 5.209,66 eura preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svake pojedine preplate do isplate, 10.203,63 eura preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svake pojedine preplate do isplate, 7.938,64 eura razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, 2.967,37 eura manjka na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 1.listopada 2015. do isplate.

16.1. Tužitelj je prigovorio nalazu vještaka samo u dijelu kojim je izračun rađen u odnosu na kredit u kojem nije primijenjena valutna klauzula, a kamatna stopa je cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema prosječnoj kamatnoj stopi za stanovništvo u vrijeme realizacije predmetnog ugovora. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je uredio u skladu sa specifikacijom sadržanom u nalazu i mišljenju vještaka, potražujući od tuženika ukupni iznos od 26.319,30 eura s pripadajućim zateznim kamatama do isplate.

16.2. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, međutim iz sadržaja tuženikovih primjedbi ne proizlazi da prigovora matematičkom obračunu vještaka, već osporava zadatak povjeren vještaku.

16.3. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

17. Nadalje, što se tiče tijeka kamata, valja ukazati na činjenicu da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je tužitelj u znatno slabijem i nepovoljnijem položaju, uzimajući u obzir stupanj i informiranosti i činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača i upravo je tuženik sastavio ugovor koji sadrži nepoštene odredbe te na njihov sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, stoga se ne može govoriti o poštenju tuženika. Dakle, zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a.

18. Prigovor zastare je neosnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Odredba čl. 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom Visokog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 27. svibnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I.- XIII. izreke ove presude.

20. Odluka o trošku parničnog postupka sadržana u točkama XIV. i XV. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva (u odnosu na utvrđenje da su nepostojeći, odnosno ništetni aneksi predmetnog ugovora o kreditu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi).

20.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 4. i 7. studenog 2019., 28. rujna 2020. i 19. ožujka 2021. (Tbr. 8.1. Tarife), te za zastupanje na ročištima 7. prosinca 2022., 12. prosinca 2024., 18. ožujka i 25. rujna 2025. (Tbr. 9.1. Tarife). Tužitelju pripada i po 125 bodova za zastupanje na ročištima 19. studenog 2019., 6. rujna 2021., 14. svibnja i 21. srpnja 2025. (Tbr. 9.2. Tarife), te po 100 bodova za sastav podnesaka od 11. siječnja 2023., 15. listopada 2024., 13. svibnja i 25. lipnja 2025. (Tbr. 8.3. Tarife).

20.2. Ukupno tužitelju pripada 3.150,00 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 6.300,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.575,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 7.875,00 eura. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u ukupnom iznosu od 300,00 eura (u preostalom dijelu neutrošeni će predujam biti vraćen), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 180,50 eura. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 8.355,50 eura, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 3.666,81 eura (tužitelj je zahtijevao iznos od 12.022,31 eura), zahtjev tužitelja odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.

20.3. Naime, tužitelju ne pripada u punom zatraženom iznosu (250 bodova) trošak sastava podnesaka 11. siječnja 2023., 15. listopada 2024., 13. svibnja i 25. lipnja 2025. jer isti ne predstavljaju obrazložene podneske iz Tbr. 8.1. Tarife. Nije mu priznat u punom iznosu (250 bodova) ni trošak zastupanja na ročištima 19. studenog 2019., 6. rujna 2021., 14. svibnja i 21. srpnja 2025. jer se na navedenim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari, nisu se izvodili dokazi, niti je sklopljena sudska nagodba. Ne pripada mu ni trošak zastupanja na ročištu 3. listopada 2023. jer navedenog dana nije održano ročište u ovom predmetu, kao ni zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na isto punomoćnica tužitelja nije pristupila.

21. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 31. listopada 2025.

Sudac

Jelena Mavrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćniku