REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2514/2022-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Ledić, odvjetnik u Zagrebu, Draškovićeva 53, protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 10. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika, te punomoćnika tuženika, 31. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici, MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.532,56 eura sa zateznom kamatom koja teče od:

- 1. travnja 2008. pa do isplate na iznos od 0,84 eura,

- 4. studenoga 2008. pa do isplate na iznos od 23,34 eura,

- 3. prosinca 2008. pa do isplate na iznos od 5,51 eura,

- 3. siječnja 2009. pa do isplate na iznos od 25,93 eura,

- 3. veljače 2009. pa do isplate na iznos od 29,47 eura,

- 1. ožujka 2009. pa do isplate na iznos od 31,25 eura,

- 1. travnja 2009. pa do isplate na iznos od 26,34 eura,

- 1. svibnja 2009. pa do isplate na iznos od 27,27 eura,

- 1. lipnja 2009. pa do isplate na iznos od 19,76 eura,

- 1. srpnja 2009. pa do isplate na iznos od 14,23 eura,

- 1. kolovoza 2009. pa do isplate na iznos od 15,70 eura,

- 1. rujna 2009. pa do isplate na iznos od 18,62 eura,

- 1. listopada 2009. pa do isplate na iznos od 18,36 eura,

- 1. studenoga 2009. pa do isplate na iznos od 15,42 eura,

- 1. prosinca 2009. pa do isplate na iznos od 20,95 eura,

- 1. siječnja 2010. pa do isplate na iznos od 25,38 eura,

- 1. veljače 2010. pa do isplate na iznos od 31,69 eura,

- 4. ožujka 2010. pa do isplate na iznos od 29,82 eura,

- 8. travnja 2010. pa do isplate na iznos od 38,68 eura,

- 8. svibnja 2010. pa do isplate na iznos od 40,89 eura,

- 21. lipnja 2010. pa do isplate na iznos od 53,28 eura,

- 19. kolovoza 2010. pa do isplate na iznos od 64,88 eura,

- 19. kolovoza 2010. pa do isplate na iznos od 64,88 eura,

- 22. rujna 2010. pa do isplate na iznos od 77,26 eura,

- 12. listopada 2010. pa do isplate na iznos od 71,17 eura,

- 10. prosinca 2010. pa do isplate na iznos od 86,40 eura,

- 12. siječnja 2011. pa do isplate na iznos od 110,20 eura,

- 14. travnja 2011. pa do isplate na iznos od 86,50 eura,

- 14. travnja 2011. pa do isplate na iznos od 86,50 eura,

- 14. travnja 2011. pa do isplate na iznos od 86,50 eura,

- 14. svibnja 2011. pa do isplate na iznos od 105,19 eura,

- 16. listopada 2011. pa do isplate na iznos od 118,81 eura,

- 16. listopada 2011. pa do isplate na iznos od 118,81 eura,

- 20. siječnja 2012. pa do isplate na iznos od 136,11 eura,

- 20. siječnja 2012. pa do isplate na iznos od 136,11 eura,

- 23. ožujka 2012. pa do isplate na iznos od 135,50 eura,

- 28. travnja 2012. pa do isplate na iznos od 137,81 eura,

- 28. travnja 2012. pa do isplate na iznos od 137,81 eura,

- 28. travnja 2012. pa do isplate na iznos od 137,81 eura,

- 23. svibnja 2012. pa do isplate na iznos od 139,59 eura,

- 7. srpnja 2012. pa do isplate na iznos od 134,76 eura,

- 4. kolovoza 2012. pa do isplate na iznos od 136,11 eura,

- 15. kolovoza 2012. pa do isplate na iznos od 135,00 eura,

- 22. rujna 2012. pa do isplate na iznos od 125,41 eura,

- 13. listopada 2012. pa do isplate na iznos od 131,91 euro,

- 13. listopada 2012. pa do isplate na iznos od 131,91 euro,

- 13. listopada 2012. pa do isplate na iznos od 131,91 euro,

- 13. listopada 2012. pa do isplate na iznos od 131,91 euro,

- 13. listopada 2012. pa do isplate na iznos od 131,91 euro,

- 13. listopada 2012. pa do isplate na iznos od 1.791,16 eura,

po stopi koja se određuje od dospijeća do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, nadoknaditi tužitelju, tužiteljici MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu 1.300,89 eura sa zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 2. svibnja 2022. navodi kako je 03. studenog 2006. sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 029-50-3756952 koji je solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, Ilica 297 pod brojem OU-1557/2006 08. studenog 2006., na iznos od 43.750,22 CHF, radi kupnje osobnog vozila, s povratom kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, sve uz obračun anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženika važećoj na dan dospijeća i prema inicijalnom otplatnom planu, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, koja kamata je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, te ostalim uvjetima iz Ugovora. Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit. Tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navodi kako su sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće u predmetnom postupku. Predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će tuženiku naložiti isplatu iznosa od 5.532,56 eura/41.685,08 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose, te trošak postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini, da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu odnosno da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredaba na koju okolnost nije predložio niti jedan dokaz. Tuženik smatra da je ugovora odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra kako je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovor o kreditu stranama jasan i razumljiv i odražava njihovu pravu volju. Ističe kako je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora i tijekom njegove otplate. U odnosu na pojedinačno pregovaranje tuženik ističe kako je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, te je tijekom pregovaranja mogao utjecati na spornu odredbu o valutnoj klauzuli i istu otkloniti ugovaranjem kredita u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, te smatra da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Također, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, osporava tijek zateznih kamata. Na raspravi održanoj 14. ožujka 2023. tuženik je naveo kako više se osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to: prijepis knjigovodstvene kartice za sud (list 7-11 spisa), dopis tuženika od 28. ožujka 2022. (list 12 spisa), Ugovor o kreditu (list 13-17 spisa), otplatni plan (list 18-21 spisa), zahtjev za kredit (list 35 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. lipnja 2006. do 31. prosinca 2006. (list 36-38) te je saslušan tužitelj.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 3. studenog 2006. zaključen ugovor o kreditu u iznosu 43.750,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita za namjenu kupnje novog motornog vozila i rok otplate u 84 mjesečna anuiteta. Također, nije sporna ni visina potraživanja.

6. Među strankama je sporan osnov tužbenog zahtjeva, jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa s obzirom na odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je od kada teku rokovi zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara, tijek zateznih kamata, aktivna legitimacija tužitelja.

7. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na anuitete koje nije platio tužitelj , sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, sukladno čl. 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju. Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimizacije sud ocijenio neosnovanim.

8. U odnosu na navode tuženika vezano za postupak kolektivne zaštite valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženice (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018). Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

9. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

11. Na navedene okolnosti tuženik je predložio saslušanje tužitelja i javnog bilježnika Mladena Matoša, dok je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem CG (list 52 spisa). Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se na okolnost informiranosti tužitelja o spornim odredbama ugovora kao svjedok sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor. Prema ocjeni suda saslušanjem javnog bilježnika nije moguće utvrditi relevantne činjenice vezano za obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora iz razloga što javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nema ni zakonske ovlasti ni potrebno stručno znanje da bi mogao potrošaču korisniku kredita objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike tečaja švicarskog franka

12. Nadalje, iz iskaza tužiteljice, proizlazi kako je predmetni kredit podignut radi kupnje automobila koji je koristila za osobne potrebe, u trenutku podizanja kredita tužiteljica nije imala registrirani obrt niti trgovačko društvo, te je bila zaposlena u tvrtci Digital marketing. Tužiteljica je navela kako je kredit podigla u autokući te su se svi poslovi i dogovori vezano za kredit vršili sa djelatnikom autokuće, gdje je ugovor i potpisan. Tužiteljica je navela kako joj ugovor u drugoj valuti nije ponuđen, te joj je rečeno da je to najpovoljnija opcija. Tužiteljica je navela kako joj je prilikom zaključenja ugovora objašnjeno što je valutna klauzula, ugovor je pročitala, ali nije bila upozorena na rizike koji su za nju vezani. Tužiteljica je navela kako joj je rečeno da je to najpovoljnija opcija u tom trenutku, a u odnosu na druge odredbe ugovora činilo joj se da je sve u redu. Mjesečne rate kredita otplaćivala je zajedno sa suprugom.

13. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju, niti prigovorima tuženika niti drugim dokazima. Naime, tuženik je prigovorio istinitosti iskaza tužiteljice u dijelu da joj je ponuđen samo kredit u CHF obzirom da suprotno proizlazi iz isprava u spisu, te da nije upozorena na tečajni rizik. Takav prigovor tuženika sud otklanja kao paušalan obzirom da na okolnost da je tužitelj bio upozoren na rizike vezane za švicarski franak tuženik nije predložio nikakve druge dokaze, dok zahtjev za kredit (list 35 spisa) nije odlučan za utvrđivanje činjenice da su tužitelju nuđeni ugovori u drugoj valuti.

14. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelju treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. dalje: ZZP/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U svom iskazu tužitelj je naveo kako mu je predmetni kredit bio potreban radi kupnje vozila, što proizlazi i iz odredba Ugovora o kreditu. Nadalje, iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, a iz kojeg u bitnome proizlazi da u trenutku sklapanja nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo, te je po zanimanju informatičar.

15. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

16. Slijedom navedenog, sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi. Stoga je za zaključiti da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog među strankama 3. studenog 2006. u istom dijelu, sve temeljem ZZP/03, čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

17. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i ispunjen - sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

18. Obzirom da nije sporna visina tužbenog zahtjeva nije provođeno financijsko vještačenje te je nesporno da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 5.532,56 eura, a kako je i to navedeno u podnesku od 28. veljače 2023. Vezano za tijek zateznih kamata tužitelju na preplaćene iznose pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a budući je tuženik nesavjesni stjecatelj u trenutku plaćanja anuiteta. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), te od 30. prosinca 2023. pa nadalje sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.)

19. U odnosu pak na pitanje zastare napominje se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.). S tim u svezi ističe se da je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule, pa kako je tužitelj tužbu podnio 2. svibnja 2022. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

20. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako visina nije sporna to proizlazi da je tužitelj preplatio iznos od 5. 532,56 eura, te je tužbeni zahtjevi valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku I. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

21. Odluka o troškovima postupka temelji na čl.154. st.1. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (5.532,56 eura) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT).

22. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: za sastav tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 7.1. OT), podnesaka od 7. lipnja 2022. i 28. veljače 2025. svaki u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8.1.OT), pristup na ročišta 14. ožujka 2023. i 10. listopada 2025. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1.OT) što ukupno iznosi 500 bodova te uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV- a (Tbr. 46 Tarife) iznosi 1.250,00 EUR. Također, tužitelju je priznat materijalni trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 50,89 eura odnosno sveukupno 1.300,89 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 3. svibnja 2022. (dostava potvrde o uplati sudske pristojbe) i 15. siječnja 2024., 25. rujna 2024., 14. travnja 2025. (požurnice) obzirom je sud iste ocijenio nepotrebnim za vođenje postupka.

24. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.1. ZPP-a te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki II. i III. izreke rješenja.

Zagreb, 31. listopada 2025.

Sudac:

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. spis