Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2093/2025-47

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. listopada 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 31. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 40364/06, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 21.04.2006. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja nosi naziV “NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA”, a koja glasi:

“2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA D.D., 210000 SPLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da tužitelju BZ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 387,17 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26.04.2006. do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu broj 40364/06, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 21.04.2006., a koja glasi:

„Redovna kamata je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora.“

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA D.D., 210000 SPLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da tužitelju BZ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate isplati iznos od 844,29 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi :

- iznos od 3,31 EUR s kamatom tekućom od 13.02.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,65 EUR s kamatom tekućom od 13.03.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,57 EUR s kamatom tekućom od 11.04.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,23 EUR s kamatom tekućom od 12.05.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,47 EUR s kamatom tekućom od 13.06.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,97 EUR s kamatom tekućom od 13.07.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,30 EUR s kamatom tekućom od 11.08.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,26 EUR s kamatom tekućom od 12.09.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,87 EUR s kamatom tekućom od 12.10.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,13 EUR s kamatom tekućom od 13.11.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,62 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,99 EUR s kamatom tekućom od 11.01.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,83 EUR s kamatom tekućom od 12.02.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,11 EUR s kamatom tekućom od 11.03.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,66 EUR s kamatom tekućom od 11.04.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,29 EUR s kamatom tekućom od 13.05.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,36 EUR s kamatom tekućom od 11.06.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,09 EUR s kamatom tekućom od 11.07.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,25 EUR s kamatom tekućom od 12.08.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,77 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,50 EUR s kamatom tekućom od 11.10.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,83 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,32 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,83 EUR s kamatom tekućom od 13.01.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,79 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,38 EUR s kamatom tekućom od 11.03.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,51 EUR s kamatom tekućom od 11.04.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,81 EUR s kamatom tekućom od 12.05.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,88 EUR s kamatom tekućom od 11.06.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,43 EUR s kamatom tekućom od 11.07.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,62 EUR s kamatom tekućom od 11.08.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,44 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 11,74 EUR s kamatom tekućom od 13.10.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 11,89 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 11,85 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 26,05 EUR s kamatom tekućom od 12.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 25,68 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,68 EUR s kamatom tekućom od 12.03.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 24,62 EUR s kamatom tekućom od 13.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,26 EUR s kamatom tekućom od 11.05.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,58 EUR s kamatom tekućom od 11.06.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,26 EUR s kamatom tekućom od 13.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,49 EUR s kamatom tekućom od 11.08.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,28 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 21,17 EUR s kamatom tekućom od 13.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 21,45 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 20,34 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 20,46 EUR s kamatom tekućom od 11.01.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 19,99 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 17,49 EUR s kamatom tekućom od 11.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 18,71 EUR s kamatom tekućom od 12.04.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 17,58 EUR s kamatom tekućom od 11.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 17,65 EUR s kamatom tekućom od 11.06.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 16,46 EUR s kamatom tekućom od 12.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 16,53 EUR s kamatom tekućom od 11.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 15,98 EUR s kamatom tekućom od 13.09.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 14,81 EUR s kamatom tekućom od 12.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 14,68 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,59 EUR s kamatom tekućom od 13.12.2011. godine pa sve do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana,

te mu naknaditi prouzročeni parnični trošak 1.124,46 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 31. listopada 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

Dana 21.04.2006. godine, tužitelj je sa pravnim prednikom tuženika HVB Splitska Banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 40364/06, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.

Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita na 84 mjeseci. Početni otplatni plan

Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenjiva, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 8,88 % godišnje.

Sukladno čl. 9 predmetnog Ugovora, promjenjiva kamata se utvrđuje Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

Ugovorom o kreditu određena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,88 %, a u skladu sa jednostranom odlukom tužene, na temelju Odluke o kamatama kreditora, mijenjana je na štetu tužitelja i to dana:

-12.02.2007. godine na 9,50 % godišnje,

-10.09.2008. godine na 9,99 % godišnje,

-10.12.2009. godine na 11,49 % godišnje,

U Ugovoru tužitelja s tuženikom nigdje nisu navedeni parametri i metodologija izračuna kamatne stope, a niti je tužitelj o promjeni kamatne stope pregovarao i dogovarao promjenu kamatne stope, već je ista mijenjana jednostrano, također bez ikakvog navoda o metodologiji izračuna kamatne stope, dakle kamatna stopa nije niti određena, a niti odrediva.

Odredbom članka 46. ZOO je propisano da činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovora odredba je ništetna (članak 47. ZOO).

Kamatna stopa po Ugovoru mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te je takvim postupanjem tuženika tužitelj oštećen i stekao je pravo na povrat iznosa koji je preplatio zbog jednostrane promjene kamatne stope. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 2,00 % na iznos kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Tuženik je naplatio tužitelju prilikom isplate kredita 25.04.2006. naknadu u iznosu od 2.917,11 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 400 EUR (2,00 % od iznosa kredita), obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 25.04.2006. koji je za 1 EUR iznosio 7,292782 kn.

Na opisani način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

Sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao JAČE ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Obzirom da zastara za tužiteljevo potraživanje počinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, a sukladno Pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020. godine gdje se navodi kako zastara počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, tužitelj postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatom stečenog bez osnove.

Tuženik u odgovoru na tužbu smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana te predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev, u skladu sa navodima iz svog odgovora.

Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 40364/06 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“).

Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

Tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovoru o kreditu broj 40364/06 (dalje kao: „Ugovor o kreditu“) kojim je bilo ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, te da je tuženik tijekom razdoblja otplate periodički mijenjao (povisio) prvotno ugovorenu kamatnu stopu.

Kao razlog osnovanosti svojeg tužbenog zahtjeva, tužitelj se u Tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i pokušava svoj tužbeni zahtjev „podvesti“ pod utvrđenja iz navedene presude tvrdnjom da je naslovni sud dužan držati se utvrđenja iz te parnice prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu.

U vezi s navedenim, tuženik ukazuje kako se u postupku pred VTSRH odlučivalo o tužbenom zahtjevu udruge Potrošač koja se isključivo referirala na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula (CHF). Upravo je bit cijele parnice pred VTSRH bila tvrdnja tamo tužitelja da su ugovori koji sadrže i valutnu klauzulu u CHF i odredbu o jednostranoj metodologiji promjene kamatne stope pretegotni za potrošače jer sadrže dva varijabilna elementa, od kojih je kod prvog, uslijed financijske krize, došlo do drastičnih promjena.

Naime, za razliku od CHF-a tečaja, EUR tečaj je već godinama stabilna valuta slijedom čega u konkretnom slučaju nema govora o mogućnosti primjene utvrđenja i sudskih stajališta u konkretnom predmetu, a time i mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja kao osnovanog.

Prigovor zastare

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa.

Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 8.7.2021. godine pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom.

Naknada štete

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala.

Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok.

Povrat mjesečnih anuiteta

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Stjecanje bez osnove

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara

Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.

U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.

Tuženik upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P- 755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„

Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori.

U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač.

Pravna utvrđenja iz presuda Pž-7129/13 i Revt 249/14 nisu dala subjektivna prava tužitelju

U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, pogrešno tužitelj smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, nego u svojoj tužbi naprosto navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz presude VTSRH broj Pž- 7129/13. Međutim, tome nije tako, te se pravna utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu izravno primijeniti u ovoj parnici najprije iz razloga navedenih u poglavlju 1. ovog odgovora na Tužbu.

Ovo je potvrdio i Županijski sud u Rijeci u svojem rješenju broj Gž-2260/18 od 12.6.2019. u kojem ističe: „…kako je tužiteljica uzela kredit u kunama, a ne u valuti CHF, na nju se ne odnose učinci kolektivne tužbe. To znači da prvostupanjski sud u nastavku postupka treba provesti dokazni postupak, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, u odnosu na ovaj konkretan ugovor o kreditu, a prema parametrima iz citiranih presuda…“

Naime, tužitelj je sudu dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove.

Tužitelj ništa od ovoga nije niti pokušao dokazati sudu, a da u tome ne bi ni uspio, tuženik će objasniti u nastavku. Kao prvo, prema odredbama članka 1111. ZOO-a propisano je da „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“

Očito je da je u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Tužitelj drži da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala i to slijedom utvrđenja iz točke V. izreke presude VTSRH broj Pž-7129/13, odnosno slijedom činjenice da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna.

U odnosu na postupak pokrenut protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač, kao što je tuženik prethodno objasnio, mjesta referiranju na tu parnicu u ovom slučaju nema. Međutim, čak i kada bi ga bilo, tuženik naglašava da je u tom parničnom postupku bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Iako tuženik i dalje drži da mjesta takvoj vrsti parnice (radi zaštite kolektivnog interesa) u slučaju „Potrošač“ nije bilo (a o čemu je detaljno elaborirao u tom postupku i drži da je na ovom mjestu daljnje obrazlaganje nepotrebno), ne može se ne složiti s općenitim utvrđenjem VTSRH koji je na stranicama 45. i 46. te presude dao vrlo jasnu i slikovitu definiciju razlike između sporova radi zaštite kolektivnih interesa i pojedinačnih parnica: „Za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinici, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kolektivnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili. Svaki potencijalni potrošač, dakle svaka fizička osoba, kad postane potrošač, mogla bi doći u situaciju da određeno nepošteno ponašanje trgovca bude usmjereno prema njemu i upravo u tome i jest suština tvrdnje da kolektivni interes nije zbroj pojedinačnih interesa i u tome leži smisao postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.“

Prema navedenom, jasno je da čak ni sud koji je donio presudu na koju se tužitelj poziva u ovoj tužbi ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, i sam upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba ako smatraju da su trgovci povrijedili njihova prava.

Pojednostavljeno rečeno – presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva. Slijedom gornjih navoda, s obzirom da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, odnosno da je otpala ili se nije ostvarila, tuženik drži da su već ovo dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije. Općenito je poznato da je pretpostavka za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva da se prethodno utvrdi osnova istoga. Ovdje to tužitelj nije ni pokušao, stoga je svako daljnje raspravljanje bespredmetno.

U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika

U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku

- da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a.

Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj.

Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: „…Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su:

- odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene;

- interni akti tuženika; te

- sve ostale isprave i podnesci tuženika.

Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati.

S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu.

Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima".

Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara:

- Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava

(kamatne stope na depozite građana),

- Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku)

- Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS)

Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja.

Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: „Odluka“). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice - razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika.

Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti.

Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.

Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž- 2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“

U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene

Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe niti je tužitelju obrazloženo po kojem je tečaju obračunata iznos ulazne naknade. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 dalje u tekstu: „ZZP“) te je zato spomenuta odredba ništetna.

Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade.

Sukladno odredbi članka 219. ZPP određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo tri dokazna prijedloga, uvid u Ugovor o kreditu, prometnu karticu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati u dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale.

Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

Svojom presudom pod brojem P-5792/2021 od 2.9.2022. g. prvostupanjski sud u cijelosti je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

Na prvostupanjsku presudu žalbu je uložio tuženik.

Svojom presudom broj Gž-32/2023-2 od 28.2.2024.g. Županijski sud u Zadru odbio je žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

Tuženik je uložio Prijedlog za dopuštenje revizije.

Vrhovni sud RH svojim Rješenjem Rev-1376/2024-3 od 19.2.2025.g. ukinuo je Presudu Županijskog suda u Zadru Gž-32/2023-2 od 28.2.2024.g. i Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-5792/2021 od 2.9.2022 uz obrazloženje da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, odredbu 9. Ugovora kreditu, ostale odredbe i odredbe Općih uvjeta primjenu kojih su stranke ugovorile i pritom imati na umu da u smislu čl. 84. ZPP/3 i čl. 85. ZPP/3 ugovorne odredbe moraju ispunjavati zahtjev jasnog i lako razumljivog sastavljanja. Informiranje prilikom sklapanja Ugovora o ugovornim uvjetima i posljedicama njegovog sklapanja od temeljene važnosti su za potrošača. Kada je riječ o potrošačkom kreditu, te naknada za taj kredit u obliku kamata koje se obračunaju na temelju promjenjive stope, zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da određuje ne samo da ta ugovorna odredba potrošaču mora biti razumljiva i na formalnoj i na gramatičkoj razini i da prosječni potrošač koji je uobičajeno obaviješten postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje načina izračuna te stope. Je li trgovac ispunio zahtjev transparentnosti utvrđuje sud uzimajući u obzir sve odlučne okolnosti, uključujući oglašavanje i informacije koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. To znači da je u ponovljenom postupku sud dužan provjeriti jesu li u predmetnoj situaciji potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja u opseg njegove obveze, a na temelju kojih može ocijeniti ukupnu cijenu svog kredita, te jesu li sporne odredbe ugovora bile za potrošača jasne, lako razumljive i uočljive.

Sud je u ponovljenom dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, analizirano je financijsko vještačenje po Darfin d.o.o., saslušan je tužitelj.

Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina i zastara potraživanja.

Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je dugogodišnji štediša OTP banke i dan danas, prije Splitske banke d.d., i odlučio je podići kredit radi izgradnje kuće, prethodno je već bio platio jedan gotovinski kredit, ali bio mu je potreban novac i ušao sam u novi. Kod pregovaranja kredita,utvrdio jeo da je kamatna stopa određena kao promjenjiva, i o tome su razgovarali, međutim kako je već tada bila visoka kamatna stopa 8,88 %, rečeno mu je da se kamatna stopa neće bitno mijenjati, jer je već ionako bila visoka u startu, čak je bilo govora i o tome da bi kamatna stopa mogla biti manja, tako da su ti razgovori oko sklapanja kredita bili optimistični glede kamatne stope i on kao dugogodišnji štediša uz puno povjerenje u banku odlučio sklopiti taj ugovor o kreditu. Prilikom prvih pregovora nije bilo nikakvih razgovora glede naknade oko obrade kredita, već tek kada je došao preuzeti ugovore utvrdio da je naknada za obradu kredita 2 % od ukupne cijene odnosno od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 20.000 EUR, tako da je ta naknada bila znatno velika. Pokušao je kao dugogodišnji štediša pregovarati oko sniženja te naknade, međutim isto nije bilo moguće, o on je već u tom trenutku imao kupljeni materijal za kuću i njemu je taj kredit bio neophodno potreban te je morao pristati na takve uvjete.

Nakon saslušanja tužitelja evidentno je da kod pregovaranja o uvjetima ugovora o kreditu tužitelj je jasno uočio kamatnu stopu koja je promjenjiva i koja mu se činila visoka, čak je bilo i razgovora o tome da li može biti i manja, međutim u tom trenutku ti razgovori oko sklapanja ugovora činili su mu se optimističnim, a poklonio je povjerenje banci čiji je dugogodišnji štediša i sa tim povjerenjem sklopio je ugovor o kreditu. Prilikom pregovora nije bilo nikakvog razgovora glede naknade oko obrade kredita, nego je tek u trenutku preuzimanja ugovora utvrdio da je naknada za obradu kredita 2 % od ukupnog iznosa kredita, tako da je ta naknada bila znatno visoka, te je pokušao glede naknade pregovarati. Međutim, pregovori oko naknade kao niti ostalih uvjeta kredita nisu se mogli mijenjati. Nije sporno da je tužitelj primao obavijesti o promjenama kamatne stope jer je imao administrativnu zabranu na plaći i ponovno se interesirao postoji li bilo kakva mogućnost promjene, međutim rečeno mu je da su takva pravila banke i da ništa ne može mijenjati.

Takvim postupanjem banke, banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke u ugovornom odnosu kao financijska institucija u odnosu na tužitelja koji nije imao i nema dovoljno znanja o financijskom poslovanju, a očito je i razvidno da od banke nije dobio sve potrebne informacije glede promjenjivosti kamatne stope, niti mu je pojašnjeno na koji način bi se kamatna stopa mogla mijenjati tijekom otplate kredita, već je postupio sa apsolutnim povjerenjem u banku čiji je dugogodišnji štediša, i pokušavao je nakon što je primao obavijesti o promjeni kamatne stope ponovno pregovarati sa bankom o mogućnosti promjene, međutim to nije bilo moguće. Jednako se to odnosi i na naknadu u odnosu na obradu kredita, koji je tužitelj uočio tek kada je došao potpisati ugovor, dakle prije potpisivanja ugovora nije dobio niti o naknadi sve potrebne i relevantne informacije kako bi mogao donijeti konačnu odluku da li će doista sklopiti ugovor, već je i nadalje postupao sa povjerenjem u svoju matičnu banku. Očito je da je takvim postupanjem banka ne samo dovela tužitelja u neravnopravni položaj u ovom ugovornom odnosu jer tužitelj nije dobio sve potrebne informacije, a morao je ispuniti sve ugovorne obveze kako je to banka sastavila u ugovoru, koji je unaprijed sastavljen tužitelj dobio na potpis. Na sadržaj takvog ugovora tužitelj nije mogao utjecati, a novac mu je bio neophodan u tom trenutku jer je već imao kupljeni materijal za kuću radi koje je i sklapao ugovor o kreditu i pristao je na takve uvjete, pokušao pregovarati, ali sa bankom se pregovarati nije moglo.

Na taj način banka je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).

Time je evidentno utvrđeno da banka nije upoznala tužitelja s podacima o uvjetima pod kojima se mogu mijenjati stope redovne i zatezne kamate tijekom korištenja kredita, niti mu je banka pojasnila zašto je tužitelj dužan plaćati naknadu za obradu kredita, kao niti što ulazi u troškove naknade, a sve to moglo je imati utjecaja na ukupnu ocjenu i cijenu kredita jer mu sporne odredbe ugovora nisu bile jasne, niti lako razumljive, niti uočljive, a tužitelj nije dobio sve potrebne informacije. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na preplatu kredita zbog promjene kamatne stope jednostranom Odlukom banke sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g.

Presuda Visokog Trgovačkog suda potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09.04.2015 g..

Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude da sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

Ono što je bitno jest što je presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavještavanje tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka jednako je vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., a pozivajući se sve na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Prema odredbama čl. 87. citiranog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Nadalje, u smislu odredbe čl. 269. st. i čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe po predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama Vrhovni sud RH u svom obrazloženju povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13, Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je "visoko stručna", i kao takva razumljiva je isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem. Za običnog potrošača ovakva terminologija je nerazumljiva, to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita."

Time potrošač od samog početka tog ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovoru o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu buduća kamatna stopa koja je ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, niti odrediva.

Nadalje važno je istaknuti da su banke kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koriste njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na prosječnog potrošača je superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaji, odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja je kao takva potrošačima postala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, br. 75/09 i 112/12), formalno propisano što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Nadalje, nesporna je činjenica da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio unaprijed sastavljenog od banke standardnog ugovora o kreditu, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač mogao imati utjecaja na njegov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita potrošača, kao jedne ugovorne stranke u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne stranke, što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale.

Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjenjivoj kamatnoj stopi, jasno da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja je sadržana u standardnom prethodno formuliranom ugovoru od banke.

Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu bile su nepoštene u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorne odredbe su ništave.

Uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbe čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93 …), je ocijeniti ako je to moguće jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, te objasniti i smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju tog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili, ali tijekom solemnizacije predmetnog ugovora korisnici nisu izrazili svoje dvojbe vezane uz predmetni posao, da sadržaj i značaj tih ugovora, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti svoja ovlaštenja iz čl. 58. citiranog zakona u smislu upozoravanja korisnika na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i to upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može govoriti o propustu rada javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezane za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.

Odredba čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje: "Ako su ugovorne promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošaču, b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a)" ovog stavka, i utjecaja kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visina kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovog članka i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog zakona u kojem nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametre i to jednu od slijedećih varijabli:

- referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR), ili – NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija, ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa …

Vjerovnici su u roku od 6 mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog dijela kredita u kunskim ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 29. ovog zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovog zakona.

Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iz iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i tada su one slobodne raskinuti ugovor.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio. Tužitelj u ovom postupku traži razliku između jedine važeće kamatne stope u ugovoru, a to je ona fiksno ugovorena navedena kamata u Ugovoru o kreditu od 8,88% Iz svake nezakonito promijenjene kamatne stope budući da u konkretnom ugovoru i nema druge kamatne stope osim fiksne, a što je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

Na okolnost visine tužbenog zahtjeva ponovno je analizirano financijsko vještačenje po financijskom vještaku Darko Prpić iz Darfin d.o.o.

Prema nalazu vještaka ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 862,64 EUR odnosno kunska protuvrijednost iznosi 6.361,28 kn primjenom prodajnog tečaja Kreditora na dan plaćanja.

Na matematički izračun vještaka punomoćnici stranaka nisu imali prigovore a sud je međutim, u skladu sa ranijim utvrđenjima i temeljem nalaza i mišljenja vještaka kojeg je u cijelosti prihvatio, kojeg je vještak izradio sukladno uputi suda i činjenice utvrđenja ništetnosti odredbe i u takav vještački nalaz sud nema razloga sumnjati utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.

Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 08.07.2021. g.

Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

Naime, ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, radi čega zastara nedvojbeno još nije počela teći.

Naime postoji i novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla , odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovorne odredbe što se posebno odnosi na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom predmetu, tek od tog trenutka počinje teći rok za zastaru

Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila i to od dana stjecanja.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u visini 6.361,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 07.04.2022 g prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

Nadalje na okolnost naknade za obradu kredita sud je ponovno pročitao iskaze tužitelja.

Glede prigovora zastare potraživanja u odnosu na troškove obrade kredita, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na troškove obrade kredita valja napomenuti da u predmetu C-224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo!

Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

Tužitelj je podmirio administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj se tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. Jasno je iz provedenog saslušanja da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

Tužitelj je podmirio administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosio tužitelj, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena.

Tužitelj je platio ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.

Činjenica je da tužitelj ne bi ni mogao ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu.

Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 2,00 % iznosa kredita (čl. 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

Osnovano tužitelj smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužiteljica navodi da tuženik nije dokazao da bi tužiteljici dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“ Dakle tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 2.917,11 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 26.04.2006 g do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a. Nakon ponovljenog dokaznog postupka punomoćnici stranka nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga, niti prigovora.

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Oluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora 2.386,16099 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 132,72 €, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 08.12.2021, 01.06.2022. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 265,44 €, trošak sastava podnesaka od 03.09.2021,14.02.2022.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 265,44 €, što sveukupno iznosi 663,06 €, te 25% PDV-a u iznosu od 165,09 €, predujam za vještačenje 199,08 €, pristojba na tužbu 35,16 EUR i na presudu (P- 792/21) 72,07 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 1.124,46 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 31. listopada 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pismeno u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte