REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Pazin, Dršćevka 1
P-16/2025-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, u pravnoj stvari tužitelja GRADA [adresa], OIB: 84097228497, protiv tuženika ŽR, vlasnice ugostiteljskog obrta " [obrt]", iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Gordana Hadžiabdić, odvjetnica iz KOROTAJ & PARTNERI, odvjetničko društvo u Puli, radi uklanjanja predmeta sa javne površine i isplate iznosa od 457.570,03 eura, nakon održane glavne i javne rasprave dana 24. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 31. listopada 2025. godine, objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Nalaže se tuženici ŽR iz [adresa], nositelju ugostiteljskog obrta „ [obrt]“, OIB: [osobni identifikacijski broj] da u roku od 30 (trideset) dana ukloni o svom trošku postavljen montažni ugostiteljski objekat, kiosk, sve građevne sklopove, sve postavljene stolice, stolove, naprave, kao i ostali popratni inventar (opremu) sa dijelova javne površine na katastarskim česticama [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], a sve to prema geodetskom prikazu stanja na terenu sa grafičkom i numeričkom naznakom sveukupne zemljišne površine koju bespravno koristi tužena, a kojega će sačiniti vještak mjernik u okviru ove parnice i koji će biti sastavni dio ove presude, sve uz predaju tih dijelova javne površine na k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] u posjed tužitelju Gradu Umagu- Umago a sjedištem u [adresa], OIB: 84097228497 u istom roku od 30 (trideset) dana.“
„II. Nalaže se tuženici ŽR isplatiti tužitelju Gradu Umagu-Umago na ime stečenog bez pravne osnove novčani iznos u visini od 457.570,03 (četiristotinepedesetisedamtisućapetstotinasedamdeseteura i tricenta) eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:
− na iznos za 2018. godinu u visini od 39.243,48 euro od dana 01. siječnja 2019. godine pa do isplate,
− na iznos za 2019. godinu u visini od 89.555,71 euro od dana 01. siječnja 2020. godine pa do isplate,
− na iznos za 2020. godinu u visini od 65.829,85 euro od dana 01. siječnja 2021. godine pa do isplate,
− na iznos za 2021. godinu u visini od 64.474,08 euro od dana 01. siječnja 2022. godine pa do isplate,
− na iznos za 2022. godinu u visini od 64.474,08 euro od dana 01. siječnja 2023. godine pa do isplate,
− na iznos za 2023. godinu u visini od 64.474,08 euro od dana 01. siječnja 2024. godine pa do isplate,
− na iznos za 2024. godinu u visini od 69.518,75 euro od dana 01. siječnja 2025. godine pa do isplate, a to za razdoblje od dana 01. siječnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 (osam) dana.“
III. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak u roku od 8 (osam) dana.“
II. Tužitelj je dužan na ime troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženoj iznos od 34.482,50 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je 21. siječnja 2025. godine podnio tužbu protiv tuženika radi uklanjanja postavljenog montažnog objekta i popratne opreme sa dijelova javne površine, te radi isplate iznosa od 457.570,03 eura po osnovi poreza za korištenje javne površine.
1.2. U tužbi navodi da je Grad Umag vlasnik k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], a koje se nalaze u turističkom [adresa] u [adresa]. K. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], u cijelosti predstavljaju javnu površinu, a u naravi tu površinu čini zemljišni potez uređenog pokrova uz sportsku dvoranu. K. č. [katastarska čestica] je također javne namjene jer je otvorena pristupu i korištenju svima. K. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] predstavljaju nerazvrstane ceste. Sve navedene čestice, obzirom na način na koju se upotrebljavaju, predstavljaju javna dobra u općoj uporabi u vlasništvu Grada Umaga, pa isti u ovoj parnici nastupa kao ovlaštenik prava vlasništva i ujedno kao ovlaštenik na zaštitu namjene i funkcije javnih dobara u općoj uporabi.
1.3. Temeljem provedenog javnog natječaja dana 06. veljače 2018. godine sklopljen je između tužitelja i tužene Ugovor o zakupu javne površine, kojoj je tuženoj, kao nositelju obrta za ugostiteljstvo [obrt] dodijeljena u zakup javna površina koja se protezala dijelom na ranijoj k. č. [katastarska čestica] (koja je kasnije cijepana na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica]) i dijelom na k. č. [katastarska čestica], u ukupnoj površini od 15 m2 za postavljanje kisoka. Taj je ugovor sklopljen na određeno vrijeme do 31. prosinca 2018. godine.
1.4. Međutim, tužena je bez ikakvog odobrenja ili privole Grada Umaga kako 2018. godine, tako i prije i nakon te godine, koristila površinu daleko veću od ugovorenih 15 m2 (s isključivom namjenom postavljanja kioska) i to na način da je držala u posjedu i koristila javnu površinu u opsegu od dodatnih 1.120 m2. To posjedovanje se primarno odnosilo na sukcesivno bespravno dograđivanje prvotnog postavljenog kioska radi stvaranja dodatnog zatvorenog prostora, kao i bespravnim proširenjem terase. Dakle, do 31. prosinca 2018. godine tužena je bespravno koristila javnu površinu od 1.120 m2, a od 01. siječnja 2018. godine površinu od 1.135 m2.
1.5. Bespravno korištenje zemljišta na javnoj površini u obliku bespravne izgradnje objekta u svrhu pružanja ugostiteljskih usluga utvrdilo je komunalno redarstvo tužitelja u studenom 2017. godine, te veljači i travnju 2018. godine.
1.6. Pred ovim sudom u tijeku je još jedan parnični postupak, radi predaje u posjed i isplate naknade na ime stečene koristi bez pravne osnove, koji se vodi pod posl. brojem: P-96/2023, no iz procesnih razloga (odbijanje preinake tužbe) samo za razdoblje od 06. veljače 2018. godine do 03. srpnja 2018. godine, i za površinu od 534 m2. Upravo u tom postupku, od strane mjerničnog vještaka je utvrđeno da tužena koristi površinu od sveukupno 1.135 m2.
1.7. Opisanim korištenjem javne površine tužena stječe bez pravne osnove korist koja se ogleda u izostanku plaćanja poreza na korištenje javne površine koji bi se inače, po redovnom tijeku stvari, trebao plaćati tužitelju kao upravitelju javnih površina u javnoj uporabi, a sve sukladno čl. 20. i 29. Zakona o lokalnim porezima. Porez na korištenje javne površine plaća se sukladno Odluci o porezima Grada [adresa].
1.8. Za razdoblje od 2018. godine pa do 2025. godine tužitelj potražuje ukupan iznos od 457.570,03 eura uvećano za zateznu kamatu koja se obračunava istekom godine za koju se porez obračunava.
2.1. U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava da bi kroz cijelo utuženo razdoblje tužena koristila površinu od 1.135 m2. Smatra da je ovaj sud apsolutno nenadležan odlučivati u ovom sporu. Također, smatra da je ovaj postupak preuranjen je tužitelj nije proveo predviđeni postupak u ostvarivanju svojih prava odnosno nije iscrpio pravni put koji je propisan odlukom koju je sam tužitelj donio. Tako tužena smatra da je za uklanjanje montažnog objekta i popratne opreme sa javne površine isključivo nadležno komunalno redarstvo tužitelja. Ističe i prigovor zastare za potraživanja koja se odnose na 2018. i 2019. godinu obzirom se kod stečenog bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Smatra da se u ovom slučaju ne može primjenjivati zastarni rok u trajanju od 6 godina koji je propisan čl. 108. Općeg poreznog zakona iz razloga što tužitelj za razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom nije nikada tuženiku izdao suglasnost odnosno odgovarajući akt kojim se utvrđuje obveza plaćanja poreza na korištenje javnih površina, a što je propisano u Odluci o porezima Grada [adresa]. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.
2.2. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj je naveo kako se u konkretnom slučaju po pitanju zastare ima primijeniti odredba čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj se primjenjuje zastarni rok od 3 godine koji počinje teći od trenutka predaje stvari u posjed, pa smatra da taj rok nije još ni počeo teći. Što se tiče navoda tuženika o primjeni poreznoupravnih normi i postupaka u konkretnom slučaju, tužitelj ističe da se njegovo potraživanje odnosi na korist koju je tuženik ostvario uporabom nekretnina tužitelja bez bilo kakve građanskopravne ili upravnopravne osnove, što po stavu tužitelja nedvojbeno spada u građanskopravnu materiju i nadležnost ovog suda.
3.1. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen u uvid u dokumentaciju u spisu i to: zk izvatke na listu 9-38 spisa, izvod iz geoportala na listu 39 spisa, tužbu i podnesak u predmetu P-96/2023 priložena na listu 40-44 spisa, pisani iskaz LR u predmetu P-258/21 na listu 46-47 spisa, nalaz i mišljenje priložen u predmetu P-209/18 na listu 48-53 spisa, tekst natječaja o davanju javnih površina u zakup na listu 54-59 spisa, zapisnik komunalnih redara na listu 60-65, 66-72 i 73-75 spisa, odluku o porezima Grada Umaga na listu 76-84, 85-92, 93-100,104-110 i 113- 118 spisa, izmjene i dopuna odluke o oslobođenju plaćanja poreza na korištenje javne površine na listu 101, odluka o oslobođenju plaćanja poreza na korištenje javne površine na listu 102 i 103 spisa, odluka o izmjenama i dopunama odluke o porezima Grada Umaga na listu 111-112 spisa, rješenje P-96/2023 od 28. rujna 2023. na listu 124-137 spisa, odluka o komunalnom redu na listu 144-187 spisa, Pž-1683/25 od 21. svibnja 2025. na listu 193-196 spisa, uvid u spis P-96/2023. U dokaznom postupku nije izveden dokaz uviđajem na licu mjesta uz nazočnost mjerničinog vještaka kao ni saslušanje tužene i svjedoka LR jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno temeljem dokaza koji su izvedeni.
3.2. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.
4.1. Točka I. tužbenog zahtjeva glasi:
„I. Nalaže se tuženici ŽR iz [adresa], nositelju ugostiteljskog obrta „ [obrt]“, OIB: [osobni identifikacijski broj] da u roku od 30 (trideset) dana ukloni o svom trošku postavljen montažni ugostiteljski objekat, kiosk, sve građevne sklopove, sve postavljene stolice, stolove, naprave, kao i ostali popratni inventar (opremu) sa dijelova javne površine na katastarskim česticama [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], a sve to prema geodetskom prikazu stanja na terenu sa grafičkom i numeričkom naznakom sveukupne zemljišne površine koju bespravno koristi tužena, a kojega će sačiniti vještak mjernik u okviru ove parnice i koji će biti sastavni dio ove presude, sve uz predaju tih dijelova javne površine na k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] u posjed tužitelju Gradu Umagu- Umago a sjedištem u [adresa], OIB: 84097228497 u istom roku od 30 (trideset) dana.“
4.2. Dakle, ovaj tužbeni zahtjev odnosi se na uklanjanje montažnog ugostiteljskog objekta te popratne opreme sa dijelova javne površine. Ovaj tužbeni zahtjev nije isto što i tužbeni zahtjev radi predaje u posjed, u vezi čega se vodi kod ovog suda drugi parnični postupak pod posl. brojem: P-96/2023, i u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen.
4.3. Vezano uz taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj je u tužbi samo naveo da je njegovo komunalno redarstvo u studenom 2017., te veljači i travnju 2018. godine utvrdilo da je tužena u svrhu pružanja ugostiteljskih usluga na javnoj površini bespravno izgradila objekt.
4.4. U ovom postupku nije sporno:
- da je tužena koristila javnu površinu za čije korištenje je nadležan Grad Umag
- da je tužena na toj površini obavljala ugostiteljsku djelatnost
- da je tužena na toj površini postavila montažni ugostiteljsku objekt sa terasom i popratnom opremom
- da je tužena tu površinu koristila bez pravne osnove osim u razdoblju od 06. veljače 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine u površini od 15 m2.
4.5. Sud u ovom postupku nije utvrđivao točnu površinu koju je koristila tužena (jer je ona osporavala da je čitavo vrijeme koristila svih 1135 m2) jer točna površina nije bitna obzirom na odluku suda.
4.6. U čl. 75. Odluke o komunalnom redu (Službene novine Grada Umaga 16/15, dalje: Odluka o komunalnom redu), koju je donio sam tužitelj, propisano je da po isteku roka korištenja javne površine, korisnik je dužan javnu površinu osloboditi od svih stvari u roku od 48 sati, u suprotnom će to učiniti komunalno redarstvo na trošak korisnika.
4.7. U skladu sa time, čl. 96. st. 1. Odluke o komunalnom redu propisano je da se predmeti postavljeni na javne površine suprotno odredbama ove odluke moraju odmah ukloniti. U st. 2. Odluke o komunalnom redu propisano je da će vlasniku, odnosno korisniku protupravno postavljenog predmeta na javnoj površini komunalni redar naredit rješenjem njegovo uklanjanje. Nadalje, u st. 3. je propisano da ako vlasnik, odnosno korisnik ne postupi po rješenju iz stavka 2. ovoga članka izvršenje rješenja putem treće osobe provest će se na odgovornost i trošak vlasnika, odnosno korisnika.
4.8. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da je tužitelj imao i ima ovlasti samostalno ukloniti sve ono što je postavljeno na javnoj površini, bilo prestankom postojanja osnove korištenja (nakon 31. prosinca 2018. godine) ili ako je nešto postavljeno bez osnove. U vezi toga komunalni redar najprije izdaje rješenje, a ako vlasnik ili korisnik tako postavljenog predmeta to ne učini učiniti će to umjesto njega komunalno redarstvo, neposredno ili posredstvom treće osobe, a na trošak onoga tko je predmet postavio.
4.9. U konkretnom slučaju, obzirom nije sporno da tužena nema osnove za korištenje javne površine (imala je za postavljanje kioska na površini od 15 m2 do 31. prosinca 2018. godine, a od tada ni zato), kao i da je tužena na toj površini postavila objekt, najprije kiosk koji je vremenom nadograđivan, tužitelj je posredstvom svog komunalnog redarstva mogao učiniti ono što sada zahtjeva od suda, a to je naložiti tuženoj da ukloni postavljeni objekt.
4.10. Tužitelj nije dokazao (doduše nije ni tvrdio) da je prema tuženoj postupio onako kako je to propisano u čl. 75. i 96. Odluke o komunalnom redu. Tužitelj je samo naveo da je njegovo komunalno redarstvo još 2017. i 2018. godine utvrdilo da je tužena bespravno postavila objekte na javnoj površini. Upravo temeljem tog utvrđenja tužitelj je mogao i trebao tražiti od tužene uklanjanje objekta, ili ga je mogao sam ukloniti ukoliko ona ne bi bila postupila po njegovu traženju. Umjesto toga, tužitelj traži da to sada učini sud što je pogrešno jer sud na to nije ovlašten (za to je ovlašten upravo tužitelj).
4.11. Slijedom navedenog, sukladno čl. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud raspravlja uvijek kada postoji neki spor, a ovdje spora nema. Radi navedenog sud tako postavljen tužbeni zahtjev smatra neosnovanim.
4.12. Sud ovdje ponovno ističe da ovaj tužbeni zahtjev nije isto kao i zahtjev za predaju u posjed, niti u sebi sadrži takav zahtjev već se radi o zahtjevu koji nije u vezi sa predajom u posjed i neovisan je o tom zahtjevu.
5.1. Točka II. tužbenog zahtjeva glasi:
„II. Nalaže se tuženici ŽR isplatiti tužitelju Gradu Umagu-Umago na ime stečenog bez pravne osnove novčani iznos u visini od 457.570,03
(četiristotinepedesetisedamtisućapetstotinasedamdeseteura i tricenta) eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:
− na iznos za 2018. godinu u visini od 39.243,48 euro od dana 01. siječnja 2019. godine pa do isplate,
− na iznos za 2019. godinu u visini od 89.555,71 euro od dana 01. siječnja 2020. godine pa do isplate,
− na iznos za 2020. godinu u visini od 65.829,85 euro od dana 01. siječnja 2021. godine pa do isplate,
− na iznos za 2021. godinu u visini od 64.474,08 euro od dana 01. siječnja 2022. godine pa do isplate,
− na iznos za 2022. godinu u visini od 64.474,08 euro od dana 01. siječnja 2023. godine pa do isplate,
− na iznos za 2023. godinu u visini od 64.474,08 euro od dana 01. siječnja 2024. godine pa do isplate,
− na iznos za 2024. godinu u visini od 69.518,75 euro od dana 01. siječnja 2025. godine pa do isplate, a to za razdoblje od dana 01. siječnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 (osam) dana.“
5.2. Navedeno potraživanje odnosi na neplaćeni porez na korištenje javne površine kojeg tužitelj smatra da mu je tužena bila dužna plaćati za svo vrijeme korištenja javne površine, a prema površini koju je koristila.
5.3. Odredbom čl. 20. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine" br. 115/16., 101/17., 114/22., 114/23., 152/24.) propisano je da jedinice lokalne samouprave mogu uvesti porez na korištenje javnih površina. Čl. 29. st. 1. i 2. istog zakona propisano je da porez na korištenje javnih površina plaćaju pravne i fizičke osobe koje koriste javne površine, da se porez plaća u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom.
5.4. Odlukama o porezima Grada [adresa] (Službene novine Grada Umaga broj 12/17, 17/17, 18/18, 17/19, 11/20, 9/20,19/20, 4/21, 21/23), članci 11. i 15. (ovisno o razdoblju važenja pojedine odluke), propisano je da porez na korištenje javnih površina na području Grad Umaga plaćaju pravne i fizičke osove korisnici javnih površina za čije se korištenje izdala suglasnost i odgovarajući akt od strane nadležnih gradskih službi.
5.5. Dakle, i u odnosu na porez za korištenje javne površine, tužitelj je propisao postupak utvrđivanja i naplate koji mu je bio na raspolaganju, no on opet nije postupio na način koji je sam propisao da se mora postupiti. U prvom redu da bi se mogao naplaćivati takav porez mora postojati suglasnost za korištenje javne površine (čl. 74. Odluke o komunalnom redu), a kojom se između ostalog određuje i površina koja se daje na korištenje. U konkretnom slučaju, tužena je imala takvo odobrenje samo za 15 m2, i to za razdoblje od 06. veljače 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine.
5.6. Drugo što mora postojati je odgovarajući porezni akt od strane nadležnih gradskih službi. Tako je u čl. 27. Odluke o porezima Grada [adresa] (ili čl. 24., 28., 22., ili 17. ovisno o razdoblju važenja pojedine odluke) propisano da se porez na korištenje javne površine plaća u roku od 15 dana od dana dostave rješenja o utvrđivanju poreza, izdanog temeljem akta nadležne gradske službe. Nadalje, kako navedena odredba propisuje primjenu odredbi Općeg porezno zakona jasno je da se radi o upravnom aktu koji se odnosi u upravnom postupku.
5.7. Dakle, osim što tužena nema odobrenje za korištenje javne površine, koje je trebao izdati tužitelj, nema ni porezno rješenje. A upravo su to dva osnovna uvjeta koja moraju biti ispunjena kako bi tužitelj stekao pravo na naplatu poreza po osnovi korištenja javne površine. Porezno rješenje donosi se u upravnom postupku, po pravilima tog postupka, i za njegovo donošenje nije nadležan sud niti odluka suda može zamijeniti to rješenje. Sud ne može u parničnom postupku provodit porezni postupak i utvrđivati činjenice temeljem kojih se razrezuje porez. Da je tužitelj izdao takvo rješenje moglo bi se o učincima tog rješenja raspravljati u sudskom postupku, pa tako i o zahtjevu kojeg je tužitelj postavio.
5.8. Radi navedenog, i u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva nema mjesta pokretanju ovog postupka jer u konkretnom slučaju nije nastao porezni odnos koji bi za stranke tog odnosa stvorio prava i obveze, a iz kojeg bi proizašao spor (čl. 1. ZPP- a), o kojem bi se raspravljalo u ovom postupku. Radi navedenog sud je odbio i točku II. postavljenog tužbenog zahtjeva.
5.9. Ovdje se radi o propustu tužitelja koji je imao sva ovlaštenja po pitanju predmetne javne površine, i to da prvenstveno odluči tko će tu površinu koristiti, da regulira situaciju ako se površina koristi od strane neovlaštene osobe ili ako se koristi protivno namjeni ili propisima, kao i da nastavno na to donosi porezne akte koje je ovlašten donijeti, a kojima će stjecati određene koristi. U konkretnoj situaciji, a koja je trajala godinama, tužitelj je mogao, već 01. siječnja 2019. godine, putem svog komunalnog redarstva naložiti tuženoj uklanjanje objekata sa javne površine. Isto tako je mogao regulirati korištenje te površine i dati ju na korištenje sukladno propisima koje je sam donio. Po njezinom davanju na korištenje mogao je donijeti odgovarajući porezni akt kojim bi korisnika te površine obvezao na plaćanje poreza za korištenje javne površine.
5.10. Da je postojala odluka od davanju na korištenje javne površine, kao i rješenje o plaćanju poreza za korištenje javne površine, pa da je povodom toga nastao spor, o tome bi se moglo raspravljati u ovom postupku. Jedini koji je mogao i trebao donijeti takve odluke je bio tužitelj. No tužitelj to nije učinio, a razlozi zašto nije su van dosega ove odluke, no svakako sud ne može sanirati propuste tužitelja već on za te propuste mora sam snositi odgovornost, u prvom redu jer je bio pasivan i nije koristio „alate“ koje je imao na raspolaganju.
6.1. Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je ona strana koja je izgubila parnicu dužna protivnoj strani platiti troškove postupka radi čega je sud naložio tužitelju da tuženoj plati troškove postupka. Prema vrijednosti predmeta spora koja iznosi 457.570,03 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023) strankama za svaku radnju za koju se priznaje 100% nagrade iz Tbr. 7.1. pripada 3442 boda odnosno 6.884,00 eura (Tbr. 54., 1 bod = 2 eura).
6.2. Tuženoj se priznaje za sastav odgovora na tužbu iznos od 6.884,00 eura prema Tbr. 8.1., za zastupanje na ročištu 08. svibnja 2025. godine iznos od 6.884,00 eura prema Tbr. 9.1. (ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari), za sastav podneska od 23. svibnja 2025. godine iznos od 6.884,00 eura prema Tbr. 8.1. (obrazloženi podnesak), za sastav podneska od 17. rujna 2025. godine iznos od 50,00 eura prema Tbr. 8.3, za zastupanje na ročištu 24. rujna 2025. godine iznos od 6.884,00 eura prema Tbr. 9.1., ukupno 27.586,00 eura uvećano za PDV 25% u iznosu od 6.896,50 eura prema Tbr. 42., ukupno 34.482,50 eura. Tuženoj se ne priznaje trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer joj taj trošak nije ni nastao, kao ni putni trošak njezinog punomoćnika za dolazak na ročišta jer navedeni trošak nije nužni trošak (tužena je mogla angažirati odvjetnika u sjedištu suda).
7.1. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
U Pazinu, 31. listopada 2025. godine.
Sutkinja:
Tijana Licul
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tužene
