REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-1122/2022-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja HOLI- SAMOBOR d.o.o., OIB 47751726843, [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Nenad Mušić i Martin Oreč, odvjetnici u Zagrebu, protiv prvotuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Buterin & Partneri d.o.o., Zagreb, Masarykova ulica 3 i drugotuženika PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, OIB 24861037610, [adresa], radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u prisutnosti zastupnika po zakonu i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, s danom objave 31. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se I. Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da u spis dostavi dokumentaciju po kreditnoj partiji broj 5104596441 i to pojedinačne ugovore o kreditu sklopljene na temelju odredaba Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06-1, pregled uplata po svakom pojedinom kreditu iz kojeg će biti vidljiv datum svake pojedine uplate, iznos svake uplate u EUR, iznos svake uplate u HRK, važeću redovnu kamatnu stopu na dan svake pojedine uplate, podatak koliki dio od iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, te podatak koliki je bio tečaj EUR na dan svake uplate, a sve u roku od 15 dana.
II. Ništetan je Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06 - 1, solemniziran pod brojem OU-843/2006 kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, sklopljen između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 i PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], OIB: 24861037610.
III. Ništetan je Aneks br. 1 Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06-1, solemniziran pod brojem OU-843/2006-1 kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, sklopljen između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 i PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], OIB: 24861037610.
IV. Ništetan je Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006 - 1031262160/51014004-5104596441, sklopljen 26. studenog 2009. između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 i PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], OIB: 24861037610.
V. Ništetan je Aneks br. 01 Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006 - 1031262160/51014004-5104596441, sklopljen 28. siječnja 2010. između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 i PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], OIB: 24861037610.
VI. Ništetan je Aneks br. 02 Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006 - 1031262160/51014004-5104596441, sklopljen 22. rujna 2010. između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 i PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa],
[adresa], OIB: 24861037610.
VII. Nalaže se Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, Zemljišnoknjižnom odjelu Zagreb da uspostavi prijašnje zemljišno knjižno stanje na način da izvrši brisanje uknjižbe prava vlasništva I. Tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, na temelju rješenja poslovni broj: Ovr-1317/2013-192 od 29. travnja 2021., potvrde pravomoćnosti/ovršnosti poslovni broj: Ovr-1317/2013-257 od 1. prosinca 2021., zaključka o predaji nekretnine, poslovni broj: Ovr-1317/2013-260 od 1. prosinca 2021., donesenih u ovrsi koja je dopuštena na temelju ništetnih ovršnih isprava utvrđenih u točkama II. i III. ove presude, na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ZEMLJIŠNOKNJIŽNI ODJEL ZAGREB, Katastarska općina: 335355, REMETE, Broj ZK uloška: [broj ZK uloška], Broj zemljišta (kat. čestice): 546/1, u naravi:
STAMBENA ZGRADA BR. 1 GOSPOČAK I DVORIŠTE ukupne površine 732 m2, i to: ▪ 3. Suvlasnički dio: 2265/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), u naravi troipolsobni stan A 03 u prizemlju, spremište broj 3 u podrumu -1 i parkiralište broj 3 i 6 u dvorištu, ukupne površine 144,549 čm označen u planu posebnih dijelova zgrade tamno roza bojom.
VIII. Nalaže se I. Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 i II. Tuženiku PRIMUS- GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], OIB: 24861037610 da Tužitelju HOLISAMOBOR d.o.o., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 47751726843, solidarno naknade trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
II./ Odbija se, kao neosnovan, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"I. Ništetna je odredba sadržana u članku 1.3. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06-1, solemniziran pod brojem OU-843/2006 kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, sklopljen između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 23057039320 i PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 24861037610, koja glasi:
"Članak 1.
1.3. Dužnik izrijekom pristaje da je izvadak iz poslovnih knjiga Banke dokaz o visini i dospijeću tražbina Banke iz prethodnog stavka."
II. Ništetna je odredba sadržana u članku 3.2. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06-1, solemniziran pod brojem OU-843/2006 kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, sklopljen između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 23057039320 i PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 24861037610, koja glasi:
"Članak 3.
3.2. Dužnik potpisom ovog Ugovora izjavljuje da je suglasan da Banka može naknadno odrediti visinu tražbine nastale do okvirnog iznosa iz članka 1 ovog Ugovora, kao i vrijeme njezine dospjelosti, te da neopozivo prihvaća iznos koji će sukladno tome biti naveden u eventualnom ovršnom prijedlogu.".
IV. Nalaže se I. Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 23057039320 i II. Tuženiku PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 24861037610 da Tužitelju HOLI-SAMOBOR d.o.o., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 47751726843, solidarno naknade trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
III./ Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 8. stavku 2. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/51014004-5104596441, sklopljenog 26. studenog 2009. između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 i PRIMUS-GRADNJA d.o.o. u stečaju, sa sjedištem u [adresa], OIB: 24861037610, koja glasi:
"Korisnik kredita je suglasan da se za vrijeme trajanja ovog Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne spote, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. O navedenoj promjeni Banka će pravovremeno obavijestiti Korisnika kredita.".
IV/. Nalaže se tužitelju nadoknaditi prvotuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
V./ Odbija se, kao neosnovan, zahtjev prvotuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2025. do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 15. lipnja 2022. navodi da su prvotuženik kao banka i drugotuženik kao korisnik kredita 8. lipnja 2006. sklopili Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 530/06, a 3. srpnja 2006. Aneks br. 1 Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06 u odnosu na koje u ovom sporu predlaže da sud utvrdi njihovu ništetnost. Navodi da je drugotuženik dopustio prvotuženiku da temeljem navedenih isprava ishodi uknjižbu založnog prava (hipoteku) na njegovim nekretninama koje je kasnije od drugotuženika kupio tužitelj. Naime, tužitelj je Ugovorom o kupoprodaji nekretnine broj 06/08 od 31. kolovoza 2008. od drugotuženika kupio poseban dio nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to stan br. 3., spremište br. 3 i parkirališna mjesta br. 3 i 6 ukupne površine 144,549 m2, koji poseban dio je upisan u [broj poduloška] navedenog zemljišnoknjižnog uloška. Nadalje navodi da je temeljem rješenja o dosudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem Ovr-1317/13 od 29. travnja 2021. i Zaključka o predaji nekretnine od 1. prosinca 2021. rješenjem zemljišnoknjižnog suda pod brojem Z -2756/2022 uknjiženo pravo vlasništva na opisanoj nekretnini za korist prvotuženika, a predmetni se ovršni postupak vodio temeljem ovrših isprava (Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i njegovog Aneksa). Time smatra nedvojbenim postojanje svog pravnog interesa za utvrđenjem predmetnog ugovora ništetnim jer ako sud utvrdi da bi isti bio ništetan, otpala bi pravna osnova za upis prava vlasništva za korist prvotuženika.
1.1. Ništetnost predmetnog ugovora tužitelj pronalazi u činjenici da je u njegovom čl. 1.3. ugovoreno da dužnik izrijekom pristaje da je izvadak iz poslovnih knjiga banke dokaz o visini i dospijeću tražbina banke, dok je u čl. 3.2. ugovoreno da je dužnik suglasan da banka naknadno može odrediti visinu tražbine nastale do okvirnog iznosa, kao i vrijeme njezine dospjelosti te neopozivo prihvaća iznos koji će sukladno tome biti naveden u eventualnom ovršnom prijedlogu. Radi se, dakle, o naknadnom i jednostranom određivanju visine i dospjelosti tražbina prvotuženika prema drugotuženiku, a visina i dospjelost tražbine su bitni sastojci Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja. Osim toga, tim je odredbama uzrokovan nepovoljan položaj stranaka te neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu drugotuženika kao dužnika. Kako tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme dospijeća i način promjene visine tražbine, nije mogao provjeriti niti pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imao nikakve egzaktne kriterije. Smatra da je ugovaranjem ovih odredbi prvotuženik izbjegao utjecaj drugotuženika na visinu i dospijeće tražbine, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.
– dalje: ZOO) (iako se pogrešno pozvao na čl. 26. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) jer se na ugovorni odnos koji je predmet ovog spora, s obzirom na trenutak sklapanja spornog ugovora, primjenjuje ZOO sukladno njegovom čl. 1165.), a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora. Dakle, tužitelj smatra da su odredbe čl. 1.3. i čl. 3.2. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja ništetne jer je njima ugovorena mogućnost da prvotuženik jednostranom odlukom mijenja visinu tražbine, a prema stavu tužitelja, ništetnost ovih odredbi za sobom povlači ništetnost cijelog ugovora.
1.2. Kako tužitelj predmetni Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja smatra ništetnim u cijelosti, ništetnim smatra i njegov Aneks te smatra da je ovrha pod brojem Ovr-1317/2013 nedopuštena i da je prvotuženik neosnovno stekao pravo vlasništva nekretnine. Naime, samim Ugovorom o okvirnom iznosu zaduženja nije nastala tražbina prvotuženika, već ona proizlazi iz svakog pojedinačnog ugovora o kreditu koji su sklopljeni između prvotuženika i drugotuženika te su u ovršnom postupku prisilno naplaćene zapravo tražbine iz tih pojedinačnih ugovora koji su, sukladno čl. 2.2. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja njegov sastavni dio. Zaključno tužitelj navodi da založno pravo koje je bilo upisano za korist prvotuženika nije egzistentno jer proizlazi iz ništetnog Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i pojedinačnih ugovora o kreditu koji su njegov sastavni dio. Predlaže da sud obveže prvotuženika da dostavi sve pojedinačne ugovore o kreditu i posljedično da se utvrdi i njihova ništetnost.
1.3. U nastavku postupka navodi da je tužitelj stupio u ulogu založnog dužnika po Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i u ulogu ovršenika u postupku koji se vodi pod brojem Ovr-1317/2013, u kojem je prvotuženik stekao predmetnu nekretninu. Navodi da bi, u slučaju utvrđenja ništetnosti u ovom sporu, tužitelj stekao pravo na povrat vlasništva nekretnine, pravo na naknadu štete od prvotuženika kao ugovorne strane koja je skrivila ništetnost, pravo osporavanja valjanosti rješenja o ovrsi žalbom nakon proteka roka na osnovu odredbe čl. 53. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24. – dalje: OZ) jer prvotuženik nije bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju ništetne isprave te radi prestanka tražbine i zastare (čl. 50. st. 1. toč. 7.,9. i 11. OZ) i pravo zahtijevati odgodu ovrhe do dovršetka ovog parničnog postupka (čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ) . Prema tome, smatra da je nedvojbeno postojanje njegovog pravnog interesa, pri čemu se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-362/2018 od 10. listopada 2018. i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1339/2013 od 29. svibnja 2017.
1.4. U odnosu na pravnu osnovu, poziva se na odredbe čl. 269. st. 2., čl. 270. st. 1., čl. 271., čl. 272., čl. 323. i čl. 324. ZOO te na odredbu čl. 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst – dalje: ZV) prema kojoj odredbi hipoteka prestaje prestankom osigurane tražbine. Ističe da je iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160 / 51014004-5104596441 ugovoreno da je korisnik kredita suglasan da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, a o kojoj promjeni će banka pravovremeno obavijestiti korisnika kredita (čl. 8 st. 2. tog Ugovora), a koja odredba je prvotuženiku omogućila jednostrano disponiranje s dugovanom tražbinom. Ovu odredbu smatra ništetnom te se pritom poziva na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 1556/2018 od 24. srpnja 2020., Pž-6691/2019 od 28. travnja 2021., Pž-2641/2021 od 5. listopada 2021. i Pž-4506/2019 od 17. svibnja 2021. Ističe da je ništetan Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja jer je kamata bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1021. ZOO) pa stoga ugovor koji ne sadrži odredbu o visini kamate ne može biti ugovor o kreditu.
1.5. Slijedom svega navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost okvirnog ugovora i njegovog aneksa te posebnog ugovora o dugoročnom kreditu i njegova dva aneksa te naložiti uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe rješenja o dosudi i zaključka o predaji nekretnine, podredno kojom će se utvrditi ništetnost odredbi čl. 1.3. i čl. 3.2. okvirnog ugovora te čl. 8. st. 2. posebnog ugovora o kreditu.
2. Prvotuženik u odgovoru na tužbu koji je podnesen 12. kolovoza 2022. prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj navodeći da tužitelj zahtjeva povrat prava vlasništva nekretnina.
2.1. Nadalje ističe prigovor nedostatka pravnog interesa u smislu čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) jer nije ugovorna strana u ugovorima u pogledu kojih predlaže utvrđenje ništetnosti. Navodi da je temeljem predmetnih isprava za korist prvotuženika zasnovano založno pravo na nekretnini čiji je vlasnik u tom trenutku bio drugotuženik pa je tužitelj u trenutku stjecanja prava vlasništva na nekretnini s tom činjenicom bio upoznat, a osim toga, isti je stranka u ovršnom postupku koji se vodi na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pod brojem Ovr-1317/2013 u kojem je predmetna nekretnina dosuđena prvotuženiku . Smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog spora jer eventualnim utvrđenjem ništetnosti spornog ugovora isti ne može imati nikakav restitucijski zahtjev prema prvotuženiku niti bi navedeno moglo dovesti do povrata vlasništva nekretnine za koje je u trenutku stjecanja (16. kolovoza 2010.) znao da su predmet založnog prava (12. lipnja 2006.), a koje je prvotuženik stekao pravomoćnom sudskom odlukom, s time da predmetne nekretnine više niti nisu vlasništvo prvotuženika pa isti u odnosu na točku IV. tužbenog zahtjeva nije pasivno legitimiran. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva navodi da isti predstavlja brisovnu tužbu iz čl. 129. st. 2. Zakon o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13., 108/17., 63/19.) (iako se ispravno trebao pozvati na čl. 150. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama, "Narodne novine" br. 63/19., 128/22., 155/23., 127/24. – dalje: ZZK), a za što u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti osobito budući da prvotuženik u trenutku podnošenja tužbe nije bio vlasnik nekretnine.
2.2. Poziva se na odredbu čl. 110. OZ prema kojoj ukidanje ili preinaka rješenja ovrsi nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječe na pravo vlasništva kupca stečeno temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi. Prema tome, eventualna ništetnost isprava temeljem kojih je pokrenut ovršni postupak ne može utjecati na vlasništvo nekretnina koje je stečeno temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi niti to može biti razlog ukidanja rješenja o dosudi, dakle ne može rezultirati promjenom i/ili povratom prava vlasništva nekretnina dosuđenih rješenjem o dosudi.
2.3. Nadalje prvotuženik ističe da je promašeno pozivanje tužitelja na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer se radi o trgovcima. Navodi da je smisao i svrha sklapanja Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju da se temeljem istog naknadno sklapaju ugovori o kreditu i drugi ugovori iz redovnog poslovanja prvotuženika, a tražbina iz kojih će biti osigurana založnim pravom upisanim temeljem okvirnog ugovora. Stoga je moguće da se takvim ugovorom predvidi da će visina tražbine biti određena naknadno (do maksimalnog iznosa okvirnog ugovora) jer ista ne proizlazi iz okvirnog ugovora nego iz pojedinačnih ugovora koji su njegov sastavni dio, a za koje se, u trenutku sklapanja okvirnog ugovora, nije znalo hoće li biti sklopljeni i u kojem iznosu. Navodi da je jedino logično da se tražbina prvotuženika utvrdi izvodom iz njegovih poslovnih knjiga. Ističe da visina i dospjelost tražbine koja je osigurana okvirnim ugovorom proizlaze iz odredi posebnih ugovora odnosno ovise o (ne)ispunjenju ugovornih obveza iz tih posebnih ugovora od strane glavnog dužnika. Osim toga, odredba čl. 29. OZ određuje podobnost ovršne isprave za ovrhu, a upravo sporne odredbe čl. 1.3. i čl. 3.2. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju su u skladu s odredbama OZ koji vjerovnika ovlašćuje da sam odredi opseg i vrijeme ispunjenja tražbine odnosno da odredi visinu tražbine osigurane ovršnom ispravom i dospijeće iste. Na to je vjerovnik ovlašten i odredbom čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16., 57/22.).
2.4. Prvotuženik se protivio preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 4. srpnja 2023. kojim podneskom je tužitelj pored zahtjeva istaknutih u tužbi istaknuo i nove zahtjeve. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
3. Drugotuženik, kojem su tužba i rješenje kojim je pozvan podnijeti odgovor na tužbu uredno dostavljeni putem stečajnog upravitelja (iza lista 45. spisa), u zadanom roku nije podnio odgovor na tužbu niti je na bilo koji način osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Međutim, unatoč tome, a budući da su tuženici jedinistveni suparničari u smislu čl. 201. ZOO, nije bilo mjesta donošenju presude zbog ogluhe u odnosu na njega. Drugotuženiku su sva pismena i pozivi u ovom postupku uredno dostavljeni, međutim on nije aktivno sudjelovao u postupku.
4. U odnosu na vrijednost predmeta spora treba navesti kako je, suprotno tvrdnjama prvotuženika, sud ocijenio da ista nije suviše nisko naznačena pa je stoga na pripremnom ročištu održanom 13. lipnja 2024. prihvatio onu vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 40. st. 3. ZPP). Naime, predmet spora je utvrđenje ništetnosti okvirnog ugovora i njegovog aneksa te posebnog ugovora o dugoročnom kreditu i njegovih aneksa, jednako kao i nalog zemljišnoknjižnom sudu da uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja o dosudi i zaključka o predaji nekretnine, a podredno utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. U konkretnom se predmetu ne raspravlja o pravu vlasništvu na nekretnini da bi njezina vrijednost bila odlučna prilikom određivanja predmeta spora. Prema tome, ovaj sud ne prihvaća stajalište prvotuženika da bi se vrijednost predmeta spora u ovom predmetu imala vezati uz vrijednost nekretnine.
5. Sud je raspravnim rješenjem od 13. lipnja 2024. dopustio preinaku tužbe u skladu sa podneskom tužitelja od 4. srpnja 2013. budući da je ocijenio da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka (čl. 190. st. 3. ZPP).
5.1. Naime, tužitelj je u tužbi zahtijevao dostavljanje isprava (točka I.), utvrđenje ništetnosti okvirnog ugovora (točka II.) i njegovog aneksa (točka III.) te uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe rješenja o dosudi i zaključka o predaji nekretnine (točka IV.), a eventualno kumuliranim zahtjevom (čl. 188. st. 2. ZPP) utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1.3. i čl. 3.2. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja (točke I. i II.).
5.2. Podneskom od 4. srpnja 2013., nakon što je tuženik u spis dostavio i pojedinačni ugovor o dugoročnom kreditu sa aneksima (list 51.-56. spisa), dostavljanje kojih isprava je tužitelj zahtijevao još u tužbi (list 5. spisa), tužitelj je, pored u tužbi istaknutih zahtjeva (sada točke I., II., III. i VII.), istaknuo i dodatne zahtjeve za utvrđenje ništetnosti tog posebnog ugovora i njegova dva aneksa (točke IV., V. i VI.), a u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu zahtjeve za utvrđenje ništetnosti čl. 8. st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu (točka III.).
5.3. Prema tome, preinaka tužbe je, prema ocjeni suda, izvršena iz razloga što tužitelj ranije nije raspolagao ispravama temeljem kojih bi takav zahtjev mogao postaviti već u tužbi, a osim toga, sud ne nalazi razloge zbog kojih preinaka tužbe ne bi bila svrsishodna.
6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju u spisu te je saslušao zastupnika po zakonu tužitelja MO (list 139. spisa). Ostale dokazne prijedloge sud je odbio kao nesvrsishodne jer je ocijenio da se odluka o tužbenom zahtjevu može donijeti i bez njihovog izvođenja.
7. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev neosnovan, a eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (čl. 188. st. 2. ZPP) djelomično osnovan.
8. Kako je već prethodno navedeno, predmet spora je zahtjev za dostavljanjem dokumentacije te za utvrđenje ništetnosti okvirnog ugovora (i njegovog aneksa) i posebnog ugovora o dugoročnom kreditu (i njegova dva aneksa) ,kao i za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe rješenja o dosudi i zaključka o predaji nekretnine u ovršnom postupku pod brojem Ovr-1317/2013, podredno zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1.3. i čl. 3.2. okvirnog ugovora te čl. 8. st. 2. pojedinačnog ugovora o dugoročnom kreditu.
9. Između stranaka nije sporno da su prvotuženik i drugotuženik sklopili Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06-1 od 8. lipnja 2006. i Ugovor o dugoročnom kreditu od 26. studenog 2009. Nije sporno da je na temelju Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju na nekretnini, tada u vlasništvu drugotuženika, uknjiženo založno pravo za korist prvotuženika, kao niti da je tužitelj nakon toga stekao vlasništvo predmetne nekretnine (riječ je o posebnom dijelu nekretnine upisanom u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina]), jednako kao što nije sporno niti da je prvotuženik pokrenuo ovršni postupak radi namirenja tražbine prema drugotuženiku, na temelju Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju protiv, među ostalima, tužitelja kao vlasnika založene nekretnine, i da je određena ovrha radi namirenja te tražbine na predmetnoj nekretnini koja je u konačnici u ovršnom postupku dosuđena prvotuženiku. Nije sporno niti da je prvotuženik kasnije raspolagao predmetnom nekretninom, što je ujedno utvrđeno uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina] (list 82.-86. spisa).
10. Među strankama je sporno postojanje pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora. Sporno je i pitanje valjanosti Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju i njegovog Aneksa te Ugovora o dugoročnom kreditu od 26. studenog 2009. i njegova dva aneksa u cijelosti, jednako kao i je li osnovan tužiteljev zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Podredno, sporna je valjanost samo pojedinih ugovornih odredbi.
11. U odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva, ukazuje se kako slijedi.
11.1. Tužitelj zahtijeva da sud naloži prvotuženiku dostavu dokumentacije po kreditnoj partiji broj 5104596441 i to pojedinačne ugovore o kreditu sklopljene na temelju Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06 -1, pregled uplata po svakom pojedinom kreditu iz kojeg će biti vidljiv datum svake pojedine uplate , iznos svake uplate u EUR, iznos svake uplate u kunama, važeću redovnu kamatnu stopu na dan svake pojedine uplate, podatak koliki dio od iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu te podatak koliki je bio tečaj EUR na dan svake uplate.
11.2. Konkretan zahtjev tužitelja ne predstavlja manifestacijski zahtjev iz čl. 186.b ZPP jer iz navoda koje je tužitelj istaknuo kako u tužbi, tako i tijekom čitavog postupka, ne proizlazi da on prema prvotuženiku ili drugotuženiku ima zahtjev za isplatu određenog iznosa koji ne može postaviti prije nego što prvotuženik dostavi tražene podatke. Pored navedenog, tužitelj niti ne navodi da je od prvotuženika zatražio ove isprave i da mu ih on ne želi dati. Štoviše, tužitelj je na pripremnom ročištu održanom u ovom postupku, nakon što mu je objašnjen sadržaj čl. 186.b ZPP kojim je uređena materija stupnjevite tužbe, naveo da tužbeni zahtjev nije postavljen na isplatu novčanog iznosa i da je svrha traženja predmetne dokumentacije od prvotuženika postavljanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti mogućih daljnjih ugovora.
11.3. Ocjena je ovog suda da tužitelj nije dokazao postojanje materijalno pravne legitimacije za postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva (čl. 219. ZPP), slijedom čega je isti valjalo odbiti kao neosnovan.
12. Na temelju sadržaja dokumentacije u spisu sud je utvrdio da je tužitelj u trenutku kupnje predmetne nekretnine bio upoznat sa činjenicom da je na nekretnini uknjiženo založno pravo za korist prvotuženika. Taj mu podatak, budući da je bio upisan u zemljišnoj knjizi, nije mogao ostati nepoznat (čl. 7., čl. 39. ZZK). Naime, iz upisa na listu C (teretovnica) zemljišnoknjižnog uloška br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] razvidno je da je založno pravo u iznosu od 1.750.000,00 EUR za korist prvotuženika upisano temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06 -1 od 8. lipnja 2006. i Aneksa br. 1 tom ugovoru od 4. srpnja 2006. (list 85. spisa), a taj je upis proveden 12. lipnja 2006. pod brojem Z-40947/06, dakle više od dvije godine prije nego je tužitelj kupio predmetnu nekretninu i više od četiri godine od kad je upisano svoje pravo vlasništva (16. kolovoza 2010., upis proveden pod brojem Z-39861/10, temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 31. kolovoza 2008. i Tabularne izjave od 4. siječnja 2010. – list 34. spisa). Dakle, jasno je, a uostalom i nesporno među strankama, da je tužitelj bio vlasnik nekretnine na kojoj je, prije nego li je stekao vlasništvo, bilo uknjiženo založno pravo za korist prvotuženika. Neupitno je da je prvotuženik, kao založni vjerovnik, temeljem odredbe čl. 336. ZV imao ovlaštenje osiguranu tražbinu (dakle dospjelu tražbinu prema drugotuženiku) namiriti iz vrijednosti založene nekretnine te da je upravo sa tim ciljem pokrenuo ovršni postupak u kojem je njegovo potraživanje prema drugotuženiku kao dužniku iz Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju namireno prodajom tužiteljevog posebnog dijela nekretnine. Tužitelj je kao ovršenik sudjelovao u predmetnom ovršnom postupku u svojstvu ovršenika (list 57.-61. spisa) te su mu sve radnje koje su u tom postupku poduzete i sve odluke koje su donesene poznate.
13. Pravilno se prvotuženik poziva na odredbu čl. 110. OZ koja propisuje da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječu na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbama čl. 108. OZ. Naime, odredbom čl. 108. st. 1. i 3. OZ određeno je da će sud u rješenju o dosudi nekretnine odrediti da se nakon pravomoćnosti toga rješenja i nakon što kupac položi kupovninu u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva na dosuđenoj nekretnini te da se brišu prava i tereti na nekretnini koji prestaju njezinom prodajom, a zemljišnoknjižni sud će obaviti upis na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi nekretnine i potvrde ovršnog suda da je kupac položio kupovninu u skladu s tim rješenjem. Prema tome, jasno je, s obzirom na ranije opisani način stjecanja prava vlasništva prvotuženika (koji je kasnije tim pravom raspolagao za korist treće osobe) da bilo kakva odluka po pitanju valjanosti ovršne isprave na osnovu koje je doneseno rješenje o ovrsi od 16. svibnja 2013. ne može dovesti do uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe pravomoćnog rješenja o dosudi i zaključka o predaji nekretnine, odnosno upisa prava vlasništva za korist prvotuženika. Stoga, čak i pod pretpostavkom da tužitelj uspije sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ovršne isprave na osnovu koje je pokrenut ovršni postupak i na osnovu koje je doneseno rješenje o ovrsi, navedeno bi eventualno moglo predstavljati razloge za izjavljivanje žalbe protiv rješenja o ovrsi nakon roka (čl. 53. OZ) i rezultirati ukidanjem provedenih radnji i obustavom ovrhe (čl. 54. OZ) ili upućivanjem ovršenika u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (čl. 55. OZ) te biti osnova za pokretanje protuovrhe i podnošenje zahtjeva za naknadu štete u posebnoj parnici (čl. 64. OZ), međutim, s obzirom na ranije citiranu odredbu čl. 110. OZ, navedeno ne bi rezultiralo brisanjem prava vlasništva upisanog za korist kupca (prvotuženika, a niti kasnijeg stjecatelja) temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi, odnosno uspostavom prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.
14. Time je neosnovan tužbeni zahtjev pod točkom VII. kojim se zahtijeva da se naloži zemljišnoknjižnom sudu uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa prava vlasništva za korist prvotuženika na predmetnoj nekretnini . Jednaka bi odluka o tom dijelu tužbenog zahtjeva bila i primjenom odredbe čl. 150. st. 2. ZZK kojom je određeno da se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja je, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim ako je nositelj knjižnoga prava kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu odnosno ako je nositelj knjižnoga prava kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine otkad je ta uknjižba bila zatražena. Tužitelju, kao nositelju knjižnog prava, bila je poznata odluka o dosudi predmetne nekretnine prvotuženiku jer je stranka u ovršnom postupku u kojem je ta odluka donesena, a upis na osnovu iste je proveden 19. siječnja 2022. pod bro jem Z- 2756/2022 (list 83. spisa), dok je tužba u ovom postupku podnesena 15. lipnja 2022. Osim toga, sud nije našao razloge iz kojih bi brisovna tužba bila osnovana jer iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da je tužiteljevo knjižno pravo povrijeđeno nevaljalim ili neistinitim upisom za korist prvotuženika.
15. Iz mogućnosti koje su tužitelju na raspolaganju u slučaju utvrđenja ništetnosti spornih ugovora (čl. 53., čl. 54., čl. 55. čl. 64. OZ), sud zaključuje da isti ima pravni interes za vođenje ovog spora u smislu čl 187. ZPP. Stoga sud prigovor prvotuženika usmjeren na nepostojanje pravnog interesa tužitelja ocjenjuje neosnovanim.
16. Suprotno navodima tužitelja, eventualna ništetnost odredbi Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja (čl. 1.3. i čl. 3.2.), kao i eventualna ništetnost odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu, ne povlače automatski za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovori, prema stajalištu ovog suda, mogu opstati i bez tih odredbi.
16.1 Naime, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
16.2. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
17. Tužitelj ničim ne dokazuje da bi odredbe čl. 1.3. i čl. 3.2. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju predstavljale odlučujuću pobudu zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 219. ZPP).
18. Naime, iz solemniziranog Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06-1 od 8. lipnja 2006. (list 17. -21. spisa) i solemniziranog Aneksa br. 1 Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 530/06-1 od 3. srpnja 2006. (list 9.-10. spisa) proizlazi da se istim prvotuženik obvezao drugotuženiku odobravati kredite, izdavati garancije, otvarati akreditive s odloženim polaganjem pokrića i odobravati druge plasmane iz registrirane djelatnosti prvotuženika do ukupnog iznosa od 1.750.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja, a radi osiguranja pravovremenog i urednog izvršavanja obveza iz tog ugovora, kao i pojedinačnih ugovora zasnovano je založno pravo na nekretnini drugotuženika. Stranke tog ugovora, dakle prvotuženik i drugotuženik, suglasili su se u čl. 9. st. 2., s time da se u slučaju prisilne prodaje nekretnine, ista prodaje sukladno odredbama čl. 97. OZ (i sam tužitelj u podnesku od 14. studenog 2022. potvrđuje da je stupio u ulogu založnog dužnika po Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja).
19. Odredbom čl. 1.3. ovog Ugovora, dužnik (dakle drugotuženik) je izrijekom pristao da je izvadak iz poslovnih knjiga banke (dakle prvotuženika) dokaz o visini i dospijeću tražbine. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe, odnosno način na koji je ista stipulirana, a osobito kad se ona dovede u vezu sa sadržajem ostalih ugovornih odredbi i mjerodavnim propisima u to vrijeme, prema shvaćanju ovog suda ne proizlazi da bi se radilo o bitnom sastojku ugovora, jednako kao niti o odlučujućoj pobudi za sklapanje tog ugovora. Navedeno iz jednostavnog životno logičnog razloga što banka osim izvatkom iz svojim poslovnih knjiga raspolaže i drugim dokazima o visini i dospijeću tražbine (prije svega pojedinačnim ugovorima o kreditu i pregledu uplata koje su vršene po tim ugovorima) pa bi zasigurno, sve i da se stranke nisu suglasile u vezi ove odredbe, predmetni ugovor među njima bio sklopljen. Tužitelj ničim nije dokazao suprotno. Ugovaranje da izvadak iz poslovnih knjiga banke predstavlja dokaz o visini i dospijeću tražbine za svrhu ima iskazivanje ovršnosti na Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju sa ciljem pokretanja ovršnog postupka u kojem dužnik može osporavati i visinu i dospijeće tražbine vjerovnika. Osim toga, logično je da banka izvadak iz poslovnih knjiga temelji na podacima iz ugovora o kreditu u pogledu visine tražbine koja se sastoji od glavnice, ugovorenih kamata, zateznih kamata i drugih troškova, a koji iznos se umanjuje za izvršene uplate po pojedinačnom ugovoru o kreditu.
20. Nadalje, odredbom čl. 3.2. ovog Ugovora dužnik je izjavio da je suglasan s time da banka može naknadno odrediti visinu tražbine nastale do okvirnog iznosa, kao i vrijeme njezine dospjelosti te da neopozivo prihvaća iznos koji će sukladno tome biti naveden u eventualnom ovršnom prijedlogu. Prema sadržaju cjelokupnog ugovora, proizlazi da je svrha sklapanja istog bila da prvotuženik odobrava drugotuženiku financiranje putem kredita i drugih modela te je za svako pojedino financiranje predviđeno sklapanje zasebnih (pojedinačnih) ugovora. Stoga u trenutku sklapanja okvirnog ugovora nije bilo moguće znati visinu i dospijeće tražbine prvotuženika prema drugotuženiku, odnosno tražbina se na tako određen način u okvirnom ugovoru nije mogla odrediti. Prema tome, ovdje se ne radi o neodređenoj ili neodredivoj činidbi koja bi ugovor činila ništetnim. Ugovor ima jasno određenu činidbu (činidba prvotuženika odnosi se na odobravanje drugotuženiku financiranja, a obveza drugotuženika na obvezu pravodobnog ispunjavanja obveza iz svakog pojedinačnog ugovora – čl. 1.1. i čl. 4.2. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju), pri čemu visina odobrenog iznosa financiranja, odnosno visina obveze vraćanja ovisi o svakom pojedinom ugovoru koji će ugovorne strane naknadno sklopiti. Jednako kao i u vezi odredbe čl. 1.3. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju, uvjerenje je suda da niti odredba čl. 3.2. ne predstavlja bitan sastojak ugovora ili odlučuju pobudu za sklapanje ugovora. Tužitelj je u ovršnom postupku mogao osporavati visinu i dospijeće tražbine ukoliko je smatrao da je ista pogrešno određena u izvatku iz poslovnih knjiga prvotuženika.
21. S obzirom na naprijed navedeno, neosnovano tužitelj ističe da se visina i dospijeće tražbine čine ovisnima isključivo o jednostranoj odluci prvotuženika jer je iz sadržaja Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju razvidno da se i visina i dospijeće tražbine vežu uz tražbine koje proizlaze iz budućih pojedinačnih ugovora.
22. Obzirom na navedene zaključke suda, odredbe čl. 1.3. i čl. 3.2. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja br. ES-530/06 od 8. lipnja 2006. nisu ništetne u smislu čl. 270. i čl. 322. ZOO, niti je taj ugovor (sa svojim Aneksom br. 1 od 3. srpnja 2006.) ništetan u cijelosti. Time je neosnovan tužbeni zahtjev pod točkama II. i III., kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pod točkama I. i II.
23. U odnosu na Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160 / 51014004-5104596441 od 26. studenog 2019. i njegova dva Aneksa (od 28. siječnja 2010. i 22. rujna 2010.) (list 51. -56. spisa) ističe se kako se isti odnosi na kredit u iznosu od 1.220.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 24 mjeseca od prijenosa kredita u otplatu i to s predviđenim vraćanjem u jednoj rati u iznosu od 1.220.000,00 EUR pri čemu se dospjeli dug smatra podmiren ako bude uplaćen na račun banke u roku od 0 (nula) dana, dakle odmah po dospijeću, a dospjela kamata u roku od 12 dana od datuma dospijeća. Kamata je ugovorena člankom 8. kao EURIBOR + 6,50000 postotnih poena godišnje, a obračunava se proporcionalnom metodom na temelju stvarnog broja dana u kamatnom razdoblju i 360 dana u godini na ostatak duga. Redovna kamata se obračunava i naplaćuje godišnje (čl. 8. st.1.). Korisnik kredita se suglasio s time da se za vrijeme trajanja ugovora može vršiti promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, o čemu će banka pravovremeno obavijestiti korisnika kredita (čl. 8. st. 2.).
24. Kamatna stopa u čl. 8. st. 1. ovog Ugovora određena je u smislu čl. 269. st. 2. ZOO jer sadrži podatke (objektivne parametre) uz pomoću kojih se može odrediti. Ta odredba predstavlja bitan sastojak ugovora u smislu čl. 1021. ZOO.
25. Samim time, nije u duhu ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa da jedna ugovorna strana samostalno odnosno bez suglasno izražene volje drugog ugovaratelja, mijenja bitan sastojak ugovora. Stoga osnovano tužitelj ističe da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu ništetna jer je njome određena mogućnost samo jedne ugovorne strane da vrši promjenu ugovorene kamatne stope i način njezinog obračuna i naplate, budući da je to u suprotnosti sa jednim od temeljnih načela obveznog prava – ravnopravnosti sudionika koja je propisana odredbom čl. 3. ZOO. Prvotuženik je isplatom iznosa kredita drugotuženiku ispunio svoju obvezu, a obveza drugotuženika sastojala se u vraćanju iznosa kredita sa ugovorenom kamatom. Stoga bilo kakve naknade jednostrane izmjene visine ugovorenih kamata predstavljaju postupanje kojim bi banka otežala ispunjenje obveze korisnika kredita u smislu čl. 10. st. 3. ZOO. Budući da je sud ocijenio da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu protivna prisilnim propisima (čl. 3., čl. 10., čl. 269. i čl. 271. ZOO), ista je ništetna u smislu čl. 322. st. 1. ZOO. Međutim odredba čl. 8. st. 2., suprotno shvaćanju tužitelja, ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kao što je to slučaj sa čl. 8. st. 1., a to iz razloga što se ista odnosi na ugovoreni modalitet eventualne promjene kamatne stope iz čl. 8. st. 1. pa samim time, ništetnost stavka 2. ovog članka ne utječe na valjanost ostalog dijela predmetnog ugovora jer ugovor može opstati i bez te ugovorne odredbe.
26. Slijedom navedenog, odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj predlaže utvrđenje ništetnosti Ugovora o dugoročnom kreditu i njegova dva Aneksa (toč. IV., V. i VI. tužbenog zahtjeva), dok je osnovanim ocijenjen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu točke III.
27. Napominje se da sud prilikom odlučivanja nije osobito cijenio iskaz zastupnika po zakonu tužitelja budući da isti nije iskazivao o činjenicama koje bi bile relevantne za donošenje odluke. Naime, zastupnik po zakonu tužitelja je naveo da je kupio 3-4 nekretnine od Fadalti i drugotuženika i da je svaki put sve bilo u redu uz upisane zabilježbe prvotuženika (vjerojatno misleći pritom na hipoteke). Iskazao je da je za ova društva (prodavatelje) obavljao poslove prijevoza i da su njegove usluge oni plaćali izravno prvotuženiku pa se u ovom slučaju vjerojatno pogriješilo jer je prvotuženik uplate knjižio na tri stana, a ne samo na stan tužitelja i tu je nastao problem jer je on cijeli stan isplatio drugotuženiku, a prvotuženik mu je uzeo stan ovrhom, iako je imao novaca na računu. Dodao je da ga prvotuženik prije pokretanja ovrhe nije kontaktirao radi otplate kredita na neki drugi način.
28. Okolnosti vezane uz način na koji je tužitelj otplaćivao stan nisu relevantne budući da je ovršni postupak pokrenut radi nepodmirenja dugovanja po Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju te je tužitelj sve prigovore u vezi visine potraživanja prvotuženika mogao isticati u tom ovršnom postupku ili u nekom drugom odgovarajućem sudskom postupku. Iskaz zastupnika po zakonu tužitelja ni na koji način ne utječe na utvrđenje spornih činjenica u ovom postupku koje se tiču valjanosti spornih ugovora, odnosno njihovih pojedinih odredbi.
29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.
30. Tužitelj je u sporu uspio samo u odnosu na točku III. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. S obzirom na sadržaj svih tužbenih zahtjeva i tužiteljev uspjeh u sporu, ocjena je suda da se radi o razmjerno neznatnom dijelu. Time je prvotuženik spor izgubio samo u razmjerno neznatnom dijelu radi kojeg nisu nastali posebni troškovi i stoga mu tužitelj dužan nadoknaditi troškove postupka u cijelosti (čl. 154. st. 5. ZPP).
31. Prvotuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu te podneska od i podnesaka od 8. ožujka 2023. i 5. rujna 2023. u iznosima od po 200,00 EUR za svaki podnesak prema Tbr. 8.toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife) i troškovi zastupanja na ročištima 13. lipnja 2024. i 30. rujna 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% ukupno iznosi 1.250,00 EUR.
32. Nisu mu priznati troškovi pristupa ročištu za objavu presude jer na to ročište punomoćnik prvotuženika nije pristupio pa mu samim time navedeni troškovi niti nisu nastali.
33. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO.
34. Obzirom na izloženo, odlučeno je kao pod točkama IV. i V. izreke presude.
U Zagrebu 31. listopada 2025.
SUDAC
Maja Hilje
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.
