REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5581/2024-121

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja Leksvik Limited Trident Trust Company, OIB: 59322889937, Britanski Djevičanski otoci, Trident Chambers, P. O. Box 146, Road Town, Tortola, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, protiv tužene JR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Rafael Krešić, odvjetnik u Zagrebu i Željka Pokupec, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužene, punomoćnice tužene te zamjenice punomoćnika tužene, 31. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Leksvik Limited Trident Trust Company, OIB: 59322889937 koji glasi:

"I. Nalaže se tuženici JR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplatiti tužitelju Leksvik Limited Trident Trust Company, Britanski Djevičanski otoci, Trident Company, P.O. Box 146, Road Town, Tortola, reg. broj: 1443706, OIB: 59322889937, iznos 420.000,00 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 11.04.2015.g. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici JRC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju Leksvik Limited Trident Trust Company, Britanski Djevičanski otoci, Trident Chambers, P.O. Box 146, Road Town, Tortola, reg. broj: 1443706, naknaditi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos parničnog troška od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju Leksvik Limited Trident Trust Company, OIB: 59322889937 naknaditi tuženoj JR, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 72.580,00 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu 8. svibnja 2015. u kojoj je naveo da su tužitelj i tužena 1. lipnja 2011. sklopili usmeni Ugovor o zajmu kojim se tužitelj obvezao istog dana isplatiti tuženoj 420.000,00 CHF na njezin račun, što je i učinio. Dalje je naveo da tužena nije vratila pozajmljeni iznos, zbog čega ju je tužitelj 29. siječnja 2015. pozvao na vraćanje zajma u roku 2 mjeseca od dana primitka zahtjeva. Kako tužena nije vratila zajam, to predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženoj isplatiti mu 420.000 CHF s pripadajućim zateznim kamatama te mu naknaditi troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tužena je osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te je istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije. Navela je da je točno da je tužitelj 1. lipnja 2011. izvršio uplatu predmetnog iznosa 420.000,00 CHF na račun tužene, koja je tada bila u braku sa ČR objašnjavajući da je predmetnim novčanim sredstvima kupljen stan u [adresa] na adresi [adresa] temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenim sa Sella d.o.o., zastupanim po članu uprave RR, tadašnjem suprugu tužene. Navela je da je on temeljem punomoći izdane od direktora tužitelja bio opunomoćen da poduzima sve radnje vezane za poslovanje društva u bilo kojem dijelu svijeta. Tako je 14. veljače 2014. tužena sa ČR sklopila Ugovor o diobi imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice, kojom se on obvezao preuzeti u cijelosti obvezu povrata zajma u iznosu 300.000,00 EUR tužitelju. Bivši suprug tužene, RR također je u ime tužitelja potpisao i Izjavu o prihvaćanju kojom je tužitelj suglasan sa zamjenom dužnika i prihvaća njega kao jedinog dužnika zajma te izjavljuje da nema nepodmirenih potraživanja prema tuženoj. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Presudom ovoga suda poslovni broj P-3324/2015-65 od 22. srpnja 2019. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu 248.746,87 kuna, u roku 15 dana.

3.1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4125/2019-7 od 9. kolovoza 2022. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda od 22. srpnja 2019. te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka (listovi 329-335 spisa).

4. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-3324/2015-92 od 29. svibnja 2023. odbijen je prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom ovoga suda poslovni broj P-3324/2015-65 od 22. srpnja 2019. (listovi 432- 435 spisa).

4.1. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3993/2023-2 od 31. listopada 2023. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno rješenje ovoga suda poslovni broj P-3324/2015-92 od 29. svibnja 2023. (listovi 454- 456 spisa).

5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 4143/2023-2 od 17. siječnja 2024. dopuštena je tužitelju revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4125/2019-7 od 9. kolovoza 2022. radi pravnog pitanja:

"Je li sud postupio suprotno odredbama čl. 42. st. 1. i st. 4. ZTD-a u vezi čl. 49. ZTD-a kada je pravno valjanom utvrdio ispravu kojom je punomoćnik trgovačkog društva nastupao kao obje strane odnosno kada je Ugovor sklopio u svoje ime i u svoj račun?" (listovi 464-465 spisa).

5.1. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 964/2024-3 od 9. srpnja 2024. prihvaćena je revizija tužitelja te su ukinute presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4125/2019-7 od 9. kolovoza 2022. i presuda ovoga suda poslovni broj P-3324/2015-65 od 22. srpnja 2019. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje time da je odluka o troškovima postupka ostavljena za konačnu odluku (listovi 537-540 spisa).

6. U ponovljenom postupku sud je izvršio uvid u potvrdu o uplati (list 4 spisa), izvadak o stanju i prometu po deviznom računu (listovi 5 i 143 spisa), dopis tužitelja od 29. siječnja 2015. (list 6 spisa), Izjavu pod prisegom od 23. svibnja 2013. s apostilom (listovi 25-16 spisa), izvod iz registra direktora tužitelja (list 27 spisa), punomoć tužitelja od 30. prosinca 2013. s apostilom (listovi 34-37 spisa), Izjavu o prihvaćanju (list 40, 132 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 10. lipnja 2011. (listovi 41-42 spisa), Ugovor o diobi imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice od 14. veljače 2014. (listovi 43-48 spisa), ispis izvoda iz sudskog registra za trgovačko društvo Sella d.o.o. (listovi 49-50 spisa), pismo potvrde od 6. travnja 2015. (listovi 59-60 spisa), povijesni izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu kao poseban dio E-2 stambene zgrade broj 5 R i dvorište [adresa] sagrađenoj na z. k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (listovi 135-138 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo Sella d.o.o. (listovi 139-142 spisa), zapisnik iz predmeta ovoga suda P Ob 328/17 (listovi 144-145 spisa), zapisnik iz predmeta ovoga suda P2 362/14 (listovi 146-147 spisa), presudu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji broj P-227/2021-9 od 14. svibnja 2021. s potvrdom pravomoćnosti (listovi 315-325, 347-357 spisa) i potvrdu o ovlaštenjima (list 557 spisa), priklopljeni spis ovoga suda broj P Ob 328/2017 te su saslušani svjedoci LR (listovi 172-174, 559-561 spisa), RR (listovi 174-175, 562-563 spisa), ŠR (listovi 271-273 spisa) i tužena (listovi 217-219, 563-565 spisa).

6.1. Sud je odbio prijedlog tužene za priklop spisa Općinskog suda u Rijeci broj P-227/2021 i spis Općinskog suda u Zagrebu broj Kov-1350/24, jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno za utvrđivanje odlučnih činjenica.

6.2. Također sud je odbio prijedlog tužene za dopunsko saslušanje svjedokinje PR kao nepotreban.

6.3. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 420.000 CHF- a sa zateznim kamatama koje teku od 11. travnja 2015. do isplate. Svoj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je s tuženom 1. lipnja 2011. sklopio usmeni ugovor o zajmu kojim joj se obvezao isti dan isplatiti utuženi iznos 420.000 CHF-a, što je tužitelj i učinio, a koji pozajmljeni iznos mu tužena nije vratila niti nakon poziva 29. siječnja 2015. da to učini u roku dva mjeseca.

8. Iz navoda stranaka tijekom postupka sud zaključuje da je između stranaka nesporno:

- da su tužena i sin jednog od vlasnika tužitelja, RR, bili u braku u kojem je rođena njihova zajednička kći, koji brak je kasnije razveden,

- da je radi rješavanja stambenog pitanja tužene i bivšeg supruga 10. lipnja 2011. sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine između tužene, tada JRC i trgovačkog društva Sella d.o.o., koje je tada bilo u vlasništvu njezinog bivšeg supruga i njegovih roditelja,

- da je predmet tog Ugovora stan br. 2 u Zagrebu, na adresi [adresa] te

- da je radi kupnje stana tužitelj isplatio na račun tužene iznos 419.983,00 CHF.

9. Između stranaka je sporno je li tužena dužna tužitelju isplatiti utuženi iznos.

10. Saslušan na ročištu 21. svibnja 2018. svjedok LR iskazao je da je jedan od suvlasnika tužitelja te da mu je poznato da je tužitelj pozajmio tuženoj iznos 420.000 CHF za koji je on osobno garantirao. Tužena nije vratila pozajmljeni iznos. Nakon razvoda pokušao se dogovoriti sa tuženom da se ta pozajmica riješi, no ništa se nije dogodilo. Nakon razvoda u srpnju saznao je za postojanje dogovora vezanom uz podjelu imovine sa kojim nije bio upoznat. Poznato mu je da je iznos 420.000 CHF bio potreban da tužena kupi stan u kojem je živjela, a koji je bio u vlasništvu trgovačkog društva Sella. U tom stanu živjela je tužena sa njegovim sinom i unukom. Stan je kupljen nakon što su se tužena i RR oženili. Ponudio se organizirati zajam što je i učinio. Tužena i njezini roditelji često su zahvaljivali i govorili da u slučaju razvoda neće ostati dužni ni lipu. Vlasnik trgovačkog društva Sella u početku su bili on i njegova supruga, a kada se sin odlučio oženiti i boraviti u [adresa] prepustio mu je dio svog udjela u društvu. Društvo je osnovano, jer je to bio jedini način da državljani Rusije stječu nekretnine u RH.

10.1. Saslušan na ročištu 25. rujna 2025. svjedok je iskazao da je dogovorio s tužiteljem da će Romina dobiti kredit od tužitelja u iznosu 420.000 CHF te da je rok vraćanja bio dogovoren do 5 godina.

Razgovarao je sa svojim sinom o ovome kreditu kada je saznao da je potpisao Izjavu o zamjeni dužnika. Do tada nije s njim razgovarao o ovome kreditu. Njegov sin znao je da sa JRC dogovara taj kredit, ali nije se uplitao, niti je o tome s njim razgovarao. Nije bio uključen u postupak kupoprodaje stana, jer se time bavio njegov sin. Misli da je znao od kuda novac za kupnju stana. Sve je dogovarao s JRC, a ona i njezini roditelji govorili su da će se kredit vratiti. Nije razmišljao o tome na koji način se trebao vratiti kredit, niti je mislio da će doći do razvoda. Vraćanje kredita nije trebalo ovisiti o razvodu, već je kredit trebao biti vraćen neovisno. Sin je trebao pokrenuti biznis u vezi hotela i restorana. U biznisu je trebala sudjelovati i JRC i na taj način se trebao vraćati kredit. Koliko mu je poznato biznis nikada nije pokrenut. Kada je saznao da se JRC i njegov sin razvode pitao je za vraćanje kredita te je sa odvjetnicima pripremio dokumente. On nije postavljao pitanja u vezi vraćanja tog zajma do razvoda. Stan nije kupljen na ime njegovog sina, jer državljani Rusije nisu mogli biti vlasnici nekretnina u Republici Hrvatskoj. Kada ga je JRC molila da organizira ovaj zajam ona je rekla da će se zajam vraćati od biznisa koji je trebala pokrenuti sa njegovim sinom. Do sada od njega nisu tražili povrat zajma.

10.2. Na ročištu održanom 30. listopada 2017. u postupku koji se vodio pred ovim sudom broj P Ob 328/17 svjedok je iskazao da misli da se stan koji je JRC dobila, a za koji je RR ostao dug od 300.000 eura, može uzeti u obzir kod određivanja visine uzdržavanja. Referirajući se na taj iskaz u ovom postupku svjedok je pojasnio da je govorio o dokumentaciji iz tog predmeta te da nije povezivao stan sa tim iznosom.

11. Saslušan na ročištu 21. svibnja 2018. svjedok RR rekao je da je predmetni zajam podignut za vrijeme trajanja braka između tužene i njega te da je sve vezano uz njega tužena riješila sama te sa knjigovođom i sa njegovim ocem. On je za njega saznao tek naknadno. Za vrijeme trajanja braka ništa od zajma nije vraćeno. On nije znao što se događa s tim kreditom. Kada su sklapali Ugovor o diobi imovine nisu razgovarali o tom zajmu, nego samo o tome kako može viđati dijete i o alimentaciji. Činjenicu da je u ugovoru o diobi bračne stečevine u čl. 3.4. navedeno da je upoznat sa činjenicom da je tužena kupila stan novčanim sredstvima koja je primila kao zajam od tužitelja u iznosu 300.000 eura i da se obvezuje predati očitovanje iz kojeg će izričito biti navedeno da je tužitelj suglasan sa tim preuzimanjem duga naveo je da je bio pod jakim stresom i da nije čitao što potpisuje.

11.1. Na ročištu 25. rujna 2025. svjedok je naveo da bi ostao kod svog iskaza te da pretpostavlja da je zajam dogovarala vjerojatno JRC sa tužiteljem, ali ne zna sa kime točno u ime tužitelja. JRC se stalno žalila da treba stan prenijeti na njezino ime. On ništa nije dogovarao u ime društva Sella sa JRC u vezi kupoprodaje tog stana. Nije mu poznato sa kime je Romina dogovarala kupoprodaju tog stana. Ugovor nije vidio i ne zna tko ga je potpisao. Poznato mu je da je novac dobila od tužitelja, ali nije mu poznato je li bio dogovoren neki rok za povrat zajma. Ne zna ništa o tome da bi se predmetni zajam trebao vraćati njegovim i Romininim biznisom. Ne sjeća se što je prilikom razvoda bilo dogovoreno u vezi stana i povrata zajma. Potpisao je dokumente koje mu je dala njezina odvjetnica. Ne sjeća se kako je Romina došla u kontakt sa tužiteljem. Stan u [adresa] nije kupljen na njegovo ime, jer nije mogao biti kupljen na osobu iz Rusije.

12. Tužena je 2018. u svom iskazu navela da je tek iz tužbe i rješenja Porezne uprave saznala da bi od tužitelja dobila zajam. Nije sporno da je utuženi iznos uplaćen njoj na račun, ali radilo se o iznosu, kojim su njezin bivši suprug i ona riješili stambeno pitanje. Tim novcem kupili su stan u [adresa], u kojem su zajedno živjeli. Kada je bivši suprug iselio iz stana rekao je da će djetetu i njoj ostaviti stan te je preuzeo odgovornost za sve financijske obveze. Pri tome misli na sve eventualne financijske obveze prema tužitelju. Bivši suprug upravljao je financijama. Ona je rodila u travnju 2011., a stan je kupljen u srpnju 2011. te je vjerovala suprugu. Zajednički odvjetnici sastavljali su Ugovor o diobi. Ona nije sastavljala nikakve isprave, već su to činili odvjetnica PR i njezin bivši suprug. Zajedničku odvjetnicu pronašli su bivši suprug i ona.

12.1. Tužena je na ročištu 25. rujna 2025. ostala kod svog iskaza te je navela da su jedini koji su pričali o financijama bili njezin suprug i njegov otac. Stan nisu mogli kupiti oni, jer to nije bilo moguće. O povratu novca nije bilo govora. Ona nije u vezi te uplate razgovarala ni sa kim iz tužitelja. Nikada nije rekla RR niti njegovom ocu da bi taj novac uopće vratila. Nema veze sa biznisom i nikada takvi razgovori nisu bili vođeni. Nikada nije tražila da se stan prepiše na nju. Razlog je bio taj što se društvo Sella rješavalo nekretnina, a na nju su prebacili stan, jer na sebe nisu mogli. U Ugovor o podjeli imovine unesen je dio kojim RR preuzima navodni dug prema tužitelju, jer ju je RR htio zaštiti, a njoj je rekao da je vlasnik tužitelja njegov otac. Sve u vezi isplate dogovarali su RR i LR. Nije joj poznato je li se netko od njih obvezao vratiti taj iznos tužitelju. Prema njihovim riječima i njezinim saznanjima LR je vlasnik tužitelja. Niti RR niti LR nikada nisu rekli da bi trebala vratiti tužitelju utuženi iznos. Ideja da stan prijeđe u njezino vlasništvo bila je od RR i J. Dogovor sa ČR bio je takav da djetetu i njoj ostane stan, auto te da joj plaća alimentaciju, a da njemu pripadnu udjeli u Selli i brod. Da je znala da će tužitelj od nje tražiti isplatu utuženog iznosa nikada ne bi pristala da se novac plati na račun niti bi potpisala Ugovor o podjeli imovine. Njezina plaća bila je između 12.000,00 i 14.000,00 kuna te joj je plaća bila jedini izvor prihoda.

13. Svjedokinja PR u svom iskazu navela je da su joj se obratili tužena i RR sa zahtjevom za sastavljanje zahtjeva za sporazumni razvod braka i za sastavljanje bračnog ugovora. Suglasili su se da nakon razvoda tuženoj ostane stan u [adresa] u [adresa] i automobil. Takvu uputu dobila je osobno od gospodina RR i putem mail-a također od gospodina RR te je bračni ugovor sastavila temeljem dobivenih uputa time da nije gledala knjigovodstvenu dokumentaciju društva Sella d.o.o. Nikada se nije radilo o zajmu, već se radilo o iznosu koji je tuženoj isplaćen radi rješavanja njihovog stambenog pitanja tj. za kupnju stana u [adresa]. RR u nekoliko joj je navrata govorio da želi da predmetni stan ostane tuženoj i njihovom djetetu te da želi tuženu riješiti svih obveza u vezi iznosa plaćenog kao kupoprodajna cijena. Za nju je bilo nedvojbeno da je RR želio riješiti tuženu svake obveze za isplatu iznosa navedenog u Ugovoru i Izjavi. Iznos 300.000 eura unesen je u bračni ugovor i Izjavu prema kazivanju RR.

14. Svjedoci LR i RR su suglasno iskazivali da je tužitelj pozajmio tuženoj iznos 420.000 CHF za vrijeme trajanja braka tužene i svjedoka RR te da ništa od tog zajma tužena nije vratila tužitelju.

15. Suprotno je iskazivala tužena koja je u svom iskazu navela da je tek iz tužbe i rješenja Porezne uprave saznala da bi od tužitelja dobila zajam. Također je iskazala da nije bilo govora o povratu novca niti da je ikada rekla RR ili njegovom ocu da bi taj novac uopće vratila, a sve u vezi isplate dogovarali su svjedoci RR i LR.

16. Sud nije povjerovao iskazu saslušanih svjedoka u dijelu u kojem su iskazali da bi tužitelj pozajmio tuženoj iznos 420.000 CHF, već je prihvatio kao istinit iskaz tužene da nikada nije bilo govora o povratu novca koji joj je tužitelj isplatio na račun.

17. Naime, i tužena i saslušani svjedoci LR i RR suglasno su iskazali da je novac isplaćen na račun tužene zbog kupnje stana u kojem su živjeli tužena, RR i njihova zajednička kći. Također su svi suglasno iskazali da u vrijeme kupnje toga stana državljani Rusije nisu mogli biti vlasnici nekretnina u Republici Hrvatskoj. Stan je kupljen od trgovačkog društva Sella d.o.o. Iz njihovih iskaza, kao i iz izvoda iz sudskog registra za trgovačko društvo Sella d.o.o. (listovi 139- 142 spisa) proizlazi da su vlasnici toga društva bili svjedok RR, bivši suprug tužene te njegovi roditelji.

18. Nadalje, svjedok LR iskazao je da je on dogovorio s tužiteljem da će Romina dobiti zajam u iznosu 420.000 CHF te da je rok vraćanja bio dogovoren do pet godina. Svjedok RR iskazao je da je zajam vjerojatno tužena dogovarala sa tužiteljem, ali ne zna sa kime točno u ime tužitelja. Nije mu poznato je li bio dogovoren neki rok za povrat zajma.

19. Neuvjerljivo je i nelogično da suprug tužene i sin svjedoka LR ne bi o navodnom zajmu imao nikakvih saznanja.

20. Osim toga, svjedoci LR i RR suprotno su iskazivali o tome je li bivšem suprugu tužene bilo poznato da tužena dogovara zajam sa tužiteljem. Tako je svjedok LR iskazao da je njegov sin, svjedok RR znao da on sa JRC dogovara zajam, ali da se nije uplitao, dok je svjedok RR iskazao da je za zajam saznao tek naknadno.

21. Također, svjedoci su suprotno iskazivali i o kupoprodaji stana za čiju kupnju je sporni iznos uplaćen na račun tužene pa je tako svjedok LR iskazao da se kupoprodajom bavio njegov sin, a njegov sin je iskazao da nije ništa dogovarao sa JRC u ime društva Sella d.o.o. te da mu nije poznato sa kime je JRC dogovarala kupoprodaju toga stana, kao i da ne zna tko bi potpisao Kupoprodajni ugovor.

22. Takav iskaz RR suprotan je i sadržaju Kupoprodajnog ugovora od 10. lipnja 2011. iz kojeg proizlazi da je upravo on potpisao predmetni ugovor u ime i za račun društva Sella d.o.o, pri čemu se ističe i da je njegov potpis na Ugovoru ovjerio javni bilježnik (listovi 41-43 spisa).

23. Nadalje, neuvjerljivo je da svjedok LR, koji je navodno osobno garantirao za povrat zajma, ne bi razmišljao na koji način se navodni zajam trebao vratiti. S tim u vezi se ističe i da je konfuzan njegov iskaz, jer je prvo rekao da nije razmišljao o tome na koji način se trebao vratiti zajam, niti da je mislio da će doći do razvoda, dok je naknadno rekao da vraćanje zajma nije trebalo ovisiti o razvodu, već da je zajam trebao biti vraćen neovisno. Ipak, rekao je i da je pitao za vraćanje kredita, tek kada je saznao da se JRC i njegov sin razvode. Također, sudu nije životno logično da svjedok ne bi postavljao pitanja u vezi vraćanja navodnog zajma do razvoda, da su uistinu ugovoreni obveza i rok vraćanja navodnog zajma te da je svjedok osobno garantirao za povrat toga navodnog zajma.

24. Također, ostaje nejasno zašto bi tužitelj već 29. siječnja 2015. (nakon otprilike 3,5 godine od isplate) pozvao tuženu na vraćanje navodnog zajma u roku od dva mjeseca od primitka dopisa, ako je bio ugovoren rok za vraćanje zajma pet godina, a novac je isplaćen i ugovor o zajmu navodno sklopljen 1. lipnja 2011. (list 5 spisa).

25. Nejasno je i zašto bi svjedok LR nakon razvoda pokušao dogovoriti sa tuženom „da se ta pozajmica riješi“, u situaciji u kojoj je navodno ugovoren rok vraćanja zajma 5 godina te ukoliko je navodni zajam trebao biti vraćen neovisno o razvodu.

26. Neuvjerljiv je i iskaz svjedoka LR u dijelu u kojem je rekao da je osobno garantirao za povrat zajma, a da sve do listopada 2025. tužitelj od njega ne bi tražio povrat zajma. Ovo osobito zato što je ovaj parnični postupak bio pravomoćno okončan u kolovozu 2022. godine te zato što navodni zajam nije niti djelomično podmiren.

27. Dalje je svjedok LR iskazao da se zajam trebao vraćati novcem od biznisa koji su trebali pokrenuti njegov sin i JRC, a njegov sin iskazao je da ne zna ništa o tome da bi se zajam trebao vraćati njegovim i Romininim biznisom, kao i tužena koja je iskazala da takvi razgovori nisu nikada vođeni.

28. Zato je sud prihvatio kao istinit iskaz tužene da nikada nisu vođeni razgovori o pokretanju biznisa te da su o financijama razgovarali jedino njezin suprug i njegov otac, kao i da je njihova ideja bila da se prenese stan u njezino vlasništvo.

29. Sud je prihvatio iskaz tužene u dijelu u kojem je iskazala da je njezina plaća u vrijeme sklapanja navodnog ugovora o zajmu iznosila između 12.000,00 i 14.000,00 kuna te da joj je plaća bila jedini izvor prihoda, jer je isti uvjerljiv i životno logičan, a tužitelj nije tvrdio niti dokazivao suprotno.

30. Svjedokinja ŠR iskazala je da se nije radilo o zajmu, već da se radilo o iznosu koji je tuženoj isplaćen radi rješavanja stambenog pitanja tj. za kupnju stana u [adresa]. Sud je prihvatio kao istinit iskaz saslušane svjedokinje, jer je ona iskazivala uvjerljivo te nije zainteresirana za ishod ovoga postupka.

31. Prema odredbi čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ugovorom o zajmu zajmodavac se obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje poslije stanovitog vremena vratiti isti iznos novca.

32. Ugovor o zajmu je dvostranoobvezan i konsenzualan. Nastaje samim sporazumom stranaka. Nastaje kada se stranke sporazumiju o bitnim sastojcima ugovora, a to su: određeni iznos novca ili određena količina drugih zamjenjivih (generičnih) stvari koje se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu i vrijeme trajanja zajma nakon kojeg se zajmoprimac obvezuje vratiti isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

33. Iz odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 – čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) slijedi da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje, odnosno da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne.

34. Na tužitelju je u ovom postupku teret dokaza o postojanju odlučnih činjenica, odnosno teret dovođenja uvjerenje suda u stupnju izvjesnosti u pogledu postojanja i sadržaja pravno relevantnih činjenica. Stupanj izvjesnosti postojanja činjenica podrazumijeva da je uvjerenje suda takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

35. Na tužitelju je teret dokaza postojanja ugovora o zajmu.

36. Prema shvaćanju ovoga suda, tužitelj tijekom postupka nije uspio sa stupnjem izvjesnosti uvjeriti sud da bi se tužena obvezala vratiti iznos koji joj je tužitelj isplatio na račun i koji je korišten za kupnju stana u kojem je živjela sa ČR i njihovim zajedničkim djetetom te da bi se sa tuženom uopće razgovaralo o obvezi povrata novca isplaćenog joj na račun zbog rješavanja stambenog pitanja njezine obitelji.

37. Na temelju, u tom dijelu suglasnih iskaza, tužene te saslušanih svjedoka J RR i ŠR, sud utvrđuje da je novac isplaćen na račun tužene zbog kupnje stana u kojem su živjeli tužena, RR i njihova zajednička kći, jer u vrijeme kupnje toga stana državljani Rusije nisu mogli biti vlasnici nekretnina u Republici Hrvatskoj.

38. Tužitelj tijekom postupka nije uspio uvjeriti sud sa stupnjem izvjesnosti da bi tužitelj kao zajmodavac i tužena kao zajmoprimka zaključili usmeni ugovor o zajmu, zbog čega sud zaključuje da tužena nema obvezu tužitelju vratiti zahtijevani iznos.

39. Pri tome se ističe da to što je novac iskorišten za kupnju stana, čiji je vlasnik tužena ne obvezuje sama po sebi vlasnicu tog stana na vraćanje plaćenog iznosa, kada sud nije mogao utvrditi da bi ona, kao zajmoprimka, sklopila ugovor o zajmu s tužiteljem kao zajmodavcem, odnosno da bi se ona obvezala novac korišten za kupnju stana vratiti.

40. Ovakvo uvjerenje suda ne odvodi u pitanje niti to što se u Izjavi o prihvaćanju i Ugovoru o diobi imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice od 14. veljače 2014. spominje „zajam“ odnosno što :

- iz Izjave o prihvaćanju (list 40) proizlazi da je prema istoj izjavi tužitelj dao zajam tuženoj u svrhu kupnje stana u [adresa], na adresi [adresa] u [adresa], u iznosu 300.000 EUR i to 2009. godine te da je društvo (tužitelj) suglasno sa zamjenom dužnika i da prihvaća RR kao jedinog dužnika za predmetni zajam te da tužitelj izjavljuje da nema nepodmirenih potraživanja od tužene i što

- iz Ugovora o diobi imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice od 14. veljače 2014. sklopljenog između tužene i RR proizlazi da je RR upoznat sa činjenicom da je JRC kupila stan novčanim sredstvima koja je primila kao zajam u iznosu 300.000 EUR od tužitelja te da izjavom u tom ugovoru RR preuzima u cijelosti obvezu povrata zajma u iznosu 300.000 EUR zajmodavcu - tužitelju te se obvezuje predati očitovanje iz kojeg će biti izričito navedeno da je zajmodavac suglasan sa preuzimanjem duga (čl. 5. Ugovora).

41. Obzirom na sve okolnosti i privatne odnose tužene te saslušanih svjedoka J i RR sud utvrđuje da je predmetna Izjava potpisana tijekom veljače ili ožujka 2014., jer je u tom smislu prihvatio iskaz tužene kao istinit. Ovo zato što je životno i logično da su RR i tužena u razdoblju brakorazvodne parnice željeli urediti svoje sveukupne odnose. Osim toga, tako je iskazala i svjedokinja PR koja je iskazala da je ona sastavila Izjavu o prihvaćanju i to prema uputi VR, a koja je nezainteresirana za ishod ovog postupka te nema motiva neistinito iskazivati.

42. Sud nije prihvatio kao istinit iskaz RR u dijelu u kojem je naveo da je Izjavu o prihvaćanju sastavio odvjetnik tužene te da ju prije potpisivanja nije pročitao, jer da ju je potpisao jako brzo nakon što su mu je dali, a da je mislio da potpisuje nešto vezano uz alimentaciju i neki dug, jer isti navod nije životan i logičan te sud nije povjerovao da bi AR kao visoko obrazovana osoba koja je završila pravni fakultet i poslovan čovjek potpisivao bilo što bez da to prethodno pročita. Osim toga, takav iskaz suprotan je i iskazu saslušane svjedokinje ŠR, koja je nezainteresirana za ishod ovog postupka te nema motiva neistinito iskazivati u odnosu na činjenicu na koji je način sastavljena predmetna izjava.

43. U odnosu na tijekom postupka istaknute navode da se Izjava o prihvaćanju ne bi niti odnosila na navodni predmetni zajam, već da je tužitelj dao dva različita zajma ističe se slijedeće. Istina je da je, prema iskazu LR, jednog od suvlasnika tužitelja, tuženoj dan navodni zajam u iznosu 420.000 CHF za kupnju stana u [adresa], a prema Ugovoru o diobi imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice od 14. veljače 2014. i Izjavi o prihvaćanju da je tuženoj dan zajam u iznosu 300.000 EUR za kupnju stana u [adresa]. Međutim, ovaj sud zaključuje da se radilo o isplati jednog iznosa i to iznosa 419.983,00 CHF (list 5 spisa) odnosno da se i u ispravama (Izjava i Ugovor) govori o iznosu koji je predmet ovoga postupka i koji je korišten za kupnju istog stana. Ovo osobito zato što tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi tuženoj bile vršene isplate dva različita iznosa, jedan u iznosu 420.000 CHF, a drugi u iznosu 300.000 EUR.

44. Osim toga, saslušani svjedok LR je u postupku P Ob 328/17 na ročištu 30. listopada 2017. rekao „da se stan koji je JRC dobila, a za koji je RR ostao dug od 300.000 EUR može uzeti u obzir kod određivanja visine uzdržavanja“. Dakle i svjedok je vlasništvo stana povezivao sa dugom od 300.000 eura, zbog čega sud zaključuje da se radilo o jednom zajmu.

44.1. Iako je svjedok rekao da je govorio o dokumentaciji iz tog predmeta te da nije povezivao stan sa tim iznosom već da se samo očitovao na tvrdnju iz tog predmeta, takvo pojašnjenje svjedoka nije životno i logično te ga sud nije prihvatio kao istinitog.

45. Pri tome sud prihvaća da Izjava o prihvaćanju predstavlja nevaljan pravni posao, jer je ista potpisana u ime tužitelja od strane neovlaštene osobe, u smislu odredaba čl. 42. i čl. 49. ZTD te čl. 315. st. 3. ZOO-a, jer tužitelj nije izdao specijalnu punomoć RR za sklapanje Ugovora o preuzimanju duga. Međutim, navedeno ne smatra odlučnim, kraj činjenice da nakon dopunskog saslušanja svjedoka J i RR te tužene ne može sa izvjesnim stupnjem sigurnosti zaključiti da bi se tužena, uopće ili u slučaju ispunjenja nekog uvjeta, obvezala vratiti isplaćeni joj iznos, odnosno da je zaključen usmeni ugovor o zajmu.

46. Dakle, niti zbog sadržaja ovih isprava, a zbog svega ranije iznesenog, prema shvaćanju ovoga suda, nije dovedena u pitanje ocjena suda da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da bi se tužena obvezala vratiti tužitelju utuženi iznos.

47. Na ovakav zaključak suda nije od utjecaja niti sadržaj rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave od 16. srpnja 2018. (list 221 spisa), iz kojeg nije niti vidljivo da bi se radilo o porezu u svezi zajma koji je predmetom ovog spora.

48. Slijedom svega navedenog odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti te je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

49. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' 142/12 i 103/14, dalje: Tarifa), sve u smislu Tbr. 48/3 Tarife.

49.1. Tako je tuženoj, prema vrijednosti predmeta spora 406.334,18 EUR/ 3.061.524,90 kuna (1 CHF = 7,289345 kuna prema srednjem tečaju HNB-a na dan 6. svibnja 2015.), priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini 3.056 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 16. rujna 2015. u visini 1.528 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, zastupanja na ročištu 17. svibnja 2017. u visini 1.528 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, zastupanja na ročištu 6. studenog 2017. u visini 3.056 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 21. svibnja 2018. u visini 3.056 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, zastupanja na ročištu 7. rujna 2018. u visini 1.528 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, zastupanja na ročištu 7. veljače 2019. u visini 3.056 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, zastupanja na ročištu 7. lipnja 2019. u visini 3.056 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, zastupanja na ročištu 23. ožujka 2023. u visini 3.056 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, zastupanja na ročištu 19. veljače 2025. u visini 3.056 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 25. rujna 2025. u visini 3.056 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

49.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tuženoj pripada iznos 58.064,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 72.580,00 eura.

49.3. Tuženoj nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu od 27. listopada 2015., odgovora na žalbu od 28. kolovoza 2019. i odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije od 14. studenog 2022., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, kao niti trošak sastava podneska od 3. studenog 2017. kojeg je tužena predala u spis na ročištu održanom 6. studenog 2017., jer je te navode mogla iznijeti na ročištu, a obzirom joj je priznat trošak zastupanja na tom ročištu prema Tbr. 9/1 Tarife.

49.4. Nadalje, da bi se smatralo da je na ročištu za glavnu raspravu raspravljano o glavnoj stvari potrebno je da makar jedna stranka usmeno na ročištu iznese nove navode ili obrazloži dotadašnje navode, koji se odnose na tražbinu o kojoj se raspravlja. Kako su na ročištima 16. rujna 2015., 17. svibnja 2018. i 7. rujna 2018. stranke u odnosu na glavnu stvar navele da ostaju kod svojih dotadašnjih navoda odnosno tužbe i odgovora na tužbu, za zastupanje na tim ročištima tuženoj je odmjerena nagrada prema Tbr. 9/2 Tarife, a ne kako je zatraženo prema Tbr. 9/1 Tarife.

49.5. Slijedom navedenog, tuženoj je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 72.580,00 eura.

49.6. Na tako određeni trošak tuženoj nisu dosuđene zatezne kamate, jer njihovu isplatu nije tražila, sve temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a.

50. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 31. listopada 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude je dopuštena žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda, županijskom sudu.

Dostaviti:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tužene