REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5956/2022-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Mucalu i Kruni Kolaku, odvjetnicima, u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima Miroslavu Plašćaru i Vedranu Kopiloviću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Krune Kolaka, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ĆB, odvjetničkog vježbenika, dana 31. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, tužitelju MB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 2.307,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,16 EUR od 17.12.2005. do isplate,

- 8,70 EUR od 13.01.2009. do isplate,

- 13,54 EUR od 11.02.2009. do isplate,

- 9,50 EUR od 09.04.2009. do isplate,

- 6,78 EUR od 09.05.2009. do isplate,

- 8,40 EUR od 06.06.2009. do isplate,

- 6,38 EUR od 11.06.2009. do isplate,

- 8,55 EUR od 11.07.2009. do isplate,

- 4,21 EUR od 11.08.2009. do isplate,

- 6,18 EUR od 11.09.2009. do isplate,

- 2,80 EUR od 13.10.2009. do isplate,

- 5,81 EUR od 11.11.2009. do isplate,

- 4,08 EUR od 11.12.2009. do isplate,

- 11,08 EUR od 12.01.2010. do isplate,

- 15,68 EUR od 11.02.2010. do isplate,

- 14,71 EUR od 11.03.2010. do isplate,

- 18,62 EUR od 13.04.2010. do isplate,

- 24,24 EUR od 11.05.2010. do isplate,

- 29,25 EUR od 11.06.2010. do isplate,

- 38,86 EUR od 13.07.2010. do isplate,

- 29,18 EUR od 11.08.2010. do isplate,

- 53,05 EUR od 11.09.2010. do isplate,

- 42,86 EUR od 12.10.2010. do isplate,

- 42,40 EUR od 11.11.2010. do isplate,

- 52,49 EUR od 11.12.2010. do isplate,

- 67,35 EUR od 11.01.2011. do isplate,

- 51,91 EUR od 11.02.2011. do isplate,

- 56,71 EUR od 11.03.2011. do isplate,

- 49,93 EUR od 12.04.2011. do isplate,

- 65,27 EUR od 11.05.2011. do isplate,

- 75,79 EUR od 11.06.2011. do isplate,

- 80,56 EUR od 12.07.2011. do isplate,

- 133,59 EUR od 11.08.2011. do isplate,

- 83,29 EUR od 13.09.2011. do isplate,

- 75,79 EUR od 11.10.2011. do isplate,

- 77,64 EUR od 11.11.2011. do isplate,

- 76,95 EUR od 13.12.2011. do isplate,

- 83,50 EUR od 11.01.2012. do isplate,

- 88,07 EUR od 11.02.2012. do isplate,

- 89,49 EUR od 13.03.2012. do isplate,

- 86,16 EUR od 11.04.2012. do isplate,

- 90,05 EUR od 24.05.2012. do isplate,

- 89,77 EUR od 12.06.2012. do isplate,

- 87,02 EUR od 11.07.2012. do isplate,

- 86,76 EUR od 11.08.2012. do isplate,

- 81,60 EUR od 11.09.2012. do isplate,

- 83,36 EUR od 11.10.2012. do isplate,

- 87,25 EUR od 13.11.2012. do isplate,

time da zatezna kamata do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, naknaditi tužitelju MB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.901,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.10.2025. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 368,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 1,09 EUR od 10.02.2006.,

- na iznos 2,97 EUR od 10.03.2006.,

- na iznos 5,22 EUR od 10.04.2006.,

- na iznos 4,38 EUR od 10.05.2006.,

- na iznos 4,71 EUR od 12.06.2006.,

- na iznos 6,16 EUR od 10.07.2006.,

- na iznos 6,73 EUR od 10.08.2006.,

- na iznos 5,48 EUR od 11.09.2006.,

- na iznos 4,38 EUR od 10.10.2006.,

- na iznos 8,10 EUR od 10.11.2006.,

- na iznos 6,88 EUR od 11.12.2006.,

- na iznos 9,76 EUR od 10.01.2007.,

- na iznos 10,50 EUR od 12.02.2007.,

- na iznos 11,26 EUR od 12.03.2007.,

- na iznos 12,72 EUR od 10.04.2007.,

- na iznos 16,79 EUR od 10.05.2007.,

- na iznos 16,43 EUR od 11.06.2007.,

- na iznos 19,24 EUR od 10.07.2007.,

- na iznos 16,24 EUR od 10.08.2007.,

- na iznos 16,35 EUR od 10.09.2007.,

- na iznos 19,80 EUR od 10.10.2007.,

- na iznos 16,97 EUR od 12.11.2007.,

- na iznos 18,12 EUR od 10.12.2007.,

- na iznos 14,29 EUR od 10.01.2008.,

- na iznos 11,00 EUR od 11.02.2008.,

- na iznos 6,32 EUR od 10.03.2008.,

- na iznos 10,37 EUR od 10.04.2008.,

- na iznos 13,24 EUR od 12.05.2008.,

- na iznos 13,66 EUR od 10.06.2008.,

- na iznos 14,53 EUR od 10.07.2008.,

- na iznos 15,91 EUR od 11.08.2008.,

- na iznos 15,17 EUR od 10.09.2008.,

- na iznos 7,75 EUR od 10.10.2008.,

- na iznos 1,77 EUR od 10.11.2008.,

- na iznos 3,99 EUR od 10.12.2008.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. (dalje: Splitska banka), kao kreditorom, dana 28.10.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 92724/05 prema kojem mu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.197,87 CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika, važećem na dan korištenja kredita, s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca (7 godina).

2. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik kao društvo preuzimatelj pripojio Splitsku banku. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, posl. br. Tt-18/9779-4 od 3.12.2018. je pripajanje upisano u sudski registar. Sukladno čl. 541. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u sudski registar suda sjedišta društva preuzimatelja, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja (univerzalna sukcesija), čime tuženik postaje univerzalni pravni slijednik Splitske banke.

3. Tužitelj, također navodi kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora, kao i da je člankom 8.b stavkom 1. točkom b i člankom 8.c stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja za povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom deviznom tečaju tuženika za švicarski franak (CHF) na dan plaćanja.

4. Tužitelj smatra da su prethodno navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne ugovorne odredbe što obrazlaže pozivanjem na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine (donesenu u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik), koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, te ističe da je u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno, između ostalog, i da je tuženik u razdoblju od 1.travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5. Slijedom navedenog, tužitelj navodi kako je, na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, povišenjem tečaja švicarskog franka, na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove pa stoga konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 14.04.2025. godine traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa od 2.307,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate te potražuje naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

6. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Navodi da presuda donesena u spomenutom kolektivnom sporu ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava jer je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda. Stoga smatra da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati u ovom parničnom postupku postojanje svih pretpostavki nepoštenosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga ta odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03, dalje ZZP/03). Navodi kao su odredbe o valutnoj klauzuli jasno koncipirane te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima (nisu napisane manjim slovima niti u fusnotama ugovora). Nadalje, smatra da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz predmetnog ugovora o kreditu, a mogao je u svakom trenutku zatražiti i od bankovnih službenika sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz valutnu klauzulu i njen učinak na ugovornu obvezu tužitelja. Posebno naglašava da je potpisom predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj upoznat sa značenjem valutne klauzule jer je ugovorom jasno određeno da je tužitelj upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizika koji nastaju uslijed toga, što ukazuje da je tužitelj razumio odredbu o valutnoj klauzuli. Smatra, također, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i odnosima ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača u smislu čl. 81. ZZP/03 jer tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji, u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, nije znao niti mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, a nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja odnosno informiranja potrošača pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom.

7. Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare, osporava i visinu tužbenog zahtjeva te u konačnici, slijedom svega prethodno navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

Također, podneskom od 13.09.2024. godine tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja kojim traži da sud:

- utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 368,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos, kao u točki III izreke, a što je iznos tzv. negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, te

- donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljevog i tuženikovog uzajamnog potraživanja.

8. Tužitelj se usprotivio istaknutom prigovoru radi prebijanja da je tužitelj plaćao anuitete kredita sukladno tuženikovom obračunu te nije ništa primio od tuženika na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pa samim time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Također, istaknuo je i prigovor zastare u odnosu na postavljeni prigovor radi prebijanja.

9. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 92724/05 od 28.10.2005. godine, promet po kreditu sa specifikacijom uplata, početni otplatni plan i otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu, saslušan je tužitelj, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

11. Među strankama je nesporno da je tuženik pravni slijednik HVB Splitske banke d.d., kao i da je dana 28.10.2005. godine između tužitelja i pravnog prednika tuženika sklopljen ugovor o kreditu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka. Isto tako nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

12. Sporno je jesu li nepoštene, a slijedom toga i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica kredita veže uz tečaj švicarskog franka te posljedično tome je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Nadalje, sporna je visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara te postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju s osnova tzv. negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita .

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 ZZP/03 te kasnije protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

15. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. godine. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF.

16. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka.

17. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III- 1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.

19. Međutim, kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je ovaj sud radi utvrđivanja tih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja dok nije kao svjedoka saslušao službenika banke koji je u ime i za račun banke sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te u fazi samog zaključenja predmetnog ugovora jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

20. Tužitelj je iskazao kako je predmetni ugovor o kreditu zaključio sa Splitskom bankom, a više se ne sjeća kako je došao do te banke, odnosno da upravo u njoj zaključi ugovor o kreditu. Namjena kredita je bila kupnja vozila. Vozilo koje je kupio predmetnim kreditom koristio je za svoje privatne potrebe. U vrijeme zaključenja predmetnog kredita kao i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. Nadalje, tužitelj navodi kako mu je u banci nuđen jedino kredit koji je vezan uz valutu CHF, krediti koji bi bili vezani uz neku drugu valutu, niti kunski kredit nisu mu nuđeni. Nije sudjelovao u sastavljanju samog ugovora o kreditu već kad je banka sastavila ugovor o kreditu, on ga je potpisao. Prije nego je potpisao ugovor o kreditu pročitao je ono što mu je bilo bitno, a to je iznos kredita koji diže i koliko mu iznosi mjesečna rata. Nadalje, tužitelj je iskazao da mu je jasno da se tečaj neke valute može mijenjati i na više i na niže, ali bankarski službenik mu prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije objasnio koji kriteriji, razlozi ili parametri mogu dovesti do promjene tečaja CHF, niti mu je objašnjeno kako eventualna promjena tečaja CHF utječe na njegovu cjelokupnu novčanu obvezu. U banci mu nisu predočeni otplatni planovi za kredit u nekoj drugoj valuti kako bi to mogao usporediti sa otplatnim planom za konkretni kredit koji je bio vezan uz CHF. U tijeku otplate kredita došlo je do povećanja anuiteta, ali ne zna što je konkretno bio razlog tog povećanja. Želio je radi tog što se rata kredita povećala prijevremeno otplatiti kredit, ali su mu u banci rekli, tada kada je to želio učiniti, da još nije niti počeo otplaćivati glavnicu tako da mu se to ne bi isplatilo.

21. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, pri čemu se ističe da niti tuženik nije prigovarao. Također, istinitost pojedinih dijelova iskaza tužitelja potvrđena je dokumentacijom koja prileži spisu.

22. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom, tužitelj zaključio kao fizička osoba. Isto tako, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila, što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je vozilo koje je kupio predmetnim kreditom koristio isključivo za svoje privatne potrebe, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije u vlasništvu imao trgovačko društvo niti obrt iz čega proizlazi da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako i u smislu kasnijeg čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao tužitelju status potrošača.

23. Nadalje, na temelju iskaza tužitelja koji je ovaj sud prihvatio kao istinit i vjerodostojan ovaj sud je utvrdio da konkretnom slučaju tuženik odnosno njegov pravni prednik sam pripremio predmetni ugovor o kreditu, kao i da u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu, niti u fazi samog sklapanja ugovora o kreditu, tužitelja, kao korisnika kredita, nije upozorio na parametre i kriterije koji mogu dovesti do promjene tečaja švicarskog franka, nije mu dao nikakve obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno nije mu dao obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na određivanje njegove (tužiteljeve) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, niti ga je upozorio da bi predmetni ugovor o kreditu bio rizičan kredit, a takvo postupanje tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, kao trgovca, odnosno kao jače ugovorne strane, u odnosu na tužitelja kao potrošača, odnosno slabiju ugovornu stranu, ovaj sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl.12. (NN, 53/91, 73/91, 113/93, 03/94, 07/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO, važećeg na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje imajući u vidu i čl. 1163. st. 1.u vezi s člankom 1165. novog Zakona o obveznim odnosima - NN 35/05) Naime, stav je ovog suda da je banka (tuženik) kao financijska institucija čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim i financijskim znanjima, bila dužna informirati tužitelja o kriterijima, parametrima i razlozima koji utječu na promjenu tečaja švicarskog franka te kako to utječe na određivanje ukupne kreditne novčane obveze tužitelja, a što je u predugovornoj fazi i pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, čijem iskazu je sud poklonio vjeru, a tuženik nije dokazao suprotno, pri čemu sud ističe kako je tužitelj potrošač bez ekonomske naobrazbe, obzirom da iz osobnih podataka koje je tužitelj dao prilikom svog iskaza u ovom parničnom postupku, proizlazi da je tužitelj po zanimanju plinoinstalater.

24. U ovakvoj konkretnoj situaciji, uzimajući pri tom u obzir i navode iz odgovora na tužbu da tuženik odnosno njegov pravni prednik nije u trenutku zaključenja ugovora o kreditu mogao predvidjeti rast tečaja CHF ubuduće, pri čemu je sud vodio računa i o činjenici da je prednik tuženika financijska institucija čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim i financijskim znanjima, ovaj sud smatra kako je svakako protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl.12. ZOO-a da banka u tipski ugovor koji je sama unaprijed pripremila unese odredbu čl. 17. st. 1. koja glasi: "Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te savjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora. Također, sud ističe kako nije sporno da se tečaj CHF može mijenjati, kao i da iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bilo jasno da se tečaj neke valute može mijenjati na više ili na niže, ali uzimajući u obzir činjenicu da od strane tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, tužitelj nije bio upozoren na nikakve rizike vezane uz tečaj CHF, niti mu je objašnjeno koji kriteriji i parametri utječu na promjenu tečaja CHF i kako to može utjecati na određivanje njegove (tužiteljeve) kreditne novčane obveze, to ovaj sud smatra da tužitelj nije mogao procijeniti potencijalne, znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF mogla imati za njegove financijske obveze po predmetnom ugovoru o kreditu jer ga kao potrošača tj. slabiju ugovornu stranu banka nije upozorila na takve posljedice ugovaranja valutne klauzule, a što je u suprotnosti s čl. 18. st. 2. ZOO-a, ako se ima u vidu da je banka (tuženik odnosno njegov pravni prednik) financijska institucija u čiju poslovnu djelatnost spada i zaključivanje ugovora o kreditu.

25. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud smatra da su sporne ugovorne odredbe čl. 8.b st. 1. točka b i čl. 8.c st. 2. kojim je otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takve nisu tužitelju bile lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pri tome, vezano uz odredbu čl. 84. ZZP/03 u kojoj je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, sud ističe da zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „…u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“ (tako VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. godine), a što je u predugovornoj fazi i kod zaključenja predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako je prethodno obrazloženo.

26. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula M i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

27. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo.

28. Utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a.

29. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO-a. Stav je ovog suda da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba u tom predmetu je podnesena 4.4.2012. godine), prekinuta zastara na temelju čl. 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na tuženika u pogledu vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dana 14.6.2018. godine, kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 tj. kada je pravomoćno okončan prethodno spomenuti postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. godine). Dakle, na temelju čl. 392. st. 3. ZOO-a, zastarni rok od 5 godina počeo je iznova teći 14.6.2018. godine te istekao 14.6.2023. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 8.11.2022. godine, to proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan. .

30. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem te je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 12.12.2024. godine financijski vještak je izračunom utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12. prosinca 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja / dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.898,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 (u valuti EUR), a koja tabela je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka. Nadalje, vještak je izračunom utvrdio da razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koji su više plaćeni), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12. prosinca 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja / dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi 2.234,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 (u valuti EUR, pozitivni iznosi), a koja tabela je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka. Također, vještak je izračunom utvrdio da negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom isplate predmetnog kredita iznose ukupno -335,92 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike), time da pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 (u valuti EUR, negativni iznosi).

31. Na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 12.12.2024. godine tuženik nije imao prigovora u računskom/matematičkom smislu, dok je tužitelj prigovorio nalazu i mišljenju financijskog vještaka navodeći kako je vještak u nalazu i mišljenju obračunao pogrešan tečaj. Naime, tužitelj ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu, u čl. 1. ugovorena isplata kredita po prodajnom deviznom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Prodajni devizni tečaj tuženika na dan korištenja kredita (2.11.2005.) je iznosio 1,00 CHF = 4,807700 HRK te tužitelj ističe da je financijski vještak u nalazu i mišljenju, pri izračunu uzeo u obzir kupovni devizni tečaj tuženika (iako je u Tabeli 1 napisao da uzima u obzir prodajni devizni tečaj tuženika, na stranici 2 nalaza i mišljenja piše da uzima u obzir kupovni tečaj tuženika) koji je na dan korištenja kredita iznosio 1,00 CHF = 4,655300 HRK. Također tužitelj ističe kako je vještak u nalazu i mišljenju i kod svakog anuiteta obračunao kupovni devizni tečaj tuženika na dan plaćanja umjesto prodajni devizni tečaj tuženika, da se kod prodajnog deviznog tečaja pojavljuju veće razlike u odnosu na kupovni devizni tečaj tuženika pa je iz tog razloga u nalazu i mišljenju izračunat niži iznos preplate u odnosu na stvarno preplaćeni iznos.

32. U svom dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 1.4.2025. godine financijski vještak je, uzimajući u obzir prigovor tužitelja, naveo kako je pri izradi svog osnovnog nalaza i mišljenja od 12.12.2024. godine omaškom, umjesto prodajnog tečaja kreditora, primijenio kupovni tečaj pa je stoga u Tabeli 1a, koja je sastavni dio njegovog dopunskog nalaza i mišljenja od 1.4.2025.godine, dao izračun s ispravljenim tečajevima te utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12. prosinca 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja / dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.897,47 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika, time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1a (u valuti EUR), a koja tabela je sastavni dio dopunskog nalaza i mišljenja vještaka. Nadalje, vještak je utvrdio izračunom da razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koji su više plaćeni), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (12. prosinca 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja / dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi 2.307,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1a (u valuti EUR, pozitivni iznosi), a koja tabela je sastavni dio dopunskog nalaza i mišljenja vještaka. Također, vještak je izračunom utvrdio da negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom isplate predmetnog kredita iznose ukupno -409,85 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike) time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1a (u valuti EUR, negativni iznosi).

33. Tužitelj je prihvatio dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 1.4.2025. u cijelosti, a niti tuženik nije imao prigovora na isti u računskom/matematičkom smislu.

34. Ovaj sud ne prihvaća osnovni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 12.12.2024. godine jer je prilikom izračuna vještak primijenio pogrešan tečaj kreditora odnosno umjesto ugovorenog prodajnog tečaja kreditora (čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu) primijenio je kupovni tečaj kreditora, što je potvrdio i sam vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 1.4.2025. godine navodeći kako je pri izradi svog osnovnog nalaza i mišljenja od 12.12.2024. godine omaškom, umjesto prodajnog tečaja kreditora, primijenio kupovni tečaj.

35. Sud prihvaća dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 1.4.2025. jer je u istom vještak svoj izračun napravio prema ugovorenom prodajnom tečaju kreditora, svjesno, detaljno i objektivno, u skladu sa pravilima financijske struke te sukladno zadatku suda te na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju i to: početni otplatni plan, otplatni plan, promet po predmetnom kreditu te predmetni ugovor o kreditu, a u prilog objektivnosti dopunskog nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 1.4.2025. .

36. Sud ističe kako pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti takve odredbe, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, što u konkretnom predmetu znači da je razliku izvršene preplate bilo moguće izračunati jedino kao razliku između povećanog tečaja švicarskog franka i tečaja koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Tu posebice sud ističe i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojim je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskom ugovoru koji je sastavila banka, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute CHF nego ništetne ugovorne odredbe koje su se primjenjivale za cijelo vrijeme otplate kredita. Radi navedenog, sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike koje je financijski vještak, također, izračunao u svom dopunskom pisanom nalazu i mišljenju, iako iste prihvaća kao računski točne, a što će ovom presudom biti detaljnije obrazloženo vezano uz postavljeni tuženikov prigovor radi prebijanja.

37. Dakle, na temelju dopunskog pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 1.4.2025.godine sud je utvrdio da preplaćeni (više plaćeni) iznos s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF iznosi ukupno 2.307,32 EUR te navedeni iznos predstavlja stečeno bez osnove jer je navedeni iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelju na temelju čl.210. ZOO-a pripada pravo na isplatu iznosa od 2.307,32 EUR, koji iznos sud dosuđuje tužitelju u točki I izreke.

38. Na svaki pojedini utuženi iznos, tužitelju bi pripadala zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta na temelju čl. 214. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten (nesavjestan) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nepoštenim (nesavjesnim) stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koje odredbe je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, u cijelosti informirao potrošača (tužitelja) o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o mogućnosti i razlozima promjene tečaja švicarskog franka te je na temelju takvih nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali.

39. Međutim, kako tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini utuženi iznos od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, to ovaj sud, vodeći računa o čl. 2. st. 1. ZPP-a, u točki I izreke, tužitelju na svaki pojedini dosuđeni iznos, na temelju čl. 277. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 214. ZOO-a, dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog dosuđenog iznosa do isplate, kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom. Pri tome sud ističe kako su svi pojedini dosuđeni mjesečni iznosi i točni datumi tijeka zakonske zatezne kamate na svaki pojedini utuženi iznos utvrđeni u točki I izreke, na temelju dopunskog pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 1.4.2025.godine.

40. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

41. Nadalje, sud utvrđuje da istaknuti prigovor radi prebijanja nije osnovan i to jer ne postoje zakonske pretpostavke iz čl.104 . ZOO-a. Naime, čl.104. st. 1. ZOO-a određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je čl. 104. st. 3. ZOO-a određeno da će pri odlučivanju sud voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju ugovornih strana.

42. Kako je prethodno već obrazloženo, tuženik odnosno njegov pravni prednik je ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovor unio sam, nije pregovarao s tužiteljem o tim ugovornim odredbama niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF te je na temelju takvih nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali, iz čega proizlazi da je tuženik postupao nesavjesno. Dakle, nije tužitelj, postupao nesavjesno niti je kao stranka ugovora odgovoran za ništetnost spornih odredbi već je upravo suprotno tuženik (odnosno njegov pravni prednik), kao kreditor, povrijedio interes i pravo tužitelja, kao potrošača, zaključujući ugovor o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

43. Pri tome sud napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora, tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ostvarivao pravo na povrat u smislu čl.104. st.1. ZOO-a jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s odobravanjem i isplatom kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

44. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos tzv. negativnih razlika tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 210. ZOO-a. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, već je samo plaćao anuitete u nižem iznosu nego je utvrđeno početnim otplatnim planom pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno.

45. Slijedom navedenog, stav je ovog suda da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 368,28 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, istaknuto radi prebijanja, za manje plaćene anuiteta zbog smanjenja početno ugovorene kamatne stope pa je stoga presuđeno kao u točki III izreke ove presude.

46. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

47. Vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe do 06.03.2022. godine je 14.398,11 EUR (ranije 108.482,54 kn), a od 2.4.2021. godine pa nadalje vrijednost predmeta spora je 16.542,81 EUR (ranije124.634,24 kn).

48. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe –100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava 3 podneska od 9.10.2023, 3.1.2025. i 14.4.2025. svaki podnesak po 100 bodova po Tbr 8. toč. 1., pristupa na ročište 16.09.2024. godine - 25 bodova po Tbr. 9. toč. 5. te zastupanja na 2 ročišta - 8.10.2025. i 8.9.2025. godine – svako ročište po 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 625 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 1.250,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 312,50 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 1.562,50 EUR.

49. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,38 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a (ranije 296,71 kn, time da dokaz o uplati prileži na listu 110 spisa) dok tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu obzirom da je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu na temelju čl. 11. st. 1. točka 20 ZSP-a.

50. Tužitelju nije priznat trošak preliminarnog financijskog vještačenja (dostavljenog u prilogu tužbe- list 99-108 spisa) u iznosu od 199,08 EUR (ranije 1.500,00 kn) prema računu na listu 283 spisa jer je to vještačenje izrađeno na zahtjev tužitelja, prije pokretanja ovog parničnog postupka, a tuženik se nije suglasio da se to vještačenje koristi kao dokaz u ovom parničnom postupku te je već u odgovoru na tužbu prigovorio visini tužbenog zahtjeva iz tužbe. Uz navedeno, ističe se kako sud, na temelju čl. 250. i 251. ZPP-a, određuje provođenje dokaza vještačenjem, osobu i zadatak vještaka, kao i da je financijskim vještačenjem koje je u ovom predmetu provedeno po vještaku Zrinku Ručeviću utvrđena preplata s osnove valutne klauzule vezane uz CHF tj. zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 2.307,32 EUR, dok je preliminarnim financijskim vještačenjem utvrđeno da ta preplata iznosi 23.144,00 kn odnosno 3.071,74 EUR, time da tužitelj tužbeni zahtjev u tužbi nije niti postavio sukladno preliminarnom vještačenju jer je tužbenim zahtjevom iz tužbe tražio isplatu iznosa od 24.341,61 kn odnosno 3.230,68 EUR, a ne isplatu iznosa od 23.144,00 kn odnosno 3.071,74 EUR, koliko je utvrđeno preliminarnim financijskim vještačenjem. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da trošak preliminarnog financijskog vještačenja nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a

51. Slijedom navedenog, kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudske pristojbe, što s neophodnim troškom financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 1.901,88 EUR, kao u točki II izreke ove presude.

52. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.901,88 EUR, tekuću od 31.10.2025.godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju, do isplate.

53. Tuženiku, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, ne pripada pravo na parnični trošak.

54. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u obrazloženju preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzijskom tečaju po kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22),

U Zagrebu, 31. listopada 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostave iste. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika