REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5480/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maks Skendžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Maksa Skendžića - odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Jurica Grbić - odvjetnika, dana 31. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 3. (Naknada) Ugovora o kreditu broj: 418-50-3180681 od 08.12.2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Kekez dana 08.12.2005. godine pod poslovnim brojem OU-1094/2005 između tužitelja VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da "3.30% (slovima: tri zarez trideset posto) – od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 761,91 eur sa zateznom kamatom koja teče od 9. prosinca 2005. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 639,81 eur sa zateznom kamatom koja teče od 31. listopada 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem Ugovora o kreditu broj: 418-50-3180681 od 08.12.2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Kekez dana 08.12.2005. godine pod poslovnim brojem OU-1094/2005, tuženik tužitelju isplatio kunsku protuvrijednost iznosa od 36.260,00 švicarskih franaka po srednjem deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je sve obveze iz Ugovora o kreditu tužitelj ispunio uredno te je iste otplatio u cijelosti, da je predmetnim Ugovorom o kreditu predviđeno u čl. 3. kako se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada obrade kredita u iznosu od 3,30% od ukupnog iznosa kredita (naknada za obradu zahtjeva), a koja odredba je ništetna te da je tuženik tužitelju s te osnove prilikom isplate kredita dana 09.12.2005. godine naplatio iznos od 5.740,58 kn/ 761,91 EUR-a, iako tuženik nije imao nikakvih troškova obrade kredita, a trošak solemnizacije kod javnog bilježnika platio je tužitelj sukladno odredbama predmetnog Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pregovarali niti je postojala mogućnost pregovora te tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi, da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega je takva odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Tužitelj navodi da je tuženik naplatio ulaznu naknadu neutemeljenu na bilo kakvom konkretnom trošku radi čega je isti netransparentan trošak. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se navodi da "3.30% (slovima: tri zarez trideset posto) – od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 761,91 eur s zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2005. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a te da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena. Tuženik navodi da smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik navodi da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu, navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik navodi da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, da je tužitelj naknadu platio i na istu nije imao prigovora. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istoga u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Tuženik navodi da predlaže da naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 418-50-3180681 (list 6-10 spisa), potvrdu tuženika od 11. rujna 2024. (list 12 spisa) te izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- da je potvrdom tuženika od 11. rujna 2024. potvrđeno da je VR bio korisnik kredita 418-50-3180681 na iznos od 36.260,00 CHF isplaćenog dana 9. prosinca 2005. te otplaćenog dana 13. rujna 2011., da je prilikom isplate/korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 5.740,58 kn (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista da je naplaćena od iznosa odobrenog kredita,

- iz ugovora o kreditu broj 418-50-3180681 proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 8. prosinca 2005. u iznosu od 36.260,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.) s namjenom za kupnju novih automobila (čl.6.), da je čl. 3. ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Kekez dana 8. prosinca 2005. pod brojem OU-1094/2005 te da je tužiteljica upozorena da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

6. Tužitelj je iskazao da mu je kredit trebao za kupnju automobila za osobne svrhe, da su mu u banci objasnili osnovne stvari - iznos kredita i otplatni plan, a vezano za samu naknadu da se ne može sjetiti jesu li mu glede nje nešto objašnjavali, da pretpostavlja da nešto jesu, ali da je to ionako nešto na što nije mogao utjecati ili pregovarati, da nije mogao pregovarati o odredbama, ono što mu je ponuđeno da je mogao ili potpisati ili ne dobiti kredit. Tužitelj je iskazao da je pročitao osnovne stvari iz ugovora o kreditu tipa iznos kredita, kamatnu stopu ali da nije ekonomist pa da ne zna što svaka riječ u tom ugovoru znači, da je vidio odredbu o naknadi iz čl. 3. , ali da nije mogao na nju utjecati, da je razumio da mora platiti naknadu u visini od 3,3% od iznosa kredita, da zna da mu je uzet novac od kredita, da mu čini da je bio manji kredit za taj iznos, ali da nije znao što ta naknada znači i čemu ona služi, a da ne zna ni danas, da nije tražio pojašnjenja glede te naknade, da su ga čak nagovarali u banci na taj kredit jer je bio povoljniji u odnosu na eur.

6.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

7. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je tužitelj sklopila predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

8.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

8.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Iz sporne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

9.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je bilo onemogućeno pregovarati o naknadi. Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. Vezano za navode tuženika da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kredita, a tužitelj da je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu valja istaknuti da iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelju prilikom sklapanja istog bili uručeni opći akti tuženika ali i da na temelju istih tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

9.2. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti.

9.3. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

9.4. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva.

Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

10. Slijedom navedenog kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba u dijelu nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

10.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

11. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da iz potvrde tuženika od 11. rujna 2024. proizlazi da je tužitelj platio iznos od 5.740,58 kn na ime naknade za obradu kredita dana 9. prosinca 2005. što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 761,91 eur. Konačno, visina tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna.

12. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

13. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

14. S obzirom da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima sud nije posebno razmatrao i cijenio preostalu u spis dostavljenu dokumentaciju jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

15. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

15.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 13. studenog 2024. u iznosu od 150,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 12. lipnja 2025. i dana 14. listopada 2025. u iznosu od po 150,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), što iznosi ukupno 600,00 eur. Tužitelju je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eur te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 639,81 eur.

15.2. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

15.3. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, dana 31. listopada 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 eur

2. tuženik po pun.

3. spis