Poslovni broj: P-130/2020-43
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI
Kralja Tomislava 85a
51 260 Crikvenica
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Crikvenici, u ime Republike Hrvatske, po sucu Sonji Alač kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženih 1. KŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 2. UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j.t.d. Rijeka, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon zaključene javne glavne rasprave održane 15. listopada 2025., dana 31. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 2. svibnja 2019. između tužene KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja i tuženog UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao davatelja uzdržavanja ovjeren kod javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog, pod brojem OV-2095/2019 i proveden u zemljišnim knjigama rješenjem naslovnog suda broj: Z-17274/2019, gubi pravni učinak prema tužiteljici ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje tužiteljičina potraživanja prema tuženoj KŠ, i to:
- u iznosu od 28.121,05 EUR / 211.878,05 HRK zajedno s kamatom u visini kamatne stope koje na devizne štedne uloge po viđenju isplaćuje Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka počev od 26. travnja 1996. do 31. prosinca 2005., a potom sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanim za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
- u iznosu od 2.574,66 EUR / 19.398,75 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanim za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
sve u roku od 15 dana.
II Tuženi MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan je dopustiti tužiteljici ZŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da naprijed navedeno potraživanje iz točke I izreke presude prema tuženoj KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naplati prodajom i namirenjem tužiteljice iz suvlasničkog dijela od ½ dijela u nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište s 237 čhv, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], sve to u roku od 15 dana.
III Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da se odredi da ugovor o dosmrtnom uzdržavanju iz točke I izreke presude gubi pravni učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje tužiteljičina potraživanja prema tuženoj KŠ, i to u iznosu 738,60 EUR / 5.565,00 HRK sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2012. do pa do isplate, u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženima KŠ i UŠ da solidarno naknade tužiteljici ZŠ troškove parničnog postupka u iznosu od 6.736,16 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. listopada 2025. kao dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi od 3. veljače 2020., koju podnosi protiv tuženih KŠ i UŠ, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, tužiteljica ZŠ (u nastavku: tužiteljica) navodi da je na temelju pravomoćne i ovršne presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici, posl. br. P 450/99 od 18. svibnja 2007., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. broj: Gž-4189/09-2 od 30. lipnja 2010. tuženoj KŠ naloženo da ugovornom predniku tužiteljice ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 28.121,05 EUR protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno s kamatom u visini kamatne stope koje na devizne štedne uloge po viđenju isplaćuje Erste& Steiermärkische bank d.d. Rijeka počev od 26. travnja 1996. do 31. prosinca 2005., a potom sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1 . kolovoza 2015. do isplate sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanim za tri postotna poena te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu 19.398,75 HRK. Radi namirenja navedene tražbine temeljem ovršnog prijedloga ugovornog prednika tužiteljice ovaj sud da je izdao rješenje o ovrsi na nekretninama tužene KŠ, broj Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012. kojim je rješenjem predniku tužiteljice kao ovrhovoditelju odmjeren trošak u iznosu od 5.565,00 HRK. Ugovorom o ustupu / cesiji tražbine od 14. listopada 2019. u smislu članka 81. Zakona o obveznim odnosima i članka 32. Ovršnog zakona na tužiteljicu da su prenesene tražbine iz naprijed navedenih ovršnih isprava. Tužena KŠ da je dostavom rješenja o ovrsi naslovnog suda broj Ovr-212/2019 od 31. prosinca 2019. obaviještena o ustupu potraživanja. Jedinu vrjedniju imovinu koju je tužena KŠ u vrijeme donošenja presude Općinskog suda u Crikvenici, broj: V P- 450/99 od 18. svibnja 2007., kao i rješenja o ovrsi istog suda broj Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012. imala da je suvlasnički dio od ½ dijela u nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište s 237 čhv, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Ovrha ovoga suda po rješenju o ovrsi broj Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012. da nije provedena više od 5 godina, a za vrijeme trajanja postupka tužena KŠ da ugovornom predniku tužiteljice ĆŠ nije podmirila ništa od tražbine iz ovršne isprave. 2. svibnja 2019. tužena KŠ da je svom sinu, tuženom UŠ ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju ovjerenom kod Javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog, pod brojem OV-2095/2019 i provedenim u zemljišnim knjigama rješenjem ovoga suda broj: Z-17274/2019 prenijela naprijed navedenu nekretninu uz istodoban upis stvarnog tereta uzdržavanja koji ima sadržaj osobne služnosti plodouživanja, iako je u tom trenutku znala da na taj način oštećuje ugovornog prednika tužiteljice kao svog vjerovnika, a za tuženog UŠ se kao njezinog sina presumira da je također znao za te činjenice. Slijedom navedenog, tužiteljica u smislu odredbi članka od 66. do 71. ZOO podnosi ovu tužbu, te predlaže da sud donese presudu kao u točkama od I do III izreke presude (stopa zateznih kamata precizirana je tijekom postupka, sukladno zakonskim promjenama, a iznosi u HRK izraženi u valuti EUR), a traži od tuženih da joj solidarno naknade parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu od 5. svibnja 2021. tuženi su osporili tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u cijelosti. Ističu da je za pobijanje dužnikovih pravnih radnji potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki: dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika, insolventnost dužnika, postojanje oštećenja vjerovnika, da se pobijanjem omogućuje vjerovnikovo namirenje te da je trećoj osobi (u ovom slučaju tuženom UŠ) bilo poznato ili moglo biti poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima. Ističu da tužiteljica treba dokazati sve činjenice i okolnosti na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev. U pogledu prve pretpostavke, tuženi navode da osporavaju ne samo dospjelost već i postojanje tražbine koju ističe tužiteljica. Navode da tražbina koju tužiteljica temelji na presudi i rješenju Općinskog suda u Crikvenici posl. br. P-450/99 još nije pravomoćno utvrđena. Tužena KŠ da na navedenu presudu ulaže žalbu te nije zaprimila odluku drugostupanjskog tijela po žalbi. Presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-4189/09 koju navodi tužiteljica, nikada da nije bila dostavljena tuženoj KŠ. Tužiteljica i njezin navodni prednik da su pokretali ovršne postupke radi prisilnog namirenja navedene tražbine, no takvi da su postupci pravomoćno obustavljeni budući da odluka kojom je tražbina utvrđena nikada nije stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti. Samim time, takva tražbina za tuženu KŠ da nikada nije ni mogla dospjeti. Sukladno članku 334. ZPP, presuda da ima učinak prema strankama tek od dana kada im je dostavljena. Prema članku 25. Ovršnog zakona, sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Budući da drugostupanjska odluka koju navodi tužiteljica nikada nije dostavljena tuženoj KŠ, ista da nema nikakav pravni učinak za tuženu KŠ, a samim time da nema dospijeća tražbine radi koje tužiteljica podnosi predmetnu tužbu. Kao dokaz da tužena KŠ nikada nije zaprimila navedenu drugostupanjsku odluku, tuženi dostavljaju rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž- 1453/17, rješenje Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-1063/15, rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici Pu P-34/17, rješenje Županijskog suda u Rijeci Gž Ovr-972/17. Navode da se radi o odlukama u kojima navedeni sudovi utvrđuju činjenicu da rješenje Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-Ovr-972/17 nikada nije bilo uredno dostavljeno tuženoj KŠ, što da neupitno proizlazi iz obrazloženja navedenih odluka. Samim time dospjelost tražbine da nije ni mogla nastupiti. Nadalje, tuženi navode da tužiteljica osim paušalnim navodima ničime nije dokazala insolventnost tužene KŠ. Ovrha na drugim sredstvima i predmetima da nije ni pokušana, bar prema saznanjima koja posjeduju tuženi. Osim zakona, sudska praksa da je također pokazala nužnost dokazivanja navedene pretpostavke kako bi tužbenom zahtjevu za pobijanje pravne radnje moglo biti udovoljeno. Budući da tražbina nije dospjela, o drugim pretpostavkama potrebnim za pobijanje pravnih radnji dužnika na štetu vjerovnika nije ni potrebno raspravljati. Tužena KŠ da nema nikakvu obvezu prema tužiteljici, samim time otuđenjem imovine u vlasništvu tužene KŠ da ne može nastati nikakva šteta za tužiteljicu niti pravne radnje mogu biti usmjerene na štetu iste, a tužiteljica nema nikakvo pravo tražiti namirenje iz imovine tužene KŠ. Također, tuženi MŠ da nije imao nikakva saznanja o tražbini tužene KŠ niti je mogao imati takva saznanja prema svemu već navedenome. Pored navedenoga, tuženi ističu i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Tužiteljica pravni interes za vođenjem ovog postupka temelji na sklopljenom Ugovoru o cesiji od 14. listopada 2019., a o kojem da je navodno tužena KŠ obaviještena dostavom rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1212/19 od 13. prosinca 2019. Takva tvrdnja da je u potpunosti netočna budući da tužena KŠ rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-1212/19 nikada nije zaprimila. Što se tiče navedenog ovršnog postupka, tužena KŠ jedino da je zaprimila rješenje o obustavi ovršnog predmeta posl. br. Ovr-1212/19 kojim se ukidaju sve provedene ovršne radnje. U navedenom rješenju da se ne obrazlaže ni radi koje je tražbine ovršni postupak pokrenut, samim time tužena KŠ da ni na koji način nije mogla imati saznanja o eventualnom ustupu takve tražbine. Članak 82. ZOO propisuje obvezu ustupitelja tražbine da o ustupanju obavijesti dužnika. Budući da isto nije učinio, prema dužniku navedeni ugovor o ustupanju tražbine da nema pravnog učinka, samim time tužiteljica da nije ovlaštena za pokretanje predmetnog postupka. Pored navedenoga, ističu da tužena KŠ ima pravo slobodno raspolagati imovinom u svom vlasništvu temeljem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Takvo pravo da predstavlja i temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH. Tuženi navode da je iz svega navedenoga vidljivo kako ne postoji tražbina koju tužiteljica zahtijeva od tužene KŠ, budući da presuda i rješenje P-450/99 nikada nije postala pravomoćna ni ovršna. Nisu se ispunile ni pretpostavke propisane odredbama ZOO nužne za pobijanje dužnikovih pravnih radnji na štetu vjerovnika, sve kako je prethodno detaljno obrazloženo. Slijedom svega navedenoga tuženi predlažu odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, uz naknadu parničnog troška tuženima.
3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica je u podnesku od 11. travnja 2022. navela da pravomoćnost prvostupanjske odluke nastupa danom donošenja drugostupanjske odluke te njezin nastup nije uvjetovan dostavom drugostupanjske odluke parničnim strankama. Danom donošenja presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci, posl. broj Gž-4189/09-2 od 30. lipnja 2010. nastupila je pravomoćnost presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici posl. broj P-450/99 iz koje proizlazi tužiteljičina tražbina i ta okolnost da nikada nije ni bila sporna. To da potvrđuje i činjenica što je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, broj Pu P-34/2017 od 19. rujna 2018. ukinuta samo klauzula ovršnosti presude Općinskog suda u Crikvenici, broj P-450/99, ali ne i klauzula pravomoćnosti. Međutim, tužiteljičina tražbina da nije dospjela pravomoćnošću presude naslovnog suda broj P-450/99 već protekom roka u kojem se tužena KŠ ugovornom predniku tužiteljice ĆŠ obvezala vratiti pozajmicu, a koji je rok protekao 26. travnja 1996. Činjenicu dospijeća tužena KŠ da je i priznala u parničnom postupku naslovnog suda, broj P-450/99 pa da je rasprava glede dospijeća tužiteljičine tražbine u svakom smislu bespredmetna. Ugovorni prednik tužiteljice HŠ da je u ovosudnom predmetu, broj Ovr-178/12, odnosno kasnije u predmetu Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, broj Ovr-1063/15 više od 5 godina bezuspješno vodio postupak ovrhe na 1/2 dijela nekretnine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji je u to vrijeme bio upisan kao suvlasništvo tužene KŠ. Činjenica što je do obustave tog postupka došlo zbog ukidanja klauzule ovršnosti presude broj P-450/99 naslovnog suda, isto da ne osporava činjenicu da je naplata tražbine pokušana i da nije mogla biti uspješno provedena zbog okolnosti koje nisu uvjetovane klauzulom ovršnosti. Tužena KŠ da tijekom više od 25 godina od dospijeća i unatoč svim postupcima koji su protiv nje vođeni nikada nije pokazala namjeru da bi svoje dugovanje uopće podmirila. S obzirom na to da tužiteljičina tražbina zajedno s kamatama iznosi gotovo 1.000.000,00 HRK da je nesporno da bez provođenja ovog postupka ne može s uspjehom namiriti svoju tražbinu jer tužena KŠ nakon otuđenja 1/2 dijela nekretnine u korist tuženog UŠ u vlasništvu nema drugih nekretnina ili druge vrijednije imovine, a niti drugačije tvrdi. U pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije, tužiteljica navodi da prema odredbama iz članka 82. ZOO valjanost ugovora o cesiji nije uvjetovana obavještavanjem dužnika o ustupanju tražbine već da obavještavanje dužnika ima za svrhu njegovu zaštitu da uslijed neznanja o ustupu ne bi bio u obvezi dvostruko plaćati svoju obvezu, kako to proizlazi iz stavka 2. tog članka ZOO, pa da je tuženikov prigovor na okolnost aktivne legitimacije apsolutno neosnovan. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže prihvaćanje njezinog tužbenog zahtjeva u cijelosti.
4. U daljnjem tijeku postupka, u podnesku od 9. svibnja 2022. tuženi su ustrajali kod svojih navoda te dodatno istaknuli da tužiteljica zanemaruje ono što se u pravnoj teoriji naziva formalnom i materijalnom pravomoćnošću, a što je uređeno člankom 333. i 334. ZPP. Naime, sud će biti vezan svojom presudom čim je objavljena, no ona prema strankama ima učinak tek od dana kada im je dostavljena. Navedena odredba da je jasna i nedvosmislena. S obzirom na činjenicu da presuda nije dostavljena tuženoj KŠ, ista da nema nikakav učinak prema njoj. Stoga, s obzirom na to da tražbina nije pravomoćno utvrđena, ista da nije ni mogla dospjeti pa da nije zadovoljen uvjet za primjenu instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Ne samo da nije ostvaren uvjet dospjelosti tražbine, već tuženoj KŠ, a kamoli tuženom UŠ nije niti moglo biti poznato da tužena KŠ predmetnim raspolaganjem nanosi štetu navodnom vjerovniku, odnosno tužiteljici. Navodna tražbina tužiteljice da je sudski osporena pa da je za dospijeće tražbine jedino relevantna tražbina utvrđena odlukom suda, kao i rokovi dospijeća koji se vežu uz tu odluku. Isto tako, tužena KŠ da nije priznala tražbinu, pa posljedično ni njeno dospijeće, jer se inače ni ne bi imao zašto voditi parnični postupak. No, dospijeće obveze i znanje treće osobe da se raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku, nisu jedini uvjeti koje je potrebno dokazati kada se traži pobijanje pravnih radnji dužnika. Također je potrebno dokazati da zbog učinjenog raspolaganja, dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine. S obzirom na to da je tužiteljica aktivna strana, na njoj da je teret dokaza te činjenice, a što tužiteljica propušta učiniti. Navodi tužiteljice kako je njezin ugovorni prednik više od pet godina bezuspješno vodio postupak ovrhe, ni na koji način da ne dokazuju insolventnost tužene KŠ. Ovršni postupci koji su se vodili protiv tužene KŠ da se ne mogu smatrati pokušajem naplate sve s obzirom na to da su isti pravomoćno obustavljeni i to zbog toga što nije niti bilo uvjeta za pokretanjem istih, a što da je vidljivo iz odluka dostavljenih uz odgovor na tužbu. Neovisno o tome, prema saznanjima tužene KŠ ovršni postupak da se nikada nije vodio ni na kojem drugom predmetu i sredstvu ovrhe izuzev ovrhe na nekretnini. Stoga tuženici predlažu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice te obvezati istu na naknadu parničnih troškova ovog postupka tuženicima.
5. Tužiteljica je u podnesku od 6. rujna 2022. navela da je 31. kolovoza 2022. protiv tužene KŠ podnijela zahtjev za izravnu naplatu putem FINA-e radi naplate potraživanja iz presude Općinskog suda u Crikvenici, broj P-450/99-67 od 18. svibnja 2007., međutim naplata da je ostala bezuspješna zbog nedostatka novčanih sredstava. Iz priložene dokumentacije također da proizlazi da tužena KŠ prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu nije bila blokirana, no unatoč tome za namirenje tužiteljice, makar i djelomično, nije bilo novčanih sredstava. Sve navedeno da ukazuje na to da je tužena KŠ očigledno insolventna odnosno da nema apsolutno nikakvih novčanih sredstava ili druge imovine iz koje bi bilo moguće namirenje tužiteljičine tražbine, a što će svakako biti potvrđeno pribavom podataka po službenoj dužnosti o pokretninama i nekretninama u vlasništvu tužene KŠ.
6. Tuženi su na ročištu glavne rasprave od 4. srpnja 2024. naveli da je iz poziva potrošaču od 13. ožujka 2024. vidljivo da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o cesiji HŠ bio u blokadi, a što da znači da je ta cesija učinjena upravo iz navedenog razloga, a što bi značilo da je takva cesija ništetna. Tuženi smatraju da je riječ o prethodnom pitanju za odlučivanje u ovom sporu.
7. Tužiteljica se protivila bilo prilaganju bilo kakvih isprava koje bi trebale služiti kao dokaz u ovoj fazi postupka, a budući da je u ovom predmetu prethodni postupak zaključen. Nadalje, navodi da je u potpunosti nejasno i zakonski neutemeljeno tumačenje tuženika da bi eventualna činjenica da je HŠ u trenutku zaključenja ugovora o cesiji bio u blokadi, utjecala na valjanost ugovora o cesiji.
8. Tuženi su, pored ranije navedenoga, na istome ročištu naveli da je riječ o novoj okolnosti za koju se saznalo upravo prilikom saslušanja svjedoka, pa da se ovaj dokazni prijedlog ukazuje opravdanim. Glede navoda tužitelja da činjenica blokade nema utjecaja na cesiju, upravo suprotno na navedeni način da je HŠ izigrao svoje dužnike, slijedom čega da je cesija ništetna. Uz navedeno, naveli su da je nakon proteka roka od 60 dana FINA počela prebacivati određena novčana sredstva pribavljena ustegom mirovine tužene KŠ na račun tužiteljice, a što da nedvojbeno ukazuje na činjenicu da je ovrha na drugim sredstvima moguća, a što da pak ukazuje na činjenicu da je ovo pobijanje bespredmetno, upravo iz razloga što tužiteljica kada bi išla na ovrhu na nekretnini tuženih, s istom bi bila odbijena, jer je ovrha na nekom drugom sredstvu itekako moguća. Tužena KŠ je navela da joj se od 1. rujna 2022. usteže 1/3 mirovine po zahtjevu za izravnu naplatu koji je podnijela tužiteljica, te je dodatno navela da prima mirovinu u iznosu od 300,00 EUR i da joj se mjesečno usteže 80,00 do 100,00 EUR.
Nadalje, tuženi su na ročištu od 25. studenoga 2024. naveli da su saznanja da je 1. kolovoza 2024. na e-oglasnoj ploči Općinskog suda u Bjelovaru, objavljeno rješenje toga suda koje se navodi dopisu od 1. kolovoza 2024., a kojim je odbijen prijedlog za provedbu jednostavnog postupka stečaja nad imovinom potrošača ĆŠ, iz razloga što isti ima dugovanje koje prelazi iznos od 20.000,00 HRK, pa da nema uvjeta za provedbu jednostavnog postupka, a sve navedeno da se ističe na okolnost da je ugovor o cesiji između tužiteljice i ĆŠ zaključen iz nedopuštenih pobuda, odnosno da je HŠ znao ili mogao znati da kada bi proveo ovrhu nad imovinom tužene KŠ da bi sva novčana sredstva postignuta tom ovrhom bila konzumirana potraživanjima koje vjerovnici ĆŠ imaju prema njemu. Tuženi predlažu sudu da odredi prekid ovog postupka, do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred ovim sudom vodi pod posl. br. P- 1183/2022, iz razloga jer se u navedenom postupku kao prethodno pitanje pojavilo pitanje ništetnosti ugovora o cesiji sklopljenog između tužiteljice i ĆŠ, odnosno podredno da ovaj sud kao prethodno pitanje riješi i pitanje ništetnosti tog ugovora o cesiji.
9. Tužiteljica se protivila svim iznesenim navodima tuženih, a posebice prilaganju bilo kakvih isprava koje bi trebale služiti kao dokaz u ovoj fazi postupka, s obzirom na to da je prethodni postupak zaključen. U odnosu na prijedlog tuženih da se odredi prekid ovoga postupka isti da je u potpunosti neutemeljen.
10. U postupku su provedeni dokazi uvidom u preslike presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici posl. br. P-450/99 od 18. svibnja 2007. (stranice 6-8 spisa), presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4189/09 od 30. lipnja 2010. (stranice 9-12 spisa), rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012. (stranice 13- 15 spisa), rješenja o ovrsi Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Ovr-1212/2019 od 31. prosinca 2019. (stranice 16-19 spisa), ugovora o ustupu / cesiji tražbine od 14. listopada 2019. (stranice 20-22 spisa), izvatka iz zemljišne knjige povijesni prikaz, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranice 23-30 spisa), ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 2. svibnja 2019. s prilozima (stranice 31-36 spisa), rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1453/2017-2 od 20. studenoga 2017. (stranice 58-59 spisa), rješenja Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr- 1063/2015 od 22. studenoga 2018. (stranice 60-61 spisa), klauzulu pravomoćnosti / ovršnosti rješenja – obustava postupka posl. br. Ovr-1063/2015-20 od 6. prosinca 2018. (stranica 62 spisa), rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici posl. br. Pu P-34/2017 od 19. rujna 2018. (stranice 64-66 spisa), rješenja Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž Ovr-972/2017-2 od 4. veljače 2019. (stranice 68-71 spisa), rješenja Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Ovr-1212/2019-7 od 7. srpnja 2020. (stranice 76-77 spisa), potvrde FINA-e od 5. rujna 2022. (stranica 88 spisa) te od 1. srpnja 2022. (stranica 89 spisa). Nadalje, na ročištu održanom 19. ožujka 2024. proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i tužene KŠ (stranice 101-106 spisa), na ročištu održanom 4. srpnja 2024. proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĆŠ (stranice 110-113 spisa), izvršen je uvid u preslike poziva potrošaču na dostavu očitovanja za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača od 13. ožujka 2024. te dr. (stranice 114-115 spisa), a na ročištu održanom 25. studenoga 2024. proveden je dokaz saslušanjem tuženog UŠ (stranice 117-120 spisa), te je izvršen uvid u povijesni izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranice 121-129 spisa). Nadalje, izvršen je uvid u potvrdu Zemljišnoknjižnog odjela Crikvenica od 5. prosinca 2024. (stranica 139 spisa), dopis FINA-e od 10. prosinca 2024. s prilozima – specifikacijama (stranice 140-142 spisa), potvrdu od 10. prosinca 2024. (stranica 143 spisa), potvrde Porezne uprave, PU Rijeka, Ispostava Crikvenica o visini dohotka i primitka od 9. prosinca 2024. (stranice 145-154 spisa), uvjerenje o vlasništvu vozila od 16. prosinca 2024. (stranica 155 spisa), a izvršen je uvid i u revers spisa ovoga suda posl. br. P-1183/2022, te u spise ovoga suda posl. br. Pu P-2596/2019 (ranije P-450/1999), te spise posl. br. Ovr- 1212/2019 i Ovr-376/2023.
Po provedenom dokaznom postupku odlučeno je kao u izreci presude, a iz razloga koji će biti pojašnjeni u nastavku obrazloženja ove odluke.
11. Ovaj sud je na ročištu glavne rasprave od 15. listopada 2025. odbio prijedlog tuženih da se odredi prekid ovoga postupka do pravomoćnog okončanja predmeta koji se kod ovoga suda vodi pod posl. br. P-1183/2022, te je nastavio postupak, primjenom odredbe članka 218. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; u nastavku: ZPP). Naime, navedeni prijedlog je neosnovan, jer za donošenje odluke u ovome predmetu odluka u predmetu ovoga suda posl. br. P-1183/2022, koji se vodi između stranaka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ne predstavlja prethodno pitanje.
12. Tužiteljica ZŠ je u svom iskazu navela da je 2019. od g. ĆŠ preuzela potraživanje koje je on imao prema tuženoj KŠ i sve da je predala svome odvjetniku na daljnje postupanje. Kaže da joj nije poznato što se sve događalo ranije, samo da zna da je g. ĆŠ imao prema KŠ nekakvo potraživanje. Poznato joj je da su pokrenuli ovršni postupak radi naplate tog potraživanja budući da se nisu mogli naplatiti redovnim putem, ali to da sve vodi njezin odvjetnik, koji o tome ima saznanja. Ovršne postupke da su pokretali putem FINA-e i u tim postupcima da se nije uspjelo namiriti odnosno naplatiti to potraživanje. Kaže da ima saznanja da je g. ĆŠ prije nego što je njoj ustupio potraživanje bio u kontaktu s KŠ ili s njezinom kćerkom, možda i sa sinom UŠ. On da nije obavijestio tuženu KŠ da je preuzela potraživanje g. ĆŠ odnosno nije ju obavijestila o ustupu tog potraživanja. Misli da je taj postupak koji je pokrenula putem FINA-e radi naplate ovog potraživanja jedini postupak koji je pokrenula radi prisilne naplate tog potraživanja. Navela je da je na današnjem ročištu prvi puta vidjela tuženu KŠ. Navela je da joj se tužena KŠ nikada nije obratila pa tako ni sa prijedlogom za mirno rješenje spora. Navela je da ima saznanja o tome da se vodi parnični postupak radi proglašenja te ovrhe nedopuštenom. Do prijenosa potraživanja odnosno do ustupa tog potraživanja od strane ĆŠ prema njoj da je došlo zbog toga što i ona ima nekakva potraživanja prema njemu, odnosno imala je. Ovrhu da su pokrenuli jer su vidjeli da je nekretnina temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju prenesena na UŠ, a već ranije je bila prenesena na kćer tužene KŠ. Nema saznanja o tome je li HŠ pokušavao naplatiti svoje potraživanje prema KŠ putem ovršnog postupka prije prijenosa tražbine na nju. Prije sklapanja ugovora o cesiji s ĆŠ nije se ni sa kim konzultirala vezano za osnovanost i zakonitost tražbine koja joj je ustupljena. Nema nikakvih saznanja o tome koju imovinu sve posjeduje tužena KŠ. Nije pokušavala pokrenuti ovrhu na pokretninama tužene KŠ radi naplate svojeg potraživanja.
13. Tužena KŠ, majka tuženog UŠ, je u svom iskazu navela da je g. HŠ protiv nje pokrenuo jedan ovršni postupak radi naplate ovog istog potraživanja. Taj ovršni postupak da je pokrenut još 2012., ali da je ona za njega saznala tek 2017. Te 2017. da je dobila poziv za procjenu nekretnine, a prethodno da nije bila dobila nikakvo rješenje o ovrsi. Taj ovršni postupak da je pravomoćno obustavljen negdje 2017. ili 2018., a obustavljen je iz razloga jer nije bila pravomoćna odluka u predmetu P-450/99 temeljem koje je bio pokrenut ovršni postupak. Potom da je iz nekakvih obiteljskih razloga napravila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa sinom, tuženim UŠ, a radi se u ugovoru od 2. svibnja 2019. Nije smatrala da bi postojao bilo kakav problem oko ičega. Nakon toga da je 2020. dobila rješenje da se obustavlja nekakva ovrha o kojoj nije imala nikakvih saznanja. U tom ovršnom predmetu da je ovrhovoditeljica bila tužiteljica ZŠ. Kaže da nije imala nikakvih saznanja o prijenosu odnosno ugovoru između g. ĆŠ i tužiteljice ZŠ. Za taj ugovor o prijenosu tražbine da je saznala tek 2021., a čini joj se da je taj ugovor o ustupu te tražbine tužiteljice bio prilog jednoj tužbi i tako da je saznala za taj ugovor. Taj ugovor da je bio prilog tužbi koju je tužiteljica podnijela upravo u ovom predmetu i to je njezino prvo saznanje o postojanju tog ugovora o ustupu tražbine. Za svo to vrijeme ona da još uvijek nije dobila IIo presudu iz predmeta P-450/99, i nije imala saznanja o tom dugovanju sve do 2022. Te 2022. da joj je uručena IIo odluka kojom se odlučuje o njezinoj žalbi podnesenoj protiv presude P- 450/99, odnosno tada da je njezinim punomoćnicima uručena odluka Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4189/09 od 30. lipnja 2010. koja prileži na stranicama od 9- 12 spisa. To misli da je bilo negdje po ljeti 2022. kada je njezinim pun. uručena ta odluka IIo suda praktički odluka da je dostavljena njezinim pun. 12 godina nakon donošenja te odluke. I prva ovrha koju je pokrenuo g. ĆŠ i druga koju je pokrenula tužiteljica temeljene su na nepravomoćnoj presudi. Nakon dostave te IIo odluke njezinim punomoćnicima tužiteljica da je pokrenula postupak prisilne naplate tog potraživanja putem FINA oko 1. rujna 2022. Misli da je tužiteljica uspjela napatiti jedan dio tog potraživanja, ali da je ona pokrenula postupak da se utvrdi nedopustivost te ovrhe radi zastare potraživanja. Taj postupak da se vodi kod ovoga suda i u tijeku je. Vlasnica je pokretnina, a nekretnina nema u svom vlasništvu. Kada ju se pita koje pokretnine ima u svom vlasništvu navodi da ne zna kako bi se izjasnila o tome. Tužiteljica da nije ni pokušala pokrenuti ovrhu na njezinim pokretninama. Nije vlasnica vrjednijih pokretnina. Ima u vlasništvu kućni namještaj, neke vrjednije pokretnine u svom vlasništvu nema. Nije vlasnica osobnog vozila, brodice. Ima i ona potraživanja prema trećim osobama po pravomoćnim presudama. ŠŠ da joj je kćer. Na sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sa njezinim sinom UŠ da se odlučila iz obiteljskih razloga, a i isto tako i zdravstvenih, trebala joj je pojačana njega, a treba joj još uvijek. Kada je dobila rješenje o obustavi ovršnih postupaka koje su pokrenuli ĆŠ i tužiteljica protiv nje navela je da nije ništa poduzela. Prva ovrha koju je pokrenuo ĆŠ da je obustavljena 2017. nakon postupka koji je pokrenula radi ukidanja klauzule pravomoćnosti i ovršnosti jer joj presuda nikada nije bila dostavljena. Navela je da je vezano za ovaj drugi ovršni postupak samo dobila rješenje da je obustavljena ovrha koju je bila pokrenula tužiteljica ZŠ. Dakle ta ovrha da je bila pokrenuta, a nije joj bila dostavljena IIo odluka po njezinoj žalbi koju je podnijela u parničnom predmetu P-450/99. Ta IIo odluka da joj je uručena 12 godina nakon njezina donošenja i ona smatra da je nastupila zastara predmetnog potraživanja. Smatra da je tužiteljica kada je napravila cesiju s ĆŠ bila neoprezna jer nije imala pravomoćnu presudu. Prvi puta da vidi tužiteljicu, a nikada se nije obratila ni tužiteljici niti ĆŠ s prijedlogom da bi platila to dugovanje. Ima jednu nekretninu u suvlasništvu. Ta nekretnina da se nalazi na području Grada Zagreba, čini joj se u k. o. [katastarska općina]. Nije joj poznato koja bi bila vrijednost te nekretnine. Nije joj poznato ni u kojem je udjelu suvlasnica te nekretnine. U naravi da se radi o kući i vrtu odnosno dvorištu. Oba ovršna postupka koja su protiv nje bili pokrenuli ĆŠ i tužiteljica da su se vodili isključivo na kući koja se nalazi ovdje u [adresa]. Protiv nje da su bili pokrenuli samo ta dva ovršna postupka na toj nekretnini i nikada da nisu pokrenuli ovrhu ni na bilo kojem drugom predmetu. U periodu od 2010. do 2022. da je bila suvlasnica nekakvih nekretnina na kojima se nikada nije ništa pokrenulo. Misli da je ĆŠ ciljano išao na ovu nekretninu u [adresa]. Ta nekretnina u [adresa], da je atraktivna jer se nalazi u poslovnoj zoni i u susjedstvu te nekretnine je nekretnina koja je 2019. bila vlasništvo Grada Crikvenice. Tada da je Grad raspisao natječaj za prodaju te nekretnine i ĆŠ se čini joj se natjecao za kupnju te nekretnine ili je pregovarao s Gradom Crikvenicom o kupnji te nekretnine. Njezin sin da nije imao nikakvih saznanja o ovom postupku koji se vodio između ĆŠ i nje od 1999. i nije imao saznanja o bilo kojem drugom ovršnom postupku. Kaže da je taj ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa svojim sinom sklopila iz zdravstvenih razloga, a isto tako i iz financijskih, a prvenstveno iz zdravstvenih jer joj je potrebna briga odnosno skrb. U vrijeme sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sa svojim sinom nije imala saznanja o svom dugu prema ĆŠ. Kaže da nisu ni imali sudsku odluku u to vrijeme. Njezin sin MŠ da cijelo vrijeme živi s njom u zajedničkom kućanstvu, a živio je s njom i 1999., dakle cijelo ovo vrijeme od početka vođenja sporova s Puačom njezin sin MŠ da živi s njom, ali nije imao saznanja o postupcima koje je imala.
14. Svjedok HŠ je u svom iskazu naveo da je 1996. tuženoj KŠ pozajmio novac koji mu ona nije vratila. 1999. da je podnio tužbu, 2012. ili 2013. da je ta odluka postala pravomoćna odlukom županijskog suda. Kaže da je bio u kontaktu s tuženom KŠ i njezinom kćeri ŠŠ gdje su one njega molile ako mogu to nekako riješiti jer njemu nije bilo stalo do nekretnine već povrata njegova novca. Kaže da je bio dobio kao zalog neku njihovu drugu nekretninu međutim da nije upisao založno pravo na toj nekretnini, radilo se o stanu u [adresa], ali oni da su u međuvremenu prodali tu nekretninu tako da su ga prevarili. Kaže da je pokušao komunicirati s tuženom KŠ i ŠŠ da pokušaju to riješiti, KŠ da je dolazila u Zagreb, a s njezinom kćeri ŠŠ da se nalazio u par navrata ovdje u [adresa]. U međuvremenu da je ustupio svoje potraživanje ZŠ jer mu je trebao novac, a KŠ i ŠŠ razgovarajući s njim da su ujedno poduzimale radnje, izbrisale zabilježbu njegove presude sa zk izvatka i zbog toga da ZŠ pobija tu pravnu radnju. Njemu da je ŠŠ prilikom tih njihovih susreta u [adresa] rekla da je preuzela to od majke odnosno da će ona voditi unovčenje te nekretnine i namiriti njega. KŠ da je jedanput došla u Zagreb i tamo da su se našli, a sve u smislu dogovora kako bi se nekretnina prodala i namirilo njegovo potraživanje, a iza leđa da su mu radili jer su izbrisali njegovu presudu kojem je utvrđeno njegovo novčano potraživanje odnosno izbrisale su zabilježbu te presude u zk izvatku. Ne zna na koji način. Svi njegovi kontakti s tuženom KŠ i njezinom kćeri ŠŠ da su bili prije nego što je ustupio potraživanje ZŠ. Kaže da je rekao ŠŠ da će ustupiti potraživanje ZŠ. Naveo je i to da postoji jedan veliki teret na toj nekretnini u ogromnom iznosu za koji misli da je fiktivan, a radi se o iznosu od ca 1.060.000,00 DEM tako da nije pokretao ovršni postupak protiv njih. Ne poznaje tuženog UŠ, odnosno ne zna je li ga ikada vidio. U odnosu na prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi sa stranica 13-15 spisa naveo je da je točno da ga je zastupao odvjetnik Miljenko Jekić iz Zagreba i on da je tu njegovu presudu protiv tužene KŠ doveo do županijskog suda, tako da je točno da je pokrenuo ovršni postupak protiv tužene KŠ. Ne zna iz kojeg razloga to sve nije provedeno, ali je u među vremenu brisana zabilježba spora na zk. izvatku. To se dogodilo nakon što je on već bio ustupio potraživanje ZŠ. Tužena KŠ da mu nije ništa uplatila po presudi koju je ishodio protiv nje. Ima saznanja o tome da je ZŠ uspjela prisilno naplatiti potraživanja u mjesečnim iznosima od 50,00 do 60,00 eura iz mirovine tužene KŠ, ali da se to događa u zadnje vrijeme. On da je sklopio taj ugovor o cesiji sa ZŠ jer su mu bila potrebna novčana sredstva, tako da mu je ona isplatila ta novčana sredstva. Ne može se izjasniti na upit kada je bila sklopljena ta cesija. Nije mu poznato je li o tome pisano bila izvještena tužena KŠ. On da je komunicirao sa ŠŠ i njoj da je rekao da će ustupiti to potraživanje jer su mu bila potrebna novčana sredstva. To da joj rekao u njihovim susretima jer su se viđali kad god je dolazio u [adresa] jer je ona tada bila radila u hotelu koji se nalazi na ulazu u [adresa]. Njegov račun da je blokiran, ne može se izjasniti je li mu u vrijeme cesije račun bio blokiran. Njegovi kontakti s obitelji ŠŠ da traju 30 godina točnije 28, da je bio i kod njih u kući, a naveo je da se ne može sjetiti je li tamo zatekao tuženog UŠ, ali da s njim nije kontaktirao. Za njega da zna da živi u [adresa].
15. Tuženi MŠ, sin tužene KŠ, je u svom iskazu naveo da poštuje uvjete iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji je sklopio s majkom, da joj financijski pomaže, i često zbog njezinih zdravstvenih razloga dolazi k njoj, odnosno brine se o majci. Inače da od 1988. živi u [adresa], u [adresa]. Do tada da je živio u [adresa], i to na adresi [adresa] gdje je živio s majkom KŠ, sestrom ŠŠ i nonom FŠ. Upravo da je on inzistirao na sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju s majkom, a taj ugovor da su sklopili jer su se zaredale financijske poteškoće njegove majke koja nije uspjela ostvariti pravo na mirovinu, jednostavno nije uspjela pokrivati zdravstvene troškove te osnovne potrepštine, režije. Budući da su joj pregledi koje je trebala obaviti preko HZZO-a zakazani za godinu dana i duže, to da je on financirao i njezine preglede kod privatnika, koje je platio, a plaćao je gospođu koja je majci dolazila u ispomoć, koja joj je kuhala, peglala, budući da je majka imala poteškoće i nije smjela dizati ništa više od 2 kg. Budući da je do tada bio vlasnik ½ kuće odnosno suvlasničkog udjela od ½ te kuće on da je sve htio objediniti na taj način. Za tužiteljicu i za HŠ da je čuo 2021. i to nakon što su zaprimili tužbu u ovome predmetu. Nema nikakvih saznanja ni o kakvim posebnim odnosima njegove majke i ĆŠ, o tome da mu majka nije nikada govorila i on da o tome nije nikada ništa čuo. Njegova majka prema njegovim saznanjima nije vlasnica ni osobnih vozila niti nekretnina. Primarna stvar koju su trebali riješiti su imovinski problemi između njegove majke KŠ i njezina prijašnjeg supruga LŠ, te da su upravo stekli ½ predmetne nekretnine kroz dugotrajne sudske postupke koji su se vodili između njegove majke i LŠ, s čime su bili najviše preokupirani. Njegova majka KŠ da od 2012. živi na adresi [adresa], a on da je u [adresa] od 1998. i kada dolazi u Republiku Hrvatsku da dolazi na adresu [adresa]. Mama da inače živi u stanu na I. katu te kuće u [adresa], i kada dođe iz Italije da dolazi upravo u taj stan i tako da je to od 2012. od kako se njegova majka tamo preselila. Nije nikada živio s majkom na toj adresi [adresa], ali jako često dolazi upravo na tu adresu zbog zdravstvenih razloga svoje majke, s kojom je u odličnim odnosima.
16. U ovome postupku tužiteljica tvrdi da prema tuženoj KŠ ima dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 28.121,05 EUR u protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju HNB, uvećano za kamate u visini kamatne stope koje na devizne štedne uloge po viđenju isplaćuje banka od 26. travnja 1996. pa nadalje, te u iznosu od 19.398,75 HRK na ime troškova parničnog postupka, a sve temeljem pravomoćne i ovršne presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici posl. br. P-450/99 od 18. svibnja 2007., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž- 4189/09-2 od 30. lipnja 2010., donesenima u postupku koji se vodio između ugovornog prednika tužiteljice ĆŠ, kao tužitelja, te tužene KŠ, kao tužene, te ovršnog troška u iznosu od 5.565,00 HRK, koji je odmjeren ugovornom predniku tužiteljice u predmetu ovoga suda posl. br. Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012., te tvrdi da su navedene tražbine ugovorom o ustupu / cesiji tražbine od 14. listopada 2019. prenesene na tužiteljicu.
17. Spisu prileže i presuda i rješenje Općinskog suda u Crikvenici posl. br. P-450/99 od 18. svibnja 2007. (stranice 6-8 spisa), koji su potvrđeni presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4189/09-2 od 30. lipnja 2010. (stranice 9-12 spisa), a kojom presudom je odbijena žalba tužene KŠ, i potvrđena navedena presuda prvostupanjskog suda kojom je naloženo navedenoj tuženoj da tužitelju ĆŠ s osnova ugovora o zajmu isplati iznos od 28.121,05 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s kamatom u visini kamatne stope koje na devizne štedne uloge građana po viđenju isplaćuje Riadria banka d.d. Rijeka, počev od 26. travnja 1996. do isplate, te naknadi parnični trošak u iznosu od 19.398,75 kuna, u roku od 15 dana.
Nije sporno da su tužiteljica kao cesionar, i HŠ, kao cedent, 14. listopada 2019. sklopili ugovor o ustupu / cesiji tražbine ĆŠ prema tuženoj KŠ, temeljem gore navedenih presude i rješenja o ovrsi, koji ugovor prileži na stranicama od 20 do 22 spisa, uvidom u koji je utvrđeno da su na istome potpisi stranaka ovjereni kod javnog bilježnika Marije Kustić u [adresa] pod brojem OV- 8387/2019 od 14. listopada 2019.
Tuženi osporavaju da bi ranije navedena presuda ovoga suda posl. br. P-450/99 od 18. svibnja 2007. stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti, osporavaju postojanje i dospjelost navedene tražbine, te ističu da je tužena KŠ protiv gore navedene presude prvostupanjskog suda podnijela žalbu, da odluku o toj žalbi nije dobila, a osporavaju i da bi ugovor o cesiji bio valjan te ističu da je isti ništetan, i sklopljen samo iz razloga da se oštete vjerovnici ĆŠ.
Pored navedenoga, tuženi, a u pogledu tražbine prema tuženoj KŠ, na koju se poziva tužiteljica, ističu i to da je pred FINA-om u tijeku postupak izravne naplate navedene tražbine, temeljem te presude i ugovora o ustupu tražbine, da se tuženoj KŠ ustežu određeni iznosi s njezine mirovine, te time ističu i to da je dio tog potraživanja tužiteljice, u odnosu na koje se provodi prisilna, izravna naplata, podmiren tužiteljici.
Za istaknuti je da je uvidom u predmet ovoga suda posl. br. Pu P-2596/2019 (ranije P-450/1999) utvrđeno da je drugostupanjska odluka - presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4189/09-2 od 30. lipnja 2010. dostavljena tuženoj KŠ, po punomoćniku 8. travnja 2022. te je presuda posl. br. P-450/99 od 18. svibnja 2007., pravomoćna 30. lipnja 2010. odnosno danom donošenja drugostupanjske odluke, a postala je i ovršna protekom roka za dobrovoljno ispunjenje tuženoj KŠ, odnosno 25. travnja 2022.
Uvidom u gore navedeni predmet ovoga suda utvrđeno je da je i ranije bila izdana potvrda ovršnosti navedene presude, koja je ukinuta, te je izvršena dostava drugostupanjske odluke tuženoj KŠ, po punomoćniku, 8. travnja 2022.
18. Nije sporno da je tužena KŠ, u svojstvu primateljice uzdržavanja, s tuženim UŠ, svojim sinom, u svojstvu davatelja uzdržavanja, sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 2. svibnja 2019., koji je ovjeren 2. svibnja 2019. kod javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog pod brojem OV-2095/2019, a koji prileži na stranicama 31-33 spisa, predmetom kojega je nekretnina ½ kuće u [adresa], koja je izgrađena na k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 237 čhv, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška].
Uvidom u povijesni izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji prileži na stranicama od 23-30 spisa utvrđeno je da je gore navedeni ugovor proveden u zemljišnim knjigama ovoga suda Zemljišnoknjižni odjel Crikvenica, pod brojem Z- 17274/2019, temeljem prijedloga zaprimljenog 11. prosinca 2019., te da je istim prenesen suvlasnički udio od 1/2 nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 237 čhv k. o. [katastarska općina], koji je bio upisan na tuženoj KŠ, koja je prema stanju u vrijeme sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, bila upisana u navedenom suvlasničkom udjelu (stranice 34-35 spisa).
Tužiteljica tvrdi da je gore navedeni ugovor sklopljen s isključivim ciljem da tužena KŠ pokuša izbjeći naplatu potraživanja kojeg tužiteljica ima prema navedenoj tuženoj, po osnovi ranije navedene pravomoćne i ovršne presude, i rješenja o ovrsi, donesenih u odnosu na ugovornog prednika tužiteljice, radi čega da su ispunjeni uvjeti za pobijanje navedenoga ugovora, kao pravne radnje tužene KŠ, kao dužnika tužiteljice.
19. Odredbom članka 66. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; u nastavku: ZOO/2018.) propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Odredbom stavka 2. cit. članka je propisano da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.
Prema odredbi članka 67. stavak 1. ZOO/2018. naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Prema stavku 2. cit. članka ako je treća osoba dužnikov krvni srodnik u ravnoj liniji, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.
Dakle, s obzirom na to da je ranije navedena presuda ovoga suda posl. br. P- 450/99 od 18. svibnja 2007. pravomoćna 30. lipnja 2010., da je istom naloženo tuženoj KŠ da ĆŠ, ugovornom predniku tužiteljice, a tužitelju u navedenom predmetu, s osnova ugovora o zajmu isplati iznos od 28.121,05 EUR u protuvrijednosti kuna, sa kamatom od 26. travnja 1996. do isplate, to je navedeno potraživanje dospjelo za isplatu.
Naime, navedenu pozajmicu tužena KŠ, je trebala vratiti ĆŠ do 25. travnja 1996., a dug je dospio 26. travnja 1996., što je i utvrđeno pravomoćnom presudom u sporu koji je vođen između ugovornog prednika tužiteljice i tužene KŠ. U pogledu parničnog troška dosuđenog navedenom presudom od 18. svibnja 2007., odluka je pravomoćna 30. lipnja 2010.
Stoga tražbina i u pogledu parničnog troška u iznosu od 19.398,75 HRK, što u sada važećoj valuti EUR iznosi 2.574,66 EUR, temeljem sudske odluke odnosno presude, koja je pravomoćna 30. lipnja 2010., a ovršna 2022., postoji i postojala je i u vrijeme raspolaganja tužene KŠ, tuženom UŠ.
Stoga su neosnovani navodi tuženih da navedeno potraživanje ne postoji, da gore navedena presuda nije pravomoćna, odnosno da navedeno potraživanje nije dospjelo, s time da je presuda postala ovršna 25. travnja 2022.
Kako se potraživanje tužiteljice, u iznosu od 5.565,00 kuna, odnosi na trošak odmjeren njezinom ugovornom predniku ĆŠ rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave ovoga suda posl. br. Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012., koje prileži na stranicama 13-15 spisa, u ovršnom postupku koji je vođen između ĆŠ kao ovrhovoditelja i tužene KŠ kao ovršenika, radi naplate tražbine, po ovršnoj ispravi - presudi ovoga suda posl. br. P-450/99 od 18. svibnja 2007., potvrđenoj presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4189/09-2 od 30. lipnja 2010., a navedeni ovršni postupak je obustavljen rješenjem Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-1063/2015 od 22. studenoga 2018. koje prileži na stranicama 60–61 spisa, koje je pravomoćno 6. prosinca 2018. kako to proizlazi iz potvrde pravomoćnosti sa stranice 62 spisa, jer je bila ukinuta potvrda ovršnosti te presude, rješenjem posl. br. Pu P- 34/2017 od 19. rujna 2018. (stranice 64-66 spisa) to ova tražbina ugovornog prednika tužiteljice ĆŠ, prema tuženoj KŠ, ne postoji jer su navedenim rješenjem ukinute i sve ovršne radnje, jer je bila ukinuta potvrda ovršnosti isprave temeljem koje je određena ovrha.
Kako ne postoji gore navedena tražbina u odnosu na tuženu KŠ s osnova ovršnog troška u iznosu od 5.565,00 kuna s kamatama tekućim od 28. ožujka 2012., jer je rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave posl. br. Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012. ukinuto, obustavom navedenog ovršnog postupka, to ne postoji ni tražbina tužiteljice prema tuženoj KŠ u navedenom iznosu od 5.565,00 HRK odnosno 738,60 EUR.
Dakle, iz svega gore navedenoga proizlazi tražbina po pravomoćnoj presudi, u iznosu od 28.121,05 EUR s kamatama od 26. travnja 1996., te parnični trošak u iznosu od 2.574,66 EUR / 19.398,75 kuna, sa zateznim kamatama od 18. svibnja 2007. kao dana donošenja presude ovoga suda posl. br. P-450/99 od 18. svibnja 2007, primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., i 131/20.), te je dakle, ta tražbina dospjela, a pravomoćna je 30. lipnja 2010., s time da je postala ovršna 25. travnja 2022.
Kako iz postupka proizlazi, i to iz ugovora o ustupu /cesiji tražbine od 14. listopada 2019., kao i iz iskaza tužiteljice i svjedoka ĆŠ, da su gore navedene tražbine ĆŠ, prenesene na tužiteljicu navedenim ugovorom od 14. listopada 2019., primjenom odredbe članka 80. i 81. stavak 1. ZOO, to tužiteljica ima navedenu dospjelu novčanu tražbinu prema tuženoj KŠ.
Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Naime, prema odredbi članka 82. ZOO, valjanost ugovora o cesiji nije uvjetovana obavještavanjem dužnika o ustupanju tražbine već takvo obavještavanje dužnika ima za svrhu njegovu zaštitu da uslijed neznanja o ustupu ne bi bio u obvezi dvostruko plaćati svoju obvezu, kako to proizlazi iz odredbe stavka 2. tog članka ZOO. Naime, činjenica da dužnik nije bio obaviješten o ustupu te tražbine, ne utječe na valjanost ugovora o ustupu.
Neosnovani su navodi tuženih da bi navedeni ugovor o ustupu /cesiji tražbine bio ništetan, jer je sklopljen samo iz razloga kako bi se oštetili vjerovnici ĆŠ. Ovo iz razloga jer bi se, u tom slučaju, samo vjerovnici ĆŠ, mogli pozivati na ništetnost tog ugovora, a ne i tuženi, koji prema njemu nemaju nikakvo potraživanje pa za to nemaju pravni interes. Neovisno o navedenom, isto ne bi ni proizlazilo iz postupka, jer iz iskaza tužiteljice i svjedoka ĆŠ proizlazi da je taj ugovor sklopljen jer je tužiteljica prema njemu imala tražbinu pa je njezino legitimno pravo pokušati naplatiti tu istu tražbinu. Stoga tuženi, u smislu odredbe članka 7. i 8. ZPP nisu dokazali ove svoje tvrdnje.
Iz postupka proizlazi da tužena KŠ, osim nekretnine koju je prenijela na tuženog UŠ, ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, nema druge vrijednije imovine.
Naime, iz potvrda o visini dohotka i primitaka za tuženu KŠ za razdoblje od 2020. do 2024., sa stranica 145-154 spisa proizlazi da u 2020. njezin dohodak od veljače do prosinca, od nesamostalnog rada iznosi 18.181,21 HRK, te da je primila 300,00 HRK s osnova socijalne potpore. Nadalje, 2021. taj dohodak iznosi 20.295,62 HRK, a dohodak od kapitala 175,00 HRK, a s osnova socijalne potpore isplaćeno joj je 500,00 HRK. Tijekom 2022. dohodak od nesamostalnog rata joj je iznosio 21.558,34 HRK, a socijalne potpore 500,00 HRK. Tijekom 2023. dohodak od nesamostalnog rada iznosio joj je 3.311,78 EUR, a socijalne potpore 100,00 EUR, a tijekom 2024. do listopada, dohodak od nesamostalnog rada iznosio joj je 3.085,06 EUR.
Tužiteljica je podnijela protiv tužene zahtjev za izravnu naplatu putem FINA-e, te iz podataka dostavljenih od strane FINA-e proizlazi kako slijedi:
Iz potvrde o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje zbog nedostatka novčanih sredstava FINA-e od 5. rujna 2022. sa stranice 88 spisa, vezano za osnovu P-450/99-67-IZ.NA, tužiteljice kao ovrhovoditelja i tužene KŠ kao ovršenika, proizlazi da nema novčanih sredstava, te da je osnova evidentirana u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje.
Nadalje, uz dopis FINA-e od 10. prosinca 2024. dostavljene su specifikacije izvršenja osnove za plaćanje P-450/99-67-IZ.NA. (stranice 140-142 spisa), iz kojih proizlazi da je naplaćen trošak u iznosu od 265,43 EUR, te trošak u iznosu od 1.770,55 EUR, od ukupnog troška od 2.574,66 EUR.
Nadalje, prema navedenoj potvrdi, nisu naplaćeni glavnica 28.121,05 EUR i kamate.
Gore navedena osnova za plaćanje, evidentirana je u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje na 1. mjestu, te je dakle od podnošenja tog zahtjeva FINA-i 31. kolovoza 2022. do 10. prosinca 2024. naplaćen samo dio troška.
Iz iskaza tužene KŠ proizlazi da nije vlasnica vrjednijih pokretnina, kao ni osobnog vozila ili brodice.
Iz uvjerenja o vlasništvu vozila od 16. prosinca 2024. sa stranice 155 spisa proizlazi da na navedeni dan tužena KŠ nije evidentirana kao vlasnik vozila.
Iz potvrde Zemljišnoknjižnog odjela Crikvenica od 5. prosinca 2024. sa stranice 139 spisa proizlazi da tužena KŠ nije upisana kao vlasnik odnosno suvlasnik nekretnina na području nadležnosti navedenoga zemljišnoknjižnog odjela.
Stoga, kako postoji tražbina tužiteljice prema tuženoj KŠ kao dužniku koja je dospjela za isplatu, koja nije podmirena, a tužena KŠ je ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, koji je sklopila kao primatelj uzdržavanja sa sinom UŠ kao davateljem uzdržavanja, poduzela pravnu radnju na štetu ugovornog prednika tužiteljice ĆŠ, odnosno tužiteljice kao vjerovnika, pa zbog nje nema dovoljno sredstava za ispunjene tražbine tužiteljice, što je vidljivo iz činjenice da više nije upisana kao vlasnica ili suvlasnica nekretnina, koje je imala u svom vlasništvu, da nije vlasnica vrjednijih pokretnina, a pravomoćna presuda kao osnova za plaćanje je zavedena u očevidniku u redoslijedu naplate od 2022., od kada nije naplaćena tražbina tužiteljice, to je ista u smislu odredbe članka 67. stavak 2. ZOO poduzela pravnu radnju na štetu tužiteljice odnosno njezina ugovornog prednika kao vjerovnika, zbog koje tužena KŠ nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužiteljice.
S obzirom na to da je MŠ, kao treća osoba, sin tužene, dakle krvni srodnik u ravnoj liniji, to se primjenom odredbe članka 67. stavak 2. ZOO smatra da mu je bilo poznato da njegova majka, tužena KŠ kao dužnik poduzetim radnjama nanosi štetu vjerovniku.
Kako tuženi nisu dokazali suprotno, a na tuženom UŠ bi primjenom gore cit. odredbe bio teret dokaza tvrdnji da mu isto nije bilo poznato, to u smislu odredbe članka 7. i 8. ZPP isto nije dokazao.
Odredbom članka 69. stavak 1. ZOO propisano je da se pravna radnja pobija tužbom, koja se (stavak 2. cit. članka) podnosi protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija. Odredbom članka 70. stavak 1. ZOO propisano je da pravna radnja gubi pravni učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Nadalje, odredbom članka 71. ZOO propisano je da se tužba za pobijanje može podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavak 1. ZOO.
Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 3. veljače 2020., a ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je sklopljen od strane tuženih 2. svibnja 2019., to je tužba podnesena unutar roka od jedne godine od poduzimanja radnje iz članka 71. ZOO.
Stoga je primjenom gore cit. odredbi, tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, u dijelu opisanom u točki I i II izreke presude, jer ugovor o dosmrtnom uzdržavanju opisan u točki I izreke presude, gubi pravni učinak prema tužiteljici u dijelu koji je potreban za namirenje tražbine tužiteljice prema tuženoj KŠ, i to u iznosu od 28.121,05 EUR zajedno s kamatom, te u iznosu od 2.574,66 EUR što predstavlja protuvrijednost iznosa od 19.398,75 HRK u sada važećoj valuti EUR, sa zateznim kamatama, kako je to opisano u točki I izreke presude.
Kako ne postoji tražbina tužiteljice prema tuženoj KŠ u iznosu od 5.565,00 HRK, odnosno u sada važećoj valuti EUR u iznosu od 738,60 EUR, sa zateznim kamatama od 28. ožujka 2012., koja se odnosi na trošak ovršnog postupka koji je bio određen rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave u predmetu ovoga suda posl. br. Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012., to je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice opisan u točki III izreke presude kao neosnovan.
Stoga je odlučeno kao u točkama od I do III izreke presude.
U postupku sud nije posebno cijenio sadržaj ostale dokumentacije iz spisa u koju je izvršio uvid tijekom postupka jer se radi o dokumentaciji koja nije od utjecaja na odluku o osnovanosti tuženog zahtjeva.
20. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka iz točke IV izreke presude temelji se na odredbama članka 154. stavak 5. i 161. stavak 3. ZPP, a u svezi sa odredbom članka 155. ZPP, primjenom kojih odredbi je odlučeno da tuženi solidarno nadoknade tužiteljici troškove postupka, jer tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica potražuje parnični trošak za radnje svojeg punomoćnika - odvjetnika prema troškovniku predanom na ročištu od 15. listopada 2025., a sud je istoj sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.; u nastavku: Tarifa) priznao parnični trošak, i to za radnje kako slijedi: za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7/1.), obrazloženih podnesaka od 11. travnja 2022. i od 6. rujna 2022. u pojedinačnim iznosima od 500,00 EUR za podnesak (Tbr. 8/1.) što za 2 podneska ukupno iznosi 1.000,00 EUR, te za zastupanje na ročištima od 25. travnja 2022., od 26. rujna 2022., od 19. ožujka 2024., od 4. srpnja 2024., od 25. studenoga 2024., od 31. ožujka 2025. i od 15. listopada 2025. u pojedinačnim iznosima od 500,00 EUR za ročište (Tbr. 9/1.), što za 7 ročišta ukupno iznosi 3.500,00 EUR, a sveukupno iznosi 5.000,00 EUR, i uvećano za PDV 25% koji je obračunat u iznosu od 1.250,00 EUR, daje iznos od 6.250,00 EUR. Uz navedeno, tužiteljici je priznat trošak sudskih pristojbi za tužbu i ovu presudu u ukupnom iznosu od 486,16 EUR. Stoga je tužiteljici priznat parnični trošak u sveukupnom iznosu od 6.736,16 EUR. Tužiteljici nije priznat preostali zatraženi parnični trošak, jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice. Tužiteljici je priznata i zatezna kamata na dosuđeni trošak postupka i to od donošenja ove presude pa do isplate, pozivom na odredbu članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.), dok je visina stope zakonske zatezne kamate, određena primjenom odredbe članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).
U Crikvenici 31. listopada 2025.
S u d a c:
Sonja Alač
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
- pun. tužiteljice
- pun. tuženih
