Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-795/2019-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja VG (nom. V) Kneževića iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku VG, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. listopada 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja RG, odvjetničkog vježbenika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 31. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 63000117473/2006. sklopljenog dana 22.05.2006. god. između tužitelja ŠG i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Antuna Novačića pod brojem OV- 2925/2006 dana 26.05.2006. god., a koja
u čl. 2. glasi:
„CHF...u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“;
u čl. 3. toč. 2. glasi:
„...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 4:“...obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, toč. 5.: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; u čl. 4. glasi:
„Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promijenjiva i vezana uz određenu valutu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“.
II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.289,31 eura (tritisućedvjestoosamdeset- deveteuratridesetjedancent) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Odbija se preostali tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, koji glasi:
„Utvrđuju se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 63000117473/2006. sklopljenog dana 22.05.2006. god. između tužitelja ŠG i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Antuna Novačića pod brojem OV-
2925/2006 dana 26.05.2006. god., a koja
u čl. 11. glasi:
“Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).;
a u čl. 15. glasi:
“Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.
IV. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.915,45 eura (dvijetisućedevetstopetnaesteuračetrdesetpetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 31. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 30. svibnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 19.727,27 kuna / 2.618,26 eura sa zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. pa do isplate, koju obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek, kao Bankom dana 22.05.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000117473/2006. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Antuna Novačića iz Orahovice pod brojem OV- 2925/2006 dana 26.05.2006., prema kojem mu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, te je ugovoren rok otplate od 10 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn početno ugovoreni anuiteti (236,32 CHF) povećali naspram početnog plana otplate. Pored iznosa glavnice od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sukladno čl. 3. i 4. Ugovora je bio dužan platiti tuženici i redovnu kamatu koja nije izrijekom ugovorena kao promijenjiva , no tijekom postojanja obveze po Ugovoru se mijenjala u skladu s Odlukama teženice, a na dan skapanja Ugovora je iznosila 4,30% godišnje. Dana 05.02.2016. predmetni kredit je Aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule za CHF u valutnu klauzulu u EUR pri čemu je tuženik utvrdio preplatu po istom kreditu u iznosu od 14.253,67 kn zaključno s 30.09.2015., pa zaključno s tom datumom potražuje i razliku ostatka preplaćenog iznosa od ukupno uplaćenih 156.549,87 kn (20.512,09 EUR x tečaj 7,632078 kn na dan 30.09.2015.) naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do tog datuma po prvotnom otplatnom planu – ukupno 26.231,52 CHF po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan isplate kredita, što iznosi 122.568,93 kn, pa zahtijeva razliku od 19.727,27 kn (156.549,87 – 122.568,93 – 14.253,67 =19.727,27 kn). Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. kojom su potvrđena stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. i utvrđeno da su banke, među njima i Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (pravna prednica tuženice i pravna sljednica Slavonske banke d.d.) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika krredita na način da su potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promijenjivu kamatnu stopu, o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijrme sklapanja ugovora, te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika krredita, zbog čega su takve odredbe ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom broj Rev 2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je zauzeo stav kako zastarni rok od 5 godina u kokjem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14.06.2014. i zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačko suda Republike Hrvatskje broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena u točki I. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. kojom je utvrđeno kako su tužene banke, između ostalih i Addiko bank d.d. (ranije Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženice i pravni sljednik Slavonske banke d.d.) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time Banke postupale protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te ZOO-a. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS- a utvrđene ništetnost ugovorne odredbe o promijenjivosti kamatne stope u sklasu s jednostranom odlukom Banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. do 31.12.2008. kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. – 31.12.2008. to je i tuženica sukladno čl. 323. ZOO-a dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, u vezi s čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO-a. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), čl. 6. st. 3. zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/16) i Direktivu vijeća EZ 93/13 EEZ od 05.04.1993. . Prigovor zastare smatra neosnovanim, kao i nedostatka pravnog interesa, napomnjući da prihvaćanjem konverzije nije došlo do izvansudske nagodbe, niti je ista konačno riješenje svih otvorenih pitanja između njega i tuženice, odnosno da konverzija nije povrat sve preplate i po osnovi jednostrano povećane kamate i po osnovi povećanog tečaja. Napominje i da je tuženica sklopila Aneks Ugovora o kreditu ne radi konačnog rješavanja svih otvorenih pitanja i restitucije potrošača, već radi obligatorne zakonske obveze koju je tuženica osporavala smatrajući je protuustavnom, kako to sama navodi u Aneksu Ugovora na strani 4., zadnji odlomak čl. 12.
1.2. Nakon provedene dopune nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u odnosu na kondemnatorni dio koji glasi kao pod II. izreke.
2. U odgovoru na tužbu od dana 15. srpnja 2019. i tijekom postupka, tužena osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare, prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor nedostatka pravnog interesa, navodeći da je tužitelj sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran i time je tužitelj ostvario potraživanje koje zahtijeva u ovom postupku, te nedostatak specifičnog pravnog interesa za traženje utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer smatra da tužitelj time neće ostvariti nikakvu korist i ako sud utvrdi ništetnost tih odredbi. Kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. – ZID ZPK/15.) pa je kondemnatorni zahtjev u potpunosti konzumiran prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu, jer je taj iznos tuženica prilikom izračuna konverzije uzela u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos umanjila obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Navodi da iz specifikacija uplata proizlazi da nije samo tužitelj obavljao uplate. Smatra da je na tužitelju teret dokaza o ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Predlaže da se prilikom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja iskaže i iznos koji je tuženoj nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Nakon provedenog dopunskog vještačenja, ističe prigovore pravne prirode, napominje da su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Smatra da bi na Ugovor o kreditu trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i predlaže dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope i da se u obzir uzmu manje plaćeni iznosi, odnosno da se iskažu negativne razlike kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog i kamatna stopa manja od početno ugovorene. Protivi se preinaci tužbe nakon dopune financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i ističe prigovor zastare na preinačeni iznos.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006. (list 6.-13. spisa), otplatni plan (list 14.-18., 47.-48., 76.-77.), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-63000117473/2006 (list 19.-22.), Izračun konverzije (list 23. i 70.-73), obavijest o promjeni kamatne stope (list 41.-44.), obavijest o provedenoj konverziji (list 45. -46. i 74.-75.), Specifikacija uplata (list 49. -52. i 78.- 81.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting d.o.o. Osijek (list 87. -95.) i dopunu vještačenja od 23.04.2025. (list 179. -205.), pročitao nalaz i mišljenje, te dopunu nalaza i mišljenja vještaka.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2., čl. 3.t.2., čl. 4., čl. 11. i čl. 15. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 63000117473/2006. sklopljenog dana 22.05.2006., kojom se otplata kredita veže uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
5. Među strankama nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednica tužene Slavonska banka d.d. Oisijek, kao kreditor dana 22.05.2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006. radi izgradnje kuće, kojim je tužena odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom,
- da je Ugovor o namjenskom kreditu ovjerio javni bilježnik Antun Novačić iz
Orahovice dana 26.05.2006. pod brojem OV-2925/2006.;
- da se tužitelj obvezao tuženoj platiti redovnu kamatu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30% godišnje;
- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja;
- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, a počev od 01.07.2006.;
- da se kamate obračunavavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja;
- da je kamatna stopa promijenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 2., čl. 3.t.2. i čl. 4.);
- da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru;
- da je rok otplate kredita 10 godina;
- da ako nakon sklapanja Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus) (čl. 11. Ugovora);
- da potpisom Ugovora tužitelj u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune (članak 15. st. 2. Ugovora);
- da su tužitelj i tužena dana 05.02.2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-63000117473/2006. kojim je kredit konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK („Narodne novine“ broj 102/15.);
- da su stranke Aneksom utvrdile da preplata na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 14.253,67 HRK;
- da na dan 30.09.2015. stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 1.471,34 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a;
6. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 5140030250-63000117473/2006. od 22.05.2006. i Aneksa Ugovora o kreditu od dana 05.02.2016.
7. Među strankama je sporno:
- ima li tužitelj aktivnu legitimaciju obzirom na izvršene uplate;
- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000117473/2006. od dana 22.05.2006. koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu (dio odredbe čl. 2., čl. 3.t.2., čl. 4.) ništetne;
- jesu li ništetne odredba čl. 11. i dio odredbe čl. 15. Ugovora;
- pripada li tužitelju pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, s obzirom na sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu dana 05.02.2016.;
- visina zahtjeva;
- je li nastupila zastara potraživanja.
8. Pregledom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita (list 6.- 13. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 2., čl. 3.t.2., čl. 4.). Također, da je člankom 11. ugovoreno ako nakon sklapanja Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ikli ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus) i člankom 15. st. 2. da potpisom Ugovora tužitelj u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.
8.1. Iz Specifikacija uplata (list 49. -52. spisa) proizlazi da je na ime predmetne partije kredita uplate anuiteta vršio tužitelj, dok je SG uplatila anuitete dana 17.06.2014., 16.01.2015., 16.02.2015., 17.04.2015., 25.11.2015. i 29.12.2015.
9. U smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan i to u odnosu na deklaratorni dio zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2., čl. 3.t.2. i čl. 4. Ugovora, te u cijelosti osnovan u odnosu na restituciju po dijelu odredbe čl. 2., čl. 3.t.2. i čl. 4. Ugovora o kreditu, dok je u preostalom dijelu zahtjev za utvrđenjem ništetnosti čl. 11. i dijela čl. 15. Ugovora neosnovan.
10. Prigovor nedostatka pravnog interesa nije osnovan. Naime, iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja, a što u ovom predmetu nije slučaj. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ŽG protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. S obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda). Naime, do sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača, jer Aneksom uz Ugovor o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu, tužitelj nije odrekao svojih prava, koja mu pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je dao i mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odrekao svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Aneksu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.
11. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Naime, tužitelj je bio sudionik u predmetnom obveznom odnosu prema tuženoj, te je sve uplate na ime predmetnog kredita tužena kao Banka pristala primiti i iste je knjižila na predmetnu partiju kredita kao uplate tužitelja, a što je vidljivo iz Specifikacija uplata (list 49.-52. spisa), pa prema tome samim time priznaje aktivnu legitimaciju tužitelja. Tužena nije dostavila dokaz o tome da je vraćala uplate SG koja je uplatila par anuiteta tijekom kreditnog razdoblja u ime i za račun tužitelja, već je dakle takve uplate knjižila kao uplate tužitelja po predmetnoj partiji kredita, pa je stoga upravo tužitelj sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, aktivno legitimiran potraživati isplatu svih preplaćenih iznosa iz ništetnih ugovornih odredbi.
12. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima.
12.1. Dakle u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. povodom kolektivne tužbe, odlučeno je o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta. Stoga pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku, obvezuje sud u ovom parničnom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača, nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
12.2. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
12.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)
– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12.4. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.5. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
12.6. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
12.7. Kako je predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
13.2. Ovdje treba napomenuti da s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.
13.1. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 125/2011., 111/2012., 68/2013., 110/2015., 40/2019., 34/2022., 114/2022., 18/2023., 130/2023., 136/2024.) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako se pri tome na strani društva preuzimatelja nađu obveze iz dvostranoobveznih ugovora koje do trenutka pripajanja nijedna strana nije potpuno ispunila, a koje su međusobno nespojive ili čije bi ispunjenje bilo za društvo preuzimatelja posebno nepravično, njihov se opseg pravično određuje, uzimajući u obzir ugovorna prava svih strana.
13.2. I Vrhovni sud je u činjenično i pravno podudarnim predmetima broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.
14. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
14.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije niti pokušala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
14.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.
15. Stoga je i ovaj sud utvrdio da je dio odredbe čl. 2., čl. 3.t.2. i čl. 4. Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
15.1. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.
15.2. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.
16. Kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao pravni interes i za utvrđenjem ništenim ugovorne odredbe članka 11. koja glasi: “Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).; te članka 15. u dijelu koji glasi: “Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“, a koje ugovone odredbe nisu obuhvaćene presudom u kolektivnom sporu, to je sud ovaj dio zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan pod III. izreke.
17. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 30. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.
17.1. Pored navedenog, tražbina tužitelja ne bi zastarjela ni da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora (s obzirom na to da u tome sporu nije sudjelovala Slavonska banka d.d.), jer bi tada zastarni rok tekao tek od pravomoćnog utvrđenja ništavosti u ovom sporu, dakle od donošenja ove odluke.
18. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje, te dopuna istog, po stalnom sudskom vještaku financijske struke DV consulting d.o.o. Osijek, čiji je zadatak bio utvrditi je li tužitelj i u kojem iznosu obeštećen konverzijom, je li konverzija provedena i matematički točna sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; ZID ZPK), izračun preplate po osnovi jednostrano povećane kamatne stope, te po osnovi jednostrano povećanog tečaja za CHF u odnosu na HRK u razdoblju od isplate kredita do konverzije 30.09.2015., izračun ukupne zatezne kamate do 30.09.2015. po obje osnove, je li priznata preplata tužitelju prilikom provođenja konverzije i u kojem iznosu, je li ista uračunata u preostalu otplatu kredita ili isplaćena tužitelju, kada je tužitelj vršio uplate svakog pojedinog anuiteta. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka (list 205. spisa) proizlazi da razlika nastala jednostranom Odlukom o promijeni visine kamatne stope 877,29 eura, a tečajna razlika 2.985,26 eura, ukupno 3.862,55 eura. Zatezna kamata od dana plaćanja do 30.09.2015. na sve izračunate razlike iznosi 1.279,73 eura, sveukupno 5.142,28 eura. Preplata priznata u konverziji iznosi 1.852,52 eura, a dana 30.09.2015. je preostala glavnica 1.471,34 eura, a rok vraćanja kredita je 30.06.2016.. Izračunata zatezna kamata iznosi 1.279,28 eura do 30.09.2015. a priznata preplata 1.852,52 eura, pa zaključuje da je preplatom zatvorena zatezna kamata obračunata do 30.09.2015. u cijelosti. Razlika u visini od 573,24 eura (1.852,52-1.279,28) je plaćen dio izračunate razlike u ukupnom iznosu od 3.862,55 eura, pa je preostala neplaćena glavnica 3.289,31 eura sa zateznom kamatom od 1.10.2015.
18.1. Sud je odbio kao neosnovan prijedlog tuženice da se pri dopuni nalaza i mišljenja primijeni kamatna stopa koja bi se primjenjivala na kunski kredit, jer za takvo supstituiranje ugovorne odredbe nedostaje ugovorna volja stranaka i zakonska osnova, pa je stoga primijenjena kamatna stopa koja je primjenjivana na konkretni ugovor o kreditu.
18.2. Sud je odbio prijedlog tuženice da se pri vještačenju i dopuni vještačenja iskažu tzv. negativne razlike nastale kada je tečaj CHF bio ispod početno ugovorenog, odnosno kamatna stopa manja od početno ugovorene. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).
19. Vještak nije pristupio na ročište za glavnu raspravu održano dana 20. listopada 2025. na koje je pozvan se očitovati na primjedbe tuženice na dopunu nalaza, s tim da na isto ročište nije pristupio nitko niti za uredno pozvanu tuženicu. Međutim, vještak se na primjedbe tuženice očitovao u podnesku od dana 17. listopada 2025. u kojem u cijelosti ostaje kod dopune nalaza i mišljenja, te u odnosu na primjedbe tuženice da vještak ne razlikuje preplatu iz aneksa ugovora, od preplate iz ugovora o kreitu, navodi da je potpuno svjestan razlike koja je izračunata i to po osnovu jednostrane odluke o promjeni visine kamatne stope kao i razlike nastale primjenom valutne klauzule, te je potpuno jasno da se radi o dva kvalitativno različita načina računjanja, a u dopuni je sukladno nalogu suda prikazana razlika nastala po gore navedenim osnovama (razlika kamata + tečajna razlika), obračunata je zakonska zatezna kamata, te je prikazana preplata priznata u postupku provođenja Konverzije. Također navodi da se pregledom izračuna na listovima za npr. 2006. i 2007. godinu jasno vidi da su negativne razlike prikazane sa predznakom minus (kao manje plaćeni iznosi) a što je vidljivo u zbirnoj tablici na listu 10. (list 188. spisa), pa su u nalazu prikazane i negativne razlike.
19.1. Nakon dopune nalaza i mišljenja, te očitovanja vještaka na primjedbe tuženice, sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, dok je tužena ustrajala na svojoj tvrdnji da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer da ne postoji pravna osnova tužiteljeva zahtjeva na povrat stečenog bez osnove, budući je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome Dodatak u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i da su svi preplaćeni iznosi obuhvaćeni konverzijom. Ovdje treba napomenuti da je vještak u dopuni nalaza negdje naveo da zatezna kamata od dana plaćanja do 30.09.2015. na sve izračunate razlike iznosi 1.279,73 eura, a negdje da iznosi 1.279,28 eura, međutim prilikom konačnog uređenja tužbenog zahtjeva za isplatu tužitelj je uzeo u obzir iznos od 1.279,28 eura.
20. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, preinačio tužbu podneskom od dana 13. svibnja 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kojom sada zahtijeva na ime preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznos od 3.289,31 eura sa zateznim kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, koji tužbeni zahtjev glasi kao pod II. izreke. Ovaj iznos tužena nije priznala tužitelju prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime isti nije obeštećen u cijelosti.
20.1. Iznos od 3.289,31 eura se sastoji od preplate razlike kamata do konverzije od 877,29 eura, te preplate razlike tečaja do konverzije 2.985,26 eura, ukupno 3.862,55 eura, zatim iznosa zatezne kamate od dana plaćanja do 30.09.2015. na sve izračunate razlike od 1.279,28 eura, a sveukupno 5.142,28 eura, te preplate priznate u konverziji od 1.852,52 eura, izračunate zatezne kamate od 1.279,28 eura do 30.09.2015., te priznate preplate od 1.852,52 eura (1.852,52 – 1.279,28=573,24), odnosno razlike u visini od 573,24 eura je plaćen dio izračunate razlike u ukupnom iznosu od 3.862,55 eura (3.862,55 -573,24), pa preostaje neplaćena glavnica od 3.289,31 eura sa zateznom kamatom od 1.10.2015.
21. Kako se podneskom od dana 20. svibnja 2025. tuženica protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 20. listopada 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.
20.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi na ime isplate zahtijevao iznos od 19.727,27 kn / 2.618,26 eura i zadržao pravo konačno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog vještačenja, a taj iznos je konačno i postavio tužbenim zahtjevom nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećavši zahtjev na 3.289,31 eura. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.
22. Prigovor tužene da je nastupila zastara na preinačeni dio zahtjeva s obzirom da je za računanje zastare, odlučan dan kada je tužba preinačena, a ne dan podnošenja tužbe, nije osnovan.
22.1. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).
23. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
23.1. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
23.2. Također, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
24. Slijedom navedenog, sud je na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, tužitelju dosudio iznos od 3.289,31 eura sa zateznim kamatama od provedene konverzije 01.10.2015. pa do isplate, kako je navedeno pod II. izreke, po stopi zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima,
25. Naime, uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
25.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.
25.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
25.3. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
25.4. U konkretnom slučaju, sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF, niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti.
26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I.-III. izreke.
27 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
27.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.915,45 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 24.07.2019., 11.12.2019., 24.09.2024., 23.01.2025. i 13.05.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te podneska od 17.10.2019. i 2.09.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 11.10.2019., 13.03.2025. i 20.10.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 500,00 eura (Tbr. 46.), te plaćenog predujma za vještačenje od 15.10.2019. u iznosu od 265,45 eura i za dopunu vještačenja od 1.09.2025. od 150,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
U Osijeku, 31. listopada 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
