REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4782/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 31. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3208216809 od 8. siječnja 2007. zaključenog između tužitelja ČR, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba članka 18./ OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3208216809 od 8. siječnja 2007. zaključenog između tužitelja ČR, kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju ČR iznos od 221,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 165,34 EUR od 11. siječnja 2007. do isplate,

- 56,55 EUR od 28. prosinca 2012. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita zaključio je s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3208216809 od 8. siječnja 2007., kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.164,67 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Člankom 2. predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta odredba kojom je ugovorena naknada u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te mu je ista i naplaćena, odnosno naknada za obradu zahtjeva. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti je kako bi mogao dobiti traženi kredit te mu je na ime iste tuženik naplatio iznos od 165,34 EUR. Nadalje, navodi da je člankom 18. predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute CHF, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno, jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, pa je dana 27. prosinca 2012. predmetni kredit prijevremeno otplatio, za što mu je naplaćena naknada u iznosu od 56,55 EUR. Tužitelj navodi i da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te je ugovaranjem istog došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ovo stoga što je tim člankom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i kojima je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, uz plaćanje tzv. izlazne naknade, nepoštene, a slijedom toga i ništetne. Naime, sporne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade umetnute su u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem tih odredbi, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, već mu je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", tako da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, odnosno nije mu prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je naplaćena te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita – potrošača. Nadalje, navodi da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, jer takva odredba predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a u smislu čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, pa stoga nema ni štete na strani banke, slijedom čega je i ta odredba ništetna. Slijedom navedenog, predložio je da sud utvrdi ništetnim obje navedene ugovorne odredbe i naloži tuženiku da tužitelju vrati iznose naplaćenih naknada sa zateznim kamatama tekućim od dana njihove naplate do isplate, odnosno ukupno iznos od 221,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 165,34 EUR od 11. siječnja 2007. do isplate te na iznos od 56,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2012. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a prigovorio je i naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.549,11 EUR, jer se potražuje isplata u iznosu od 221,89 EUR, koliko smatra da bi trebala iznositi vrijednost predmeta spora. Istaknuo je i da tužitelj nije dokazao status potrošača, odnosno da se sredstvima kredita koristio u potrošačke svrhe, te je osporio da bi se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, jer su iste jasne, razumljive i lako uočljive, zbog čega nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Ustvrdio je i da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, pa je on mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe jer mu je bio poznat i iznos, odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita pak, propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom predmetnog ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Nadalje, ista je pokrivala operativne troškove rada djelatnika banke i sl., zatim materijalne troškove, troškove trećih strana, npr. trošak poštarine, te povezane regulatorne troškove, a tužitelj je upoznat i s točnim iznosom koji je morao podmiriti na ime te naknade. Sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetne odredbe prouzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredbe mogle smatrati nepoštenima. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača, za valjanost istih odredbi potrebno je da potrošač može shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz tih odredbi proizlazi, a što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja predmetnih odredbi. Tuženik je ustvrdio i da odredbe o izlaznoj naknadi te naknadi za obradu kredita ne uzrokuju takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom, a istaknuo je i prigovor zastare jer su naknade naplaćene 2007. i 2012., pa bi se na zahtjev tužitelja trebao primijeniti petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja koji je protekao do podnošenja tužbe. Osporio je i tijek zateznih kamata, jer smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate tekuće od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Tijekom postupka je učinio nespornim visinu naplaćenih naknada i datume naplate istih. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis tuženika od 11. kolovoza 2023., Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 7103463169 od 8. siječnja 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu javnog bilježnika, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 8. siječnja 2007. sklopljen između stranaka Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 18.164,67 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 2. istog ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, te da je čl. 18. istog ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

6. Nije sporno, a isto proizlazi i iz dopisa tuženika od 11. kolovoza 2023., niti da je tužitelju prilikom isplate kredita, dana 10. siječnja 2007., naplaćena naknada u iznosu od 1.245,74 kn, odnosno u važećoj valuti iznos od 165,34 EUR, odnosno dana 27. prosinca 2012., prilikom prijevremene otplate kredita, naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 426,04 kn, odnosno 56,55 EUR, dok je sporno jesu li sporne ugovorne odredba nepoštene i kao takve ništetne te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenih iznosa naplaćenih na ime tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela, kao i tijek zateznih kamata, jer tuženik osporava da bi bio nepošteni stjecatelj.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, a isti je realizirao u autokući gdje je kupio vozilo, te ga je dočekao unaprijed pripremljen, odnosno ispunjen obrazac ugovora, tako da nije bilo pregovora o niti o jednoj ugovornoj odredbi. Glede spornih odredbi o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nije mu bilo ništa objašnjeno za koje troškove i u koju svrhu se te naknade naplaćuju i zašto se i u kojoj visini naplaćuju, a odredbe o istima je vidio tek kada je čitao Ugovor prije potpisivanja, dok prilikom dogovaranja kredita o tome ništa nije bilo rečeno.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nisu spomenute sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i da iste, u smislu vrste i visine naknade, nisu uopće bila određene. Utvrđeno je i da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornima, te da tužitelju nije niti usmeno prilikom dogovaranja kredita objašnjeno na koje troškove se sporne naknade odnose i u kojoj visini naplaćuju.

9. Nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnim ugovornim odredbama.

10. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

11. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

12. Sporne ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako su navedene odredbe naizgled jasne i razumljive, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nisu uopće jasna u dijelu visine tih naknada, jer je navedeno samo da se plaćaju u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, i to u slučaju prijevremene otplate kredita, onom koja će u tom trenutku vrijediti. Nadalje, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, obje naknade odnose, a niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknada u relativno visokom iznosu od nespornih 165,34 EUR i 56,55 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak i da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik nije dokazao da korespondiraju s naplaćenim iznosom. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

13. Nadalje, tuženik nije dokazao niti da bi naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita odgovarala troškovima izvršene usluge, odnosno šteti koju je eventualno pretrpio prijevremenom otplatom, o kojoj šteti govori odredba čl. 1024. st. 3. ZOO, niti je dokazao da bi ta šteta bila predvidiva i da ju je opravdano mogao unaprijed regulirati tom ugovornom odredbama, a sve i da je, i u tom slučaju bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer tužitelj nije unaprijed bio upoznat s istom, u ugovoru nije određeno na koje troškove i štetu se naknada odnosi, niti je određena njena visina, odnosno, radi se o neodređenoj obvezi. Stoga i ova sporna odredba Ugovora, imajući u vidu, osim načina ugovaranja, i visinu naplaćene naknade, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate i te naknade i upoznati tužitelja s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Imajući u vidu izneseno, sukladno čl. 87. ZZP/03, obje sporne ugovorne odredbe su nepoštene i kao takve ništetne, s tim da njihova ništetnost ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući da on može opstati bez tih odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I i III izreke.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnih iznosa naknada do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj tek u ovom postupku zatražio da sud sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrdi ništetnim, pa njegovo potraživanje usmjereno na isplatu nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat naplaćenih iznosa naknada ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva.

15. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 221,89 EUR, odnosno iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 165,34 EUR, te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 56,55 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada su tužitelju iste naplaćene tj. prvog sljedećeg dana (11. siječnja 2007. i 28. prosinca 2012.), do dana isplate, kako je to i zatraženo. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje predmetnih iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se iste odnose i da su zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o tim odredbama, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njima, te odredbe ništetne.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa). Glede naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu od 1.549,11 EUR, za istaknuti je da iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa glavnice od ukupno 221,89 EUR, postavio i tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnim odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje navedeni ukupni iznos, radi se zapravo o deklaratornim preambulima zahtjeva za isplatu, koji zahtjevi se ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavljaju glavni zahtjev, stoga neovisno što je sud dobio prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora, to nije od značaja, jer je sukladno navedenom pravnom shvaćanju, izraženom i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.), u konkretnom slučaju, kao što je to već navedeno, mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 221,89 EUR te nije niti bilo potrebno prigovarati naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

17. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podneska od 22.siječnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 10. ožujka 2025. i 21. listopada 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x25 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 56,25 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

18. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 307,79 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 31. listopada 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika