Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-487/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Željku Zrni, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno u Osijeku, protiv tuženika H- Abduco, Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 13667298928, zastupani po punomoćniku Ivi Vukoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 31. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-2931/2021 od 30. studenog 2022. godine koja je određena temeljem ovršne isprave- Zadužnice izdane od I ovršenika LN ovjerene od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem OV-26643/10 na ½ dijela nekretnine u suvlasništvu tužiteljice EN koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Osijeku, zemljišnoknjižni odjel Osijek, katastarska općina [katastarska općina], zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška], katastarska čestica [katastarska čestica] u naravi KUĆA BR. 33 I DVOR. SISAČKA ULICA ukupne površine 234 m2.

Nalaže se tuženiku H-ABDUCO d.o.o., OIB 13667298928, Zagreb, Radnička 41 da tužiteljici EN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi prouzročeni trošak parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“.

II. Nalaže se tužiteljici EN da tuženiku H-Abduco, Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 13667298928 plati trošak parničnog postupka u iznosu od 5.657,25 EUR (pettisućašestopedesetsedameuraidvadesetpetcenti), u roku 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako se pred ovim sudom vodi predmet broj Ovr- 2931/2021, na temelju ovršne isprave-zadužnice izdane od I. ovršenika LN, ovjerene od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem OV-26643/10 i to po prijedlogu za ovrhu tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužiteljice kao ovršenice radi naplate novčane tražbine u iznosu od 100.183,11 eura uvećano za zatezne kamate u iznosu od 119.853,45 eura i ostale troškove u iznosu od 98,10 eura, kao i troškova ovršnog postupka ovrhom na ½ dijela nekretnine u suvlasništvu II. ovršenice EN koja je upisana u zemljišne knjige ovog suda, zemljišnoknjižni odjel Osijek, katastarska općina [katastarska općina], zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška], katastarska čestica [katastarska čestica] u naravi kuća br. 33 i dvor. [adresa] ukupne površine 234 m2. Protiv Rješenja o ovrsi Ovr-2931/2021 tužiteljica kao ovršenik je u otvorenom roku podnijela žalbu iz zakonskog razloga predviđenog člankom 50. stavkom 1. točkom 7. Ovršnog zakona, odnosno iz razloga što ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu protiv ovršenika. Županijski sud u Bjelovaru je 27. veljače 2023. donio rješenje broj Gž Ovr- 49/2023-2 kojim je odbijena kao neosnovana žalba ovršenice, te se potvrđuje prvostupanjsko rješenje o ovrsi, ali izvan žalbenih razloga zbog kojih ovršenicu valja uputiti na pokretanje parničnog postupka. Sukladno takvoj odluci drugostupanjskog suda, Općinski sud u Osijeku je 25. travnja 2023. donio zaključak broj Ovr-2931/2021- 31, kojim je uputio ovršenicu da u roku od 15 dana od dana dostave istog pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, iz žalbenog razloga iz članka 50. stavka Odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona određeno je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Prvenstveno ističe kako ovršenica EN nije potpisala predmetnu zadužnicu ovjerenu od strane javnog bilježnika Mirjane Borić broj OV-26643/10 od 20. listopada 2010., te kako ovrhovoditelj ne posjeduje ovršnu ispravu u odnosu na istu. Prvostupanjski sud u točki 14. obrazloženja rješenja o ovrsi navodi kako je ovrhovoditelj sada tuženik na predmetnoj nekretnini stekao založno pravo prije nego je II. ovršenica stekla i u zemljišnoj knjizi upisala pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, shodno čemu ovrhovoditelj može zatražiti ovrhu izravno i protiv II. ovršenice kao novog suvlasnika nekretnine. Unatoč navedenom, u potpunosti je zanemarena činjenica kako je predmetna nekretnina bračna stečevina odnosno kako je ista stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i koja se imala smatrati zajedničkom imovinom bračnih drugova. II. ovršenica EN bila je u vanbračnoj zajednici sa I. ovršenikom LN od 1979. godine, te je u istoj 27. kolovoza 1980. rođeno dijete HN. Nadalje, iz uvjerenja o prebivalištu proizlazi da su isti od 1988. godine imali zajedničko prebivalište na adresi [adresa], iako na istoj adresi zajedno žive od 1985. godine. Obzirom na navedeno, nedvojbeno da su I. ovršenik i II. ovršenica bili u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena. I. ovršenik LN je nekretninu koja je predmet ovrhe stekao temeljem Ugovora o davanju i uređenju zemljišta od 21.1.1984., te je na predmetnoj katastarskoj čestici izgrađena obiteljska kuća. Dakle, nedvojbeno je da je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja vanbračne zajednice i da je ista građena zajedničkim sredstvima. U navedenu svrhu i II. ovršenica je podizala kredite kojima je sudjelovala u izgradnji, uz ostale doprinose u snošenju troškova izgradnje. Obzirom da je I. ovršenik jedini potpisao predmetnu zadužnicu odnosno samostalno opteretio zajedničku imovinu, nedvojbeno je kako je raspolagao zajedničkom imovinom protivno kogentnoj normi iz gore citiranog članka što ima za posljedicu ništavost tog pravnog posla. Naime, predmetnom odredbom je izričito navedeno da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Uzimajući u obzir činjenicu kako se radi o nekretnini koja je stečena u braku i uzimajući u obzir vrijeme stjecanja, te je kao takva shodno tadašnjem zakonu koji je uređivao predmetnu problematiku ista se smatra zajedničkom imovinom. Navedeno zaključci su potvrđeni i odlukama Ustavnog suda U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008. Činjenicu da tužiteljica nije u trenutku upisa založnog prava bila upisana u zemljišne knjige kao vlasnica bi trebalo procjenjivati zasebno odnosno u svakom pojedinačnom slučaju, dakle trebalo bi utvrditi savjesnost tužiteljice. Ovdje je važno istaknuti kako je tužiteljica pokrenula parnični postupak radi utvrđenja suvlasništva (postojala je inicijativa na njenoj strani), iako je ista nedvojbeno uzimajući u obzir sve navedeno bila vlasnica polovice predmetne nekretnine obzirom da se radilo o zajedničkoj imovini koja je stečena za vrijeme trajanja vanbračne zajednice. Navedeno je potvrđeno presudom ovog suda broj P- 192/11 temeljem koje je ista i uknjižena kao vlasnik suvlasničkog dijela (te je isto postalo i vidljivo trećim osobama). U konačnici smatramo kako je ovdje bitno za istaknuti kako II. ovršenica nije znala za raspolaganja svog supruga, te osobito nije dala suglasnost za raspolaganje nekretninom, te shodno tome eventualno upisano prisilno založno pravo nije se moglo odnositi i na njen suvlasnički dio. Naime ne može jednostrani posao jednog bračnog druga utjecati na imovinu drugog bračnog druga ako isti nije dao suglasnost, niti je uopće znao za sklapanje predmetnog pravnog posla.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava sve navode iz predmetne tužbe kao neosnovane i usmjerene isključivo na opstruiranje i odugovlačenje postupka namirenja tuženikovog zakonitog i osnovanog potraživanja prema tužiteljici u ovrsi na nekretnini koja se pod brojem Ovr-2931/2021 vodi pred naslovnim sudom, te predlaže da naslovni sud odbije predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica u točki 5/.tužbe navodi kako je u konkretnom slučaju, odnosno inicijalnom zasnivanju založnog prava i vođenju pobijane ovrhe, zanemarena činjenica kako je predmetna nekretnina bračna stečevina odnosno kako je ista stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i koja se ima smatrati zajedničkom imovinom bračnih drugova. U vezi s navedenim, tuženik prvenstveno ističe kako tužiteljica nije dokazala da predmetna nekretnina nad kojom se vodi pobijana ovrha uopće predstavlja bračnu stečevinu, odnosno u konkretnom slučaju zajedničku imovinu. Naime, sukladno članku 293. Zakona o braku i porodičnim odnosima na koju se tužiteljica poziva u tužbi, određeno je kako se imovina stečena radom žene i muškarca u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra njihovom zajedničkom imovinom. U konkretnom slučaju tužiteljica ničim nije potkrijepila niti dokazala da je ista na bilo koji način svojim radom, odnosno svojim sredstvima doprinijela stjecanju predmetne nekretnine i izgradnji iste, odnosno nije dokazano da je nekretnina stečena zajedničkim radom žene i muškarca u vanbračnoj zajednici. Iz tužbi priloženog Ugovora o davanju i uređenju zemljišta i Građevinske dozvole vidljivo je da su isti izdavani tužiteljičinom vanbračnom suprugu LN te ni tim dokumentima, a ni naknadno nije nigdje vidljiv doprinos tužiteljice u stjecanju i izgradnji nekretnine. Slijedom navedenog, u predmetnoj stvari ne može se izvesti zaključak da bi tužiteljica svojim novcem, osobnim radom, a niti na drugi način sudjelovala u stjecanju/ili izgradnji kuće tuženika, a sama činjenica da su stranke navodno živjele u zajedničkom domaćinstvu ne može se smatrati da su imali zajednička sredstva koja su ulagali kao svoju zajedničku imovinu u kuću. Posljedično tome, a s obzirom da nije ispunjen osnovni uvjet da bi se predmetna imovina uopće mogla smatrati bračnom stečevinom odnosno zajedničkom imovinom, razvidno je da je predmetni tužbeni zahtjev iz navedenih razloga neosnovan i treba biti odbijen. Nadalje, a neovisno o navedenom u prethodnoj točki ovog odgovora na tužbu, tuženik ističe kako u konkretnom slučaju okolnost postojanja ili nepostojanja bračne stečevine/zajedničke imovine uopće nije relevantna niti je od ikakvog utjecaja na tuženikovo pravo na pokretanje i vođenje pobijane ovrhe. Naime, predmetna ovrha pokrenuta je od strane tuženika kao ovrhovoditelja temeljem ovršne isprave-Zadužnice izdane od strane LN, ovjerene kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem OV-26643/10 od 20.10.2010., a koja je izdana radi osiguranja naplate tražbine koja proizlazi iz Ugovora o limitu za izdavanje garancija broj: 1001- 59400017/2009. Također, na predmetnoj nekretnini je inicijalno zasnovano prisilno založno pravo koje je bilo uknjiženo temeljem rješenja o osiguranju naslovnog suda Ovr-71/2022-2 od 17.1.2011., a koje je prisilno osiguranje bilo određeno upravo na temelju navedene ovršne isprave odnosno predmetne Zadužnice. Sve navedene okolnosti nesporno proizlaze iz pobijanog ovršnog postupka Ovr-2931/21, te je isto razvidno kako iz podnesenog prijedloga za ovrhu tako i iz naknadno donesenog Rješenja o ovrsi u odnosu na tužiteljicu od 30.11.2022. Iz gore navedenog je, dakle, nesporno kako inicijalno založno pravo na predmetnoj nekretnini nije bilo uknjiženo kao dobrovoljno (ugovorno) založno pravo, već je u konkretnom slučaju riječ o prisilnom založnom pravu uknjiženom temeljem tuženikove tražbine koja proizlazi iz Zadužnice na predmetnoj nekretnini kao naknadno pronađenoj imovini. Tužiteljica, koja u vrijeme određivanja predmetnog osiguranja uknjižbom prisilnog založnog prava nije bila uknjižena kao suvlasnica nekretnine, nije isticala prigovor nedopustivosti navedenog osiguranja niti je na bilo koji drugi način osporavala opstojnost navedene zadužnice kao ni uknjižbu predmetnog prisilnog založnog prava. Dakle, suprug tužiteljice nije dobrovoljno (ugovorno) raspolagao predmetnom nekretninom niti je predmetno založno pravo zasnovano u korist tuženika temeljem kakvog ugovora o kreditu, već, kako je rečeno, vjerovnik je radi osiguranja svoje tražbine temeljem tražbine iz Zadužnice zasnovao prisilno založno pravo. Stoga u konkretnom slučaju ne može doći do primjene načela bračne stečevine odnosno raspolaganja zajedničkom imovinom te se tužiteljica ne može pozivati na navedenu pravnu osnovu kao argument nedopuštenosti ovrhe. Navedeno pogotovo proizlazi iz činjenice da je u vrijeme zasnivanja prisilnog založnog prava kao jedini i isključivi vlasnik predmetne nekretnine bio uknjižen tužiteljičin suprug LN, dok je tužiteljica svoje pravo suvlasništva na nekretnini upisala nakon uknjižbe predmetnog založnog prava i to na temelju presude na temelju priznanja od 29.06.2011. Dodatno, čak i kad se u konkretnom slučaju ne bi radilo o osiguranju uknjižbom prisilnog založnog prava već o dobrovoljnom (ugovornom) raspolaganju nekretninom, navedena okolnost opet e bi imala nikakvog utjecaja na činjenicu da je tuženik predmetno založno pravo na nekretnini stekao na zakonitoj i valjanoj pravnoj osnovi te djelujući s načelom povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga. U tom smislu tuženik upućuje na relevantne primjenjive odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o zemljišnim knjigama, u konkretnom slučaju tužiteljica ne postupa savjesno i u dobroj vjeri jer podnosi predmetnu tužbu u očitoj namjeri da tuženicu pod 2. onemogući u provedbi ovrhe na spornoj nekretnini. Također je zaključio da u situaciji kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, što je učinio tuženik pod 1, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno, pa da u korist treće osobe, ako su zato ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga. Ovaj sud u cijelosti prihvaća navedena činjenična utvrđenja i činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda. Tužiteljica nije tražila da se u zemljišnoj knjizi zabilježi postojanje braka, nije osporavala upis prvotuženika kao isključivog vlasnika u zemljišnoj knjizi, nije kao izvanknjižna nositeljica stvarnog prava pokrenula postupak za upis stvarnog prava (prava vlasništva) glede predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi, te nije navela (a niti to čini sada u žalbi) konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazila eventualna nesavjesnost drugotuženika. U konačnici, čak i da je na strani treće osobe-bračnog druga, ispunjena pretpostavka savjesnosti i dobre vjere u pravnom prometu, navedena okolnost ne znači da pravo te osobe ima prednost pred načelom zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Prema tome, čak i da je u konkretnom slučaju treća osoba (ovdje tužiteljica) postupala savjesno (što se kategorički osporava), ista okolnost nema utjecaja na pravo Banke, a kasnije tuženika, da radi osiguranja svojeg potraživanja temeljem Zadužnice uknjiži prisilno založno pravo na Nekretnini i kasnije pokrene ovršni postupak na istoj nekretnini radi prisilnog namirenja svoje zakonite tražbine. Iz svega navedenog jasno je da su u cijelosti netočni, te za meritum ovog spora bespredmetni navodi tužiteljice iz točaka 5. i 6. tužbe o tome da je njezin suprug „samostalno opteretio zajedničku imovinu nedvojbeno je kako je raspolagao zajedničkom imovinom“ ili kako tužiteljica „nije znala za raspolaganja svog supruga, te osobito nije dala suglasnost za raspolaganje nekretninom. Temeljem svega prethodno iznesenog, tuženik još jednom osporava kao neosnovane sve navode tužiteljice, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice te slijedom toga predlaže da naslovni sud u cijelosti odbije predmetni tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na nadoknadu troška parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to žalbu I. i II. ovršenika (stranice 5-7 spisa), rješenje Županijskog suda u Bjelovaru od 27.2.2023., broj Gž Ovr- 49/2023-2 (stranice 8-12 spisa), zaključak ovog suda od 25.4.2023., broj Ovr- 2931/2021-31 (stranice 13-14 spisa), elektronički zapis iz matice rođenih (stranica 15 spisa), uvjerenje o prebivalištu (stranice 16 -17 spisa), ugovor o davanju i uređenju zemljišta (stranica 18 spisa), građevinska dozvola (stranice 19-20 spisa), dozvola za upotrebu objekta (stranica 21 spisa), odluka U-III-493/2002 (stranice 22-24 spisa), odluka U-III-821/2007 (stranice 25-29 spisa), povijesni izvadak za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranice 51-55 spisa). Saslušani su svjedoci KN, PN, LN i NN, te tužiteljica EN. Izvršen je uvid u spise ovog suda brojeva Ovr-2931/2021 i P-192/2011.

3.1. Kako tužiteljica nije odredila vrijednost predmeta spora prilikom podnošenja tužbe, na raspravi održanoj kod ovog suda 7. studenog 2024. punomoćnik tuženika je predložio da se vrijednost predmeta spora utvrdi u iznosu glavne tražbine iz ovršenog postupka, a koja iznosi 100.183,11 eura, te je sud donio rješenjem kojim određuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 100.183,11 eura, kao vrijednosti glavne tražbine iz ovršnog postupka iz kojega je upućena u ovu parnicu tužiteljica, sukladno članku 35. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. - dalje u tekstu: ZPP).

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe kod ovog suda broj Ovr-2931/2021, a temeljem zaključka o upućivanju ovršenika u parnicu radi utvrđivanja dopuštenosti ovrhe donesenog od strane ovog suda 25.4.2023., broj Ovr- 2931/2021-31.

5. Iz žalbe II. ovršenice (stranice 5-7 spisa) proizlazi kako tužiteljica, kao II. ovršenica podnosi žalbu protiv ovosudnog rješenja o ovrsi broj Ovr-2931/2021-21, u kojoj između ostaloga navodi kako je na predmetnoj nekretnini upisano založno pravo prije nego li je II. ovršenica, ovdje tužiteljica, stekla u zemljišnoj knjizi pravo vlasništva na toj nekretnini, te da se radi o bračnoj stečevini, pa je stoga I. ovršenik LN sklapanjem pravnog posla i opterećivanjem zajedničke imovine postupio protivno kogentnoj normi, a koje ima za posljedicu ništavost pravnog posla, dakle podnosi žalbu i iz žalbenog razloga navedenog u članku 50. stavka 1. točki 7. Ovršnog zakona.

6. Iz rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 27.2.2023., broj Gž Ovr-49/2023-2 (stranice 8-12 spisa) proizlazi kako je žalba ovršenice EN (ovdje tužiteljice) odbijena kao neosnovana, izvan žalbenog razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona.

7. Iz zaključka ovog suda od 25.4.2023., broj Ovr-2931/2021-31 (stranice 13-14 spisa) proizlazi kako je tužiteljica upućena da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona.

8. Iz elektroničkog zapisa iz matice rođenih (stranica 15 spisa) proizlazi kako je za HN kao otac upisan LN, a kao majka EN, rođena AN, inače tužiteljica.

9. Iz uvjerenja o prebivalištu (stranice 16 -17 spisa) proizlazi kako tužiteljica i LN imaju prijavljeno prebivalište od 28.6.1994. godine pa nadalje na adresi [adresa].

10. Iz ugovora o davanju i uređenju zemljišta (stranica 18 spisa) proizlazi su SIZ s jedne strane i LN s druge strane sklopili predmetni ugovor iz razloga jer je prihvaćena ponuda SIZ-a na natječaj radi izgradnje na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], te će se u zemljišnoj knjizi uknjižiti pravo korištenja u korist ŠN.

11. Iz građevinske dozvole (stranice 19-20 spisa) proizlazi kako se LN, kao investitoru dozvoljava izgradnja jednokatnog stambenog objekta na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

12. Iz dozvole za upotrebu objekta (stranica 21 spisa) proizlazi se dozvoljava investitoru LN da jednokatni stambeni objekt koji je izgrađen na kč.br.

9894/38, k. o. [katastarska općina], može koristiti.

13. Iz povijesnog izvatka za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranice 51-55 spisa) proizlazi kako je u teretovnici pod brojem Z-5116/85 zabilježeno pravo prvenstvenog reda na nekretnini temeljem ugovor o kreditu u korist Slavonske banke, te brojem Z-3110/86 na temelju ugovor o kreditu dodijeljenog AN (inače tužiteljici) zabilježeno je pravo prvenstvenog reda na nekretnini u korist Slavonske banke.

14. Iz izvršenog uvida u spise ovog suda brojeva Ovr-2931/2021 i P-192/2011 proizlazi kako je u predmetu broj P-192/2011 donijeta presuda na temelju priznanja kojom je od strane ovoga suda utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela nekretnine koja se odnosi na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. Uvidom u spis broj Ovr-2931/2021 vidljivo je kako je u istom donijeto rješenje o ovrsi, koje je pravomoćno, osim u odnosu na žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona, a radi kojeg žalbenog razloga je II. ovršenica, ovdje tužiteljica pokrenula ovu parnicu. Također je utvrđeno kako je tijekom ovršnog postupka donijeto i rješenje o dosudi 19. rujna 2025., a koje nije pravomoćno.

15. Saslušana na raspravi, tužiteljica EN je iskazala kako je prvotno s LN živjela od 1979. godine, prvo su bili podstanari, potom su na [adresa] živjeli oko 4,5 godine kada je služila jednu stariju gospođu, te su tada kupili zajedno zemljište na kojem je danas izgrađena predmetna kuća. Ističe kako je 1980. godine rođeno i njihovo zajedničko dijete – sin HN. Iskazuje kako su od 1996. godine u braku i u kojem su i danas. Ističe da je ona za izgradnju kuće podignula 2 stambena kredita i to sve sredinom 1980. -ih godina. U kuću su se uselili zbog ratnih zbivanja 1993. godine, a za vrijeme dok se kuća gradila, živjeli su na [adresa]. Iskazuje kako joj je poznato da je LN imao u vlasništvu TD KT Tehno gradnja d.o.o., poznato joj je da isto više ne posluje, međutim razloge zašto, kao niti kakvo je poslovanje bilo samog TD za vrijeme dok je isto radilo, ne zna jer se ona time nije bavila i nije bila upućena u isto, budući da se ona više bavila njihovim zajedničkim djetetom, kućanskim poslovima, a imala je i svoj posao u bolnici. LN joj je govorio kako svi znaju, odnosno cijeli grad, da je ona suvlasnik te kuće i da joj to nitko ne osporava, međutim iskazuje kako je sasvim slučajno saznala za problem koji LN ima s kreditom, a na način da mu je govorila da joj ukaže na to kakve sve probleme ima, isti tek nakon nekog vremena i rekao, te je radi uređenja svog imovinskog stanja i nakon što se raspitala, pokrenula postupak kod ovog suda pod brojem P-192/2011. LN ju nikada nije tražio za suglasnost za opterećenje imovine. Ona ne zna razlog zašto nije u zemljišnim knjigama utvrđivala zk. stanje budući je isto smatrala kako je u bračnoj zajednici pola kuće njezino, a bračna je izjednačena s izvanbračnom.

16. Svjedokinja KN iskazala je kako poznaje tužiteljicu 45 godina, a ističe i kako joj je bila i vjenčana kuma 1996. godine, kada je stupila u bračnu zajednicu s LN, te je i danas s njime u braku. Također iskazuje kako je prije bračne zajednice bila s LN u izvanbračnoj zajednici budući su isti živjeli od 1979., odnosno od 1980. godine i to prvo na adresi u [adresa], a [adresa], a danas žive zajedno u kući u [adresa]. Također iskazuje kako su isti imali jedno zajedničko dijete - sina koji se rodio 1980. godine. Poznato joj je da je tužiteljica 2 puta dizala kredit za izgradnju kuće, a to joj je poznato jer je tom prilikom znala pričuvati njihovo zajedničko dijete, međutim iskazuje kako ne zna o kojim se iznosima to radi.

17. Svjedokinja PN iskazala je kako tužiteljicu poznaje još iz srednjoškolskih dana, a od tada je ista i prvo bila u vezi sa LN, a da bi kratko nakon toga otprilike od 1979. godine tužiteljica i LN živjeli zajedno. prvo su živjeli zajedno u stanu na [adresa], a nakon toga na [adresa], te su poslije zajednički gradili kuću. Ističe kako joj je poznato da su zajedno dizali kredite za gradnju iste kuće, ali joj nije poznato o kakvim se to iznosima radi. Iskazuje kako od 1979. godine EN i LN pa do danas žive cijelo vrijeme zajedno, a to joj je poznato iz razloga jer se i viđaju, te su one dugogodišnje prijateljice.

18. Svjedok LN iskazao je kako je s tužiteljicom sklopio brak prije otprilike 15 godina, a zajedno žive od 1979. godine, s time da su prvo bili podstanari, a poslije su bili živjeli na [adresa], te su kupili kuću, odnosno plac, a zajedno su gradili kuću u kojoj danas žive skupa. Također iskazuje kako imaju jedno zajedničko dijete i to sina koji je rođen 1980. godine. Iskazuje kako je on budući da je bio građevinac, gradio kuću zajedno s prijateljima, a iskazuje kako je za istu bilo potrebno dizati kredite, te je iste podignuo i on, a dva kredita je podigla osobno tužiteljica. Nadalje, predmetna kuća se gradila između 1980. do 1984. godine, a u kojem je razdoblju tužiteljica dizala predmetne kredite. Iskazuje kako je on bio vlasnik TD KT Tehno gradnja d.o.o., te budući da je imao problem s likvidnošću, odnosno isplatom plaća za radnike u navedenom TD, podigao je kredit kod Slavonske banke d.d. za plaće radnike navedenog TD. Prilikom podizanja navedenog kredita, isti je potpisao i osobno jamstvo, međutim kako je TD ugašeno, odnosno brisano u sudskom registru, kredit nije otplaćen, a on osobno nije otplaćivao kredit, te budući da je bio jamac za isti, blokirano mu je sve a pri tome misli na račune i imovinu, međutim po predmetnom kreditu se nisu uspjeli naplatiti. On kao vlasnik spomenutog TD je osobno potpisao zadužnicu budući da u vrijeme podizanja kredita nije bio sam uprave – direktor društva.

18.1. Nakon što je svjedoku predočen ugovor o davanju i uređenju zemljišta (stranica 18 spisa), svjedok je iskazao kako je navedenim ugovorom stekao zemljište za predmetnu kuću. Tužiteljica nije bila upoznata s poslovanjem TD KT Tehno gradnja d.o.o., a time nije bila niti upoznata s podizanjem kredita za obaveze navedenog društva.

19. Svjedokinja NN iskazala je kako preko 40 godina osobno poznaje tužiteljicu, te su iste i danas prijateljice, te iskazuje kako joj je poznato kako od kraja 1979. godine pa sve do danas tužiteljica i LN su prvo živjeli u izvanbračnoj zajednici, a tek kasnije su se isti i vjenčali. Nadalje, iskazuje kako su isti prvo živjeli zajedno na adresi u [adresa], u stanu, a nakon toga sada žive u obiteljskoj kući. Također iskazuje kako oni imaju jedno zajedničko dijete koje je rođeno za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Potom iskazuje kako je ona radila u Slavonskoj banci d.d. na stambenim kreditima, te joj je poznato kako je EN (ranije E) podignula 2 stambena kredita za izgradnju kuće. Iskazuje kako je tužiteljica predmetne kredite podizala u razdoblju između 1980. i 1990 godine. Tužiteljica je predmetne kredite podizala za izgradnju kuće koja je predmet ovog postupka i to u [adresa]. Također, iskazuje kako joj nije poznat razlog zašto se tužiteljica nije uknjižila u zemljišnim knjigama.

20. Nakon ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice u ovoj pravnoj stvari u cijelosti neosnovan.

21. Odredbom članka 52. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22. – dalje u tekstu: OZ) propisano je ako je žalba izjavljena iz razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. ovog Zakona, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana, stavkom 3. je propisano ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu, dok je stavkom 6. propisano okolnost da je ovršenik upućen na parnicu iz stavka 3. ovog članka ili da ju je pokrenuo ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Člankom 293. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj: 11/1978., 27/1978., 45/1989., 59/1990., 25/1994. i 162/1998.) propisano je imovina stečena radom žene i muškarca u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom. Člankom 61. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08, 38/09., 153/09. - u daljnjem tekstu: ZV) je propisano iznimno, od stavka 1. ovog članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavila na temelju naplatnoga posla, postupajući u dobroj vjeri, na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, a stavkom 3. je propisano odredbe stavka 2. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

22. U ovom postupku utvrđeno je sljedeće:

- da je LN predmetnu nekretninu (kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) u cijelosti stekao temeljem ugovora o davanju i uređenju zemljišta od 21.1.1984.

- da su tužiteljica i LN bili u izvanbračnoj zajednici u kojoj je rođeno njihovo zajedničko dijete HN

- da isti imaju zajedničko prebivalište od 28. lipnja 1994. godine, pa do danas

- da je u zemljišnim knjigama za predmetnu česticu upisana hipoteka (zalog) na temelju ugovora o kreditu s AN (inače tužiteljicom) pod brojem Z-3110/1986

- da je na istoj nekretnini izgrađena kuća

- da je 4. veljače 2011. tužiteljica podnijela ovome sudu tužbu radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini,

- da je ovaj sud donio 29. lipnja 2011. presudu na temelju priznanja broj P-192/11-7 kojom je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica ½ dijela predmetne nekretnine

- da je tuženik zasnovao prisilno založno pravo na predmetnoj nekretnini, i to 18.1.2011., 31.1.2011. i 20.5.2011.

23. Sud je iz ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je tužiteljica zajedno s LN sudjelovala u izgradnji predmetne kuće, a navedeno je razvidno iz upisanog zaloga ugovora o kreditu (list 53 spisa) gdje je vidljivo kako je kredit sklopljen s AN (inače tužiteljicom), a navedeno potvrđuje i svjedokinja NN koje je, između ostaloga, iskazala kako je ranije u Slavonskoj banci d.d. te da je tužiteljica podignula 2 stambena kredita, oba za izgradnju kuće. Tu su činjenicu navele i svjedokinja PN i KN, a također i tužiteljica, te njezin bračni drug LN. Također iz iskaza svih svjedoka koji su saslušani pred ovim sudom, te iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako je tužiteljica bila u izvanbračnoj zajednici s LN (kasnije i u bračnoj zajednici), a također za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice rođeno i njihovo zajedničko dijete HN (list 15 spisa). Stoga je sud utvrdio kako je, temeljem članka 293. ZBPO, tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, kao zajedničkoj imovini izvanbračnih drugova, u ½ dijela. Također je za napomenuti kako je kod ovoga suda i pokrenut postupak radi utvrđenja suvlasništva u ½ dijela predmetne nekretnine, te je ovaj sud donio i presudu na temelju priznanja broj P-192/11-7 od 29. lipnja 2011. Za napomenuti je i kako je već i odlukom ovoga suda utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine.

24. Radi odluke o tužbenom zahtjevu (utvrđenju da se proglašava ovrha nedopuštenom na ½ dijela nekretnine u suvlasništvu tužiteljice) valjalo je primijeniti odredbe ZV-a. Člankom 122. stavkom 1. ZV je propisano smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, a stavkom 3. je propisano nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Člankom 83. Ovršnog zakona je propisano ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine. Člankom 298. stavkom 1. OZ je propisano uknjižba založnog prava i zabilježba ovršivosti tražbine imaju takav učinak da se ovrha na toj nekretnini može provesti i prema trećoj osobi koja je tu nekretninu kasnije stekla. Člankom 297. stavkom 1. ZV-a je propisano založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

25. Stoga je sud utvrdio kako je tuženik u vrijeme zasnivanja prisilnog založnog prava LN bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik u cijelosti (1/1) na predmetnoj nekretnini. Također iskaz tužiteljice kako ona ne zna razlog zašto nije u zemljišnim knjigama utvrđivala zk. stanje valja istaknuti kako u situaciji kada tužiteljica nije koristila mogućnost da imovinski odnosi nje i njenog supruga budu vidljivi trećim osobama, a što je njen izbor i njeni razlozi, da ti razlozi ne mogu biti važniji od sigurnosti pravnog prometa (tako u svojoj odluci u Županijski sud u Splitu u predmetu broj Gž-1711/2021- 3 od 11. prosinca 2024.). Naime, tužitelj je podnio prijedlog za osiguranje svoje tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini u vlasništvu ovršenika (LN), te je na taj način zasnovano prisilno založno pravo, odnosno ne radi se o dobrovoljnom založnom pravu na nekretnini. Također ovaj sud cijeni i činjenicu da je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja prava vlasništva tužiteljice u razdoblju nakon uknjižbe prisilnog založnog prava u korist tuženik na cijeloj nekretnini (broj Z-417/11 od 18.1.2011., broj Z-908/11 od 31.1.2011. i broj Z-909/11 od 31.1.2011.), a tužba je podnijeta ovome sudu 14.2.2011. (uvid u priklopljeni ovosudni spis broj P-192/2011), pa je stoga očito kako je i tužiteljica bila u to vrijeme upoznata s činjenicom da je uknjiženo prisilno založno pravo na nekretnini.

26. Pa tako ovaj sud zaključuje kako poštivanje načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa, pa je za zaključiti da je tužiteljica znala za upisa založnog prava i njegovom zasnivanju u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj: Rev 2203/16-2 od 4. listopada 2016.). Pritom, se ističe da je tužiteljica imala mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine, jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje u smislu upisa u zemljišne knjige još od 1984. Tužiteljica u tom smislu nije ništa poduzela niti od kad je založno pravo upisano (2011.), već tek kada je pokrenut ovršni postupak (2021.).

27. Valja naglasiti kako dostavljena praksa tužiteljice Ustavnog suda se ne odnosi na ovu pravnu situaciju, budući da je u ovome predmetu zasnivano prisilno založno pravo (a nije riječ o ugovornom odnosu), a koje je donijeto na temelju zadužnice kao ovršne isprave. Stoga u tom predmetu tužiteljica, kao treća osoba koja ima pravo koje bi sprečavalo provedbu toga osiguranja, može koristiti prigovor kojim se ne dopušta osiguranje, a što ista nije koristila (članak 60. OZ-a).

28. Odredbom članka 83. OZ-a je propisano da ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo, ovrhovoditelj (ovdje tuženik) ima pravo zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika (suvlasnika) radi naplate osigurane tražbine. Jednako tako je i propisano odredbom članka 298. OZ-a, odnosno da će se i odrediti ovrha protiv osobe koja je upisana kao vlasnik i na temelju ovršne isprave na temelju koje je upisano založno pravo i zabilježba ovršivosti (članak 298. stavak 2. OZ-a).

29. Kako je zaštita povjerenja u zemljišne knjige, prema onome tko je u isto postupao s povjerenjem propisano da isti uživa zaštitu prema odredbama ovoga zakona, a to se u konkretnom slučaju odnosi na tuženika, to je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, kao neosnovan. Naime, tuženik je prilikom zasnivanja prisilnog založnog prava postupao u dobroj vjeri, a ne može se ne poduzimanje kakve radnje od strane tužiteljice prema njezinom bračnom drugu stavljati u nepovoljniji položaj tuženik. Stoga sud i zaključuje kako je i razdoblje kada je tužiteljica podnijela zahtjev za utvrđenje prava vlasništva odmah nakon zasnivanja predmetnih prisilnih založnih prava, a tek nakon što je pokrenut ovršni postupak je pokrenula ovu parnicu (nije istu pokretala u okviru postupka prisilnog zasnivanja tražbine) se radi o očitoj namjeri tužiteljice (a time i njezinog bračnog druga LN, inače i I. ovršenika iz ovršnog postupka) da onemogući tuženika u provedbi ovrhe na spornoj nekretnini.

30. Slijedom navedenog, sukladno članku 122. stavku 1. ZV odlučeno je kao u točci I. izreke ove presude.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, te je naloženo tužiteljici naknaditi trošak tuženiku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23. - u daljnjem tekstu: Tarifa) i to za pristup raspravama od 7.11.2024, 27.3.2025. i 3.10.2025. u visini od po 754,3 boda sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 5.657,25 eura, te je stoga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

31.1. Ovaj sud nije odlučivao o zatraženom trošku na ime pristojbe na odgovor na tužbu i presudu, budući da istu nije niti specificirao, s napomenom kako se pristojba na odgovor na tužbu plaća sukladno uspjehu u sporu, a pristojbu na presudu plaća osoba koja pokreće postupak, a to svakako nije tuženik.

32. Tužiteljica je u cijelosti odbijena za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 9.002,22 eura, budući je ista u cijelosti izgubila parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 31. listopad 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika