REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4201/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 8439795662, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Jagićeva 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 30. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e :

Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi: « Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, 018: 84397956623, isplati na ime naknade štete svotu od 10.534,05 € uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 19.03.2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.», kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je osiguranica HZMO ĆV teško ozlijeđena u prometnoj nesreći dana 28.10.1997. godine koju je skrivio osiguranik tuženika ŠV iz [adresa], osobnim vozilom registarskih oznaka [registarska oznaka] koje je u vrijeme prometne nerseće bilo osigurano kod tuženika. Odgovornost tuženika utvrđena je presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-480/98 od 26.06.1998. godine. Na osnovu navedene nesreče, koja je priznata kao ozljeda na radu, rješenjem HZMO broj: 454053 od 22.10.2004 godine osiguranici je priznato pravo na invalidsku mirovinu, s početkom isplate od 22.12.2003. godine s time da se 60% invaliditeta odnosi na ozljede na radu, a 40% na bolest. Za ranija razdoblja tuženik je isplatio štetu tužitelju do zaključno 31.08.2022. godine. Za razdoblje od 01.09.2022 do 31.12.2024, godine s osnova invalidske mirovine ukupno isplatio 17.556,75 €. Kako je na ukupnu invalidnost ozljeda na radu utjecala u omjeru 60% to iznos od 10.534,05 € predstavlja štetu za tužitelja u navedenom razdoblju. Dokaz: obračun isplaćene mirovine od 20.02.2025. godine ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (transakcija 258). Dana 25.02.2025. godine tužitelj je tuženiku uputio zahtjev za naknadu štete za utuženo razdoblje, ali je tuženik isti otklonio dopisom od 04.03.2025. godine.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti. Ne osporava se štetni događaj i pasivna legitimacija tuženika. Osporava se pravna osnova tužbe, visina tužbenog zahtjeva i potraživana zatezna kamata. Tužitelj zasniva tužbu na okolnosti da je svome osiguraniku, ĆV, priznao pravo na invalidsku mirovinu te da mu istu isplaćuje. Tužitelj činjeničnu osnovu tužbe nalazi u prometnoj nesreći te je potrebno primijeniti onaj propis koji uređuje naknadu štete nastalu motornim vozilom u prometu. Tužitelj postupa po propisu kojim je uređena njegova djelatnost i taj propis, Zakon o mirovinskom osiguranju, daje tužitelju pravo tražiti naknadu štete. Kako je naknada štete nastala u svezi uporabe motornim vozilima uređena posebnim propisom, to se u konkretnom slučaju treba primijeniti taj posebni propis, a riječ o Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, a i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao i županijski sudovi, zauzeli su stav kako se u odnosu na obveze osiguranja prema HZMO-u primjenjuju odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, koji u odredbama članka 27. propisuje kako tužitelj ima pravo na razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, koji se određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Primjeri odluka tih sudova dostavljaju se u privitku ovoga podneska. Tužitelj ima pravo na naknadu štete prema odredbama ZOMO-a, međutim kada se potražuje naknada štete vezana uz prometne nesreće, tada se, kao lex specialis, primjenjuje ZOOP. Upravo ovaj moment tužitelj ispušta iz vida i želi ga zaobići kako bi tuženiku nametnuo nepravednu i neprikladnu obvezu. Tužitelj nije predložio dokaze iz kojih je vidljivo da je štetu uistinu pretrpio, kao niti u odnosu na opseg pretrpljene štete. Slijedom svega naprijed navedenoga, tuženik predlaže Sudu da, nakon provedenog dokaznog postupka, odbije tužbu sa tužbenim zahtjevima u potpunosti te obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče od dana donošenja presude pa do dana plaćanja, a sve to u roku od 8 dana.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze – uvid u: presliku presude Općinskog suda u Osijeku broj K-480/98 od 26.06.1998. godine, prijavu o ozljedi na radu, rješenje HZMO broj 454053 od 22.10.2004. godine, nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 22.12.2003. godine, mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju od 16.01.2004. godine.

Druge dokaze sud nije izvodio, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine » br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Ovaj sud napominje, da za konkretnu problematiku postoji velik izvor sudske prakse drugostupanjskih sudova, a koje odluke su potpuno oprečne sudeći po tome kako ih stranke dostavljaju - jedne su u korist tužitelja, a jedne u korist tuženika, s time da je prevaga drugostupanjskih odluka u korist tuženika u trenutku pisanja ove odluke, znatna.

Točno je da bi tuženik - kao osiguravajuće društvo - bio u obvezi nadoknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike

Točna je činjenica da je osiguraniku ŠV utvrđena invalidnost i invalidska mirovina, kao posljedici prometne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženika , kao i da je tuženik podmirio dio potraživanja tužitelj do 31.08.2022.godine.

Međutim, osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.

Temeljem iste odredbe obveza tuženika - dakle osiguravajućeg društva, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu- odluka Vrhovnog suda Rev-12/2002.

Osim toga, tuženik je u konkretnom slučaju samo osigurao izvornog štetnika po polici obveznog osiguranja – on nije štetnik. Dakle, on može i odgovarati samo u okviru osiguranja odnosno obveza koje je preuzeo ugovorom o osiguranju po polici. Prema tome, tužitelj bi imao svakako pravo na naknadu štete ali ne od tuženika, već od stvarnog štetnika, na što upućuju i druge recentne odluke Vrhovnog suda.

Tužitelj, na kojem kako je već istaknuto leži teret dokaza osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a.

Slijedom navedenog, tužitelj je izgubio ovu parnicu.

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. tužitelju

2. tuženiku