Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-90/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužiteljice VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dariu Grbavcu, odvjetniku iz Virovitice, Masarykova 15, protiv tuženika OTP banke d. d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, K. Zvonimira 17/I, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, OTP banka d. d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici, VR s boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati ukupni iznos od 20.859,37 EUR (glavnicu čine dug tuženika koji se odnosi na ukupnu preplatu po anuitetima plus zakonska zatezna kamata na ukupno utvrđeni iznos preplate do konverzije 28. siječnja 2016., sve umanjeno za iznos priznat konverzijom), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2016. pa sve do isplate, na način da zakonske zatezne kamate teku od 29. siječnja 2016.g. do 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023, po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine s tim da je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se preostali dio tužbenog zahtjeva od dosuđenih 20.859,37 EUR, pa do utuženih 20.970,45 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 6.225,00 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine s tim da je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Virovitici je dana 17. rujna 2024. donio presudu, posl. broj: P- 477/2023-15, koja je ukinuta odlukom suda drugog stupnja, u točkama I., III. i IV. tako da je postala pravomoćna točka II. navedene presude, tako da postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 4.396,37 EUR. Postupajući po uputi suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće.

1.1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. putem svog punomoćnika podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.2. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je s tuženikom 5. travnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu. Tim ugovorom je tuženik kao kreditor stavio tužiteljici kao korisnici kredita na raspolaganje iznos od 145.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan korištenja. Ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik nije informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Taj ugovor je konvertiran 28. siječnja 2016., nakon čega je preostao dug u iznosu od 64.984,98 EUR, te je isti otplaćen u cijelosti.

1.3. Tijekom postupka tužiteljica podneskom od 8. svibnja 2024. usklađuje svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje, te tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 15.598,17 EUR sa pripadajućom kamatom od svakog više plaćenog iznosa uslijed promjene valute pa do isplate.

1.4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je dana 13. kolovoza 2025. u svom podnesku specificirala svoj tužbeni zahtjev tako da isti sada glasi kao što je naveden u toč. I. izreke ove presude te je predložila da sud tako postavljeni tužbeni zahtjev usvoji kao osnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška, s tim da je ostala kod prigovora zastare na tuženikov prigovor prijeboja iz podneska od 5. listopada 2023.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik osporava u cijelosti osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, činjenice i razloge na kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu. U odnosu na valutnu klauzulu, ističe kako je ona dopuštena i za primjenu takve klauzule postoji zakonska osnova.

2.1. Tuženik smatra da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima bile jasne, razumljive i lako uočljive, te se je o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, a iste nisu u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

2.2. U daljnjem tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare, naročito za potraživanja tužiteljice koja se odnose na period duži od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.3. Tuženik u svom podnesku od 20. kolovoza 2024. stavlja prigovor radi prijeboja novčanog iznosa od 111,08 EUR koji se odnosi na negativne anuitete tj. za one mjesece kad je tužiteljica plaćala manji iznos u odnosu na početno ugovoreni iznos te u prijeboj stavlja iznos od 4.285,29 EUR koji je priznat tužiteljici temeljem sporazuma o konverziji jer je ta preplata prihvaćena i uvrštena od strane tužiteljice te je kao takva obračunata.

2.4. U svom podnesku od 22. listopada 2025. tuženik se je usprotivio tužbenom zahtjevu kojeg je postavio punomoćnik tužiteljice u podnesku od 13. kolovoza 2025. na taj način da je isti povisio u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev smatrajući da se radi o preinaci tužbe.

2.5. S obzirom da se radi o povećanju postojećeg tužbenoga zahtjeva, doista se radi o preinaci tužbe iz čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), ali je sud unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama kao što je to propisano čl. 190. st. 2. ZPP-a.

2.6. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan, uz naknadnu troškova parničnog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 46172/07 (dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužiteljica 5. travnja 2007. zaključila s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 145.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za refinanciranje stambenog kredita za kupnju stana, s rokom otplate od 127 mjeseci.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – CHF te visina preplate.

6. Sporno je i da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u izvod po kreditu (5-11), potvrdu (12), otplatni plan (13-21), zahtjev za prijevremenom otplatom kredita (22-30), ugovor o kreditu (31-37), izračun (39), zk. izvadak (42-43), solemnizaciju (44-45), ugovor o kreditu (46-51), zk. izvadak (54-55), izvod o transakcijama (56-67), otplatni plan (68-70), ugovor o kreditu (71-86), zk. izvadak (87-88), sporazum o zasnivanju založnog prava (150-153), sporazum (154), saslušao tužiteljicu kao stranku (158), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje (166-185), sudsku praksu (str. 194- 231; 265-393), u rješenje Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž-126/2025-3 od 29. siječnja 2025. (str. 402-410), u sudsku praksu (str. 417-582), te u dopunu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene vještakinje (str. 590-617).

8. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. ZPP-a, tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice našao životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim, a ovaj iskaz potvrđuje i dokumentacija odnosno Ugovor o kreditu iz kojeg, kao i iz iskaza tužiteljice, proizlazi da je kredit podigla s namjerom da refinancira stambeni kredit za kupnju stana. Tužiteljica u svom iskazu nadalje navodi da je kredit koji je konvertiran i u cijelosti otplaćen upotrijebila isključivo za kupnju stana u stambenoj zgradi, a taj kredit je dogovorio izvođač radova tvrtka "Profektus" te joj je ponuđeno da se kredit može podići isključivo u OTP banci. Tužiteljica navodi da je pokušala podići neki povoljniji kredit u nekoj drugoj banci, ali joj to nije uspjelo jer joj nisu odobrili kredit s obzirom da stan nije bio gotov. Kredit koji je podigla je bio na formularu te vezan uz valutu CHF o kojoj nije mogla pregovarati, dapače, u banci su ju uvjeravali da je to najpovoljniji kredit, a valuta CHF je stabilna. Tužiteljica navodi da je po zanimanju specijalist psihijatar, a glede kredita laik, pa nije razumjela što znači valutna klauzula u CHF, s tim da prije potpisivanja nije u cijelosti pročitala ugovor, pa ga slijedom toga nije niti razumjela.

11. Sud je također prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković (str. 167- 184), te dopunu nalaza i mišljenja vještakinje (str. 590-617) smatrajući da je isti izrađen u skladu s pravilima struke iz razloga što je vještakinja za svoj nalaz i mišljenje dala razumljive argumente te ga je detaljno i jasno obrazložila. Sud nije prihvatio prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještakinje, s obzirom da se isti odnosi samo na pravnu osnovu, dok na matematički izračun vještakinje tuženik, kao niti tužiteljica, nisu imali primjedbe.

12. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, 5. travnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu za refinanciranje stambenog kredita za kupnju stana,

- da je tužiteljica stan kupila sredstvima iz kredita,

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 145.400,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate od 127 mjeseci,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tuženika, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da je tužiteljica tijekom otplate kredita isti preplatila u iznosu od 15.598,17 EUR, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica obveze vezana uz valutu CHF koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Dajane Vuković (str. 167-184),

- da je tijekom postupka utvrđen, kod konverzije preplata tužiteljice, iznos od 4.285,29 EUR, koji je uzet u obzir, a tzv. negativni anuiteti tj. anuiteti u onom mjesecu kad je tečaj CHF bio niži od početnog, iznose od 111,08 EUR.

13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

14. Zakonom o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, člankom 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu, vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba, bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Štoviše, navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice.

15. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, pa sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužiteljici svojstvo potrošača, a što nije učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

17. Tužiteljica u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što joj pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

19. Obzirom da je, tužiteljica kao pojedinačni potrošač podnijela tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja.

20. Ovaj sud nalazi da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužiteljica dobila u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu, već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

21. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

22. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužiteljicu o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužiteljice kao pojedinog potrošača.

23. Pri tome je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužiteljica, nakon što se ista obratila radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njenu financijsku sudbinu.

24. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužiteljicu o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužiteljicu, a iz njezinog iskaza proizlazi da nije bila dovoljno upozorena na mogući rizik promjene tečaja valutne klauzule vezane uz CHF.

25. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljicom istoj objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

26. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bila izložena tužiteljica kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

27. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

28. Vrhovni sud je u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

29. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

30. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05.

32. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, (a tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, što znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s tim da nije sporno da je navedeni spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenut tužbom podnesenom 4. travnja 2012., a prvostupanjska presuda donesena u tom postupku svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2018. (u odnosu na valjanost ugovornih odredbi kojima je glavnica vezana uz valutnu klauzulu švicarski franak).

33. Nije sporno da je tužiteljica tužbu u predmetnoj parnici podnijela 13. lipnja 2023., pa nema spora da, računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao rok zastare od 5 godina.

34. Tuženiku se ukazuje da je presudom Suda Europske Unije u predmetu broj C- 698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., izneseno shvaćanje da nisu protivni pravu EU (odredbi članka 2. točke (b, članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) - nacionalni propisi koji predviđaju različita pravila za zastaru kada je riječ o tužbama za utvrđenje ništetnosti ugovora, te za zastaru u slučaju restitucijske tužbe za povrat stečenog bez osnove.

35. Iz obrazloženja spomenute presude suda Europske Unije u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., slijedi, u točkama 67. i 75. obrazloženja, da je za poštivanje načela djelotvornosti, bitan trenutak od kojeg teče propisano vrijeme za zastaru tih zahtjeva. Tako se, sukladno navedenoj odluci, načelu djelotvornosti protivi da se na tužbu za povrat stečenog bez osnove primjenjuje rok koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tomu da li je potrošač u tom trenutku znao ili mogao znati za nepoštenost odredbe ugovora na koju se poziva u prilog svojoj restitucijskoj tužbi, zbog čega takva pravila o zastari mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava tog potrošača priznatih Direktivom 93/13.

36. U našem pravnom sustavu nije propisano od kojeg trenutka teče zastarni rok od pet godina kod restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, no taj se rok, računao po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana svake pojedine uplate.

37. Tek je na sjednici građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje da taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Predmetni stav, prihvaća i ovaj sud i pri tomu se napominje, da isti nije protivan odluci Suda Europske Unije u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., jer upravo iz te odluke proizlazi da rok koji počinje teći od dana kada je ugovor u cijelosti ispunjen ne može potrošaču osigurati djelotvornu zaštitu, zato što je taj rok mogao isteći i prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u tom ugovoru (točka 67. Obrazloženja u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020.). Stoga je neosnovan prigovor zastare tuženika za iznose preplaćene prije 1. travnja 2007. , dakle više od 5 godina prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost ugovornih odredbi.

38. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl. 323. st.1. ZOO/05.

39. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještakinje (str. 167-184), te dopune nalaza i mišljenja vještakinje, koji je ovaj sud prihvatio kao stručan s obzirom da je vještakinja isti obrazložila jasno i razumljivo te je za isti dala prihvatljive argumente. Na izračun vještačenja tužiteljica nije imala prigovor, dok se prigovor tuženika odnosi samo na pravnu osnovu vještačenja, a ne i na matematički izračun. Naime, kredit po osnovi tečaja tužiteljica je preplatila u razlici anuiteta za 19.864,76 EUR, a zatezne kamate na taj iznos do konverzije su 5.390,98 EUR, što ukupno čini 25.255,74 EUR glavnice te se taj iznos mora umanjiti za iznos utvrđen u toč. II. presude ovog suda broj: P-477/2023, a koja iznosi 4.396,37 EUR, koja je pravomoćna, tako da je tužiteljici dosudio razliku između tih iznosa tj. ukupni iznos od 20.859,37 EUR, a razliku do utuženog iznosa od 20.970,45 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom je odbio kao neosnovan te je presudio kao u toč. I. izreke ove presude.

40. U podnesku od 8. svibnja 2024. tužiteljica je istakla prigovor zastare na tuženikov prigovor prijeboja, koji je naprijed naveden, ali o tom ovaj sud nije odlučivao u ovoj presudi s obzirom da je o tom dijelu tužbenog zahtjeva već odlučivao u presudi, posl. broj P-477/2023-15 i to u toč. II. izreke presude, a koji dio presude je pravomoćan.

41. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u toč. I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Dakle, budući da je tuženik prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO, dužan je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

43. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. st. 3. ZPP- a, kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koji su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14, 118/14, 126/22, u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).

43.1. Sud je tužiteljici priznao troškove parničnog postupka za sastav tužbe, zastupanje na ročištu od 2. studenog 2023., 14. ožujka 2024., 17. rujna 2024., 12. lipnja 2025. i 30. listopada 2025. te za sastav podneska od 8. svibnja 2024., 21. ožujka 2025., 13. kolovoza 2025. u iznosu od 500,00 EUR za svaku pojedinačnu parničnu radnju, što ukupno iznosi 4.500,00 EUR, čemu treba pridodati PDV od 25 % u iznosu od 1.125,00 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, što ukupno iznosi 6.225,00 EUR, radi čega je presuđeno kao u toč. II. izreke presude.

U Virovitici 30. listopada 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužiteljice – odvjetnik Dario Grbavac, Virovitica, Masarykova 15

2. Punomoćnik tuženice – odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek, K. Zvonimira 17/I