REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Povrv-49/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE, OIB: 91547293790, Zagreb, Savska cesta 64, protiv tuženika NULA PRODUKCIJA d.o.o., Zagreb, Vrhovec 225, OIB: 33847323176, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danijel Bolfan i Matija Palac Varga, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate iznosa od 3.019,44 EUR, zaključio je glavnu raspravu 10. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika IB, tuženikovog punomoćnika IBC i tuženikovog zastupnika po zakonu KB, te donio i objavio rješenje i presudu 30. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

U cijelosti se ukida platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Sande Pandža iz Zagreba, Kačićeva 9, poslovni broj Ovrv-67407/2024, UPP/OS-Ovrv 933/2024 od 26. kolovoza 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.019,44 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. lipnja 2020. do isplate, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove u iznosu od 1.038,33 EUR sa zateznim kamatama od 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

Obrazloženje

1. Na temelju tužiteljevog prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javni bilježnik Sanda Pandža iz Zagreba, Kačićeva 9, je izdao rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-67407/2024, UPP/OS-Ovrv-933/2024 od 26. kolovoza 2024.

2. Protiv tog rješenja tuženik je izjavio prigovor u kojemu je istaknuo prigovor zastare te je osporio osnovu i visinu sporne tražbine. U bitnome je naveo da je sukladno objavljenim Uvjetima za dodjelu potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima COVID-19 virusom, podnio zahtjev za dodjelu potpora koji je tužitelj prihvatio i po kojemu su tuženiku isplaćena sredstva potpore, da je tužitelj sukladno uvjetima i načinima korištenja sredstava za provođenje mjera u 2020. godini obradio tuženikov zahtjev, obavijestio tuženika o odobrenom zahtjevu te je isplatio sredstva potpore tuženiku jer je tuženik ispunjavao sve uvjete za ostvarenje tog prava, da je tužiteljeva dužnost sukladno navedenim Uvjetima upravo prije isplate provjeriti pad prihoda - je li najmanje 20% o čemu je tuženik dostavio sve isprave uz zahtjev te je tužitelj utvrdio da su na strani tuženika ispunjeni svi uvjeti jer u protivnom ne bi isplatio sredstva. Nadalje je naveo da više od 4 godine nakon što su sredstva opravdano isplaćena tuženiku, tužitelj insinuira da za mjesec ožujak navodno tuženik nije imao pad prometa veći od 20% te da stoga nije navodno ispunjavao uvjete za potporu za taj mjesec, što je potpuno pogrešno. S tim u svezi ističe kako je tuženik imao pad prometa sukladno uvjetima za cijelo vrijeme potpore, kako je pad prihoda u ožujku, travnju i svibnju 2020. (za koje je isplaćena potpora) stvarno i veći od 20% u odnosu na prihode ranije godine, kako je razlog zašto je u ožujku prikazano smanjenje od 18,5% je isključivo zbog načina fakturiranja, kako su se sredstvima ostvarenim u travnju 2020. isplatile plaće radnicima tuženika za ožujak 2020., ali se fakture jedinom klijentu šalju početkom tekućeg mjeseca za taj tekući mjesec (dakle unaprijed). Zbog činjenice da se fakture šalju početkom mjeseca ostala je evidentirana faktura za mjesec ožujak, iako je tijekom ožujka nastupila potpuna obustava usluga prema tom jedinom klijentu (zabrana putovanja i sve mjere u tijeku epidemije koje su kanadsko tržište potpuno paralizirali). Tuženikov klijent na kojeg se faktura odnosila je upravo iz Kanade te u trenutku izdavanja prikazane fakture se nije mogla predvidjeti obustava rada koja je nastupila u tijeku ožujka 2020. i time tuženika u cijelosti onemogućila u izvršavanju usluga prema kanadskom tržištu. Dakle, faktura prikazana u ožujku 2020. se konačno nije niti realizirala zbog potpune obustave rada sa stranim klijentom. Stoga, s obzirom na to da je riječ o potporama za očuvanje radnih mjesta, ta sredstva su zaista tuženiku i osigurala sva postojeća radna mjesta jer zbog pada prometa u predmetnim mjesecima većim od 30%, tuženik ne bi mogao isplatiti u travnju plaću za ožujak, u svibnju plaću za travanj te u lipnju plaću za svibanj. Nadalje je naveo da osim što su neistiniti navodi tužitelja da tuženik nije imao pad prihoda veći od 20% u ožujku 2020., prema uvjetima postupka po kojem je tužitelj isplatio tuženiku potporu propisano je da tužitelj može tražiti isplatu od tuženika samo u slučaju da su naknadno utvrđene činjenice koje nisu bile poznate prilikom isplate i usvajanja zahtjeva za isplatom. S obzirom na to da su sve činjenice i isprave bile dostavljene već uz zahtjev te niti kakve nove nepoznate okolnosti nisu nastupile 4 godine nakon isplate potpore, to je zahtjev za isplatu u ovom postupku neosnovan u cijelosti i protivan pravilima i uvjetima predmetnog postupka isplata potpora. Ako tužitelj ističe ili insinuira da tuženik već inicijalno u samom zahtjevu nije ispunjavao navodno uvjete za isplatu potpore ali i da mu je potpora isplaćena ''automatski'' dakle bez stvarnog pregleda dokumentacije od strane tužitelja, to ni u kojem slučaju nije valjana osnova tužitelju za ikakve zahtjeve prema tuženiku jer u tom slučaju nije riječ ni o kakvim 'naknadnim činjenicama koje nisu bile poznate prilikom isplate i usvajanja zahtjeva tuženika“ što je jedini mogući razlog za traženje ikakve isplate od korisnika mjera. Dostavljeni izvod otvorenih stavaka ne predstavlja valjanu vjerodostojnu ispravu jer ne sadrži niti podatke koje sukladno Ovršnom zakonu jedna vjerodostojna isprava mora sadržavati. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika, tuženik nema zaveden niti evidentiran u svojim knjigovodstvenim stavkama, odnosno to potraživanje knjigovodstveno ne postoji u evidencijama tuženika. Nejasno je po kojoj pravnoj osnovi tužitelj potražuje. Ukoliko je tužitelj sredstva isplatio, kako to navodi u prijedlogu, ''automatski'' (bez stvarne provjere zahtjeva), to je isplatu izvršio protivno svojim propisanim obvezama pa stoga i prihvaćajući činjenicu da potencijalno nisu dužni izvršiti isplatu ali su ju svejedno izvršili. U tom slučaju po pravilima stečenog bez osnove tužitelj nema pravo tražiti povrat niti je pravo na ikakav povrat zadržao, a osobito je neosnovan I zahtjev za isplatu kamata prema tuženiku. Ukoliko se zahtjev za isplatu ima smatrati isplatom po osnovi naknade štete, tuženik ističe kako bi takvo potraživanje u cijelosti zastarjelo još 2023. s obzirom na da je obveza tužitelja da utvrdi postojanost uvjeta za isplatu nastupila već pri obradi zahtjeva tuženika 2020.

3. Povodom tuženikovog prigovora, citirano rješenje o ovrsi je rješenjem ovoga suda poslovni broj Povrv-49/2025 od 24. siječnja 2025. stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i u tom dijelu su ukinute provedene radnje, dok je u dijelu kojim je naloženo plaćanje postupak nastavljen kao po prigovoru protiv platnog naloga (dalje: rješenje od 24. siječnja 2025.).

4. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 14. veljače 2025. ostao kod tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 3.019,44 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. lipnja 2020. do isplate. U tom podnesku tužitelj je činjenično obrazložio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako je 3. travnja 2020. tužitelj zaprimio tuženikov Zahtjev za mjeru Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima COVID-19 virusom, Klasa: 103-05/20-01/27950. Nadalje je naveo kako su Uvjetima i načinima korištenja sredstava za provođenje mjera u 2020., u točki 6.2., propisani uvjeti i načini korištenja Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom (COVID-19) za razdoblje od 1. ožujka 2020. i dalje, a najduže do 3 mjeseca. Nadalje je naveo da tuženik u zahtjevu samo paušalno navodi kako su tvrtka koja ima 100% izvoza, ali pošto izrađuju i implementiraju kompleksnije poslovne informatičke sustave moraju biti prisutni na terenu kako bi komunicirali sa klijentima i potencijalnim novim kupcima, navode kako je nemoguće ostvariti bilo kakve konkretne prodajne kontakte jer je većina konferencija koje su posjećivali prije odgođena, ali ne navodi o kojima se konferencijama radi, kao ni dokaz da su njima ranije prisustvovali niti da su odgođeni, da tuženik navodi kako je dobio usmenu najavu od glavnog klijenta da će obujam posla manji za otprilike 50% što može biti potvrđeno i pismeno, ali ne dostavlja dokaz o tome. Osim toga navodi kako je Uvjetima i načinima propisano da Poslodavci moraju „opisati razloge zbog kojih traže potporu za očuvanje radnih mjesta i isto potkrijepiti dokazima…“, kako su pobrojani razlozi: pad prometa, otkazivanje rezervacija, evenata, kongresa, seminara i sl., otkazivanje ugovornih poslova i narudžbi, nemogućnost isporuke gotovih proizvoda…, ali da tuženik u svom zahtjevu samo spominje razloge, ali ne dostavlja dokaze o njihovom postojanju. Također navodi da je Uvjetima i načinima obrazložen pad prihoda: „Dostaviti tabličnu usporedbu prihoda do kraja mjeseca u kojem je podnesen zahtjev sa istim mjesecom prethodne godine, uz projekcije prihoda u narednom razdoblju za tri mjeseca s usporedbom istog razdoblja prethodne godine. Prihvatljiv je pad veći od 20%“ te da je iz navedenog razvidno da se pad utvrđuje na način da se za ožujak uspoređuje prihod ostvaren u ožujku 2019. u odnosu na ožujak 2020. Tužitelj je zbirnim nalogom isplatio potpore za ožujak, travanj i svibanj 2020. i to prije obrade zahtjeva zbog izvanrednosti situacije uzrokovane COVID-19 virusom, a sve u cilju očuvanja radnih mjesta. S obzirom na to da je zaprimljen velik broj zahtjeva, tužitelj nije bio u mogućnosti obraditi zahtjeve i obaviti potrebne provjere dokumentacije u roku od 10 dana od zaprimanja cjelokupne dokumentacije. Zbog navedene činjenice, određeno je da će se zahtjevi smatrati valjanima po zaprimanju dokumentacije, pod pretpostavkom naknadne provjere. 10. travnja 2020. isplaćen je iznos od 22.750,00 kn na račun tuženika i to na ime potpore za ožujak 2020. Kontrolom predmeta utvrđen je pad od 18,50% za ožujak te je tuženik 10. rujna 2020. pozvan na dostavu dokaza o otkazanim ugovorima, suradnji tijekom ožujka 2020. U odgovoru od 10. rujna 2020. tuženik opisuje ugovorne obveze s klijentom i tijek fakturiranja, no ne dostavlja dokaze koje bi tužitelj mogao uzeti u obzir. Nastavno na odgovor tuženika, tužitelj tuženika 14. rujna 2020. ponovno poziva na dostavu dokaza, no tuženik 21. rujna 2020. opet navodi bez ikakvih dokaza da je došlo do smanjenog broja naručenih sati od strane klijenta. Budući da tuženik nije dostavio dokaze, 22. rujna 2020. tužitelj obavještava tuženika o obvezi povrata sredstava. Tuženik je priložio tablicu iz koje je razvidno da pad prihoda u ožujku 2020. nije prihvatljiv, odnosno manji je od 20%, dok je u odnosu na travanj i svibanj pad prihoda prihvatljiv te za navedeno razdoblje ima pravo na isplatu potpore. Tužitelj nadalje navodi da se pad prihoda prema kojemu se dodjeljuje potpora određuje po službenim prihodima koje je poslodavac ostvario u pojedinom mjesecu u 2020. u usporedbi s istim mjesecom 2019. godine (ožujak 2019. – ožujak 2020., travanj 2019. – travanj 2020., svibanj 2019. – svibanj 2020.), te da je uvidom u dostavljanu dokumentaciju utvrđeno da je poslodavac ostvario pad prihoda od 18,50% u ožujku 2020. u odnosu na ožujak 2019. zbog čega tuženik nije ostvario pravo na isplatu potpore za ožujak 2020. godine. Osporio je prigovor zastare navodeći kako se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Kod navedenih tvrdnji tužitelj je ostao i u daljnjem tijeku postupka.

5. U nastavku postupka tuženik je u podnesku od 4. ožujka 2025. osporio tužbeni zahtjev iz tužiteljevog podneska od 14. veljače 2025. te je ostao kod tvrdnji iz prigovora. Nadalje je u bitnome naveo kako se tužitelj neosnovano poziva i na Odluku od 31. ožujka 2020. jer je tom odlukom propisana obrada zahtjeva kroz 10 dana, ali nikakav daljnji rok za moguće revizije odobrenja tog zahtjeva nije propisan. Takvo pojašnjenje tužitelja je protupravno i na štetu tuženika kao korisnika mjere jer tužitelj želi ukazati da je u svojoj ''reviziji'' zahtjeva on vremenski neograničen. Osim toga, sam tužitelj obrazlaže da je prihvatom zahtjeva tuženika sklopljen ugovor, a da se zahtjev tuženika smatra ponudom sa svim bitnim sastojcima ugovora. U tom slučaju prihvatom takve ponude/usvajanjem zahtjeva od strane tužitelja su se ugovorne strane usuglasile o svim bitnim sastojcima ugovora te niti kakve naknade izmjene i revizije ugovora jednostrano od strane tužitelja nisu moguće niti dopuštene. Predmetnim postupanjem, gdje tužitelj nakon 4 godine traži povrat novca nakon što je ugovor (kako tvrdi) sklopio je jednostrana izmjena ugovora koja tuženika ni u kojem slučaju ne obvezuje jer na tako nešto nije niti izričito pristao u svojoj ponudi-koju je tužitelj prihvatio. Sukladno odredbi članka 262. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj je svoj prihvat ponude mogao povući samo prije dostave izjave o prihvatu ili istodobno s njom. Tuženik je uredno očitovanjima obavještavao tužitelja o padu prometa sukladno uvjetima , ali tužitelj ni u kojem trenutku nije izradio niti tražio financijsko vještačenje koje bi jedino eventualno moglo utvrditi knjigovodstveno stanje stvari. Situacija u vrijeme pandemije ni u kojem smislu nije bila ''normalna'' pa tako niti samim računima nije moguće prikazati stvarno stanje stvari u poslovanjima koja su ostala u biti iznenada onemogućena u radu i bez prihoda jer je niz faktora koji su onemogućili uredan rad tuženika i pad prometa. Tužitelj je bio dužan i utvrditi činjenično i potpuno stanje stvari jer je teret dokaza upravo na tužitelju da svoj zahtjev dokaže osnovanim i valjanim. Tuženik je imao pad prometa sukladno uvjetima za cijelo vrijeme potpore, a kako je to već sve obrazloženo u prigovoru i kako je razvidno iz mjesečne projekcije koju je tuženik priložio zahtjevu. Pad veći od 20% je bio i u svakom mjesecu zasebno pa tako i u ožujku 2020. jer je tuženik početkom ožujka fakturirao usluge izvršene u veljači , dakle, riječ je o prihodu za veljaču, a ne za ožujak 2020. Tuženik svoje usluge prema stranom klijentu u Kanadi pruža djelomično na daljinu- intervencijama u softvere kada je to moguće, ali u većem dijelu na terenu pri čemu je potreban dolazak odgovorne osobe tuženika osobno u Kanadu na rad na softveru koji se nalaze na tranzitnim brodovima. Nakon terenskog rada on se obračunava i fakturira klijentu ali mjesečno unatrag, odnosno nakon što je ta terenska usluga pružena i obračun sati izvršen. U tom smislu, u veljači 2020. tuženik je stranom klijentu u Kanadi odradio 160 sati terenskog rada/20 dana u iznosu od po 350,00 CAD/dan odnosno ukupno 7.000,00 CAD za terenski rad u veljači 2020.. Mjesečni paušalni honorar klijentu je bez terenskog rada iznosio 14.980,00 CAD i to je jedini prihod za mjesec ožujak 2020.. U narednim mjesecima je i paušal sveden na minimum od 10.500,00 CAD zbog potpune obustave rada uslijed čega su i brodovi klijenta bili usidreni bez mogućnosti rada pa stoga i bez potrebe za većim angažmanom od strane tuženika. Naime, u ožujku je nastupila obustava terenskog rada zbog zabrane putovanja osobito prekooceanskih i inozemnih putovanja uslijed COVID-19 pandemije, te tuženik nije više odrađivao terenski rad koji je u biti jedini prihod izvan paušala. Dakle, prihod tuženika u ožujku 2020. je isključivo iznos od 14.980,00 CAD, a iznos od 7000 CAD je prihod u biti iz veljače i za posao odrađen u veljači. Navedeno je razvidno i iz obračuna ali je i životno logično da je početkom ožujka izdan račun za prethodni mjesec jer početkom mjeseca još nikakva usluga nije izvršena a posebice ne terenski posao pa se nije imao za što niti izdavati račun. Stoga, obzirom da je prihod za mjesec ožujak 2020. predstavljao samo iznos od 14.980,00 CAD, a prihod u mjesecu ožujku 2019. je iznosio 26.000,00 CAD, to je razvidno da je prihod tuženika za sporni mjesec bio gotovo 50% manji u odnosu na isti mjesec 2019. te je tuženik u potpunosti ispunjavao uvjete mjere pomoći. Štoviše, iz uvjeta tužitelja glede predmetne mjere propisano je da je tuženik kao korisnik morao uz zahtjev dostaviti projekciju prihoda u tri mjeseca s usporedbom istog razdoblja prethodne godine te da je prihvatljiv pad veći od 20%. Tuženik je navedeno dostavio te je iz projekcije dostavljenog razdoblja razvidno da je pad prihoda u tom razdoblju 2020. u odnosu na isto razdoblje u godini 2019. bio veći od 30%. Dakle i sam tužitelj navodi pad u razdoblju projekcije, a ne u svakom mjesecu zasebno niti je to razvidno iz isprava koje dostavlja tužitelj tako da je riječ očito o jednostranom tumačenju nejasnih odredbi od strane tužitelja. Ukoliko su te odredbe nejasne, a jesu jer se mogu svakako tumačiti, obzirom da su sastavljene od strane tužitelja, te odredbe se ne smiju tumačiti na štetu tuženika već u korist tuženika kao strane koja uvjete nije sastavljala, sve sukladno Zakonu o obveznim odnosima. U daljnjem tijeku postupka tuženik je ostao kod navedenih tvrdnji kao i tvrdnji iz prigovora.

6. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: djelomičnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja (str. 8. – 26. spisa), izvoda otvorenih stavaka na 25. lipnja 2024. (str. 27. spisa), izvadaka HFZR (str. 28. – 29. spisa), izvatka iz sudskog registra za tuženika (str. 53. – 57. spisa), tužiteljevog e-maila od 6. rujna 2024. (str. 75. spisa), tužiteljevih dopisa (str. 77. – 78. spisa), tuženikovog izvatka za konto (str. 80. spisa), potvrde predaje zahtjeva s prilozima (str. 81. – 85. spisa), tuženikovih poslovnih prihoda (str. 85. i 288. spisa), Mjera aktivne politike zapošljavanja iz nadležnosti Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Uvjeta i načina korištenja sredstava za provođenje mjera u 2020.godini (str. 86. – 250. spisa), točke 6.2. Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom (COVID-19) (str. 269. – 272. spisa), tuženikovog zahtjeva za mjeru Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima COVID-19 virus (str. 273. – 276. spisa), tužiteljeve Odluke od 31. ožujka 2020. (str. 277. – 279. spisa), izvatka HFZR (str. 281. spisa), e-mail korespondencije između stranaka (str. 282. – 287. i 290. spisa), tužiteljevih dopisa (str. 292. – 301. spisa), tuženikovih satnica (str. 305. – 311. spisa). Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka NB i tuženikovog zastupnika po zakonu KB.

7. Suprotno tuženikovoj tvrdni, tužitelj u tužbi nije dužan naznačiti pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Odredbom članka 186. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) je propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106). Odredbom članka 186. stavka 3. ZPP-a propisano je da će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.

Iz citiranih odredaba ZPP-a proizlazi da je tužitelj u tužbi dužan navesti činjenice na kojima temelji zahtjev, dakle, činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, ali ne i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva kao što to neosnovano ističe tuženik. Naprotiv, u slučaju kada je tužitelj naznačio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, sud nije vezan tom pravnom osnovom, već je vezan isključivo činjeničnom osnovom. U konkretnom slučaju tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu točno određenog novčanog iznosa: glavnice u iznosu od 3.019,44 EUR i pripadajućih zakonskih zateznih kamata od 10. lipnja 2020. do isplate, te je iznio činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, dakle, činjeničnu osnovu tužbe.

Iz činjenične osnove tužbe u bitnome proizlazi kako tužitelj u konkretnom slučaju zahtijeva povrat spornog iznosa kojeg je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi potpore za očuvanje radnih mjesta da bi nakon što je potpora već isplaćena tuženiku tužitelj naknadno, uvidom u dostavljene isprave, utvrdio kako tuženik nema pravo na isplatu spornog iznosa jer nije ostvario pravo na isplatu potpore za ožujak 2020. budući da je u ožujku 2020. tuženik kao poslodavac ostvario pad prihoda od 18,50%, dakle, manje od 20%.

Iz činjenične osnove tužbe kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. ZPP) proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o povratu stečenog bez osnove u skladu s odredbama članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

Budući da se u konkretnom slučaju radi o izvanugovornom obveznom odnosu po osnovi povrata stečenog bez osnove sud je utvrdio kako u konkretnom slučaju nisu postojale zakonske osnove za izdavanje platnog naloga zbog čega je, na temelju odredbe članka 452. stavka 1. ZPP-a, izrekom rješenja u cijelosti ukinut platni nalog iz citiranog javnobilježničkog rješenja o ovrsi.

Zbog toga je ovom presudom sud odlučio o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 3.019,44 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. lipnja 2020. do isplate, kao što je to tužitelj i zatražio u podnesku do 14. veljače 2025.

8. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.019,44 EUR po osnovi nepripadno isplaćene potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom za ožujak 2020.

10. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 6.630,00 EUR u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a za koji postupak su primarno mjerodavne odredbe Glave trinaest ZPP-a kao posebne odredbe, uključujući i odredbe članka 461.a ZPP-a. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP-a je propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. U postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv platnog naloga odnosno prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tužitelj je dužan najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od dostave prigovora protiv platnog naloga odnosno rješenja kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu kojim je određena ovrha, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te predložiti održavanje usmene rasprave, a tuženik je dužan najkasnije u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te predložiti održavanje usmene rasprave (članak 461.a stavak 6. i 7. ZPP). Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavaka 6. i 7. toga članka (članak 461.a stavak 9. ZPP). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 6. toga članka sud neće uzeti u obzir (članak 461.a stavak 10. ZPP). Na navedeno su, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 8. ZPP, stranke upozorene u rješenju suda od 24. siječnja 2025.

11. U parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP -a). Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a).

12. Nije sporna činjenica da je 3. travnja 2020. tužitelj zaprimio tuženikov Zahtjev za mjeru Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima COVID-19 virusom, Klasa: 103-05/20-01/27950 (dalje: Zahtjev).

Nije sporna činjenica da je 10. travnja 2020. tužitelj isplatio tuženiku iznos od 22.750,00 kn (3.019,44 EUR) po osnovi potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom za ožujak 2020.

13. Sporno je ima li tužitelj pravo na povrat isplaćenog iznosa i je li nastupila zastara sporne tražbine.

14. S obzirom na nesporne činjenice da je tuženik, u skladu s tužiteljevim javnim pozivom, 3. travnja 2020. podnio Zahtjev tužitelju i da je tužitelj 10. travnja 2020. isplatio tuženiku sporni iznos od 3.019,44 EUR po osnovi potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom za ožujak 2020 ., proizlazi kako je tužitelj prihvatio tuženikovu ponudu u skladu s odredbama članka 262. ZOO-a čime je, u skladu s odredbama članka 247., 253. i 262. ZOO-a, između parničnih stranaka sklopljen ugovor o korištenju potpore koji obvezuje ugovorne strane te za njih stvara prava i obveze. Tužitelj u konkretnom slučaju nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao da je tužiteljeva Odluka od 31. ožujka 2020. (str. 277. – 279. spisa; dalje: Odluka), na koju se poziva u tijeku ovoga postupka, sastavni dio tog ugovora, niti je tvrdio i dokazao da je u trenutku prihvaćanja Zahtjeva, a u svakom slučaju, u trenutku isplate potpore, obavijestio tuženika o sadržaju Odluke, a navedene odlučne činjenice ne proizlaze niti iz isprava u spisu niti iz ostalih izvedenih dokaza. Naprotiv, uvidom u Odluku (str. 277. – 279. spisa) utvrđeno je kako se radi o tužiteljevom internom (unutarnjem) aktu kojim tužitelj mijenja svoje postupanje u obradi zahtjeva te obvezuje sve svoje radnike, koji rade na provedbi mjere aktivne politike zapošljavanja Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim Koronavirusom (COVID 19), na postupanje u skladu s Odlukom. Stoga Odluka ne obvezuje niti može obvezivati tuženika pa se tužitelj neosnovano poziva na Odluku pa tako i na točku 1. u kojoj se navodi kako se zahtjevi za korištenjem potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim Koronavirusom (COVID 19) smatraju valjanima po zaprimanju cjelokupne dokumentacije, pod pretpostavkom naknadne provjere. To pogotovo što iz Zahtjeva, niti iz ostalih isprava u spisu niti iz ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi da je, u trenutku prihvaćanja Zahtjeva, a u svakom slučaju prilikom isplate potpore, tužitelj obavijestio tuženika da se Zahtjev smatra valjanim pod pretpostavkom naknadne provjere, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao suprotno. Navedeno i iz razloga što je tužitelj nesporno isplatio tuženiku sporni iznos pa je, prema stajalištu suda, tužitelj bio dužan, prije isplate spornog iznosa tuženiku, upotrebom dužne pažnje (članak 10. ZOO), provjeriti jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za dodjelu potpore tuženiku. Navedeno je tužitelj propustio učiniti, a takvo tužiteljevo postupanje ne može ići na tuženikovu štetu. To tim više što je prihvatom Zahtjeva, a nakon toga i isplatom spornog iznosa po osnovi potpore, tužitelj potvrdio da su ispunjeni svi uvjeti za dodjelu potpore i kriteriji iz točke 6.2. Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom (COVID-19) (str. 269. – 272. spisa; dalje: točka 6.2. Potpora), na koje se tužitelj poziva u tijeku ovoga postupka.

15. Točkom 6.2. Potpora je, između ostalog, određeno da poslodavci trebaju opisati razloge zbog kojih traže potporu za očuvanje radnih mjesta i isto potkrijepiti dokazima te potvrditi potpisanom izjavom o točnosti podataka i razloga, a koju daju pod kaznenom i materijalnom odgovornošću, a opisno razlozi su: 2. Pad prometa, 3. Otkazivanje rezervacija, eventa, kongresa, seminara i sl., 4. Otkazivanje ugovornih poslova i narudžbi, (…), što je sastavni dio Zahtjeva za dodjelu potpore za očuvanje radnih mjesta. Nadalje je određeno da je poslodavac dužan uz Zahtjev dostaviti i dokumentaciju, između ostalog, dokaze o otkazanim ugovorima, ugovorenim poslovima, problema u transportu i isporuci robe ili nabavci repromaterijala i sirovina i drugo, obrazloženje pada prihoda i tabličnu usporedbu prihoda do kraja mjeseca u kojem je podnesen zahtjev sa istim mjesecom prethodne godine, uz projekciju prihoda u narednom razdoblju za tri mjeseca s usporedbom istog razdoblja prethodne godine. Također je određeno da tužitelj u svrhu dokazivanja opravdanosti potpore za očuvanje radnih mjesta kada iz dostavljene dokumentacije nije vidljiva opravdanost može zatražiti i drugu dokumentaciju npr. kvartalnu Prijavu PDV-a za usporedno razdoblje 2020./2019. i slično. Iz navedenog također proizlazi kako je, radi utvrđivanja osnovanosti zahtjeva i opravdanosti zahtjeva, a prije isplate potpore, tužitelj bio dužan poduzeti i dodatne mjere i tražiti dodatne isprave kako bi utvrdio osnovanost zahtjeva i opravdanost potpore. Tako je u slučaju da na temelju dokumentacije koju je tuženik dostavio uz Zahtjev tužitelj nije mogao utvrditi jesu li ispunjeni svi uvjeti odnosno kriteriji za dodjelu potpore, pa tako i oni koji se odnose na tuženikov pad prometa u ožujku 2020, tužitelj bio dužan, prije isplate potpore, provjeriti tuženikov pad prihoda za ožujak 2020., odnosno iznosi li on najmanje 20%, što je tužitelj u konkretnom slučaju propustio učiniti. Naime, iz Zahtjeva proizlazi kako je tuženik uz Zahtjev, između ostalog, dostavio i obrazloženje pada prihoda i podatke o svojim poslovnim prihodima u kojima je, između ostalog, naveden i usporedni prikaz tuženikovih prihoda iz ožujka 2019. (127.551,02 kn) i tuženikovih prihoda iz ožujka 2020. (103.959,93 kn) (str. 81. – 85. spisa), kao što je to određeno točkom 6.2. Potpora. Tuženik je u Zahtjevu, između ostalog, naveo kako se njihovo kompletno tržište trenutno nalazi na području Sjeverne Amerike, kako u ovom trenutku nije moguće putovati u Kanadu i ostvarivati bilo kakve konkretne prodajne kontakte (odgođena je većina konferencija koje su posjećivali prije, a planirali posjetiti ove godine), te kako su već dobili usmenu najavu od glavnog klijenta da će obujam posla koji će moći fakturirati sad početkom mjeseca, koji pokriva plaće od trećeg mjeseca jer fakturiraju usluge za tekući mjesec, biti manji za otprilike 50%, te kako najava može biti potvrđena i pismeno (…). Dakle, tuženik je, u skladu s točkom 6.2. Potpora, u Zahtjevu naveo sve zatražene podatke i dostavio je svu potrebnu dokumentaciju čime je omogućeno tužitelju da, ako je tužitel j smatrao da za to postoji potreba, prije prihvata Zahtjeva, a svakako prije isplate potpore, eventualno od tuženika zatraži i dodatne isprave i dodatno provjeri ispunjavanje uvje ta odnosno kriterija za dodjelu potpore u skladu s točkom 6.2. Potpora, pa tko i onih koji se odnose na pad prihoda za ožujak 2020.

16. Navedene odlučne činjenice proizlaze i iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu KB koji je sud u cijelosti prihvatio jer je dan jasno, uvjerljivo i bez kontradiktornosti te je u skladu s ispravama u spisu.

17. Na temelju iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu KB je utvrđeno da je osobno potpisala i predala zahtjev za ostvarivanje potpore 2020. kada je bila u Hrvatskoj, da je bila korona i nije bilo kretanja, da su zahtjev i sve isprave uz zahtjev poslane u elektroničkom obliku putem web stranice tužitelja, odnosno putem njihovih on-line obrazaca, da je dostavila sve što je traženo od strane tužitelja i njezin zahtjev je odobren. Nadalje je utvrđeno da je dostavila tablicu usporednog prikaza prihoda za 2019. – 2020. kao što su i tražili i fakturu (račun) za svaki mjesec (3., 4. i 5. mjesec) 2020. jer su u to vrijeme imali za svaki mjesec po jednu fakturu i to je bio cijeli njihov promet, klijent u Kanadi, da se sve lijepo vidjelo matematički, da bi mogla fakturirati punu fakturu, da mora biti u Kanadi, da je puno putovala između Kanade i Hrvatske jer je u Hrvatskoj razvojni tim, da je u trenutku kada je došla u Hrvatsku već bila panika oko pandemije, da je došla 7. ožujka 2020. u Hrvatsku i nije se mogla vratiti u Kanadu, a mogla se vratiti tek nakon što se cijepila. Osim toga je utvrđeno da je u tom trenutku ostala bez svog terenskog posla i terenskih prihoda jer nije bila u Kanadi, da je problem bio taj što je fakturirala unaprijed za svaki mjesec pa tako i za ožujak 2020., da svaka faktura pa tako i ta za ožujak 2020. ima 2 dijela, jedan je paušalni dio koji se svaki mjesec fakturira, a drugi je bio terenski rad od prošlog mjeseca, konkretno veljača 2020., da kada je došao travanj 2020., pošto nije b ilo terenskog rada, ostala je bez tih prihoda i njihov promet je u travnju pao za više od 40 posto, da je za ožujak pad prihoda bio 1,5% manji od traženog, odnosno bio je 18,5%, a ne 20%, ali je realno bio puno veći što se vidjelo u travnju 2020., a to je bilo fizički uzrokovano koronom. Također je utvrđeno da je dostavila usporedni prikaz prihoda za ožujak 2020. i ožujak 2019. i tužitelj je na temelju tih podataka izračunao ovih 18,5%, da je tužitelj odobrio zahtjev elektronski, ali nije tražio nikakvu dodatnu dokumentaciju niti pojašnjenja, već su odobrili i isplatili potporu. Konačno je utvrđeno kako je u odnosu na ožujak 2020. matematički pad prihoda bio manji od stvarnog pada prihoda jer je matematički pad bio 18,5%, dok je stvarni pad bio puno veći jer su odmah po početku te zabrane kretanja i njezinog dolaska u Hrvatsku, u kontaktu s klijentom iz Kanade dobili najavu da neće biti plaćeni za terenski rad u ožujku 2020. jer ona neće biti u Kanadi i to je automatski značilo da ona mora razmišljati o travnju 2020. i znati da ovaj dio prihoda koji se naplatio početkom ožujka mora čuvati za travanj 2020. da bi se uopće mogle isplatiti plaće, bez ikakvih drugih troškova jer su bili na razini spašavanja radnih mjesta, a kada je tužitelj isplatio tuženiku te naknade, zaista je pomogao u očuvanju radnih mjesta.

18. Dakle, i iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu proizlazi kako je prilikom podnošenja Zahtjeva tuženik dostavio tužitelju dostavio svu potrebnu dokumentaciju. Osim toga, iz navedenog iskaza proizlazi kako je stvaran pad tuženikovih prihoda za ožujak 2020. bio puno veći od 18,5%, koliki je bio matematički pad prihoda, te da je navedena razlika rezultat načina fakturiranja jer je račun za ožujak 2020. tuženik fakturirao početkom ožujka 2020. kada nije bilo korone niti pada prihoda, dok je krajem ožujka već bila karantena a time i pad prihoda. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka NB koji je sud u cijelosti prihvatio jer je dan jasno, uvjerljivo i bez kontradiktornosti te je u skladu s ispravama u spisu.

19. Na temelju iskaza svjedoka NB je utvrđeno kako je, kao voditelj računovodstva, za tuženika koji je bio njihov klijent, dobila tablicu u kojoj je bio prikazan usporedni prikaz prihoda 2019. – 2020. te je iz bilančnih podataka ispunila tražene podatke prema metodologiji iskazivanja prihoda za tuženika koji je fakturirao početkom mjeseca, da su imali samo tu jednu, jedinu fakturu i ona je bila jedan, jedini prihod, a to je bilo početkom ožujka 2020., dok je tužitelj tražio da se iskažu prihodi tijekom ožujka. Nadalje je utvrđeno da se tuženikova metodologija sastoji od odrađenih sati za prethodni mjesec i od paušalnog iznosa za tekući mjesec zbog čega se fakturira početkom, a ne krajem mjeseca, da s obzirom na to da je tužitelj raspisao natječaj za dodjelu potpora početkom travnja 2020., tuženik nije mogao utjecati na svoje prihode i imao je prihode kakvi su iskazani u računu, da je već u ožujku 2020. došlo do zatvaranja i karantene zbog COVID-a što nisu znali početkom ožujka 2020. kada su fakturirali za ožujak 2020., da su iskazali paušal u punom iznosu, ali ga nisu mogli terenski odraditi zbog COVID-a, da je tu nastao nesrazmjer jer početkom ožujka 2020. nije bilo korone niti pada prihoda dok je krajem ožujka već bila karantena, a tužitelj je mjere raspisao početkom travnja 2020., te da je tuženik fakturirao krajem ožujka 2020., već bi tada imao prikazan drastičan pad prihoda, ali je fakturirao početkom mjeseca. Konačno je utvrđeno da se dio računa naplaćen u ožujku 2020. koji se odnosi na terenski rad odnosi na radne sate odrađene u veljači 2020. kada nije bilo pada prihoda.

20. Uzevši u obzir navedeno, sud je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je prilikom podnošenja Zahtjeva, tuženik dostavio tužitelju svu potrebnu dokumentaciju, te da, prilikom prihvaćanja Zahtjeva, niti prilikom isplate spornog iznosa, tužitelj nije zadržao pravo na povrat spornog iznosa u skladu s odredbom članka 1112. stavka 1. ZOO-a, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno. Osim toga, tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao da je tužitelj platio sporni iznos da bi izbjegao prisilu niti je dokazao da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S tim u svezi se ističe kako, kako što je prethodno obrazloženo, Odluka na koju se tužitelj poziva u tijeku ovog postupka ne obvezuje niti može obvezivati tuženika, dok iz Zahtjeva i ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj, pirikom prihvaćanja Zahtjeva, a svakako prije isplate potpore, obavijestio tuženika da prihvaća Zahtjev i obavlja isplatu potpore pod pretpostavkom naknadne provjere. Stoga je, uzevši u obzir navedeno, sud utvrdio da tužitelj nema pravo na povrat spornog iznosa od 3.019,44 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

21. Slijedom navedenog sud je odbio tuženikov dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja jer u ovom sporu male vrijednosti izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu i ostalih izvedenih dokaza.

22. Nije osnovan prigovor zastare. U konkretnom slučaju se radi o povratu stečenog bez osnove zbog čega se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a. Budući da je sporni iznos nesporno isplaćen tuženiku 10. travnja 2020., dok je ovaj postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu (tužbom) od 2. srpnja 2024., proizlazi kako je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka zbog čega nije nastupila zastara sporne tražbine. S tim u svezi se ističe kako, suprotno tuženikovoj tvrdnji iz prigovora, iz činjenične osnove tužbe, kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. ZPP), ne proizlazi da tužitelj zahtijeva isplatu spornog iznosa po osnovi naknade štete, niti tužitelj, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, to tvrdi i dokazuje.

23. Uzevši u obzir navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

24. Budući da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan tuženik ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP -a jer je u cijelosti uspio u ovom sporu.

25. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.019,44 EUR, tuženiku su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP-a), priznati troškovi sastavljanja prigovora protiv citiranog javnobilježničkog rješenja o ovrsi u iznosu od 200,00 EUR i obrazloženog podneska od 4. ožujka 2025. u iznosu od 200 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25, dalje: OT), pristupa na ročišta od 27. svibnja 2025. i 10. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 800,00 EUR, sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 46. OT), što ukupno iznosi 1.000,00 EUR.

Tuženik ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za prigovor u iznosu od 38,33 EUR u skladu s Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19 i 92/21).

Stoga tuženik ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.038,33 EUR.

Na tako određene troškove tuženik ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka. Zbog toga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Zagreb, 30. listopada 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda i rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti u postupku u sporovima male vrijednosti mogu se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.