REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-116/2024-35

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Ana Pavić, odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda Smrček i dr., odvjetnici iz Zagreba, nakon zaključene glavne javne rasprave 15. rujna 2025. održane u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 30. listopada 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 366-53009273 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 17. travnja 2009., koji je ugovor zaključen između tužitelja GA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu Korisnika kredita i Založnog dužnika i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravni slijednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, u svojstvu Banke te potvrđen po javnom bilježniku Denisu Krajcaru, Pula, Flanatička 10, dana 20. travnja 2009. pod brojem OV-4722/09.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao pravni slijednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877da tužitelju GA, [adresa], OIB: 20584785639isplati iznos od 1.604,19 EUR-a, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana dospijeća pa do konačne isplate kako slijedi:

• na iznos od 245,85 eura od 24. travnja 2015. godine pa do isplate, • na iznos od 161,86 eura od 18. svibnja 2018. godine pa do isplate, • na iznos od 1.196,19 eura od 11. kolovoza 2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.103,24 EUR, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 30. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. veljače 2024. u bitnome navodi da je dana 17. travnja 2009. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 366-53009273 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: ugovor), a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 98.000,00 EUR-a te koji je ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika Denisa Krajcara dana 20. travnja 2009. godine pod brojem OV-4722/09. Člankom 4. ugovorne strane su ugovorile rok vraćanja kredita 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu i to u 240 mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje tuženik planom otplate kredita. Iako je prema ugovorenom planu otplate tužitelj predmetni kredit trebao otplaćivati do 2029. godine u 240 mjesečnih anuiteta, uslijed promijenjenih okolnosti tužitelj je u dva navrata izvršio prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, i to u iznosu od 9.777,00 EUR prilikom koje prijevremene djelomične otplate mu je tuženik zaračunao naknadu u iznosu od 245,85 EUR-a te u iznosu od 6.613,29 EUR-a prilikom koje prijevremene djelomične otplate kredita mu je tuženik zaračunao naknadu u iznosu od 161,86 EUR-a. Zaključno je tužitelj izvršio i prijevremenu konačnu otplatu kredita prilikom koje otplate mu je tuženik naplatio trošak u visini od 1.196,48 EUR-a. Iz naprijed navedenog razvidno je kako je tuženik prilikom svake prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, pored preostalog iznosa dugovanja, tužitelju obračunao i troškove prijevremene otplate u ukupnom iznosu od 1.604,19 EUR-a, a čiji povrat tužitelj ovom tužbom potražuje. Predmetne troškove tuženik je tužitelju obračunao pozivom na odredbu članka 8. ugovora kojom je određeno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. U svezi prethodno navedenog, tužitelj ukazuje na odredbu članka 59. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da su Posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, u svezi s odredbom članka 53. stavak 1. i 2. istog Zakona kojim je određeno da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prilikom čega se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Budući da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o sadržaju članka 8. ugovora, to je riječ o tipskom ugovoru kojeg je tuženik ponudio tužitelju po načelu „uzmi ili ostavi“ te tužitelju niti nije dana mogućnost da utječe na sadržaj bilo koje odredbe iz tako ponuđenog ugovora. Dapače, tužitelju je prilikom zaključenja ugovora dan na potpis obrazac ugovora te mu tuženik nije dao mogućnost da se pojedina odredba takvog unaprijed formuliranog obrasca izmijeni na temelju dogovora stranaka, odnosno prijedloga tužitelja pa tako između tužitelja i tuženika nije bilo pregovora u svezi obveze tužitelja na plaćanje naknade u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, kao niti konkretnih uvjeta plaćanja za taj slučaj. Nastavno tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 308/2020 od dana 5. studenog 2020. godine koje glasi:

„Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo“ Također je Ustavni sud Republike Hrvatske nedavnom odlukom zauzeo stav da svaki korisnik kredita koji je platio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita ima nedvojbeno pravo utvrditi ništetnost tako ugovorene naknade i pravo na vraćanje cijelog iznosa naknade i na obračun pripadajućih zateznih kamata.(U-III-3231/22- zajednička presuda od 13.07.2023. koja se odnosi na pet presuda Vrhovnog suda čije su revizije uputile PBZ Zagreb i Addiko banka). Zastara počinje teći utvrđenjem ništetnosti. Budući da je tuženik tužitelju na temelju članka 8. ugovora, o kojoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, prilikom prijevremene otplate kredita zaračunao ukupan iznos od čak 12.086,77 kuna, to je neupitno riječ o odredbi koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je između tužitelja i tuženika zaključen ugovor o kreditu, to se tužitelj poziva i na odredbu članka 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom je određeno:

(1) Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dakle, predmetnom odredbom je određeno kako je korisnik kredita u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kreditoru dužan naknaditi štetu koju je ovaj pretrpio, ukoliko bi ju uopće pretrpio, dok se istodobno zabranjuje kreditoru da u slučaju vraćanja kredita prije roka kroz institut naknade štete, odnosno troškova prijevremene otplate uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja do dana kada je prema ugovoru trebao biti vraćen. Obzirom da u konkretnom slučaju tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita nije nastala šteta, niti je objektivno pretrpio bilo kakav trošak uslijed takvog načina prestanka ugovora, to je jasno da naplata troškova prijevremene otplate kredita zapravo predstavlja prikriveno nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje su tuženiku trebale biti isplaćene da je tužitelj ugovor otplaćivao temeljem plana otplate. Dakle, tuženik je prikazujući isto kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tužitelju naplatio kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit temeljem plana otplate trebao biti otplaćen. Imajući u vidu prethodno navedeno, razvidno je kako je odredba na temelju koje je tuženik naplatio naknadu prijevremene otplate kredita suprotna kogentnoj zakonskoj normi, slijedom čega je ista ništetna na temelju članka 322. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na utuženi iznos od dana isplate, obzirom je tuženik već na dan isplate bio nepošteni stjecatelj.

1.1. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je podneskom od dana 6. veljače 2025. uredio tužbeni zahtjev za isplatom na način kako je to navedeno u točki II izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnome istaknuo prigovor zastare, s obzirom da je pravna osnova potraživanja tužitelja stjecanje bez osnove zbog ništetnih odredbi, te s obzirom da je zastarni rok u tom slučaju pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, iz čega slijedi da su sva pojedinačna potraživanja zastarjela u roku od 5 godina od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pri čemu se tuženik poziva na praksu Vrhovnog suda u presudi br. Rev-183/2011-2. Tužitelj se u tužbi poziva na sudsku praksu koja štite potrošače, međutim, nije dokazao da ima status potrošača u smislu primjenjivih odredbi Zakona o zaštiti potrošača na koje se isti poziva u tužbi, a teret dokaza je na tužitelju. Tuženik ističe kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju Zakona o zaštiti potrošača. Da bi odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

(b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,

(c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na (a), tuženik je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi iz članka 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na (b), odredba o naplati naknade kod prijevremene otplate kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj nije niti pokušao dokazati da odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije nejasna, neuočljiva ili nerazumljiva te stoga odredba članka 8. nije niti podložna testu poštenja. U odnosu na (c), predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao navodnog potrošača. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Naplata naknade za prijevremenu otplatu na temelju članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s člankom 1024. ZOO. Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine, broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u članku 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Dakle, u propisima je izričito navedeno kako vjerovnik ima pravo na naknadu u takvim slučajevima. Teleološkim tumačenjem članka 1024. ZOO i članka 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Naime, tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Dodatno, tuženik ističe da na sredstva u EUR koja drži na svojim računima kod svojih banaka, Deutsche Bank AG i Citibank N.A., London Branch plaća negativnu kamatu. Negativna kamata podrazumijeva da se sredstva koja tuženik drži na svojim računima kod navedenih banaka svaki mjesec umanjuju i to zbog same činjenice da sredstva stoje na računu. Iznos negativnih kamata koje tuženik plaća na sredstva u EUR predstavljaju njegov trošak odnosno štetu. Konačno u ovom dijelu, s obzirom da odredba članka 8. u svakom slučaju nije protivna „Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva“, ne može se utvrditi ništetnom ni po toj osnovi. Naime, suprotno navodima tužitelja, niti jedan prisilan propis ne zabranjuje ugovaranje naknade za prijevremenu otplate kredita. U konkretnom slučaju, navodno naplaćeni iznos na ime prijevremenog zatvaranja kredita odgovara opisanom iznosu administrativnih troškova i troškova osoblja koji su posljedica obrade zahtjeva za prijevremenu naplatu teiznosa koji tuženik plaća drugim bankama na ime negativne kamate i kao takav predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu članka 345., stavka 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu. S obzirom na gore navedeno, očito je da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik navodno naplatio tužitelju u skladu s člankom 1024. ZOO, zbog čega tužitelj nema pravo tražiti njen povrat. U odnosu na zatražene zatezne kamate navodi da tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati stečen novac, slijedom čega tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani (što u ovom slučaju nisu), a sve s obziorm na odredbu članka 1115. ZOO –a. Konačno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz slijedećeg razloga. Naime, članak 326. stavak 2. ZOO- a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen. U ovome slučaju nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen. U kontekstu prve pretpostavke, radi se o pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju. Sukladno tome, da se radi o zabrani manjeg značenja proizlazi iz prethodnih navoda iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, a prije svega: da tužitelj traži od suda da utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita; da ni ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj; da tužitelj zahtijeva povrat iznosa koji čini manje od 2% ukupnog iznosa koji mu je isplaćen na temelju Ugovora o kreditu. Dakle, iz navedenog je jasno kako su ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a. Osporava visinu tužbenog zahjeva i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku pročitani su pregled prometa za klijenta od 06. studenog 2023., Ugovor o kreditu broj 366-53009273, nalaz i mišljenje vještaka EX LEGE d.o.o. kao i njegova usmena dopuna te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o (stambenom) kreditu koji su stranke sklopile 17. travnja 2009. i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužitelj tuženiku platio za prijevremenu otplatu kredita.

6. Među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 20. travnja 2009. sklopili Ugovor o kreditu broj: 366-53009273 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine , kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 98.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna, na rok otplate od 240 mjeseci,

- da je člankom 8.2. Ugovora o kreditu pod nazivom „Prijevremena otplata kredita“ ugovoreno da tuženik za slučaj prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama banke.

7. Iako je u odgovoru na tužbu osporio tvrdnju da se o ugovornoj odredbi u vezi isplate naknade u slučaju prijevremene otplate kredita nije pojedinačno pregovaralo, tuženik nije osporio da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika.

8. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, visina tužbenog zahtjeva te osnovanost prigovora zastare.

9. Tužitelj je u iskazu naveo da je kredit uzeo za kupnju stana te je isti kredit i prijevremeno otplatio i za tu prijevremenu otplatu platio naknadu. Naveo je kako mu nije objašnjeno kako će se zaračunati ta naknada niti je u banci posebno pregovarao o odredbi kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, nije bio upozoren niti mu je itko na to ukazao, imao je osobnog bankara koji ga je savjetovao. Istaknuo je da je ugovor pročitao, da ga je sastavila banka te da je on laik, a da mu je bilo bitno da mu je taj kredit najpovoljniji pa ga je zato i uzeo. Stan koji je htio kupiti bio je skuplji od iznosa kredita koji je u tom trenutku mogao podići, te da je podigao kredit od 100.000,00 eura te da je na kraju prodavatelju isplaćen iznos od 98.000,00 eura, a ostatak je morao dodati sam. Ističe kako je pitao zašto kredit nije isplaćen u cijelosti da mu je rečeno da je banka naplatila 2.000,00 eura za trošak obrade kredita. U banci je najavio da planira kredit otplatiti prijevremeno no da se ne sjeća da je upoznat s činjenicom da je dužan banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu te da mu je rečeno da je takva politika banke. I ranije je vršio nekakve dodatne veće prijevremene uplate za koje misli da je isto platio naknadu. Ne zna koliko je točno tu naknadu platio ali je plaćena sa računa.

10. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika - "Narodne novine" broj 6/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na bitno istovjetan način pojam potrošač definiran je i u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07), zatim u čl. 4. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 19/22, dalje u tekstu: ZZP), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

10.1. U konkretnom slučaju radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stana, koji je tužitelj kao fizička osoba sklopio s tuženikom pri čemu nema nikakve naznake da je kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da se uopće bavi poduzetničkom djelatnošću. Teret dokaza da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu zanimanju korisnika kredita, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da korisnik nema svojstvo potrošača, bio je na tuženiku, a on, nije u tom smislu isticao odlučne činjenice niti predlagao dokaze. Stoga, stav je ovoga suda da tuženi nije dokazao okolnosti koje dovode u pitanje svojstvo potrošača tužitelja.

11. Sud ne prihvaća tvrdnju tuženika da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO. Istina ugovor je ispunjen, no nije ostvaren drugi uvjet, a taj je da bi se radilo o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

12. U odnosu na ugovorenu odredbu iz članka 8.2. predmetnog ugovora koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja istaknuti da je odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08., dalje ZOO) propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

13. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1 ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi, te da je ta odredba bila točno određena, odnosno odrediva.

16. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu koja se odnosi na tzv. izlaznu naknadu sukladno odluci o naknadama banke, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

17. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da mu je u banci kada vršio prijevremenu otplatu kredita u više navrata naplaćena naknada i da o njoj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije bilo pregovaranja, ugovor je pripremio tuženik, a prilikom prijevremene otplate u svezi naknade mu je rečeno da je takva politika banke.

18. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba članka 8.2. predmetnog Ugovora o kreditu nije određena, a niti odrediva, niti je o istima tužitelj mogao pregovarati s tuženikom, to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepošten, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakvih tzv. izlaznih naknada tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

19. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude i utvrdio ništetnim odredbu članka 8.2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na tzv. naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

20. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2. Stoga je sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

21. Radi utvrđenja da li je i koliko tužitelj platio naknade prilikom prijevremene otplate kredita, kao i radi utvrđenja da li je tuženik uslijed prijevremene otplate trpio štetu, sud je proveo dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vatroslavu Zovku iz EX Lege d.o.o.

21.1. U nalazu i mišljenju vještak navodi da je tužitelj s tuženikom 17. travnja 2009. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 366-53009273 na iznos glavnice 98.000 eura i rokom otplate 20 godina. Sukladno Specifikaciji uplata kredit je u cijelosti otplaćen prijevremenom uplatom 11. kolovoza 2021. godine. Osim redovitih uplata s naslova dospjelih anuiteta, tužitelj je dodatno napravio još dvije prijevremene uplate i to 24. travnja 2015. te 18. svibnja 2018. godine. Odredbama čl. 8 Ugovora o kreditu određeno je kako je tuženik ovlašten zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zadatkom vještačenja određeno je utvrditi da li je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu broj 366-53009273 te ukoliko je u kojem iznosu. Kako bi izvršio zadatak vještačenja vještak je izvršio uvid u pregled prometa za klijenta od 06. studenog 2023. godine te je utvrdio da je tužitelj 24. travnja 2015. godine izvršio dvije uplate, jednu s naslova prijevremene otplate dijela nedospjele glavnice kredita u iznosu od 74.094,27 kuna te drugu s naslova troška u iznosu 1.852,36 kuna. Nadalje, tužitelj je 18. svibnja 2018. godine izvršio dvije uplate po 25.000,00 kuna s naslova prijevremene otplate dijela nedospjele glavnice kredita od kojih je tuženik s naslova troška rasknjižio iznos od 1.219,51 kuna. Tužitelj je uplatom 11. kolovoza 2021. godine u cijelosti zatvorio kredit uplatom iznosa 310.700,00 kuna od čega je tuženik s naslova troška rasknjižio iznos od 9.014,90 kuna. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza te priležeće dokumentacije vještak je mišljenja da je tuženik naplatio naknadu s naslova troška prijevremene otplate kredita u sveukupnom iznosu od 1.604,19 eura* i to dinamikom kako slijedi:

- dana 24. travnja 2015. godine u iznosu od 245,85 eura

- dana 18. svibnja 2018. godine u iznosu od 161,86 eura

- dana 11. kolovoza 2021. godine u iznosu od 1.196,19 eura.

21.2. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nje imao primjedbi, dok je tuženik istome prigovorio u podnesku od 16. siječnja 2025. u kojem je naveo kako je vještak samo uvidom u dokumentaciju naveo kako je izlazna naknada navodno naplaćena, za isto nije vršio nikakav matematički obračun. Osim navedenog, da vještak nije utvrdio štetu koju tuženik trpi prilikom prijevremene otplate.

21.3. Očitujući se na primjedbe tuženika, vještak je naveo kako iz navoda tuženika iz odgovora na tužbu pod točkama 49-50 i priloženih dokaza nije jasno koje bi se dodatne aktivnosti radile prilikom prijevremene otplate kredita. Nadalje, iz dokumentacije koja prileže spisu nije vidljivo da su nastali dodatni troškovi vezano za prijevremenu otplatu kredita pa slijedom toga vještak nije u mogućnosti utvrditi da je tuženik prijevremenom djelomičnom otplatom kredita pretrpio štetu i kolika je visina te štete.

21.4. Prilikom usmene dopune očitujući se na primjedbe tuženika vještak je naveo da iz dokumentacije koja prileži spisu nije vidljivo da je bilo kakva šteta nastala tuženiku a podredno da bi se izračunala nastala šteta potrebno je utvrditi što je šteta, a što je pravno pitanje, a potom jasno definirati parametre temeljem kojih bi trebalo napraviti matematički izračun. Pod pojmom negativnih kamata kolokvijalno se smatra da je to kamata kojom se umanjuje određeni iznos. Ukoliko se govori o deponiranim novčanim sredstvima na koja bi se eventualno primjenjivao negativni kamatnjak to u praksi znači da se iznos deponiranih sredstava umanjuje u "negativnom postotku". Ukoliko se sa bankom na štednji ugovori negativni kamatnjak to u suštini znači da banka naplaćuje uslugu "čuvanja" sredstava. Da bi se izračunao u novačenoj valuti iznos negativnog kamatnjaka na konkretnom slučaju potrebno bi bilo jasno definirati parametre kao npr. koji je točni iznos glavnice na koji se obračunava kolika kamata, koje razdoblje i drugi parametri, a kojih nema u spisu. Bilo koji drugi pristup izračunu temeljio bi se na njegovim pretpostavkama koji ne moraju nužno biti točne. U teoriji bi bilo moguće napraviti izračun uz dodatnu dokumentaciju s tim da mora naglasiti kako zbog opsežnosti dokumentacije i eventualne kompleksnosti takvog izračuna takav nalaz i mišljenje bi se i kosio s načelom ekonomičnosti postupka. Takav izračun bi mogao pokazati i da nije nastala nikakva šteta po tuženika. S knjigovodstvene strane gledano postupak zatvaranja kredita bilo redovnom otplatom ili prijevremenom otplatom kredita u suštini je identičan jer se knjiže uplaćena sredstva, zatvara se dugovanje po glavnici i time se smatra da je kredit u cijelost ili djelomično i otplaćen.

21.5. Nakon provedene usmene dopune nalaz i mišljenja vještaka tužitelj nije imao primjedbe, dok je tuženik ustrajao na iznesenim primjedbama i predložio novo vještačenje. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan, izrađen u skladu sa dokumentacijom u spisu i nalogom suda, kao i da je vještak u cijelosti otklonio primjedbe koje je na istoga iznio tuženik. Stoga je prijedlog tuženika za provođenjem novoga vještačenja odbijen kao neosnovan, uz napomenu kako tuženik tužbeni zahtjev za naknadom štete ili prigovor radi prijeboja u ovome postupku nije postavio.

22. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju na ime plaćenih naknada u ukupnom iznosu od 1.604,19 eura zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

23. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos 245,85 eura sa zateznom kamatom od 24. travnja 2015. godine pa do isplate, iznos od 161,86 eura sa zateznom kamatom od 18. svibnja 2018. godine pa do isplate i iznos od 1.196,19 eura sa zateznom kamatom od 11. kolovoza 2021. pa do isplate te je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP). Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe sukladno Tbr 7.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska od 6. veljače 2025. sukladno Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, te za zastupanje na ročištima 3. rujna 2024. i 15. rujna 2025. sukladno Tbr. 9.1. Tarife za svaku radnju po 100 bodova što ukupno iznosi 400 bodova. Obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura sukladno Tbr. 54 Tarife navedeni trošak tužitelja iznosi 800,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a sukladno Tbr. 46 Tarife iznosi 1.000,00 eura. Tužitelju je valjalo priznati i trošak uplaćenog predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 1.036,88 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura te na presudu u iznosu od 33,18 eura odmjerene sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi pa ukupno dosuđeni trošak iznosi 2.103,24 eura.

24.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2024. i 29. svibnja 2025. obzirom sastav istih nije bio nužan za vođenje ovoga postupka, dok je podnesak od 9. kolovoza 2024. dostavljen sudu protivno odredbi čl. 299.a ZPP-a.

U Puli, 30. listopada 2025.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženiku po punomoćnicima