Psp-43/2024-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice EM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Vujanoviću, odvjetniku u Sinju, protiv tuženika FM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Dlačiću, odvjetniku u Zagrebu, zbog smetanja posjeda, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Zorana Vujanovića, odvjetnika, tuženika osobno i punomoćnika tuženika Igora Dlačića, odvjetnika, a po objavi rješenja dana 30. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tuženik ČM, OIB [osobni identifikacijski broj], smetao tužiteljicu EM, OIB [osobni identifikacijski broj], u njezinom posljednjem mirnom i faktičnom suposjedu dvorišta uz stambenu zgradu u [adresa], na adresi: [adresa], koja nekretnina je u Gradskom uredu za katastar i geodetske poslove – Grad Zagreb označena kao: broj katastarske čestice: [katastarska čestica] [adresa], Posjedovni list: 2518, Katastarska općina: Črnomerec Mbr. 335266, ukupne površine 1212 m2 (zgrada mješovite uporabe, [adresa] u površini od 285 m2; poslovna zgrada, [adresa] u površini od 50 m2; zgrada mješovite uporabe, [adresa] u površini od 456 m2; poslovna zgrada, [adresa] u površini od 56 m2; dvorište u površini od 2 m2, dvorište u površini od 222 m2, dvorište u površini 132 m2), odnosno nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu – Zemljišnoknjižni odjel Zagreb označena kao: broj zemljišta (kat. čestice) 475, broj ZK uloška: [broj ZK uloška], Katastarska općina: 999901, Grad Zagreb, površine 1212 m2, i to na način da je dana 17.3.2024. u zajedničkom dvorištu ove zgrade postavio tri tegle za cvijeće u dužini od tri metra upravo na mjesto na kojem je do tada tužiteljica parkirala svoj automobil.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici vrati oduzeti suposjed dijela dvorišta uz zgradu u [adresa], na način da u roku od 8 dana ukloni postavljene tri tegle za cvijeće sa mjesta na kojem je tužiteljica parkirala svoj automobil do časa smetanja suposjeda dvorišta te mu se zabranjuje takvo ili bilo kakvo slično smetanje tužiteljice u posjedovanju predmetnog dvorišta zgrade.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu u kojem traži uspostavu ranijeg posjedovnog stanja te u dijelu kojim se zabranjuje tuženiku takvo ili slično smetanje posjeda, pod prijetnjom novčanom kaznom, kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere tužiteljice od 12. travnja 2024. koji glasi:

"1. Određuje se privremena mjera i nalaže tuženiku FM, OIB [osobni identifikacijski broj], da u roku od 24 sata po primitku rješenja o privremenoj mjeri prestanu sa smetanjem tužiteljice u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu dvorišta uz stambenu zgradu u [adresa], (kat. čest. [katastarska čestica], Posjedovni list broj: 2518, Katastarska općina: Črnomerec (Mbr. 335266) odnosno kat. čest. [katastarska čestica], broj ZK uloška [broj ZK uloška], Katastarska općina: Grad Zagreb, te da u istom roku ukloni tri tegle za cvijeće sa mjesta na kojem je tužiteljica do dana smetanja suposjeda dvorišta parkirala svoj automobil, a u protivnom je tužiteljica ovlaštena navedene predmete ukloniti o trošku tuženika.

2. Privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnosti rješenja u sporu zbog smetanja posjeda ili do drugačije odluke Suda ako se okolnosti, zbog kojih je mjera određena, kasnije ne promjene tako da mjera više nije potrebna.

3. Žalba protiv ovog rješenja o privremenoj mjeri ne odgađa provedbu privremene mjere."

V. Nalaže se tuženiku FM, OIB [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici EM, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 453,08 EUR za zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u posljednjem mirnom posjedu dvorišta stambene zgrade u [adresa], u kojoj stanuje na adresi [adresa], a koja nekretnina je u zemljišnim knjigama ovog suda, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb označena kao: broj zemljišta (kat. čestice): 475, oznaka zemljišta: [adresa], ukupne površine 1212 m2, (dvorište 132 m 2, dvorište 223 m 2, zgrada mješovite uporabe, [adresa], u površini od 291 m 2, zgrada mješovite uporabe, [adresa], u površini od 465 m 2, poslovna zgrada, [adresa], u površini od 51 m 2, poslovna zgrada, [adresa], u površini od 50 m 2), broj ZK uloška: [broj ZK uloška], Katastarska općina: 999901, Grad Zagreb. Tužiteljica je posjed predmetne nekretnine – dvorišta zgrade vršila na način da je u dvorištu zgrade na adresi [adresa], nesmetano od bilo koga parkirala svoj osobni automobil. Još prije tužiteljice, dugi niz godina svoj automobil su u tom dvorištu parkirali bivši vlasnici stana u kojem tužiteljica stanuje, a kojeg su dana 17.2.2021. kupili roditelji tužiteljice. Dana 17.3.2024. tuženik je samovlasno i protivno volji tužiteljice kao dotadašnjeg suposjednika izvršio smetanje posjeda predmetne nekretnine, dvorišta zgrade na način da joj je oduzeo suposjed dijela zajedničkog dvorišta uz zgradu postavivši tri tegle za cvijeće upravo na mjestu u dvorištu na kojem je do tada tužiteljica nesmetano parkirala svoj automobil. Te tri fizičke prepreke-tegle tuženik je postavio u dužini od tri metra, svojatajući da je to mjesto zauzeto tim teglama isključivo „njegovo parkirno mjesto”. Ističe da tuženik ne parkira automobil na „njegovom parkirnom mjestu”, jer uopće nema automobil. Dana 29.3.2024. tužiteljica je poštom preporučeno uputila tuženiku opomenu pred tužbu, zahtijevajući od njega da ukloni predmetne tri tegle sa mjesta na kojem je do tada parkirala svoj automobil. Tuženik se na ovu opomenu oglušio. Opisanim radnjama tuženik je izvršio smetanje posjeda na način da je onemogućio tužiteljicu u neometanom suposjedovanju predmetne nekretnine-dvorišta zgrade. Predlaže stoga da sud donese rješenje kao u izreci (toč. I, II.), uz prijetnju novčane kazne glede toč. II. tužbenog zahtjeva. Zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je vlasnik poslovnog prostora označen kao: etažno vlasništvo (E-16) samostalna poslovna prostorija u prizemlju dvorišnog dijela, površine 9,92 m2, [adresa], posebni dio, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi i to kat. čest. [katastarska čestica] dvorište površine 2 m2, dvorište površine 222 m2, dvorište površine 132 m2, zgrada mješovite uporabe, [adresa] površine 465 m2, poslovna zgrada, [adresa] površine 56 m2, poslovna zgrada, [adresa] površine 50 m2, zgrada mješovite uporabe, [adresa] površine 285 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k.o. 999901, Grad Zagreb, a pri Zemljišnoknjižnom odjelu Zagreb ovog suda. Navedeni poslovni prostor ima ulazni pristup u dvorišnom dijelu zgrade. Tužiteljica tužbu da podnosi isključivo iz razloga što se više ne može parkirati neposredno ispred ulaza u navedeni poslovni prostor u vlasništvu tuženika. Tužiteljica parkiranjem automobila na spornom dijelu dvorišta, neposredno ispred ulaznog pristupa u poslovni prostor tuženika, znatno otežava slobodan pristup i ulaz u navedeni prostor, a posebice je nemoguće osobama slabije pokretljivosti na bilo koji način pristupiti ili uopće doći blizu poslovnog prostora sve dok je automobil tužiteljice parkiran neposredno ispred ulaza u poslovni prostor. Tuženik pritom ističe da ostali suvlasnici dosada nikada nisu parkirali svoja motorna vozila na navedenom mjestu, osim u iznimnim slučajevima kada je bilo potrebno odobriti pristup radi lakšeg izvođenja građevinskih ili adaptacijskih radova, selidbe ili slično. Tuženik je tužiteljici početkom ožujka uputio dopis u kojem navodi kako parkiranjem automobila onemogućava slobodan pristup i nužnu komunikaciju s poslovnim prostorom na što je tužiteljica 6.3.2024. poslala dopis putem punomoćnika u kojem sve navode negira te ustraje na opravdanosti svojeg ponašanja. Tuženik je dana 17.3.2024. razmjestio postojeće tri posude-tegle s cvijećem ispred svog ulaza u poslovni prostor. Dana 29.3.2024. punomoćnik tužiteljice uputio je dopis tuženiku kojim zahtijeva uklanjanje posuda s cvijećem budući da je cilj toga, prema navodima tužiteljice „...uskratiti suvlasnička prava drugih stanara, u konkretnom slučaju oduzeti pravo suposjeda EM kao suposjednika predmetnog dvorišta.“ Dana 2.4.2024. tuženik se očitovao tužiteljici gdje je ponovno naveo „da upravo ispred ulaznog dijela poslovnog prostora tužiteljica parkira svoj auto te time onemogućava uredan i nesmetan pristup i nužnu komunikaciju s poslovnom prostorom sve kako je jasno vidljivo na slici iz priloga…“ Činjenica je da tuženik nikada nije onemogućio tužiteljicu da se osobno kreće i koristi spornim dijelom dvorišta. Tužiteljica se može nesmetano koristiti navedenim dijelom dvorišta, na isti način kako ga koriste i drugi suvlasnici. Smatra da je nedopustivo, protuzakonito i nemoralno da tužiteljica parkira svoj auto neposredno pred ulaz u poslovni prostor. U Gradu Zagrebu motorna vozila se nikada nisu parkirala pred sama vrata bilo kojeg ulaza u stambeni ili poslovni objekt pa čudi ideja tužiteljice da bi sada bila ovlaštena na takvo postupanje. Tuženik nikome ne ograničava pravo na posjed niti ga on drugima isključuje. Postupanjem tužiteljice zapravo se ograničava posjed ostalih suvlasnika i korisnika javnog dijela prostora spornog dijela dvorišta, obzirom da je tužiteljica parkiranjem svojeg auta zapriječila prolaz do ulaza u poslovni prostor. Činom smetanja posjeda nekretnina smatraju se samo ozbiljni i relativno znatni zahvati u tuđu posjedovnu sferu kojim se posjedniku onemogućuje ili uznemirava u vršenju faktične vlasti, a što upravo ne predstavlja predmetni slučaj. Tužiteljica i dalje ima nesmetano pravo koristiti se zajedničkim dijelovima-dvorištem; međutim, sporni dio dvorišta ispred ulaza u poslovni prostor namijenjen je za obavljanje poslova redovite uporabe u svrhu urednog odvijanja svakodnevnih poslova poslovnog prostora. Samo motorno vozilo u pogonu predstavlja opasnu stvar te je protivno načelu očuvanja sigurnosti i zdravlja ljudi nedopustivo da se motorno vozilo parkira neposredno pred vratima i prozorom prostora u kojima žive ili borave ljudi. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u dopis tuženika upućen tužiteljici (list 7 spisa), fotografije (list 8, 26-28 spisa), ZK izvadak (list 9 spisa), dopis tužiteljice upućen tuženiku (list 10-11 spisa), izvod iz katastarskog plana (list 12-15 spisa), dopis punomoćnika tuženika upućen punomoćniku tužiteljice (list 25 spisa), izjavu OM od 4. listopada 2024. ovjerenu kod javne bilježnice Ane Romac (list 31 spisa), proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i tuženika kao stranke te saslušanjem svjedoka SM.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za pružanjem suposjedovne zaštite. Tužiteljica naime, tužbom tvrdi da je suposjednica zajedničkog dijela (dvorišta) stambene zgrade u [adresa], a koji (su)posjed je vršila na način da je u dvorištu zgrade parkirala svoj osobni automobil te da ju je u njezinom suposjedu smetao tuženik na način da je na dijelu zajedničkog dvorišta uz zgradu postavio tri tegle (prepreke) u dužini od tri metra, čime je onemogućio tužiteljicu u suposjedovanju dijela predmetne nekretnine-dvorišta zgrade. Tuženik, s druge strane ne osporava da je 17. ožujka 2024. razmjestio tri posude-tegle s cvijećem na predmetnom dijelu nekretnine, a za koji tvrdi da predstavlja ulaz u poslovni prostor koji je u njegovom vlasništvu te tvrdi da radnjama koje su poduzete 17. ožujka 2024. tužiteljicu nije onemogućio da se osobno kreće i koristi spornim dijelom dvorišta te da se ona može nesmetano koristiti tim dijelom dvorišta, na isti način kao što ga koriste i drugi suvlasnici, odnosno da navedene radnje ne predstavljaju čin smetanja posjeda. Također osporava da bi tužiteljica u razdoblju od dva mjeseca neprestano parkirala svoje vozilo na predmetnom dijelu nekretnine.

5. Između stranaka nije sporno da je tuženik 17. ožujka 2024. na dijelu zajedničkog dvorišta uz stambenu zgradu u [adresa], postavio tri posude za cvijeće (prepreke) u dužini od tri metra. Osim što navedene činjenice niti jedna od stranaka ne osporava, iste nedvojbeno proizlaze i iz iskaza stranaka te iz fotografija koje prileže spisu. Nije sporno niti da je tužiteljica parkirala svoje vozilo na tom dijelu nekretnine prije nego što su na isti postavljene tri tegle u dužini od tri metra. Obzirom na navode tuženika da osporava da bi tužiteljica u razdoblju od dva mjeseca neprestano parkirala svoje vozilo na predmetnom dijelu nekretnine, sporno je da li je tužiteljica bila u (su)posjedu predmetnog dijela nekretnine. Također je sporno da li je radnjama koje je tuženik poduzeo navedenog dana tužiteljica smetana u (su)posjedu predmetnog dijela nekretnine.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

7. Sud je proveo postupak u skladu sa odredbama Glave 28. ZPP, prema pravilima postupka u parnicama zbog smetanja postupka. Tijekom provedbe dokaza je raspravljanje ograničeno samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja (čl. 441. ZPP) te o relevantnim prigovorima u smislu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZVDSP) dok je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

8. Prema čl. 22. st. 1. ZVDSP posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin njegova smetanja, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje. Stavkom 2. istog članka određeno je da sud zaštitu posjeda pruža u posebnom, hitnom postupku, prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu. Cilj posjedovne zaštite koja se pruža prema odredbi čl. 22. ZV jest u držanju kontinuiteta postojećeg stanja pa pružena posjedovna zaštita vodi k cilju uspostave stanja kakvo je bilo prije pružanja posjedovne zaštite.

9. Prema čl. 24. st. 1. ZVDSP, svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti. Slijedom navedene odredbe i u konkretnom slučaju je bitno kao odlučno utvrditi je su li postupanjem tuženika tužiteljica bitno ograničena ili onemogućena u dosadašnjem suposjedu zajedničkog dijela nekretnine (dvorišta). Prema ocjeni ovog suda, za takvo utvrđenje nije potrebno raspravljati o pravnom odnosu stranaka kao suvlasnika i suposjednika.

10. Iz dopisa koji je tuženik napisao, fotografirao i poslao tužiteljici putem SMS poruke (list 5 spisa) proizlazi da se tim dopisom on obraća tužiteljici i navodi da je gotovo s njezinim parkiranjem ispred njegovog parkirnog mjesta, a da li će on parkirati ispred ili će ga ukrasiti cvijećem, ovisi isključivo o njemu (tuženiku), da ga on koristi već 46 godina, a bivši vlasnik još tko zna koliko. Ukazuje da su njegovi vlasnički udjeli 11,90 %, a njezini 4,31 % u pravima i obvezama. Od svih suvlasnika ona ima najmanji vlasnički udio, znači najmanja prava i najmanje obveze. Ukoliko joj ne odgovara trenutno stanje u [adresa], može pokrenuti sudski postupak protiv njega ili protiv cijele kuće. Biti će zanimljiv rasplet. Može i kupiti njegov stan, zajedno s polovnim prostorom pa se riješila problema. Da je ljudski, a ne bahato i agresivno porazgovarala sa njime o povremenom parkiranju ispred njegovog PP, vjerojatno bi se dogovorili, jer su i drugi tu parkirali kad su adaptirali njihove stanove (pa i njezini majstori).

11. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu označenu kao ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-12) suvlasnički dio s neodređenim omjerom kčbr [katastarska čestica] [adresa] površine 1212 m 2, s kojim suvlasničkim dijelom je povezano pravo vlasništva posebnog dijela nekretnine i to: stan na II (drugom) katu desno, koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija u ukupnoj površini od 56.77 čm, [adresa], posebni dio, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je ista u vlasništvu VM.

12. Iz iskaza tužiteljice saslušane kao stranke u svrhu dokazivanja proizlazi da ona u stanu u [adresa] u [adresa] živi posljednje dvije godine, s tim da je nakon što je kupila vozilo početkom 2024. počela parkirati na spornom mjestu koje se nalazi u zajedničkom dvorištu zgrade i koje predstavlja zajednički prostor svih stanara. Tamo je parkirala sve do 17.3.2024., kada je na tom mjestu na kojem je parkirala uočila fizičke prepreke u vidu jedne velike betonske "tegle" i dvije obične "tegle", a koje je postavio tuženik. On joj je toga dana poslao i SMS poruku u kojoj je bila fotografija teksta u Wordu kojeg je on napisao, a u kojem je stajalo: "Poštovana susjeda s današnjim danom Vaše parkiranje je završeno". Ona je nakon toga provjerila sa predstavnikom stanara da li je što pogrešno učinila te joj je rečeno da svi imaju pravo parkirati na to zajedničko dvorište ovisno o raspoloživim mjestima. Ona je upravo navedeno mjesto koristila za parkiranje iz razloga jer je tamo bilo slobodno, nitko nije parkirao na to mjesto, možda je 1-2 puta vidjela da bi neko vozilo tamo bilo parkirano, a tuženik nema vozilo. Od toga dana ona više nije parkirala na to mjesto jer je nemoguće da fizički ukloni te prepreke obzirom da se radi o betonskoj "tegli". U tom dvorištu su stalno parkirana više-manje 3 vozila, osim njezinog vozila i to na istim mjestima s tim da parkirna mjesta u dvorištu nisu ucrtana. Ona je odabrala upravo ovo mjesto budući da ga nitko nije koristio, a stvar je dogovora između stanara vezano za korištenje parkirnih mjesta. Na pitanje da li joj se u razdoblju dok je koristila predmetni dio za parkiranje tuženik ikada osobno požalio na njeno parkiranje na tome mjestu, odgovora kako joj je jednom ostavio poruku na automobilu, ona ga je kontaktirala telefonski i predložila mu da popričaju jer je smatrala da ništa pogrešno ne radi te da svi suvlasnici mogu koristiti zajedničko dvorište za parkiranje, no on je odbio taj susret te joj rekao da nemaju šta pričati o tome.

13. Iz iskaza tuženika saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja proizlazi kako je tužiteljica je u dva navrata parkirala na predmetnom mjestu. Prvi puta je to bilo u trajanju od nekoliko dana, i to uz suglasnost njegove supruge jer je s njom o tome razgovarala. Pretpostavlja da se i to parkiranje dogodilo tijekom 2024. jer se sve to odvilo u 2-3 mjeseca. Drugi puta je parkirala na tom mjestu također u trajanju od 5-6 dana, a kada se makla sa navedenog mjesta on je tamo stavio "tegle". On je 48 godina na toj adresi. Prije nego što je došao na tu adresu, upravo na tom mjestu na kojem je parkirala tužiteljica bivši vlasnik njegovog stana je također parkirao na tome mjestu. On ne spori da je dvorište zajedničko od svih stanara. U razdoblju od 1978. do 2008. on je imao tvrtku čiji sam osnivač je bio, a čije je sjedište bilo u tom poslovnom prostoru u prizemlju, nakon toga je taj prostor dao u zakup za mjenjačnicu, zatim je tamo poslovao antikvarijat od sina, a na posljetku je tamo bila jedna odvjetnica koja je pobjegla zbog kemijske čistionice koja je poslovala sa ulične strane zgrade, ali su cijevi od te kemijske čistionice išle ravno na predmetni poslovni prostor i te cijevi su izbacile različite čestice tkanine i različite mirise. Tu je završilo njegovo iznajmljivanje tog prostora. U tih 48 godina on je sigurno 35 godina imao vozilo u vlasništvu i parkirao je upravo tu gdje je tužiteljica parkirala. Ne bi parkirao na tom mjestu kada je poslovni prostor bio u zakupu odnosno u razdobljima kada nije imao svoje vozilo. Istina je da on zadnje četiri godine nema vozilo u vlasništvu i da ga nije parkirao upravo na tom mjestu gdje je to činila tužiteljica, a niti bi ga mogao tamo držati zbog kemijske čistionice čije čestice su se doslovce lijepile na automobile. On zbog te kemijske čistionice više nije niti mogao davati daj prostor u zakup. Prije nego što je tužiteljica kupila ovaj stan bivši vlasnik tog stana je izvršio temeljitu renovaciju istoga te ga pitao da li bi njegovi majstori mogli parkirati upravo na to mjesto dok radovi traju što je on i dozvolio i pristao na to i to je bio njegove čin dobre volje, a ovo dalje vezano za tužiteljicu više nije čin dobre volje jer je tužiteljica kao susjeda išla đonom. On se pita tko može iznajmiti poslovni prostor i kome, a da onda taj isti kome se prostor iznajmi mora preskakati automobil da bi ušao unutra odnosno u poslovni prostor.

14. Svjedok TM je iskazao kako je glede pitanja parkiranja u dvorištu predmetne zgrade postojao je usmeni dogovor između suvlasnika, a osim toga to je i zapisnički konstatirano na jednom sastanku suvlasnika od ranije, početkom 90-tih. Dvorište je tijesno, stanu maksimalno četiri automobila i dogovor suvlasnika je bio da ako postoji slobodno mjesto, može se parkirati na to slobodno mjesto, a mjesto za parkiranje nije nasljedno u smislu da ako suvlasnik više nema auto, a ranije se parkirao primjerice 20 godina ranije, to znači da je to mjesto sada slobodno. Na tom sastanku početkom 90-tih on je bio predstavnik suvlasnika, nakon toga je predstavnik suvlasnika bio netko drugi, a zadnjih 15 godina on je predstavnik suvlasnika. Na primjer, stanarka CM koja je doselila u stan na 1. katu, a u kojem stanu je ranije živio njezin brat je parkirala svoje vozilo u dvorištu jer je parkirno mjesto bilo prazno, a ne zato jer je njezin brat ranije povremeno znao parkirati na to parkirno mjesto koje je svojatao kao svoje. Taj dogovor između stanara on je i tužiteljici EM objasnio. Ona je vidjela da je parkirno mjesto slobodno pa joj je on savjetovao da se pokuša dogovoriti sa tuženikom glede toga, zna da je ona parkirala vozilo na predmetno mjesto, ne zna kada je započela sa time, da li je to bilo kada mu se obratila i zna da je sa svojim vozilom znala izlaziti sa tog parkinga jer je radila. Ne zna koliko dugo je trajalo njezino parkiranje na tom parkirnom mjestu i koliko često je parkirala jer se to iz njegovog stana ne vidi. Napominje kako je tuženik ranije parkirao svoje vozilo upravo na predmetno mjesto kada je imao vozilo u vlasništvu. Poslije je znao povremeno parkirati na to mjesto vozilo od svog prijatelja. To mjesto je bilo prazno otprilike 3-4 godine, tamo su se znali parkirati i majstori kada bi dolazili nešto odrađivati jer su vidjeli da je parkirno mjesto prazno. To su isto činili i gosti kada bi dolazili nekome od stanara u zgradu. Poznato mu je također da je i tuženik postavio jednu betonsku teglu i to na način da se više ne može stati vozilom na to parkirno mjesto odnosno teško je manevrirati vozilom da bi se ono smjestilo na to parkirno mjesto. Na pitanje da li se tko drugi od stanara u razdoblju 3-4 godine prije 2024. parkirao na predmetno parkirno mjesto, odgovara kako nije.

15. Sud prihvaća iskaz svjedoka SM i iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ih uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaju neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaji iskaza tužiteljice i svjedoka nisu ničim dovedeni u sumnju. Osim toga, ti iskazi su pretežno suglasni, kako međusobno, tako sa sadržajem dokumentacije u spisu. Sud prihvaća iskaz tuženika, osim u dijelu u kojem navodi kako je tužiteljica u dva navrata po nekoliko dana parkirala na predmetnom mjestu, prvi puta da je to bilo u trajanju od nekoliko dana, i to uz suglasnost tuženikove supruge jer je s njom o tome razgovarala, a drugi puta da je parkirala na tom mjestu također u trajanju od 5-6 dana. Takve navode iz tuženikova iskaza ovaj sud ocjenjuje kao neuvjerljive pa u konačnici i neživotne, posebice kraj utvrđenog sadržaja dopisa kojim se tuženik obraća tužiteljici (list 5 spisa) u kojem pak navodi da je "gotovo" s njezinim parkiranjem na tom mjestu i kraj činjenice da je tuženik postavio tri posude za cvijeće ("tegle"), od čega jednu betonsku i dvije "obične" u duljini od tri metra na predmetni dio dvorišta i tim radnjama onemogućio tužiteljicu da nastavi sa parkiranjem vozila na tom dijelu dvorišta pa je posve nelogično i neživotno da bi tuženik izvršio navedene radnje, a da tužiteljica prethodno nije uspostavila razmjerno trajnu faktičnu vlast glede predmetnog dijela dvorišta, odnosno da je parkiranje trajalo po nekoliko dana u dva navrata, kako to tvrdi tuženik. U preostalom dijelu sud iskaz tuženika prihvaća i ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući u tom dijelu nije ničim doveden u sumnju.

16. Što se tiče ocjene dokaza sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona. Sud je kao vjerodostojne prihvatio kao vjerodostojne i fotografije koje prileže spisu.

17. Dakle, iz provedenih dokaza, prvenstveno iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od početka 2024. pa sve do 17. ožujka 2024. na dijelu zajedničkog dvorišta uz stambenu zgradu u [adresa], koji se nalazi ispred ulaza u poslovni prostor u vlasništvu tuženika parkirala svoje vozilo, sve dok tuženik na taj dio nije postavio tri posude za cvijeće ("tegle"), od čega jednu betonsku i dvije "obične" u duljini od tri metra. Utvrđeno je i da je toga dana tuženik tužiteljici poslao SMS poruku sa fotografijom dopisa kojim se on obraća tužiteljici, a u kojem stoji da je gotovo s njezinim parkiranjem ispred njegovog parkirnog mjesta, a da li će on parkirati ispred ili će ga ukrasiti cvijećem, ovisi isključivo o njemu (tuženiku), da ga on koristi već 46 godina, a bivši vlasnik još tko zna koliko. Utvrđeno je da je tužiteljica predmetni dio dvorišta koristila kao mjesto za parkiranje svog vozila iz razloga jer je bilo slobodno, možda je 1-2 puta vidjela da bi neko vozilo tamo bilo parkirano, a tuženik više nema vozilo. Nakon radnji tuženika poduzetih 17. ožujka 2024. više nije parkirala na taj dio jer joj nije bilo moguće fizički ukloniti te prepreke obzirom da je jedna od posuda za cvijeće betonska. Na temelju iskaza SM utvrđeno je da u tom dvorištu ima mjesta za parkiranje maksimalno četiri automobila i da je dogovor suvlasnika bio da ako postoji slobodno mjesto, da se može parkirati na to slobodno mjesto. Utvrđeno je i da je dogovor među suvlasnicima bio da mjesto za parkiranje nije nasljedno u smislu da ako suvlasnik više nema vozilo, a ranije se parkirao duži niz godina, to znači da je to mjesto stoga slobodno. Utvrđeno je i da je svjedok SM kao predstavnik suvlasnika navedeni dogovor između stanara objasnio i tužiteljici koja je vidjela da je predmetno mjesto za parkiranje slobodno pa joj je on savjetovao da se pokuša dogovoriti sa tuženikom glede toga. Utvrđeno je i da je tuženik ranije dugi niz godina parkirao svoje vozilo upravo na predmetno mjesto kada je imao vozilo u vlasništvu. Utvrđeno je i da tuženik nema vozilo u svom vlasništvu i da zadnje četiri godine nije parkirao na to mjesto. Utvrđeno je i da su se na to mjesto uobičavali parkirati i majstori kada bi dolazili nešto odrađivati. To su isto činili i gosti kada bi dolazili nekome od stanara u zgradu. Utvrđeno je i da se nakon opisanih radnji tuženika više ne može stati vozilom na to mjesto, točnije predmetni dio dvorišta, odnosno da je teško manevrirati vozilom da bi se ono smjestilo na to mjesto. Također je utvrđeno da dvorište predstavlja cjelinu koja je u suvlasništvu svih vlasnika posebnih dijelova nekretnine sukladno njihovim uspostavljenim suvlasničkim udjelima. Utvrđeno je i da predmetni dio dvorišta na koji ukazuje tužiteljica, a niti ostali dijelovi dvorišta na kojima se parkiraju vozila suvlasnika (stanara) nije nikada bio ucrtan kao parkirno mjesto ili obilježen nekakvim znacima te da, osim usmenog dogovora o načinu korištenja dvorišta za pariranje vozila koju je naveo svjedok SM ne postoji pisana odluka suvlasnika o načinu korištenja cijelog dvorišta, a niti predmetnog dijela dvorišta. Utvrđeno je i da je tužiteljica stanuje u posebnom dijelu nekretnine na navedenoj adresi opisanom u odlomku 11. ove presude, a vlasnica navedenog posebnog dijela je VM.

18. Prema odredbi čl. 42. st. 1. ZVDSP svim suvlasnicama pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje. U konkretnom slučaju, nedvojbeno je utvrđeno da je sporni dio koji je predmet ove parnice prije radnji izvršenih od tuženika predstavljao zajednički dio stambene zgrade glede kojeg posjed između suvlasnika nije bio podijeljen. Odredbom čl. 24. st. 1. ZVDSP, svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti. Dakle, tužiteljica ima pravo na zaštitu suposjeda ukoliko ju je tuženik svojim radnjama potpuno isključio iz dotadašnjeg suposjeda ili joj je bitno ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti. Potpuno isključivanje iz dotadašnjeg suposjeda ili bitno ograničavanje dotadašnjeg načina izvršavanja faktične vlasti se ocjenjuje obzirom na cijelu stvar koja je u suposjedu, a ne na dio te stvari pa stoga treba ocijeniti da li je tuženik izvršenim radnjama bitno ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti tužiteljice na cijelom dvorištu, a ne samo na spornom dijelu. Ovaj sud smatra da je tuženik izvršenim radnjama-postavljanjem tri posude za cvijeće ("tegle"), od čega jednu betonsku i dvije "obične" u duljini od tri metra na predmetni dio dvorišta bitno ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti tužiteljice na cijelom dvorištu jer je na opisani način tužiteljici kao suposjednici (kao i ostalim suvlasnicima odnosno suposjednicima) onemogućeno korištenje zajedničkog dijela stambene zgrade (dijela dvorišta) budući da tužiteljica ne može uopće parkirati na spornom dijelu koji je ranije koristila za parkiranje, obzirom da je opisanim radnjama tuženik u potpunosti onemogućio korištenje spornog dijela dvorišta za parkiranje pa na taj dio tužiteljica više vozilom ne može pristupiti, a niti koristiti sporni dio na način na koji ga je ranije koristila (za parkiranje). Pri tome se posebno ima u vidu kako iz iskaza svjedoka SM, predstavnika stanara proizlazi da je dvorište tijesno i da na njega stanu maksimalno četiri parkirana vozila pa slijedom toga, a kako je tuženik opisanim radnjama u cijelosti onemogućio parkiranje jednog vozila od maksimalno četiri koliko stanu na predmetno dvorište, time je po ocjeni ovog suda bitno ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti tužiteljice (pa i ostalih suposjednika) na cijelom dvorištu, a ne samo na spornom dijelu dvorišta. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZVDSP samovlast je zabranjena, bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed, dok prema odredbi čl. 20. st. 4. ZVDSP nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. Dakle, čin kojim se smeta tuđi posjed poduzet je samovlasno, ako onaj koji ga je poduzeo nema za to ovlaštenje, tj. dozvolu, pristanak posjednika, niti je na to ovlašten neposredno zakonom, ili odlukom koju je sud odnosno drugo tijelo vlasti donijelo na temelju zakona koji dopušta odnosni zahvat u tuđi posjed. Iz provedenih dokaza nedvojbeno ne proizlazi da je za poduzimanje spornih radnji kojima se mijenja postojeći posjed, tuženik bio ovlašten, odnosno da je za to imao dozvolu, pristanak tužiteljice kao suposjednice, odnosno pristanak ostalih suposjednika, niti je na to ovlašten neposredno zakonom, ili odlukom koju je sud odnosno drugo tijelo vlasti donijelo na temelju zakona. S obzirom na u ovom postupku nesporno po tuženiku izvršene radnje na zajedničkom dvorištu zgrade, tuženik je na opisani način bitno ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti tužiteljice (suposjeda predmetnog dijela dvorišta) pa je slijedom toga tužiteljici u ovom postupku trebalo pružiti suposjedovnu zaštitu i dijelom prihvatiti tužbeni zahtjev (toč. I. -II. Izreke presude). Valja napomenuti kako na odluku u ovoj pravnoj stvari bez utjecaja navodi tuženika da je nedopustivo, protuzakonito i nemoralno da tužiteljica vozilo parkira neposredno ispred ulaza u tuženikov poslovni prostor kao i da je motorno vozilo opasna stvar jer to nije predmet ovog postupka, imajući u vidu da je temeljem odredbe čl. 441. ZPP u ovoj pravnoj stvari raspravljanje ograničeno samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Upravo iz tog razloga nije provedeno po tuženiku predloženo prometno vještačenje na okolnost zabrane parkiranja na navedenom dijelu dvorišta pred ulaznim vratima u poslovni prostor. Također su bez utjecaja i navodi tuženika da on nikada nije onemogućio tužiteljicu da se osobno kreće i koristi spornim dijelom dvorišta jer se u ovom postupku raspravlja da li je tužiteljici onemogućeno parkiranje vozila na spornom dijelu dvorišta, a ne da li je tužiteljica u mogućnosti osobno (dakle vlastitim tijelom) se kretati spornim dijelom dvorišta. U odnosu na navode tuženika istaknute na glavnoj raspravi kojima osporava da bi tužiteljica u razdoblju od dva mjeseca na predmetnom dijelu dvorišta parkirala neprestano valja napomenuti kako je prema ZVDSP posjed pravno relevantna faktična vlast koju neka osoba ima glede određene stvari pa posjed nije pravo već činjenica pa posjednik ne mora biti i vlasnik. Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede određene stvari koja mora biti razmjerno trajna i vidljiva, a tu posjednikovu faktičnu vlast štiti zakon. Posjed je stečen kad stjecatelj uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari. Suprotno stajalištima tuženika, ovaj sud smatra sa je tužiteljica uspostavila svoju faktičnu vlast na spornom dijelu dvorišta time što je parkirala svoje vozilo na taj dio od početka 2024. pa do 17.3.2024., a pri tome je neodlučno što tužiteljica nije baš svaki dan parkirala svoje vozilo na spornom dijelu dvorišta, kako to navodi tuženik pa je ta okolnost neodlučna pri utvrđenju da je tužiteljica uspostavila svoju faktičnu vlast na spornom dijelu dvorišta. Ujedno valja napomenuti kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je na navedenom dijelu dvorišta parkirala u trajanju od dva-tri mjeseca i to ne svaki dan, ali sve iz razloga jer je zbog prirode posla koji obavlja često morala putovati pa bi onda kada se vrati sa puta parkirala vozilo dok sljedeći puta ne ode na put.

19. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka OM i NM na okolnosti okolnost utvrđenja da između suvlasnika zgrade nikada nije postignut ni usmeni, ni pisani sporazum o načinu korištenja dvorišta zgrade za potrebe parkiranja automobila vlasnika stanova u ovoj zgradi odnosno na okolnost da nikome od suvlasnika zgrade ne pripada pravo na privatno, fizički odvojeno parkirno mjesto u dvorištu zgrade, jer te okolnosti, u odnosu na koje tužiteljica predlaže saslušati navedene svjedoke, među strankama nisu niti sporne pa se izvođenje tih dokaza stoga ukazuje nesvrsihodnim. Sud nije proveo niti po tužiteljici predloženo saslušanje svjedoka KM i EMB jer je smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se na temelju istog može donijeti pravilno i na zakonu osnovano rješenje i bez saslušanja navedenih svjedoka. Sud nije proveo niti očevid na licu mjesta, obzirom na detaljna utvrđenja koja je crpio iz fotografija i iskaza stranaka i svjedoka pa je smatrao da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno da se na temelju istog može donijeti pravilno i na zakonu osnovano rješenje i bez provođenja očevida na licu mjesta.

20. Imajući u vidu odredbu čl. 22. st. 1. ZVDSP kojom je propisano da je posjednik ovlašten zahtijevajući da se utvrdi čin njegova smetanja, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabrani takvo ili slično smetanje, dok ta odredba ne sadrži odredbu o zabrani takvog smetanja ubuduće pod prijetnjom novčane kazne, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zabranu budućeg smetanja pod prijetnjom novčanom kaznom jer takvoj odluci nema mjesta u izreci rješenja o smetanju posjeda, već se takva kazna može izreći u ovršnom postupku kod provedbe ovrhe kada se radi o zabrani daljnjeg smetanja (tako i Žs u Zagrebu u odlcu Gž-2340/2021 od 12. srpnja 2021.) pa je odlučeno kao u toč. IV. izreke rješenja.

21. U postupku je utvrđeno da je tuženik dana 17. ožujka 2024. izvršio radnje postavljanja tri posude za cvijeće na spornom dijelu nekretnine. Tužiteljica je tužbu podnijela 15. travnja 2024. tako da je ista obzirom da je podnijeta unutar prekluzivnog roka od 30 dana iz čl. 21. st. 3. ZVDSP pa je pravodobno podnesena.

22. Tužiteljica (predlagateljica osiguranja) je uz tužbu podnijela ovome sudu prijedlog za određivanjem privremene mjere u kojem navodi kako su u ovom slučaju ispunjeni i uvjeti za određivanje privremene mjere, radi sprečavanja nasilja koje provodi tuženik i nastanka nenadoknadive štete. Tužiteljica predlaže da sud na temelju čl. 442. ZPP-a donese rješenje o privremenom mjeri.

23. Navedeni prijedlog dostavljen je protivniku osiguranja na očitovanje te se isti nije izričito očitovao na prijedlog.

24. Prijedlog za određivanje privremene mjere nije osnovan.

25. Člankom 346. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje u tekstu: OZ) propisano je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

26. Predlagateljica osiguranja nije učinila vjerojatnim opasnost da bi bez predložene privremene mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, kao niti da bi promijenio postojeće stanje stvari. Nije učinila vjerojatnim niti da je predložena privremena mjera potrebna radi sprečavanja nastanka nenadoknadive štete koja prijeti. Nije učinila vjerojatnim niti da bi se radilo o takvoj vrsti i stupnju nasilja koje bi opravdavalo određivanje predložene privremene mjere. Predlagateljica osiguranja tek paušalno navodi da su ispunjeni uvjeti radi određivanjem privremene mjere radi sprečavanja nasilja koje provodi tuženik i nastanka nenadoknadive štete.

27. Odredbom čl. 341. st. 2. OZ propisano je da u prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaknuti zahtjev u kojemu će točno naznačiti tražbinu čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja te, kada je to potrebno, sredstva osiguranja kojima će se privremena mjera prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila ovog Zakona o sredstvima i predmetu ovrhe. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se temelji zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrepljuju. Predlagatelj osiguranja dužan je te dokaze, po mogućnosti priložiti uz prijedlog.

28. Privremena mjera je sredstvo kojem je cilj stvaranje uvjeta za buduće ostvarenje tražbine vjerovnika na temelju odluke koja će biti donesena o glavnom pitanju odnosno jedna od osnovnih funkcija privremene mjere je spriječiti dužnika da svojim radnjama onemogući namirenje vjerovnika (konzervacijska funkcija). Dakle privremena predložena u predmetnom parničnom postupku se može odrediti samo radi stvaranja uvjeta za buduće ostvarenje tražbine vjerovnika na temelju odluke koja će biti donesena o glavnom pitanju u ovoj pravnoj stvari, a sredstva kojima se osigurava buduća tražbina vjerovnika trebaju biti dovoljno efikasna da onemoguće neuspjeh eventualne ovrhe radi prisilnog ostvarenja pretendiranog prava tužitelja- predlagatelja osiguranja, a ne da dovedu do potpunog ostvarivanja pretendiranog prava.

29. Odredbama čl. 344.-347. OZ propisane su pretpostave za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane i radi osiguranja nenovčane tražbine te vrste privremenih mjera radi osiguranja novčane i nenovčane tražbine.

30. Dakle, sukladno odredbi čl. 341. st. 2. OZ predlagatelj osiguranja je u prijedlogu za određivanje privremene mjere dužan istaknuti zahtjev u kojem će točno naznačiti tražbinu čije osiguranje traže, a što tužiteljica-predlagateljica osiguranja nije učinila. Naime, iz zahtjeva za određivanje privremene mjere ne proizlazi koju to tražbinu tužiteljica-predlagateljica osiguranja predlaže osigurati (novčanu ili nenovčanu i u čemu se ista sastoji).

31. Nadalje, odredbom čl. 341. st. 2. OZ propisano je da u prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaknuti zahtjev u kojemu će, između ostalog, naznačiti sredstva osiguranja kojima će se privremena mjera prisilno ostvariti, a što tužiteljica-predlagateljica osiguranja nije učinila. Odredbom čl. 4. st. 1. OZ propisano je da su sredstva osiguranja radnje osiguranja ili sustav takvih radnji kojima se po zakonu tražbina prisilno osigurava. Odredbom čl. 5. st. 1. OZ propisano je da sud određuje osiguranje onim sredstvima koja su navedena u prijedlogu za osiguranje. Naznaka sredstva osiguranja kojima bi se privremena mjera prisilno ostvarila nužna je kada se pravozaštitni cilj ne bi mogao ostvariti tek dostavom rješenja o osiguranju, kada bi se naredba ili zabrana izrečena kao privremena mjera morala prisilno nametnuti.

32. Privremena mjera je sredstvo kojem je cilj stvaranje uvjeta za buduće ostvarenje tražbine vjerovnika na temelju odluke koja će biti donesena o glavnom pitanju odnosno jedna od osnovnih funkcija privremene mjere je spriječiti dužnika da svojim radnjama onemogući namirenje vjerovnika. Također, sredstva kojima se osigurava buduća tražbina vjerovnika trebaju biti dovoljno efikasna da onemoguće neuspjeh eventualne ovrhe radi prisilnog ostvarenja pretendiranog prava predlagatelja osiguranja, a ne da dovedu do potpunog ostvarivanja pretendiranog prava. Iz samog sadržaja prijedloga za određivanje privremene mjere proizlazi da je ista usmjerena na ostvarenje tražbine, a kako je svrha privremene mjere upravo osiguranje tražbine, a ne njezino ispunjenje, to se tako postavljenom privremenom mjerom u biti prejudicira odluka o tužbenom zahtjevu, što je pak protivno odredbama OZ koje reguliraju tu materiju.

33. Slijedom navedenog, iz naprijed navedenih razloga je prijedlog za osiguranje valjalo isti odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u toč. V. izreke rješenja.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP, budući da tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljici je priznata jednokratna nagrada za radnje poduzete po odvjetniku u ovom postupku za cjelokupni prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo u iznosu od 400,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), odnosno iznos koji je zatražen. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,81 EUR, trošak sudske pristojbe na prijedlog za osiguranje u iznosu od 13,27 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke.

U Zagrebu, 30. listopada 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se rješenje objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa rješenja, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljica po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na rješenje u sporovima zbog posjeda u iznosu od 26,54 EUR te rješenje o osiguranju- 13,27 EUR

2. tuženik po punomoćniku