Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-227/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. BK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. CK, [obrt] 209/4, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. ČK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. VK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. ŽK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. LK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. BKN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. MK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 9. ĐK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svih zastupanih po punomoćniku Dejvidu Kazalcu, odvjetniku iz Poreča-Parenzo , protiv tuženika. 1. CKN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. UK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. ČKN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Tomislavu Brajkoviću, odvjetniku u Poreču, radi razvrgnuća suvlasničke zajednice, odlučujući o žalbi 1. tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 10. siječnja 2025. poslovni broj: P-1053/2023-32, u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. - 3. tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 10. siječnja 2025. poslovni broj: P-1053/2023-32.

II. Odbija se zahtjev 1. - 3. tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od ukupno 428,09 eur kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 10. siječnja 2025. poslovni broj: P-1053/2023-32 razvrgnuta je suvlasnička zajednica nekretnina na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] upisana uzk.ul.br. 3488 K. O. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište, i to uspostavom vlasništva posebnog dijela nekretnine kako je određeno potvrdom Grada Poreča - Parenzo između tužitelja i tuženika, a kojom je između ostalog 1. tuženiku CKN pripao suvlasnički dio nekretnine od 6507/53442 idealnih dijelova, s kojim dijelom je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom na 1. katu zgrade oznake „A5“, površine 54,99 m2, koji se proteže na sporedne dijelove: spremište u podrumu zgrade oznake „2.3.“ i natkriveni balkon na 1. katu zgrade oznake „A5 9.6.“, a u teretovnicu ovog posebnog dijela su upisani tereti i to zalog na temelju Ugovora o zalogu - hipoteci od 09. studenog 2009. i Aneksa Ugovoru o zalogu - hipoteci od 09. studenog 2009., ovjerenog od 12.05.2010., radi osiguranja iznosa od 53.000,00 EUR-a (slovima: pedesettritisućeeura) u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana zaključenja ugovora o zalogu pa do isplate, kao i svih drugih troškova koji bi nastali u svezi s naplatom navedene tražbine, u korist AK, te je uknjiženo pravo stanovanja AK u ½ dijela i VKN, u ½ dijela.

2. Na takvu presudu žalbu su pravovremeno uložili 1.-3. tuženici u kojoj navode da je u ovoj pravnoj stvari sporno pripada li tuženicima kao sporedni dio jedno parkirno mjesto na predmetnoj nekretnini, a što 1. -3. tuženici smatraju da im pripada, slijedom čega suprotni razlozi suda nisu valjani. Smatraju da pravo vlasništva 1. tuženika na takvom parkirnom mjestu proizlazi iz toga da su 2. i 3. tuženici (prednici 1. tuženika) od prijašnjeg vlasnika - investitora (ITIS d.o.o.) koji je izgradio zgradu kupili upravo stan te jedno parkirno mjesto što sve odgovara suvlasničkom udjelu od 85/530 dijela, a kako to proizlazi i iz presude na temelju priznanja Općinskog suda u Puli, poslovni broj P-2981/15-11 od 23. prosinca 2015. i iz specijalne punomoći kao i z.k. ispravi Z-2847/10 Ugovor o zalogu-hipoteci gdje se opet navodi jedno parkirno mjesto na dvorištu i u z.k.ispravi Z-3610/10. Smatra da, ako je predmet prava tuženika, dokazano po svim tim ispravama, bio uz stan i jedno parkirno mjesto, to se onda to parkirno mjesto ne može zanemariti, inače se povrjeđuju prava 1. tuženika. Osim iznesenog navode da se dosadašnji udio tuženika od 85/530 (16,03%) dijela ovom presudom smanjuje na dosuđenih 6507/53442 dijela(12,17%), dakle udio tuženika se smanjuje za 3,86%. Smatraju da za razliku svakako se može kao sporedni dio povezati i dio dvorišta kao parkirno mjesto. Kod toga skreću pozornost da se dio dvorišta kao sporedni dio pobijanom presudom dosuđuje 1. tužiteljici BK i to zemljište oko zgrade oznake V.P-2 dok je ostali veći dio dvorišta zajednički. Smatraju da je iz isprava dokazano da je uz stan 1. tuženik kupio i jedno parkirno mjesto i da tuženici imaju pravo na jedno parkirno mjesto. Navode da je pitanje na koje treba odgovoriti ima li na predmetnoj nekretnini mjesta za jedno parkirno mjesto za tuženika. Navode da je dana 19. svibnja 2024. vještak mjernik potvrdno odgovorio da na dvorištu ima mjesta za jedno ili više parkirališnih mjesta. Nadalje navode da mjernik navodi da bi se točno utvrdilo je li sjeverni zid točno na granici predmetne nekretnine i k. č. br. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] da je potrebno napraviti detaljnu geodetsku skicu. Ističe da sud na ročištu dana 19. svibnja 2024. odbija dokazni prijedlog tuženika za dopunom mjerničnog vještačenja za izradom detaljne izmjere, a zbog čega smatraju da zaključak suda iz obrazloženja da predmetnoj nekretnini nema mjesta za parkirališno mjesto i da se parkirna mjesta nalaze izvan betonskog zida na susjednoj k. č. br. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (v.str.6.redak 26- 35) nije ispravan pa je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Nadalje navode da obzirom na upisani i stečeni suvlasnički udio tuženika od 85/530 dijela (16,03%) i na dosuđenih 6507/53442 dijela (12,17%), dakle smatraju da za smanjenje udjela tuženika za 3,86% je moguće (sa tom razlikom) povezati vlasništvo na dijelu dvorišta kao parkirnom mjestu. Glede navodnog Ugovora o diobi od 30. travnja 2009. navode da je isti bespredmetan kada se uzmu u obzir isprave kojima se dokazuje stečena prava tuženika i na parkirnom mjestu. Smatraju da je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, odnosno da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da presuda nema razloge, da su razlozi proturječni sa odlučnim činjenicama iz spisa i sadržajem dokaznog materijala. Navode da sudsko razvrgnuće ne može ići na štetu stečenih prava i da nekom pripadne manje od udjela u suvlasništvu kao što je ovdje slučaj (tuženicima se dosuđuje 3,86% manje vlasništva) jer se time povrjeđuju vlasnička prava. U tom smislu smatraju da dioba ne može biti na štetu trećih osoba, koji nisu suvlasnici, a tu misli na 2. i 3. tuženike koji su nositelji založnog prava i prava plodouživanja na udjelu od 85/530 dijela, odnosno da se smanjuje njihovo pravo za 3,86 dijela, a time se dosuđenim postupa protivno propisanom u članku 56. ZV. Stoga smatraju da je ostvaren razlog povrede materijalnog prava. Predlažu ukinuti prvostupanjsku presudu.

3. Odgovoru na žalbu nije uložen

4. Žalba 1. - 3. tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja, donoseći pobijanu odluku, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, niti da bi presuda bila opterećena povredom iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer presuda ima razloge o odlučnim činjenicama i isti nisu proturječni.

6. Presudom na temelju priznanja od 23. prosinca 2015. Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2981/15-11 kao pasivno legitimirani bio je ITIS d.o.o. [adresa] za sporni dio nekretnine, no iz Ugovora o zalogu – Hipoteci od 9. studenog 2009. sklopljenog između ITIS d.o.o Poreč i 2. i 3. tuženika (dalje: Ugovor o zalogu) vidljivo je da je istim ugovorom uglavljeno, člankom 1., da su dana 21. svibnja 2001. stranke Ugovora o zalogu (s jedne strane ITIS d.o.o. [adresa] kao prodavatelj a s druge strane 1. i 2. tuženici kao kupci) sklopili ugovor o prodaji nekretnine i to 85/530 dijela kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], upisano kao kuća i dvorište a koji u naravi predstavlja stan na prvom katu zgrade površine 59,51 m2 jednu podrumsku prostoriju od 7m2 te jedno parkirno mjesto u dvorištu te da su kupci na dan zaključenja ugovora o prodaji isplatili prodavatelju cjelokupni iznos kupoprodajne cijene, a da kupci za uknjižbu prava vlasništva na kupljenoj nekretnini moraju na ugovoru o prodaji ishoditi suglasnost nadležnog ministarstva (primjena odredbe članka 356. stavka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine", broj: 91/96., 68/98., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak pročišćenog teksta i 52/25., dalje: ZV). Kako je tijekom postupka utvrđeno da 2. i 3. tuženici nisu ispunili uvjete da kao strani državljani steknu pravo vlasništva na spornoj nekretnini (koju činjenicu 2. i 3. potvrđuju na ročištu od 14. ožujka 2014., a u smislu članka 357. stavka 1. ZV pravni posao bez takve suglasnosti ništetan je) jasno je da su u daljnjim pravnim poslovima (pa tako i u Ugovoru o diobi sporne nekretnine) 2. i 3. tuženici sudjelovali kao punomoćnici ITIS d.o.o. [adresa] temeljem punomoći i ovlaštenja te pravne osobe (izdane od strane ovlaštene osobe FK u smislu članka 42. stavak 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima "Narodne novine", broj:

111/93., 34/99., 121/99. – vjerodostojno tumačenje, 52/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11. – pročišćeni tekst, 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23. i 136/24. dalje: ZTD). Dakle, iako to 2. i 3. tuženici ističu, pravni prednici 1. tuženika nisu bili 2. i 3. tuženici već upravo pravna osoba ITIS d.o.o. [adresa], a koju su u pravnim poslovima valjano zastupali 2. i 3. tuženici temeljem Specijalne punomoći od 17. srpnja 2008. i kojom su bili ovlašteni zastupati istu pravnu osobu, kako prilikom prijenosa prava suvlasništva, tako i u diobi suvlasništva (potpisivanje ugovora o etažnoj podijeli nekretnine) slijedom čega su o svim pravnim poslovima te pravne osobe bili, ne samo obaviješteni, nego su i osobno sudjelovali u njima (kako potpisivanju Ugovora o diobi tako i elaborata o etažiranju a kojeg je potpisao 2. tuženik, što i sam potvrđuje u svome iskazu). Upravo temeljem navedene punomoći dana 30. travnja 2009. (20. kolovoza 2009. ovjeren je potpis 2. i 3. tuženika kao punomoćnika ITIS d.o.o. [adresa], kod javnog bilježnika) sklopljen je između suvlasnika predmetne nekretnine Ugovor o diobi sporne nekretnine (dalje: Ugovor o diobi) a temeljem kojeg ugovora je ITIS d.o.o. [adresa] diobom pripao 5811/53442 dijela predmetne nekretnine s kojom je povezano vlasništvo posebnog dijela E na katu, u planu posebnih dijelova zgrade obojan tamno rozom, a koji se sastoji od predprostora, dnevnog boravka s kuhinjom i blagovaonicom, terase, dvije spavaće sobe i kupaonice ukupne površine 58,64 m2 te isto tako mu je pripao 696/53442 dijela nekretnine, a koja je predmet ovog postupka, povezano s vlasništvom posebnog dijela S3 u podrumu, u planu posebnih dijelova zgrade obojan narančastom bojom, koji se sastoji od spremišta površine 6,96 m2. Upravo iz navedenog Ugovora o diobi, a koji su nedvojbeno potpisali 2. i 3. tuženici kao punomoćnici pravnog prednika 1. tuženika, proizlazi da istim Ugovorom o diobi je pravni prednik 1. tuženika prihvatio diobu na način da suvlasni dio istog diobom iznosi ukupno 6507/53442 dijela sporne nekretnine (kada se zbroje oba dijela vezano za stan i spremište) odnosno upravo suvlasni dio koji se sada pobijanom presudom dosuđuje 1. tuženiku kao suvlasniku i koji je neodvojivo povezan sa stanom na 1. katu oznake A5 površine 54,99 m2 koji se proteže i na sporedne dijelove spremište u podrumu zgrade oznake 2.3. i natkriveni balkon na 1. katu zgrade oznake A5.9.6.

7. Iz nalaza i mišljenja vještaka Ante Bandića od 20. svibnja 2024. vidljivo je da je sporni suvlasni dio (opisan u točki 6. ove presude) u Projektu etažiranja iz kolovoza 2008. (Goran Inženjering d.o.o. [adresa]) opisan na način: posebni dio nekretnine E – u planu posebnih dijelova zgrade obojan tamno rozom bojom – sastoji se od predprostora, dnevnog boravka s kuhinjom i blagovaonicom, terase, dvije spavače sobe i kupaonice ukupne površine 58,11 m2, u suvlasničkom dijelu učestvuje sa 5811/53442 dijela nekretnine. Isti prostor u projektu etažiranja el. broj A- 020-18 izrađenom u siječnju 2018. (Arcus Projekt d.o.o. Višnjan) opisan je kao posebni dio nekretnine A5 na [adresa]. dio kčbr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u planu posebnih dijelova zgrade u naravi stan na 1. katu, ulaz lijevo gore ravno, površine 54,99 m2, sa sporednim dijelom površine 3,30 m2 (natkriveni balkon). Dakle, iz navedenog je vidljivo da ranije ukupna površina stana od 58,11 m2 (prema projektu iz 2008.) se ne odnosi samo na stan već i sporedne dijelove koji je i natkriveni balkon od 3,30 m2 što u konačnici daje površinu čak i veću od površine nego li je to Ugovorom o diobi pripalo pravnom predniku ovdje 1. tuženika.

8. Dakle, suprotno navodima žalbe 1. - 3. tuženika pobijanom presudom nisu ograničena prava tuženika (umanjena) ni na koji način jer je tuženicima upravo pripao, kako u veličini suvlasnog dijela tako i s njim u naravi povezanim etažnim dijelom, upravo, u omjeru i površini, dio kako je Ugovorom o diobi i etažnim elaboratom ugovoren (odnosno u odnosu na isti ugovor nikako u manjoj površini nego li je to pravni prednik 1. tuženika po punomoćnicima 2. i 3. tuženicima prihvatio Ugovorom o diobi). Da bi stan 1. tuženika, koji je diobom pripao njegovom pravnom predniku, imao veću površinu, odnosno da sam 1. tuženika po njegovim pravnom predniku ITIS d.o.o. [adresa] (zastupan po 2. i 3. tuženicima) u svoj posjed i vlasništvo dobio neki drugi stan (osim stana A5) niti sami tuženici ne tvrde u svojoj žalbi. S druge strane u Ugovoru o diobi predmet diobe nije bilo niti jedno parkirno mjesto niti je istim bilo kakvo parkirno mjesto dobrovoljnom diobom pripalo ITIS d.o.o. [adresa] (pravnom predniku 1. tuženika) niti je bilo kojim projektom etažiranja parkirno mjesto bilo predmet diobe vezano sa suvlasni dio koji je sada pripao 1. tuženiku.

9. Dakle, obzirom na naprijed navedeno u točkama 6. - 8. ove presude te činjenicu da je prednik 1. tuženika (sada suvlasnika) sklopio Ugovor o diobi a kojim je pristao da diobom njemu pripadne suvlasni dio od ukupno 6507/53442 dijela sporne nekretnine, neosnovano 1. - 3. tuženici iznova ističu da predmetnom diobom 1. tuženiku nije moglo pripasti manje od 85/530 dijela sporne nekretnine (kako je upisano u zemljišnim knjigama) jer je navedenim dijelom dobrovoljno Ugovorom o diobi prednik 1. tuženika već raspolagao (a u smislu članka 71. stavka 1. ZV) i kojim ugovorom mu je pripalo upravo 6507/53442 dijela i koji dio je spornom presudom upravo u istom omjeru i dosuđen 1. tuženiku.

10. Vezano za presudu na temelju priznanja Općinskog suda u Puli-Pola od 23. prosinca 2015. ovaj sud ističe da je ista presuda donesena nakon Ugovora o diobi i kojom presudom je iznova, a po priznanju ITIS d.o.o. [adresa], 1. tuženiku priznato pravo vlasništva na spornoj nekretnini u 85/530 dijela a koji u naravi čini stan površine 59,51 m2, jedna podrumska prostorija od 7 m2 (dakle više nego li je to ugovoreno Ugovorom o diobi) te jedno parkirno mjesto u dvorištu ( a koji 1. tuženik je također strani državljanin i unuk 2. i 3. tuženika, koju potonju činjenicu potvrđuje 2. tuženik u svome iskazu na uviđaju od 13. svibnja 2024.). U tom predmetu 1. tuženik je tražio utvrđenje prava vlasništva temeljem dosjelosti, što mu je i priznato, iako iz spisa ovog predmeta proizlazi da je sporni stan u posjedu, na dan 6. studenog 2009., a kako to proizlazi iz Ugovora o pravu stanovanja od 6. studenog 2009., bio upravo 2. i 3. tuženika, a ne samog 1. tuženika (i to najranije od 2001. kada je sklopljen ugovor o prodaji stana koji je u konačnici ništetan). Dakle, u vrijeme priznanja prava vlasništva 2015. godine, ne samo da ITIS d.o.o. [adresa], a obzirom na Ugovor o diobi, nije morao raspolagati 85/530 dijela sporne nekretnine, već nije mogao niti priznati pravo na parkirno mjesto jer takvo parkirno mjesto na predmetnoj nekretnini niti sam nije imao pa slijedom toga na nije na 1. tuženik mogao prenijeti više prava nego li je i sam imao, a kako to osnovano prvostupanjski sud i zaključuje. Sama činjenica da je u tom parničnom predmetu donio presudu prema postavljenom tužbom zahtjevu i stanju u zemljišnim knjigama ne čini Ugovor o diobi ništetnim niti neobvezatnim. Dakle, sada u postupku diobe 1. tuženik, kao pravni sukcesor svog pravnog prednika, ne može tražiti više nego li je to njegov prednik imao odnosno više nego li mu je diobom pripalo.

11. Kako predmet Ugovora o diobi, a niti jednog od etažnog elaborata (koje su 2. i 3. tuženici prihvatili) nije bilo parkirno mjesto koje bi bilo na spornoj nekretnini egzistirajuće (dakle da je moglo biti na bilo koji način preneseno u posjed 1. tuženiku po njegovom pravnom predniku), niti je Ugovorom o diobi pravnom predniku 1. tuženika bilo kakvo parkirno mjesto pripalo diobom, a u kojoj diobi je sudjelovao (dobrovoljno, a u smislu članka 49. stavka 1. ZV u svezi članka 53. ZV) i koju je prihvatio, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da 1. tuženiku može pripasti samo onoliko s koliko je njegov pravni prednik prije njega mogao raspolagati. Dakle, kako predmet Ugovora o diobi u odnosu na sporni suvlasnički dio nije bilo i parkirno mjesto, to sada u predmetnom postupku neosnovano 1.-3. tuženici ističu da im parkirno mjesto pripada, tim više što takvo na predmetnoj nekretnini ni ne postoji (niti sami tuženici to tvrde). Slijedom iznesenog bilo kakva dopuna nalaza i mišljenja vještaka u cilju eventualnog etažiranja i projektiranja takvog parkirnog mjesta je suprotna Ugovoru o diobi te je neutemeljena i ne može biti predmet diobe predmetne čestice. Ovdje sud napominje da je na uviđaju na licu mjesta mjernički vještak jasno naveo da se uređena parkirna mjesta, iako se nije mogao točno očitovati o samoj međi (lokaciji sjevernog zida), nalaze na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Slijedom iznesenog neosnovani su i navodi 1.-3. tuženika vezanih upravo za egzistirajuća parkirna mjesta i njihovu lokaciju.

12. Slijedom svega iznesenog ovaj sud je temeljem članka 373.a ZPP odbio žalbu 1. - 3. tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku odluku te odlučio kao u točki I. izreke.

13. Obzirom da je žalba 1. - 3. tuženika ocijenjena neosnovanom, temeljem članka 166. ZPP u svezi članka 154. stavka 1. ZPP valjalo je odbiti i zahtjev istih za nadoknadom troška žalbenog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Sisku 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja