REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1309/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Maji Jurovicki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po punomoćniku Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika s danom objave 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže s tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.967,67 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

4,52 € od dana 14.05.2007. do isplate

5,76 € od dana 15.06.2007. do isplate

7,06 € od dana 11.07.2007. do isplate

5,56 € od dana 09.08.2007. do isplate

4,14 € od dana 12.09.2007. do isplate

9,63 € od dana 15.10.2007. do isplate

4,80 € od dana 12.11.2007. do isplate

6,48 € od dana 11.12.2007. do isplate

1,89 € od dana 14.01.2008. do isplate

0,35 € od dana 13.02.2008. do isplate

3,37 € od dana 14.03.2008. do isplate

2,63 € od dana 15.04.2008. do isplate

4,13 € od dana 14.05.2008. do isplate

2,60 € od dana 13.06.2008. do isplate

4,36 € od dana 10.07.2008. do isplate

6,10 € od dana 11.08.2008. do isplate

4,27 € od dana 11.09.2008. do isplate

9,37 € od dana 13.10.2008. do isplate

12,78 € od dana 14.11.2008. do isplate

0,90 € od dana 12.12.2008. do isplate

20,70 € od dana 14.01.2008. do isplate

19,73 € od dana 11.02.2009. do isplate

25,02 € od dana 12.03.2009. do isplate

16,19 € od dana 10.04.2009. do isplate

17,50 € od dana 12.05.2009. do isplate

14,38 € od dana 10.06.2009. do isplate

15,69 € od dana 14.07.2009. do isplate

12,00 € od dana 12.08.2009. do isplate

15,68 € od dana 15.09.2009. do isplate

12,46 € od dana 14.10.2009. do isplate

14,41 € od dana 12.11.2009. do isplate

14,08 € od dana 15.12.2009. do isplate

20,29 € od dana 14.01.2010. do isplate

23,46 € od dana 11.02.2010. do isplate

22,32 € od dana 11.03.2010. do isplate

26,24 € od dana 13.04.2010. do isplate

31,81 € od dana 12.05.2010. do isplate

37,82 € od dana 10.06.2010. do isplate

44,89 € od dana 09.07.2010. do isplate

36,39 € od dana 10.08.2010. do isplate

58,81 € od dana 10.09.2010. do isplate

47,84 € od dana 11.10.2010. do isplate

49,70 € od dana 11.11.2010. do isplate

59,74 € od dana 13.12.2010. do isplate

71,27 € od dana 12.01.2011. do isplate

57,69 € od dana 11.02.2011. do isplate

61,82 € od dana 10.03.2011. do isplate

55,52 € od dana 11.04.2011. do isplate

68,82 € od dana 10.05.2011. do isplate

79,73 € od dana 09.06.2011. do isplate

83,97 € od dana 08.07.2011. do isplate

121,17 € od dana 09.08.2011. do isplate

85,62 € od dana 09.09.2011. do isplate

79,90 € od dana 10.10.2011. do isplate

79,63 € od dana 09.11.2011. do isplate

78,82 € od dana 08.12.2011. do isplate

87,18 € od dana 10.01.2012. do isplate

90,09 € od dana 09.02.2012. do isplate

90,76 € od dana 08.03.2012. do isplate

89,48 € od dana 05.05.2012. do isplate

po stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.597,81 € sa zateznim kamatama od 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.077,19 €.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je tuženik 03. travnja 2007. sklopio s korisnikom kredita, UJ, Ugovor o kreditu broj: 9012383833, kojim je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.015,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Ističe da je č. 6. Ugovora o kreditu ugovorena za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tužitelj smatra da je odredba Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetna. Ugovorom o cesiji, ustupitelj je kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao primatelja i to s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako se dalje navodi. Pojašnjava da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, a pretpostavlja i pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik kredita bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj tvrdi da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku korisnik kredita preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita i to ukupno za iznos od 2.103,41 € uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Podneskom od 3. travnja 2024. tužitelj je, nakon provedenog vještačenja postavio konačni tužbeni zahtjev kojeg predlaže usvojiti u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer tužitelj nije bio korisnik kredita, dakle, predmetnu tužbu ne podnosi korisnik kredita

- potrošač, već pravna osoba – tužitelj koji svoju aktivnu legitimaciju temelji na Ugovora o ustupu tražbine pa samim time tužitelj nije i ne može biti legitimiran na podnošenje predmetne tužbe. Tuženik dalje ističe kako tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu razlike zbog povećanja tečaja valute CHF po osnovi Ugovora o kreditu iz razloga što je prijenos takve tražbine nedopušten pa je Ugovor o ustupu tražbine ništetan, jer se ne mogu prenijeti strogo osobne tražbine koje su nastale ili postoje obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili obzirom na osobne sposobnosti dužnika te je upravo zbog toga prijenos takvih tražbina zabranjen. Tuženik smatra da tužitelj nema osnove pozivati se na presude iz kolektivne zaštite potrošača niti na tamošnja utvrđenja, dakle tužitelj ne može na temelju Ugovora o ustupu steći prava i obveze koja bi eventualno pripadala korisniku kredita - potrošaču na temelju odredaba posebnih propisa kojima se uređuje materija zaštite prava potrošača, jer su potrošačka prava strogo osobne naravi (i tražbina u vezi s pravom potrošača je strogo osobne naravi) te su samim time neprenosiva na treću osobu, ovdje tužitelja. Također, tuženik ističe kako je predmet ustupa nepostojeća i neodređena tražbina, budući ugovor o ustupu ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tražbinu slijedom čega je takav prijenos nedopušten. Tuženik ističe da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor.

Ističe da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu, ali tužitelj je ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara, pa tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Tuženik ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje, pa budući tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja, tuženik ističe kako nije osnovano raspravljati niti o visini tužbenog zahtjeva pa predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 3. travnja 2024., a nakon provedenog vještačenja, postavio određen tužbeni zahtjev na način da je potraživao iznos od 1.967,67 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice pobliže opisane u podnesku.

4. Sud je u dokaznom postupku prema čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08; 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju i to u ugovor o kreditu (list 8 do 12 spisa), u u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 13 i 14 spisa), u knjigovodstvenu karticu prometa (list 16 do 24 spisa), u plan otplate (25 i 26 spisa), u opće uvjete poslovanja s građanima (list 49 do 57 spisa), u članak u Biltenu (list 58 i 59 spisa), u obavijest o ustupu tražbine (list 75 spisa), u ugovor o ustupu tražbine (list 76 do 80 spisa), u ovjerenu izjavu UJ (list 86 do 89 spisa), u sudsku praksu (list 126 do 164 spisa) proveo financijsko vještačenje po vještaku mr.sc. Zrinku Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.967,67 € koji je tuženik naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. dalje: ZOO).

7. Među strankama nije sporno da su tuženik i RJ **.**.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 9012383833 (dalje u tekstu – Ugovor), a kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF , a nije sporno ni da je RJ **.**.2023. sklopio s tužiteljem Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu broj 9012383833.

9. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, sporno je jesu li odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari kao što je sporna i visina tužbenog zahtjeva te status potrošača korisnika kredita.

10. Uvidom u Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP-) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, pa je tuženik u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

11. Uvidom u točku 1. Ugovora ovaj sud je utvrdio da je iznos kredita kunska protuvrijednost 20.015,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a točkom 2. Ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju vozila.

13. Točkom 6.1. Ugovora ugovorena je otplata kredita u 60 mjesečnih obroka te je točkom 6.2. ugovorena valutna klauzula odnosno da su mjesečni anuiteti plativi u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom ugovora korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

14. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su RJ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 1. lipnja 2023., te je člankom 1. utvrđeno da ustupitelj ima tražbinu prema tuženiku s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada te je člankom 2. ugovora ustupitelj i prenio te svoje tražbine na tužitelja.

15. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

16. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koja je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP-03, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. (tako i VTS, Pž-4749/2020-7 od 13. travnja 2022., Pž-2203/2021-3 od 1. kolovoza 2022.)

18. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje ZZP/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje ZZP/07.). Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio tuženik i u tom predmetu.

20. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a tužitelj se tijekom cijelog postupka izrijekom poziva na navedene odluke iz kolektivnog spora.

21. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna i u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

22. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Temeljem čl. 502. c. ZPP-a prvostupanjski sud je vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi.

24. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

25. Kao što je ranije navedeno i odredbom čl. 126. ZZP-22 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

26. Slijedom gore navedenog, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili RJ i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 3. travnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

27. Ovaj sud smatra da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita nego je bitno da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i/ili valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

28. Iz odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao s potrošačima – korisnicima kredita. Iz sadržaja spornih odredaba ni na koji način ne proizlazi da je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, a i na sastavljanje ugovora u cjelini, a tuženik samo paušalno navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ali ne argumentira detalje tih pregovora.

29. U individualnim parnicama u kojima se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora zaključenog između konkretnih stranaka koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim zauzeo je stav i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019, Rev-2868/18-2 od 19. veljače 2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.

30. Navedeno u prethodnoj točki ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

31 . Sud je na okolnosti da je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, zatim da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu i da je korisnik kredita mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao, sud je pročitao ovjerenu izjavu korisnika kredita RJ, a tuženik se suglasio da se u postupku loristi ovjerena izjava svjedoka, korisnika kredita UJ.

32. Svjedok RJ je u bitnome naveo kako mu nitko od djelatnika banke nije obrazložio posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te da nije mogao pregovarao o odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o valutnoj klauzuli. Naveo je da je predmetni kredit podigao za kupnju vozila u privatne svrhe i da je je kredit u cijelosti otplatio.

33. Slijedom navedenog, imajući u vidu isprave koje prileže spisu i iskaz svjedoka UJ ovaj sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da su predniku tužitelja pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi te je utvrdio da tuženik i korisnik kredita nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu.

34. Što se tiče sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vidljivo je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Zbog navedenog sporna ugovorna odredba nije razumljiva, jer u njoj nisu navedeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF niti je prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Osim toga valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

35. Slijedom svega gore navedenog zaključno valja reći da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora korisniku kredita kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao i predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca.

36. Sud je tuženikov prigovor kojim je osporavao svojstvo potrošača korisnika kredita, ocijenio neosnovanim.

37. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

38. Ukazuje se da nije odlučno ima li tužitelj svojstvo potrošača jer ga naravno nema, već je odlučno je li korisnik kredita koji je svoje potraživanje prenio na tužitelja, ima svojstvo potrošača.

39. U članku 2. Ugovora je izrijekom navedeno da se kredit odobrava za kupnju vozila te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz izjave svjedoka UJ utvrdio da je kredit korišten upravo za kupnju vozila te da ga je on osobno otplaćivao. Slijedom navedenog, ispunjeni su svi uvjeti iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

40. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

41. Ukazuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

42. Dalje se ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

43. Imajući u vidu navedeno pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

44. Predmetna tužba, se odnosi na potraživanje tužitelja s osnova ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF, pa imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega je prigovor zastare neosnovan.

45. Radi utvrđenja sporne visine visinu tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

46. Vještak mr.sc. Zrinko Ručević je svom nalazu i mišljenju naveo da je ugovoreni iznos od 20.015,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 91.032,96 kn, odnosno 12.082,15 € i ako se promatraju samo iznosi koje je korisnik kredita više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.967,67 € (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); a ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.896,02 € (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

47. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka smatrajući da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana i napominje da je među stranama ugovorena valutna klauzula, a što je dopušteno pozitivnim pravnim propisima, stoga izračun eventualne preplate nije točan, proturječan je volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima. Smatra da se visina eventualnog potraživanja tužitelja po osnovi ništetnosti određenih ugovornih odredbi ne bi mogla utvrđivati bez uzimanja u obzir iznosa tzv. negativne pretplate, i to neovisno o tome jesu li takvi iznosi istaknuti u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja.

48. Tužitelj podneskom od 3. travnja 2024., naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je postavio određen tužbeni zahtjev na načni da je potraživao iznos od 1.967,67 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice.

49. Vještak se dopunskim nalazom i mišljenjem očitovao na prigovore tuženika u bitnome navodeći da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF prema kuni, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva. Vještak ističe kako je predmet ovog sudskog postupka ništetnost valutne klauzule u predmetnom ugovoru o kreditu, a odgovaranje na postavljeni zadatak (koliko je po kreditu preplaćeno zbog plaćanja po tečaju za CHF različitom od početnog tečaja za CHF) može se dati jedino izračunom kakav je i dan u nalazu i mišljenju.

Vještak je naveo kako se na paušalan prigovor, da izračun pretplate nije točan, nema što očitovati, jer tuženik nije naveo kojem elementu izračuna prigovara, odnosno koja brojka nije točna, a ne može se očitovati ni na paušalan prigovor tuženika da nalaz i mišljenje nije izrađen u skladu sa svim relevantnim okolnostima, jer tuženik ne navodi koje to okolnosti vještak nije uzeo u obzir, kao i kako iste utječu na dane izračune

50. Kako je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, i to u ukupnom iznosu od 1.967,67 €, kako je odlučeno u točki I. i II. izreke.

51. O tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos sud je odlučivao primjenom čl. 1115. st. 1. ZOO-a na način da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana kada su izvršene pojedinačne uplate, jer je iz gore istaknutih razloga tuženik primio utuženi iznos kao nepošteni stjecatelj.

52. Sud je rješenjem na ročištu 26. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.967,67 €.

53. Tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za sastav tužbe 12. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8.1.) kao i za podnesak od 3. travnja 2024. (očitovanje na nalaz i mišljenje) u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8.1.), za zastupanje na ročištu 5. veljače 2024. i 26. rujna 2025. u iznosu od po 200,00 € (Tbr 9.1.), dakle ukupno 800,00 € uvećano za PDV 25% u iznosu od 200,00 €, sveukupno 1.000,00 €.

Također, tužitelju pripada i pravo na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 131,45 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP). Tužitelj ima pravo i na naknadu troška provedenog vještačenja u iznosu od 400,00 € pa je tužitelju ukupno priznato 1.597,81 €. (točka III. izreke)

54. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podnesaka od 23. listopada 2023. 15. travnja 2024. i 29. travnja 2024. u iznosu od po 200,00 €, jer sud nije dopustio tužitelju predmetna očitovanje na navode tuženika, a i tim podnescima samo ponavlja sve već navedeno u tužbi pa je sud smatrao da to nije bilo potrebno već da bi dovelo samo do odugovlačenja postupka, slijedom čega ga je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Nadalje, sud je odbio i tužiteljev zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu preko iznos od 131,45 € i sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa, budući da sukladno vrijednosti predmeta spora, navedena pristojba iznosi od 66,36 € a ne 200,00 € koliko je tužitelj potraživao. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 € uvećano za PDV 25 %. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.077,19 € (točka IV. izreke).

55. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 € temeljem 154. st. 1. ZPP-a odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč V izreke.

Zagreb, 30. listopada 2025.

S U D A C:

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana