Poslovni broj: Pr-4/2024-47

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika INA – Industrija nafte d.d. Zagreb, Ulica Većeslava Holjevca 10, OIB: 27759560625, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Orehovec, odvjetnik u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne rasprave zaključene 16.09.2025., dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Obija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 210-340361-8904/13 od 24.10.2013., kojom je tuženik INA- Industrija nafte d.d. otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 210- 340361/12-1 tužiteljici LR.

Utvrđuje se da radni odnos tužiteljice LR kod tuženika INA – Industrija nafte d.d. nije prestao.

Nalaže se tuženiku INA – Industrija nafte d.d. da tužiteljicu LR vrati na posao na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju i iskustvu, u roku 8 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici LR da tuženiku INA – Industrija nafte d.d. naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu 4.024,47 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.10.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 03.01.2014. tužiteljica LR zatražila je donošenje presude kojom bi se utvrdio nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg joj je tuženik INA – Industrija nafte d.d. dao Odlukom od 24.10.2013., uz daljnje zahtjeve za utvrđenje da joj radni odnos nije prestao, za povratak na posao te za isplatu naknade plaće za vrijeme dok nije radila zbog nedopuštenog otkaza, u bitnom navodeći da za otkaz nisu bili ispunjeni razlozi te da je tuženik proveo nepravilan postupak otkazivanja.

2. Tuženik INA – Industrija nafte d.d. je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva u bitnom navodeći da je ugovor o radu tužiteljici otkazan zbog izvršenih organizacijskih i tehnoloških promjena te da je postupak otkazivanja proveden u skladu sa zakonom.

3. Budući da se u drugoj parnici, i to predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-3309/2015, odlučivalo o dopuštenosti ranijeg otkaza tužiteljici (otkaza sa ponudom izmijenjenog ugovora od 18.06.2012.), postupak u ovom predmetu je bio u prekidu od 22.09.2017. do 01.06.2022. (rješenje o prekidu od 22.09.2017. – str. 1175 spisa; rješenje o nastavku od 01.06.2022. – str. 1198 spisa).

4. Sud je rješenjem posl. br. Pr-4/2022-2 od 13.10.2022. (str. 1203 spisa) utvrdio da je tužba u ovom predmetu povučena jer se tužiteljica nije odazvala na ročište glavne rasprave od 12.10.2022., međutim naknadno je utvrđeno kako tužiteljica nije bila uredno pozvana na to ročište, pa je prihvaćen njen prijedlog za povrat u prijašnje stanje te je rješenje o povlačenju tužbe ukinuto raspravnim rješenjem od 14.05.2024. (str. 1383 spisa).

5. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to Ugovor o radu (str. 15 spisa), Anex ugovora o radu (str. 16 spisa), Opis radnog mjesta (str. 17-18 spisa),

Odluka od 24.10.2013. (str. 19-20 spisa), Zahtjev za zaštitu prava (str. 21-25 spisa), Pritužba za zaštitu dostojanstva (str. 26-28 spisa), dopis od 04.03.2013. (str. 29-30 spisa), Odluka od 18.07.2013. (str. 31 spisa), dopis od 12.12.2012. (str. 35-42 spisa), e-mail korespondencija (str. 43, 62-74, 91-94, 198-209, 505-516, 538-542 spisa), Očitovanje od 06.02.2013. (str. 44-46 spisa), dopis od 29.01.2013. (str. 47-61 spisa), Očitovanje od 26.04.2013. (str. 75-78 spisa), Očitovanje od 28.05.2013. (str. 79-84 spisa), Očitovanje od 16.07.2013. (str. 85-88 spisa), dopis od 19.08.2013. (str. 89-90 spisa), Program zbrinjavanja viška radnika (str. 111-127 spisa), dopis od 22.08.2013. (str. 128-129 spisa), Punomoć od 05.06.2012. (str. 119-120 spisa), Uputa za upravljanje internom burzom od 22.10.2013. (str. 121-125 spisa), tužba od 16.04.2014. (str. 166-177 spisa), Optužni prijedlog od 11.04.2013. (str. 178-179 spisa), Odluka od 18.06.2012. (str. 191-192 spisa), Ugovor o radu od 01.11.2012. (str. 216 spisa), Očitovanje od 21.10.2013. (str. 254-257 spisa), Poslovnik o radu uprave (str. 258-266 spisa), Provođenje organizacijskih promjena od 15.06.2012. (str. 275-282 spisa), Organizacijske promjene u SD Trgovina na malo (str. 289-302 spisa), Sažetak pojednostavljenja organizacijske strukture (str. 303-323 spisa), ugovori o radu (str. 324-331, 476-477, 480-482 spisa), Pravilnik o radu (str. 332-360 spisa), Dodatak Kolektivnom ugovoru od 17.10.2012. (str. 361-366 spisa), Katalog poslova (str. 367- 374 spisa), Katalog poslova (str. 375-389 spisa), Katalog poslova (str. 390-403 spisa), Katalog poslova (str. 404-417 spisa), dopis od 28.10.2014. (str. 423 spisa), Postupak upravljanja opisima radnih mjesta (str. 459-469 spisa), Pregled sistematizacije radnih mjesta (str. 478-479 spisa), Očitovanje od 12.06.2012. (str. 484-486 spisa), Opis zadataka i odgovornosti (str. 488-501 spisa), dopis od 04.06.2012. (str. 502-504 spisa), Opis zadataka i odgovornosti (str. 549-618 spisa), Izvadak iz sudskog registra (str. 619-656 spisa), Upravljanje ljudskim resursima (str. 657-664 spisa), dopis od 15.10.2013. (str. 739 spisa), dopis od 03.06.2015. (str. 858 spisa) te su saslušani svjedoci PR (str. 860-863 spisa), BR (str. 871-874 spisa), UR (str. 896-897 spisa), MR (str. 897-900 spisa), LRH (str. 900-901 spisa), ŽR (str. 1508-1511) i tužiteljica (str. 1593-1594 spisa).

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema konačno postavljenom zahtjevu iz podneska od 22.09.2014. (str. 154 spisa) predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke od 24.10.2013. o otkazu njenog ugovora o radu, uz daljnje zahtjeve za utvrđenje da radni odnos nije prestao i za povratak na posao.

8. Osporavana odluka o otkazu donesena je 24.10.2013., a zbog nemogućnosti uručenja tužiteljici dana 20.11.2013. istaknuta je na oglasnu ploču tuženika (navodi tuženikove Službe za upravljanje ljudskim resursima iz e-maila od 03.12.2013. – str. 505-507 spisa), nakon čega je tužiteljica dana 06.12.2013. poštom preporučeno tuženiku predala Zahtjev za zaštitu prava (str. 21-25 spisa). Budući da se po čl. 123. st. 6. tuženikovog Pravilnika o radu od 29.03.2013. (str. 332-358 spisa) dostava smatra izvršenom istekom 3 dana od isticanja na oglasnoj ploči, proizlazi zaključak da je tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava od 06.12.2013. podnesen pravovremeno jer je podnesen unutar roka od 15 dana od dostave odluke o otkazu, a kako tuženik o tom zahtjevu nije donio nikakvu odluku, onda je i ovopredmetna tužba od 03.01.2014. podnesena pravovremeno jer je podnesena unutar roka od 15 dana od kada je tuženiku protekao rok od 15 dana za odlučivanje o tužiteljičinom zahtjevu za zaštitu prava.

8.1. Slijedom navedenoga, tužba za nedopuštenost otkaza u ovom predmetu je dopuštena i pravovremena u smislu čl. 129. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013; dalje: ZR/09).

9. Na temelju dokumentacije u spisu sud je utvrdio:

- da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika bila od 1993. godine, s time da je promijenila više radnih mjesta;

- da je od 01.07.2008. do 01.05.2012. imala ugovor o radu za radno mjesto Savjetnika direktora u Sektoru marketinga odnosno Sektoru podrške maloprodaji (str. 222, 226 spisa), kojeg joj je tuženik uslijed reorganizacije koja je stupila na snagu 01.05.2012. otkazao sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu (Odluka o otkazu sa ponudom izmijenjenog ugovora od 18.06.2012. – str. 191-192 spisa), s time da je tužiteljica prihvatila ponudu izmijenjenog ugovora o radu, dok je otkaz ranijeg ugovora o radu osporavala u sudskom postupku ali je njen tužbeni zahtjev odbijen pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-3309/2015 od 10.11.2021. (str. 1180-1197 spisa);

- da je po tom posljednjem sklopljenom ugovoru o radu sa primjenom od 01.05.2012. tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu Ekspert za podršku poslovanju u okviru Poslovne jedinice operativne podrške (Ugovor o radu – str. 15 spisa);

- da je kod tuženika s danom 01.01.2013. ponovno provedena nova reorganizacija, uslijed koje je tuženik dana 18.02.2013. donio Odluku o utvrđivanju viška od 458 radnika (str. 103-109 spisa), a nakon toga Program zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. (str. 110-117 spisa);

- da je tuženik potom Odlukom od 24.10.2013. (str. 19-20 spisa) tužiteljici dao poslovno uvjetovani otkaz, čija valjanost je predmet ove parnice.

10. Prema tome, osporavana odluka o otkazu je donesena nakon što je tuženik uslijed reorganizacije koja je stupila na snagu 01.01.2013. najprije Odlukom od 18.02.2013. utvrdio kolektivni višak 458 radnika, nakon čega je sačinio Program zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013., pa je u provedbi tih akata tužiteljici u konačnici 24.10.2013. otkazao ugovor o radu.

11. U konkretnom slučaju radi se o poslovno uvjetovanom otkazu, a po čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR/09 opravdani razlog za takav otkaz postoji ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

12. Po posljednjem Ugovoru o radu (str. 15 spisa) sa primjenom od 01.05.2012., tužiteljica je kod tuženika bila u radnom odnosu na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju unutar Poslovne jedinice operativne podrške.

13. U Opisu radnog mjesta (str. 230-231 spisa), kojeg je tužiteljica prema vlastitom iskazu dobila prilikom sklapanja navedenog ugovora o radu, naznačeno je da se radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju nalazi u organizacijskoj jedinici SD Trgovina na malo / Sektor poslovnih analiza i podrške maloprodaji / Poslovna jedinica operativne podrške; da je svrha tog radnog mjesta pružanje stručne podrške za maloprodajnu mrežu, uključujući razvoj i praćenje aktivnosti; da je vrednovanje tog radnog mjesta 5,00; da su glavne odgovornosti i zadaci tog radnog mjesta koordinacija administrativnih zadataka i operativna podrška maloprodajnim mjestima, izrada izvještaja i predlaganje rješenja za unapređenje procesa, praćenje tržišne okoline i predlaganje rješenja za maloprodaju, razvoje predmeta vezanih za opće poslovanje u koordinaciji s drugim organizacijskim jedinicama, razvoj novih pristupa za rješavanje reklamacija kupaca, praćenje aktivnosti sukladno važećim zakonima i propisima, praćenje razvoja postojećih propisa te ostali zadaci po nalogu neposrednog rukovoditelja; da se za to radno mjesto zahtijeva VSS ekonomske ili druge odgovarajuće struke te 5 godina radnog iskustva.

14. U obrazloženju sporne odluke o otkazu (str. 19-20 spisa) navedeno je da je tužiteljica uvrštena u Program zbrinjavanja viška radnika, kao posljedica organizacijskih promjena i tehnološko-procesnog usavršavanja – optimizacije poslovnih procesa. Nadalje je navedeno da je kroz novu organizaciju rada i simplifikaciju poslovnih procesa u Sektoru polovnih analiza i podrške maloprodaji s danom 01.01.2013. brisana Poslovna jedinica operativne podrške, čime je smanjen obim poslova u Sektoru poslovnih analiza i podrške maloprodaji te je prestala potreba za radnim mjestom Ekspert za podršku poslovanju, koje je ukinuto i ne postoji u Katalogu poslova i radnih mjesta, dok je ostatak poslova tog radnog mjesta raspoređen na postojeća radna mjesta.

15. Iz tuženikovog internog akta koji nosi naziv „Opis zadataka i odgovornosti INA d.d.“ od 01.11.2011. (dalje: OZO; str. 549-550 spisa) proizlazi se njime utvrđuju opisi zadataka i odgovornosti organizacijskih jedinica tuženika i struktura upravljanja tuženikom te da se izmjene tog dokumenta vrše radi izmjena u organizacijskog strukturi tuženika.

15.1. Iz OZO-a od 01.05.2012. (str. 564-578 spisa) proizlazi da se organizacijska jedinica Poslovna jedinica operativne podrške nalazila unutar sektora Sektora poslovnih analiza i podrške maloprodaji.

15.2. Iz OZO-a od 01.01.2013. (str. 579-594 spisa) proizlazi da se u Sektoru poslovnih analiza i podrške maloprodaji više ne nalazi Poslovna jedinica operativne podrške, niti se Poslovna jedinica operativne podrške više uopće spominje u organizacijskoj shemi tuženika.

16. Iz Sažetka pojednostavljenja organizacijske strukture od 12.12.2012. (str. 303- 323 spisa) proizlazi da je unutar tuženika izvršena sveobuhvatna i detaljna analiza organizacijske strukture i poslovnih procesa, uz primjenu načela grupiranja usko povezanim procesa i aktivnost; uspostavljanja što pliće moguće organizacijske strukture; spajanje organizacijskih jedinica; brisanje svih menadžerskih pozicija koje ne donose značajnu dodanu vrijednost; brisanje organizacijskih jedinica s manje od 4 zaposlenika; harmoniziranje razina organizacijskih jedinica s načelima organizacijskog dizajna ovisno o složenosti posla i zahtjevima za uspostavljanje organizacijskih jedinica; brisanje Ureda direktora i prijenos aktivnosti i zaposlenika u organizacijske jedinice na nižim razinama ili u organizacijsku jedinicu sektora. Proizlazi nadalje da navedeno rezultira brisanjem 68 organizacijskih jedinica većinom na 5. i 7. razini organizacijske strukture i brisanjem 30 Ureda direktora. Što se tiče SD Trgovina na malo, na temelju glavnih načela za grupiranje usko povezanih procesa i aktivnosti u okviru iste organizacijske jedinice i uspostavljanja najpliće moguće organizacijske strukture radi povećanja fleksibilnosti transfera zaposlenika i brisanja svih menadžerskih pozicija koje ne donose značajnu dodanu vrijednost, brisane su tri organizacijske jedinice na razini 5 i jedna organizacijska jedinica na razini 7, i to u Sektoru kartičnog poslovanja, Sektoru poslovnih analiza i podrške maloprodaji te Sektoru razvoja maloprodajne mreže i upravljanja imovinom.

17. Iz iskaza svjedoka BR (str. 871-874 spisa), tadašnjeg direktora Službe za odnose sa radnicima, proizlazi da je o ukidanju radnih mjesta odlučeno u skladu sa potrebama posla nakon izvršene reorganizacije, a budući da je i nakon reorganizacije postojala potreba za obavljanjem dijela poslova, odluka o tome koja radna mjesta će se zadržati donesena je u skladu sa poslovnom procjenom i potrebama posla.

18. Iz iskaza svjedoka OR (str. 1508-1511 spisa), tadašnjeg direktora Sektora poslovnih analiza i podrške maloprodaji, proizlazi da su se kod tuženika kontinuirano provodile reorganizacije; da je Poslovna jedinica operativne podrške obavljala razne administrativne poslove podrške maloprodaji, što je obuhvaćalo i kadrovske poslove koje je tuženik odlučio koncentrirati na većoj razini u odjelu ljudskih resursa; da su se u toj Poslovnoj jedinici obavljali i poslovi prikupljana i analize podataka vezano uz maloprodaju, što su zadnjih 30 godina preuzimala računala, pa da je time kontinuirano dolazilo do smanjenja posla za radnike, a radnici su počeli odugovlačiti izvršavanje svojih radnih zadataka jer su imali manje posla, pa se u takvoj situaciji morao optimizirati radni proces; da se odjel u kojem je tužiteljica radila bavio prikupljanjem podataka o poslovanju benzinskih postaja, a ti podaci su se mogli dobiti i putem računala; da je Poslovna jedinica operativne podrške ukinuta jer je većina poslova iz nje postalo kompjuterizirano; da je otprilike jedna trećina do jedne četvrtine radnika raspoređena u druge organizacijske jedinice.

19. Na temelju sadržaja navedenih dokaza sud utvrđuje da je s danom 01.01.2013. došlo do izmjene tuženikove organizacijske strukture, i to na način da je ukinuta Poslovna jedinica operativne podrške u sklopu koje se nalazilo tužiteljičino radno mjesto. Bez obzira što radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju nije bilo navedeno u Katalogu poslova (što je sam tuženik potvrdio u obrazloženju sporne odluke o otkazu), ukidanjem te Poslovne jedinice ukinuto je i tužiteljičino radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju, jer je po tužiteljičinom Opisu radnog mjesta (str. 230- 231 spisa) određeno da se to radno mjesto nalazi upravo u sklopu Poslovne jedinice operativne podrške.

19.1. Protivno navodima tužiteljice, time što se radilo o radnom mjestu koje nije bilo navedeno u Katalogu poslova, tužiteljica nije diskriminirana niti dovedena u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa. Ovo stoga što je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o radu za to radno mjesto uručen Opis radnog mjesta u kojem je izričito naznačeno u koju organizacijsku jedinicu to radno mjesto spada, kako se to radno mjesto vrednuje, koji su poslovi i odgovornosti tog radnog mjesta te koja stručna sprema, radno iskustvo i kompetencije su potrebni za to radno mjesto. Na taj način je radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju stvarno i formalno postojalo kod tuženika, pa bez obzira što ono nije bilo navedeno u Katalogu poslova, za to radno mjesto se mogu utvrditi sva prava i obveze iz radnog odnosa kako za tuženika tako i za tužiteljicu te se posljedično može utvrđivati ispunjavanje pretpostavki za poslovno uvjetovani otkaz sa tog radnog mjesta. I iz iskaza svjedoka BR (str. 872 spisa), tadašnjeg direktora Službe sa odnose sa radnicima, proizlazi da kod tuženika niti nije postojala sistematizacija sa točnim brojem izvršitelja po radnom mjestu, već je sistematizacija proizlazila iz sklopljenih ugovora o radu, opisa poslova koji su prilog ugovora o radu, kataloga radnih mjesta i OZO-a koji je sadržavao opis poslova svake organizacijske jedinice, a u tužiteljičinom slučaju upravo je ugovorom o radu sa pripadajućim opisom poslova definirano u koju organizacijsku jedinicu spada njeno radno mjesto, kako se vrednuje i koje su njegove odgovornosti i poslovi.

19.2. Nadalje, iz odluke o otkazu niti ne proizlazi da je tužiteljici ugovor o radu otkazan zbog toga što njeno radno mjesto nije navedeno u Katalogu poslova, već se ta činjenica samo spominje u obrazloženju otkaza, a iz ostatka tog obrazloženja jasno proizlazi da je tužiteljici ugovor o radu otkazan zbog toga što je njeno radno mjesto, jednako kao i cjelokupna organizacijska jedinica, ukinuto prilikom reorganizacije. Navedeni zaključak potvrđuje i Odluka o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013. (str. 50-51 spisa), u kojoj je jasno navedeno da se u SD Trgovina na malo od ukupnog viška od 288 radnika samo 6 odnosi na radnike koji su raspoređeni na nepostojeća radna mjesta jer nisu prihvatili ponuđene ugovore o radu prilikom uvođenja novog sustava plaća u studenome 2012., i to 6 radnika iz Sektora kartičnog poslovanja i Sektora maloprodaje i marketinga, dok za preostalih 282 radnika iz SD Trgovina na malo postoje drugi razlozi viška – konkretno za radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju kao razlog viška navedeno je brisanje Poslovne jedinice operativne podrške i simplifikacija poslovnih procesa u Sektoru poslovnih analiza i podrške maloprodaji. Prema tome, iako radno mjesto tužiteljice očigledno još od ranije nije bilo navedeno u Katalogu poslova, u odnosu na nju to nije bio razlog otkazivanja pa su svi navodi koje je tužiteljica u tom pogledu iznosila neodlučni.

20. Iz ničeg u provedenom postupku ne proizlazi, niti se to može utvrditi iz bilo kojeg dokaza, da bi radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju bilo ukinuto samo fiktivno, odnosno da je to radno mjesto i nakon otkazivanja tužiteljici nastavilo postojati u nepromijenjenom obliku, samo pod nekim drugim nazivom. Pitom sud ne prihvaća tvrdnju tužiteljice da na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju nije dobivala nikakve radne zadatke, jer suprotno proizlazi primjerice iz njenog e-maila od 05.11.2012. (str. 68 spisa) u kojem je navela kako dostavlja tabele za listopad 2012. u kojima su navedene sve aktivnosti koje je radila po nalogu neposredno nadređenih HR i OR, kao i iz njenog e-maila od 11.01.2013. (str. 43 spisa) u kojem je navela da je izvršila sve zadatke koje je dobila od nadređenih (analizu indikatora maloprodaje). Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica imala svoja radna zaduženja na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju, vezano uz što je i dobivala određene radne zadatke.

21. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju ostvaren opravdani razlog za otkaz zbog organizacijskih razloga jer je radno mjesto tužiteljice ukinuto, kao uostalom i cijela organizacijska jedinica kojoj je ono pripadalo, a poslovi tog radnog mjesta se više ne obavljaju kao jedna cjelina u okviru zasebnog radnog mjesta. Autonomno je pravo poslodavca da organizira posao onako kako on smatra najučinkovitijim, što obuhvaća i njegovo pravo da poslove određenog radnog mjesta u cijelosti ili djelomično prebaci na ostala radna mjesta, u drugačijem obliku i opsegu zaduženja svakog od radnih mjesta u odnosu na raniju podjelu poslova. Dakle, pravo je poslodavca da odluči hoće li se određeni poslovi obavljati u sklopu zasebnog radnog mjesta ili će ti poslovi na neki drugačiji način biti raspoređeni između drugih radnih mjesta.

21.1. Nisu od značaja navodi tužiteljice da je i dalje postojala potreba za poslovima koje je ona obavljala jer tuženik kao poslodavac autonomno odlučuje koji će se poslovi, na koji način i u kakvoj organizacijskoj strukturi obavljati. Iz e-mail korespondencije koja je priložena spisu (str. 43, 62-74, 198-207, 538-542 spisa), koja pretežito datira s kraja 2012. i početka 2013. godine, proizlazi da je tužiteljica zaista imala proaktivan pristup prema svojim nadređenima, slanjem detaljnih i opširnih e-mailova sa iznošenjem raznih prijedloga vezanih uz poslovanje tuženika i prijedlozima da se nju angažira u segmentima poslovanja koji se odnose na područje marketinga, category managementa i CRM-a (npr. e-mailovi od 05.11.2012. i 15.01.2013. – str. 68-69 spisa). Iz stranačkog iskaza tužiteljice (str. 1593 spisa) proizlazi da je od svibnja 2012. na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju nastavila obavljati iste poslove koje je ranije obavljala na radnom mjestu Savjetnika direktora Sektora maloprodaje, a to su poslovi besplatnog telefona, CRM-a (upravljanje odnosima sa klijentima), geomarketinga i savjetovanja sa kolegama iz drugih sektora, s time da je ona samoinicijativno nastavila obavljati te poslove jer je za time postojala potreba, a o tome su njeni nadređeni bili obaviješteni putem izvještaja o evidenciji rada. Međutim, iz e- maila tužiteljice od 05.11.2012. (str. 62 spisa) proizlazi da je vođenje besplatnog telefona povjereno VR, dok iz e-maila OR od 16.07.2013. (str. 65-66 spisa) proizlazi da je koordiniranje podrške korisnicima povjereno ER, a kako tužiteljica tvrdi da je ona ranije obavljala te poslove (str. 7 spisa), navedeno samo potvrđuje da je uslijed kontinuiranih reorganizacija kod tuženika zaista došlo do preraspodjele poslova, budući da su se navedeni poslovni nastavili obavljati u sklopu drugih radnih mjesta.

21.2. Što se tiče CRM-a (upravljanje odnosa sa klijentima) tužiteljica je u svojem stranačkom iskazu navela da je ona radila na poslovima voditelja projekta za uvođenje CRM, dok je u činjeničnim navodima tužbe (str. 8 spisa) navela da je taj projekt vodila u 2011. i 2012. godini, što da nije mogla nastaviti zbog izostanka podrške i prelaska u drugi sektor, no da je u travnju 2013. na zamolbu kolegice iz drugog sektora UR izradila studiju izvedivosti, na koju nije dobila odgovore niti povratnu informaciju od tuženika. Nadalje, iz e-maila od 05.11.2012. (str. 62 spisa) proizlazi da je tužiteljica obavijestila nadređenu HR, između ostaloga, kako je ona do prije nekoliko mjeseci vodila Projekt implementacije CRM-a te moli da ju se uključi u vezane aktivnosti i projekte na razini na kojoj može dati svoj doprinos, a to je najmanje razina na kojem je taj projekt vodila. Iz e-mailova (str. 71-73 spisa) proizlazi da je UR iz Sektora informatičkih servisa 23.04.2013. tužiteljicu zamolila da kada stigne pogleda detaljni dizajn rješenja i javi joj bi li Maloprodaju zadovoljile funkcionalnosti tog novog CRM rješenja, na što joj je tužiteljica odgovorila 22.05.2013. Iz iskaza svjedokinje UR (str. 896-897 spisa) proizlazi da je tuženik krajem 2011. godine odlučio o prestanku projekta za uvođenje CRM-a, no da je početkom 2013. godine od nadređenih dobila zadatak da napravi studiju izvodljivosti primjene CRM na širem nivou, što je i napravila, a kako je tužiteljica 2011. godine radila na tom projektu onda ju je zamolila da i ona to pogleda, nakon čega ju je tajnica direktora OR nazvala i rekla da se takvi materijali ne prosljeđuju tužiteljici nego njemu. Svjedokinja je nadalje iskazala da projekt CRM-a kod tuženika nije zaživio, no da je naveden među projektima za 2016. godinu te iziskuje velika financijska sredstva i angažman. Po njenom iskazu kada se inače kontaktiralo između različitih sektora praksa je bila da to ide preko direktora, a ona se tužiteljici obratila izravno jer je to bilo više na osobnom nivou. Analizom navedenih dokaza sud utvrđuje da je tužiteljica tijekom 2011. godine, dakle na ranijem radnom mjestu, zaista bila zadužena za vođenje projekta implementacije CRM, međutim tuženik je tada odustao od tog projekta, a kasnije je njegovo uvođenje bilo navedeno među projektima za 2016. godinu. Tužiteljica je u svibnju 2013. vezano uz tu temu sačinila očitovanje na izravnu zamolbu kolegice iz drugog sektora, što inače nije bila praksa jer je sve išlo preko direktora. Stoga sud utvrđuje da tužiteljica na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju nije bila zadužena za vođenje projekta uvođenja CRM-a, već je za to bila zadužena na ranijem radnom mjestu Savjetnika direktora sektora, ali je tuženik odustao od tog projekta i prije nego što je tužiteljica u svibnju 2012. prešla na radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju. Iz iskaza svjedokinje UR jasno proizlazi da taj projekt nije bio uveden ni 2015. godine (već je bio naveden među projektima za 2016.), pa je očito tuženik i dalje bio ostao kod svoje poslovne odluke s kraja 2011. godine o zaustavljanju tog projekta. To što je UR iz Sektora informatike početkom 2013. dobila nalog za izradu studije izvodljivosti tog projekta, pa se obratila tužiteljici da čuje njeno mišljenje o onom što je pripremila, ne dovodi u pitanje zaključak suda o tome da tužiteljica nakon 2011. godine više nije bila zadužena za vođenje tog projekta, da je taj projekt bio zaustavljen te da za njega nije bila zadužena na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju (nego na ranijem radnom mjestu).

22. Slijedom svega navedenoga, budući da je u konkretnom slučaju radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju kao takvo bilo i formalno i faktično ukinuto te ono u organizacijskoj strukturi tuženika više nije postojalo, time je bio ostvaren opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.

23. Iako iz dokumentacije u spisu (OZO – str. 549-594 spisa) proizlazi da je Poslovna jedinica operativne podrške zaista formirana 01.05.2012., dok je ukinuta 01.01.2013., to ne znači da je ta Poslovna jedinica formirana samo zato da bi se u nju preraspodijelili „nepoželjni“ radnici s ciljem da im se otkaže ugovor o radu, kako je to tužiteljica tvrdila u tijeku postupka. Naime logično je i legitimno da svaki poslodavac kroz unutrašnje promjene u svojem poslovanju pokušava postići što veću razinu učinkovitosti, što najčešće obuhvaća i kontinuirano reorganiziranje, pa stoga uvođenje jedne organizacijske jedinice prilikom reorganizacije iz svibnja 2012., a potom njeno ukidanje prilikom reorganizacije iz siječnja 2013. samo po sebi ne znači da se radi o šikanoznom postupanju poslodavca sa isključivim ciljem otkazivanja ugovora o radu „nepoželjnim“ radnicima. Tužiteljica ničim nije dokazala istinitost takve svoje tvrdnje, koja je k tome i nelogična jer je tuženik i reorganizaciju iz svibnja 2012. da je htio mogao iskoristiti za otkazivanje ugovora o radu „nepoželjnim“ radnicima, bez potrebe formiranja zasebne organizacijske jedinice, a osim toga sama je tužiteljica potvrdila da je od 77 radnika iz te Poslovne jedinice otkaz dobilo 44 radnika, dok je 30 radnika nastavilo radni odnos u Službi kvalitete i poslovnih analiza, pa se i iz tog razloga navodi tužiteljice ukazuju nelogičnima i neuvjerljivima kada je 30 radnika iz te Poslovne jedinice nastavilo radni odnos kod tuženika. K tome, valja istaknuti kako iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u studenome 2012. tužiteljici nudio nastavak radnog odnosa na radnom mjestu Samostalni referent za podršku poslovanju, što ona nije prihvatila (prijedlog ugovora o radu – str. 216 spisa), a što posebno ukazuje na neistinitost tvrdnji tužiteljice o tome da je u svibnju 2012. raspoređena u Poslovnu jedinicu operativne podrške isključivo s ciljem prestanka radnog odnosa.

24. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju uslijed reorganizacije koja je stupila na snagu 01.01.2013., a kojom je i formalno i stvarno ukinuta cjelokupna Poslovna jedinica operativne podrške, zajedno sa pripadajućim radnim mjestom Eksperta za podršku poslovanju, tuženik imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljice u smislu čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR/09.

25. Sud nadalje utvrđuje da je tuženik spornu odluku o otkazu donio uz poštivanje odredbi ZR/09 kojima je uređeno postupanje poslodavca u postupku otkazivanja.

26. S tim u vezi, neosnovani su navodi tužiteljice o tome da je tuženik prilikom donošenja sporne odluke postupio protivno čl. 107. st. 3. ZR/09, odnosno da nije vodio računa o njenom trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja. Naime, iz Popisa radnika Sektora poslovnih analiza i podrške maloprodaji (str. 742-743 spisa) jasno proizlazi da je tužiteljica bila jedini radnik na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju, pa u takvoj situaciji tuženik nije bio dužan, niti je to uopće bilo moguće, provoditi uspoređivanje između različitih radnika prema socijalnim kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR/09 (Rev-200/2013 od 14.10.2014.), a ni prema posebnim kriterijima koje je tuženik predvidio Odlukom o utvrđivanju viška radnika (kvaliteta rada i sl.). Protivno navodima tužiteljice, tuženik nije bio dužan izvršiti uspoređivanje i primjenu kriterija u odnosu na sve radnike iz Poslovne jedinice operativne podrške, već je uspoređivanje i primjenu kriterija bio dužan izvršiti samo između onih radnika koji su radili na istim radnim mjestima, i to onda kada se broj izvršitelja na tom radnom mjestu umanjivao, a što kod tužiteljice nije bio slučaj kako je prethodno objašnjeno jer je ona bila jedini radnik na radnom mjestu Eksperta za podršku poslovanju.

27. Nadalje, iz provedenog postupka se ne može utvrditi da je tuženik prilikom otkazivanja tužiteljici povrijedio čl. 107. st. 4. ZR/09 odnosno da je tužiteljica mogla nastaviti radni odnos na nekim drugim poslovima.

27.1. U vezi navedenog prije svega valja istaknuti kako iz ukupnosti navoda tužiteljice proizlazi da joj je trebalo omogućiti nastavak radnog odnosa na radnom mjestu sa ekspertnim znanjima, stručnjaka na razini 3 (samo primjerice navodi tužiteljice iz podneska od 18.12.2014. – str. 756 spisa).

27.2. Iz e-maila od 11.09.2013. (poleđina str. 209 spisa) proizlazi da je Sektor upravljanja ljudskim resursima obavijestio radnike koji su obuhvaćeni Programom zbrinjavanja viška radnika o tome da će u slučaju potrebe za popunjavanjem slobodnih radnih mjesta poslodavac prioritetno pretraživati Internu burzu rada kako bi utvrdio ima li kandidata sa odgovarajućim kompetencijama, a interni natječaji objavljuju se tek ako poslodavac na taj način ne uspije popuniti slobodno radno mjesto.

27.3. Iz Upute za upravljanje internom burzom rada (str. 121-124 spisa) proizlazi da se na internu burzu uvrštava popis radnika čija radna mjesta su obuhvaćena planom optimizacije, radi otklanjanja potrebe za otkazom te se prije objave internog natječaja za slobodno radno mjesto mora izvršiti pretraživanje burze.

27.4. Iz iskaza svjedoka BR (str. 873 spisa), tadašnjeg direktora Službe za odnose sa radnicima, proizlazi da interna burza postoji od 2011. godine te da se u nju uvrštavaju radnici koji su utvrđeni viškom, radi iznalaženja slobodnog radnog mjesta na kojem bi mogli nastaviti radni odnos jer te osobe imaju prednost pri popunjavanju slobodnih radnih mjesta; da se radnik ne mora nigdje sam prijaviti već se u internu burzu automatski uvrštavaju svi koji su proglašeni viškom; da se pri postojanju potrebe za popunjavanjem određenog radnog mjesta najprije provjerava na internoj burzi ispunjava li netko uvjetima radnog mjesta i je li zainteresiran, a tek ako to one uspije onda se oglašava interni natječaj. Po njegovom iskazu tijekom 2013. godine nije postojalo niti jedno slobodno radno mjesto na koje se moglo rasporediti tužiteljicu, jer da je postojalo sigurno bi joj bilo ponuđeno.

27.5. Iz Odluke o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013. proizlazi da na razini tuženika postoji višak od 458 radnika, dok je Programom zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. u konačnici obuhvaćeno 184 radnika, što znači da je tuženik za 263 radnika uspio otkloniti potrebu za otkazivanjem.

27.6. Imajući u vidu sve prethodno navedeno sud utvrđuje da su tuženikove interne procedure bile organizirane na način kako bi se osiguralo da su poduzete sve radnje kako bi se radnicima koji su utvrđeni kao višak (pa tako i tužiteljici) pokušao osigurati nastavak radnog odnosa na radnim mjestima za čije popunjavanje se javlja potreba. Naime, svi radnici koji su bili utvrđeni viškom su se automatizmom uvrštavali na internu burzu, a popunjavanje upražnjenih radnih mjesta se vršilo prvenstveno preko te interne burze, a tek podredno preko internih natječaja. Usporedba brojki iz Odluke o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013. i Programa zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. potvrđuju zaključak da je tuženik zaista aktivno poduzimao radnje na smanjenju broja otkaza i nastavku radnih odnosa jer je nakon reorganizacije od 01.01.2013. bio utvrđen višak 458 radnika, dok je u Programom zbrinjavanja obuhvaćeno 184 radnika, dakle tuženik je za 263 radnika uspio otkloniti potrebu za otkazivanjem.

28. Na radniku je teret dokazivanja tvrdnje da mu je poslodavac u smislu čl. 107. st. 4. ZR/09 mogao omogućiti nastavak radnog odnosa na nekom drugom radnom mjestu (Revr-6/2018 od 26.11.2019.), pa je tako u ovoj parnici na tužiteljici bio teret dokazivanja njene tvrdnje o postojanju slobodnog radnog mjesta sa ekspertnim znanjima, stručnjaka na razini 3, na kojem je mogla nastaviti svoj radni odnos.

28.1. Međutim, iz provedenog dokaznog postupka ne može se utvrditi da je u razdoblju tijekom kojeg je tužiteljica bila uvrštena u Program zbrinjavanja radnika i u trenutku otkazivanja kod tuženika bilo upražnjeno bilo koje takvo radno mjesto.

28.2. Po prijedlogu tužiteljice sud je od tuženika pribavio Popis novozaposlenih u 2012. i 2013. godini. Popis novozaposlenih za 2012. godinu (str. 693-711 spisa) je irelevantan jer se radi o zapošljavanjima prije reorganizacije koja je stupila na snagu 01.01.2013., a što se tiče Popisa novozaposlenih za 2013. godinu (str. 726-735 spisa) sud analizom tog Popisa također nije mogao utvrditi da je postojalo neko slobodno radno mjesto na kojem je tužiteljica mogla nastaviti svoj radni odnos. Notorno je da je tuženik velika kompanija sa velikim brojem benzinskih postaja, a iz Popisa novozaposlenih za 2013. godinu vidljivo je da su se nova zapošljavanja odnosila prije svega na radna mjesta prodavača na benzinskim postajama i konobara te određenih tehničkih zanimanja (električari, strojari i sl.), kao i pripravnika za područje strojarstva, geološkog inženjerstva, naftnog rudarstva, ljudskih resursa i sl. Tužiteljica niti nije iznosila nikakve konkretne činjenične navode u pogledu tog Popisa novozaposlenih za 2013. godinu, niti je ukazivala iz kojeg njegovog dijela bi se moglo utvrditi da je tuženik imao slobodnih radnih mjesta na kojima je ona mogla nastaviti svoj radni odnos. Tužiteljica je u spis dostavila interne natječaje za poslove podrške poslovanju i rukovoditelja središnje regije (str. 252-253 spisa), međutim ti natječaji su bili objavljeni u rujnu 2014., dakle jednu godinu nakon otkazivanja tužiteljici, pa se ne može utvrditi da su ta radna mjesta u trenutku otkazivanja bila upražnjena i da je tužiteljica u tom trenutku na njima mogla nastaviti radni odnos.

28.3. U prilog svoje tvrdnje da je kod tuženika bilo poslova na kojima je ona mogla nastaviti svoj radni odnos, tužiteljica se u tijeku postupka pozivala na zapošljavanje ZR, JR, PRH, GR, ĐR, ČR i ĆR.

28.4. Što se tiče ZR, JR i PRH, one su u radnom odnosu sa tuženikom bile još od 01.09.2012. (ugovori o radu – str. 325, 328 i 330 spisa), pa budući da je reorganizacija provedena sa danom 01.01.2013., a tužiteljici je ugovor o radu otkazan 24.10.2013., ne radi o novozaposlenim radnicama.

28.5. Tužiteljica je u podnesku od 22.09.2014. (str. 152 spisa) potvrdila kako joj je tuženik u studenome 2012. nudio nastavak radnog odnosa na radnom mjestu Samostalni referent za podršku poslovanju (prijedlog ugovora o radu – str. 216 spisa), što ona nije prihvatila uz pojašnjenje da se radilo o niže rangiranom radnom mjestu s vrlo jednostavnim radnim zadacima (iako je u čl. 6. predloženog ugovora o radu bila navedena ista plaća koju je tužiteljica do tada imala – 14.600,00 HRK bruto).

28.6. Iz priloženih ugovora o radu (str. 324-331 spisa) proizlazi da su ŠR, JR i PRH i prije i nakon reorganizacije od 01.01.2013. bile zaposlene u drugoj organizacijskoj jedinici Službi upravljanja kategorijama u Sektoru maloprodaje i marketinga te su bile zaposlene na radnim mjestima najprije pripravnika pa onda referenta, koja radna mjesta ne predstavljaju radna mjesta sa ekspertnim znanjima, stručnjaka na razini 3, za koja tužiteljica tvrdi da joj je na njima trebao biti ponuđen nastavak radnog odnosa. S tim u vezi, u kontekstu primjene čl. 107. st. 4. ZR/09 poslodavac nije dužan omogućiti da se pripravnički i referentski poslovi obavljaju u okviru radnog mjesta sa ekspertnim znanjima, u konkretnom slučaju stručnjaka na razini 3.

28.7. Bez obzira što su ZR, JR i PRH najprije imale zasnovan radni odnos na određeno vrijeme, dok su radni odnos na neodređeno vrijeme zasnovale 01.09.2013. (str. 324, 327 i 329 spisa), dakle u razdoblju između donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. i otkaza tužiteljici od 24.10.2013., to ne znači da je tuženik tužiteljici bio dužan ponuditi nastavak radnog odnosa na radnim mjestima na kojima su one bile zaposlene. Naime, bez obzira što se radilo o radnom odnosu na određeno vrijeme, i one su bile radnom odnosu sa tuženikom, a budući da su one bile zaposlenice tuženika još iz vremena prije reorganizacije od 01.01.2013. tuženik je bio ovlašten njih zadržati u radnom odnosu (pri čemu se napominje da one nisu bile usporedive radnice tužiteljici u smislu primjene kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR/09 jer su radile u različitim organizacijskim jedinicama i na različitim radnim mjestima) pa stoga tuženik nije bio dužan u smislu čl. 107. st. 4. ZR/09 tužiteljici omogućiti nastavak radnog odnosa na radnim mjestima na kojima je njih zaposlio, već je bio ovlašten zadržati njih u radnom odnosu (pa i pretvaranjem iz radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme). Dakle, ZR, JR i PRH nisu novozaposlene radnice već su u radnom odnosu sa tuženikom bile i prije reorganizacije od 01.01.2013.

28.8. Što se tiče radnika GR i ĐR, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tuženik sa njima ugovore o radu sklopio 01.01.2014. odnosno 01.02.2014. (str. 476-477 te 480-482 spisa), dakle dva odnosno tri mjeseca nakon otkazivanja tužiteljici, a kako se radi o okolnostima koje su nastale nakon donošenja odluke o otkazu, one isključivo same za sebe ne utječu na njenu valjanost. Pritom je GR zasnovao radni odnos za radno mjesto Savjetnika direktora Sektora, dok je ĐR zasnovao radni odnos na radno mjesto Rukovoditelja službe za dugoročno planiranje i praćenje uspješnosti, a iz provedenih dokaza se ne može utvrditi da je u vrijeme uvrštavanja tužiteljice u Program zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. i u vrijeme otkaza od 24.10.2013. postojala potreba za popunjavanjem tih konkretnih radnih mjesta odnosno da su u tom trenutku ona bila slobodna. Osim toga, iz potvrde HZMO-a od 03.06.2015. (str. 858 spisa) proizlazi da je ĐR u radnom odnosu kod tuženika još od 2003. godine, pa je stoga tuženik u siječnju 2014. bio ovlašten njemu ponuditi nastavak radnog odnosa na drugom radnom mjestu (rukovoditelja) te se uopće ne radi o novozaposlenom radniku.

28.9. Što se tiče ĆR i ČR, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tuženik njih zaposlio 01.09.2013., dakle zaista nakon donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika, a prije otkazivanja tužiteljici, međutim iz njihovih ugovora o radu (str. 326 i 331 spisa) proizlazi da su oni tada zaposleni na pripravnička radna mjesta odnosno radi obavljanja pripravničkog staža (u Službi kvalitete i poslovnih analiza, u sklopu Sektora polovnih analiza i podrške maloprodaji), a ta radna mjesta odnosno poslovi predstavljaju specifična radna mjesta i poslove obzirom da se na njih sukladno čl. 37. st. 2. ZR/09 zapošljava osobe koje se prvi puta zapošljavaju u zanimanju za koje su se školovale.

28.10. Radna mjesta pripravnika na kojima su se zaposlili ĆR i ČR svakako ne predstavljaju radna mjesta sa ekspertnim znanjima, stručnjaka na razini 3, za koje tužiteljica tvrdi da joj je na njima trebao biti ponuđen nastavak radnog odnosa (a tužiteljica je prethodno u studenome 2012. odbila ponuđeni nastavak radnog odnosa na poslovima referenta uz obrazloženje da se radilo o nižerangiranom radnom mjestu s vrlo jednostavnim radnim zadacima). Kao što je već obrazloženo, u kontekstu primjene čl. 107. st. 4. ZR/09 poslodavac nije dužan omogućiti da se pripravnički poslovi obavljaju u okviru radnog mjesta sa ekspertnim znanjima, u konkretnom slučaju stručnjaka na razini 3.

29. Slijedom navedenoga, s obzirom na navode kakve je tužiteljice iznosila, sud utvrđuje da prilikom otkazivanja ugovora o radu tužiteljici tuženik nije postupio protivno čl. 107. st. 4. ZR/09.

30. Konačno, sud utvrđuje da je tuženik prije otkazivanja tužiteljici proveo pravilan postupak savjetovanja sa radničkim vijećem u smislu čl. 149. st. 1. ZR/09.

30.1. Iz dopisa od 12.12.2012. (str. 35-42 spisa) proizlazi da je tuženik radničkom vijeću dostavio prijedlog namjeravanih organizacijskih promjena sa datumom 01.01.2013. u svrhu provedbe savjetovanja, u kojem dopisu su pojašnjenja načela tih organizacijskih promjena i njihove posljedice (obrazloženo je koje organizacijske jedinice se brišu i kako će se to odraziti na postojeća radna mjesta).

30.2. Iz dopisa od 29.01.2013. (str. 47-61 spisa) proizlazi da je tuženik prije donošenja odluke o utvrđivanju viška radnika radničkom vijeću dostavio nacrt te odluke radi provedbe savjetovanja, u kojem dopisu je pojašnjeno da je višak radnika posljedica reorganizacije koja je stupila na snagu 01.01.2013. jer je došlo do brisanja 68 organizacijskih jedinica i brisanja 30 Ureda direktora te promjene organizacije poslovanja, zbog čega se javio višak od 187 radnika za čijim poslovima je prestala potreba te su radna mjesta ukinuta ili integrirana u sadržaj drugih radnih mjesta, višak od 61 radnika koji su odbili ugovore o radu prema novom sustavu vrednovanja radnih mjesta te 210 radnika na radnim mjestima zamjenika voditelja BP i zamjenika voditelja PUO. U nacrtu odluke o utvrđivanju viška radnika je detaljno navedeno koji broj radnika i na kojem radnom mjestu je višak, a ujedno su navedeni i organizacijskih razlozi koji su doveli do tog viška. Također su objašnjeni i kriteriji koji će se uzeti u obzir kada na pojedinom radnom mjestu postoji više izvršitelja. Iz Očitovanja radničkog vijeća od 06.02.2013. (str. 1002-1004 spisa) proizlazi da se radničko vijeće protivilo donošenju odluke o utvrđivanju viška radnika.

30.3. Iz dopisa od 28.05.2013. (str. 947-958 spisa) proizlazi da je tuženik dostavio radničkom vijeću nacrt programa zbrinjavanja viška radnika i pozvao ga na davanje primjedbi i prijedloga, posebno u dijelu mjera radi sprečavanja ili ograničavanja otkaza ugovora o radu. U nacrtu tog programa zbrinjavanja viška radnika pojašnjeni su razlozi nastanka viška radnika, navedena su radna mjesta na kojima se javio višak (broj radnika, njihova dob, spol, vrste poslova, stručna sprema), rok u kojem se namjeravaju otkazati ugovori o radu, kriteriji kojima se rukovodio poslodavac i mogućnost nastavljanja radnog odnosa. Iz očitovanja radničkog vijeća od 26.04.2013. (str. 1005- 1008 spisa), 28.05.2013. (str. 959-964 spisa) i 16.07.2013. (str. 983-1001 spisa) proizlazi da se radničko vijeće protivilo programu zbrinjavanja viška radnika i otkazivanju radnicima.

30.4. Iz dopisa od 22.08.2013. (str. 273 spisa) proizlazi da se Hrvatski zavod za zapošljavanje očitovao tuženiku da je postupak zbrinjavanja viška radnika proveden u skladu sa čl. 120., čl. 121. i čl. 122. Zakona o radu te da Program zbrinjavanja viška radnika ima sve zakonom propisane elemente.

31. Iz iskaza svjedoka PR (str. 860-863 spisa), tadašnjeg predsjednika radničkog vijeća tuženika, u bitnom proizlazi da je radničko vijeće sudjelovalo u organizacijskim promjenama koje su stupile na snagu 01.01.2013., kao i da je sudjelovalo u naknadnim odlukama koje je tuženik donosio u pogledu utvrđivanja viška radnika i programa zbrinjavanja viška radnika; da se radničko vijeće protivilo svim odlukama koje je tuženik donosio jer im je sve bilo sporno te su smatrali da tuženik nije poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da radnike koje je utvrdio kao višak zadrži u radnom odnosu; da su u postupcima savjetovanja održavani sastanci sa tuženikom radi pribave svih potrebnih podataka, da su ti sastanci bili korisni te su se o njima vodili zapisnici, a svi sastanci koje je radničko vijeće zahtijevalo su bili održani; da je u to vrijeme postojala velika nervoza i da stoji iza svega što je napisano u pisanim očitovanjima radničkog vijeća; da tuženik u postupku savjetovanja nije predočio tablicu sa bodovanjem radnika; da je tuženik svaka 2 tjedna održavao sastanke sa sindikatom i radničkim vijećem.

32. Iz iskaza svjedoka BR (str. 871-873 spisa), tadašnjeg direktora službe za odnose sa radnicima, proizlazi da su u pogledu reorganizacije sa radničkim vijećem konzultacije trajale od studenog 2012. do listopada 2013., ovisno o fazama postupka; da se radničko vijeće protivilo u svim fazama; da su u dva navrata održavani sastanci na kojima je radničko vijeće bilo pozivano da dostavi pitanja koja ima prema tuženiku, što radničko vijeće nije napravilo već se u pisanom očitovanju protivilo odluci; da radničko vijeće nije stavljalo nikakve konkretne primjedbe tijekom savjetovanja; da su se zakonski i dodatni kriteriji primjenjivali samo kada je na određenom radnom mjestu bilo više izvršitelja; da je u postupku savjetovanja za program zbrinjavanja viška radnika radničkom vijeću bio dostavljen popis radnika koji će biti uvršteni u program, no da im nisu dostavljani podaci o bodovanju radnika jer u toj fazi to nije bilo potrebno nego tek u idućoj fazi pojedinačnih otkaza, a radničko vijeće su obavijestili da uvijek može pristupiti i provjeriti podatke za pojedine radnike u svrhu kontrole bodovanja; da je radničkom vijeću u postupku savjetovanja dano obrazloženje o ukidanju pojedinih organizacijskih jedinica.

33. Iz iskaza svjedokinje MR (str. 897-900 spisa), tadašnje članice radničkog vijeća i predsjednice sindikata, proizlazi da je radničkom vijeću bilo posebno sporno to što je tuženik pored zakonskih kriterija uveo i dodatne kriterije kojima je bodovao radnike te se od tuženika zahtijevalo da dostavio podatke na koji način je izvršena primjena kriterija kvalitete rada, što tuženik nikada nije dostavio; da zbog toga radničko vijeće nije imalo dovoljno podataka za očitovanje u postupku savjetovanja; da su sastanci radničkog vijeća sa tuženikom bilo djelomično uspješni, ali nedovoljni jer i nakon tih sastanaka nisu dobili podatke na koji način je pri bodovanju primijenjen kriterij kvalitete rada.

34. Na temelju izloženih dokaza sud utvrđuje da je tuženik proveo pravilan postupak savjetovanja sa radničkim vijećem prilikom uvođenja reorganizacije od 01.01.2013., prilikom donošenja Odluke o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013. i prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. Puko neslaganje radničkog vijeća sa poslodavcem oko uvođenja reorganizacije, utvrđivanja viška radnika i izrade programa zbrinjavanja viška radnika ne čini te akte nevaljanima jer se radničko vijeće ne mora usuglasiti sa reorganizacijom, viškom radnika ni sa programom zbrinjavanja viška radnika. Iz obrazloženja pisanih očitovanja radničkog vijeća, osim paušalnih konstatacija o nedostatku podataka, ne može se utvrditi da tuženik u smislu čl. 149. st. 1. ZR/09 radničkom vijeću nije dostavio podatke koji su bili važni za donošenje tih odluka te podatke o utjecaju tih odluka na položaj radnika. Na temelju uvjerljivih iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je da su u više navrata održavani sastanci između radničkog vijeća i tuženika, da su ti sastanci održavani uvijek kada je radničko vijeće to zatražilo, a jedino što tuženik u tim fazama nije dostavio radničkom vijeću jesu podaci o bodovanju radnika po kriteriju kvalitete rada. Međutim, u Programu zbrinjavanja viška radnika jasno su navedeni zakonski i dodatni kriteriji putem kojih su radnici bodovani (starost, trajanje radnog odnosa, obveze uzdržavanja, invalidnost, kvaliteta rada, rad po pravilima struke, samostalnost, točnost i korektnost, odgovornost prema radu i inicijativa te prenošenje znanja - list 115 spisa) te broj bodova koji se po svakom od navedenih kriterija može ostvariti, a sastavni dio tog programa je i lista radnika koji su utvrđeni kao višak (str. 892-895 spisa). Na temelju uvjerljivog iskaza svjedoka BR utvrđeno je da radničkom vijeću bilo naglašeno kako njegovi predstavnici uvijek mogu pristupiti tuženiku i provjeriti podatke o pojedinom radniku radi kontrole bodovanja. Radničko vijeće je na taj način imalo sve potrebne podatke u postupku savjetovanja za donošenje tih akata, a tuženik radničkom vijeću nije bio dužan posebno opravdavati niti obrazlagati svoju ocjenu koju je dao svakom pojedinom radniku po kriteriju kvalitete rada, obzirom da se radi o njegovoj vlastitoj procjeni koju po naravi stvari mora donijeti autonomno i bez utjecaja od strane trećih (što znači i bez utjecaja radničkog vijeća), a takav ocjena jedino ne smije biti diskriminatorna niti šikanozna (a postojanje tih okolnosti radnik može dokazivati u postupku u kojem osporava dopuštenost otkaza). Prema tome, na temelju rezultata provedenog postupka sud utvrđuje da je postupak savjetovanja sa radničkim vijećem glede reorganizacije, utvrđivanja viška radnika i programa zbrinjavanja pravilno proveden.

34.1. Iako iz stanja spisa proizlazi da je sindikat (ne radničko vijeće) protiv tuženika pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod posl. br. Pr-2581/2014 pokrenuo zasebni parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti Odluke o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013. i Programa zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. (str. 166-177 spisa), sud nije određivao prekid ovog postupka jer je uvidom u podatke eSpisa utvrđeno da je tužba u tom predmetu povučena, što dodatno govori u prilog zaključku da nikakve nepravilnosti u donošenju tih akata nije bilo, jer nije logično da bi sindikat u suprotnom povukao tužbu koju je po toj činjeničnoj osnovi podnio protiv tuženika.

34.2. Nadalje, iz Optužnog prijedloga od 11.04.2013. (str. 178-179 spisa) proizlazi da je Državni inspektorat podignuo optužni prijedlog protiv tuženika i BR jer da radničkom vijeću nisu bili dani potrebni podaci u postupku donošenja Odluke o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013., međutim iz iskaza svjedokinje BRH (str. 900 spisa) proizlazi da je on podignut upravo povodom njene prekršajne prijave te da je u konačnici odbačen.

34.3. Iz prethodno izloženih razloga, činjenica da je sindikat podnio tužbu radi utvrđivanja nevaljanosti odluke o višku radnika i programu njihovog zbrinjavanja (koja tužba je povučena) i da je Državni inspektorat podigao Optužni prijedlog zbog nedostavljanja podataka radničkom vijeću (što je odbačeno), ne dovodi u pitanje zaključak ovog suda o tome da je postupak savjetovanja pravilno proveden, što proizlazi iz cjelokupnog dokaznog postupka.

35. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da je tuženik u postupku utvrđivanja kolektivnog viška radnika i donošenja programa njihovog zbrinjavanja u cijelosti postupio u skladu sa kogentnim odredbama čl. 120., čl. 121. i čl. 122. ZR/09, kojima je propisano obvezujuće postupanje poslodavca u situacijama postojanja kolektivnog viška radnika i donošenja programa njihova zbrinjavanja. Tuženik je radničkom vijeću i nadležnoj javnoj službi zapošljavanja dostavljao sve podatke koje im je po čl. 120. i čl. 121. ZR/09 bio dužan dostaviti, a doneseni Program zbrinjavanja viška radnika ima sve zakonom propisane elemente te je po donošenju dostavljen radničkom vijeću i nadležnoj javnoj službi zapošljavanja sukladno čl. 122. ZR/09.

36. Nadalje, što se tiče postupka savjetovanja sa radničkim vijećem prilikom donošenja pojedinačne (ovdje sporne) odluke o otkazu, iz dopisa od 15.10.2013. (str. 739-741 spisa) proizlazi da je tuženik prije donošenja sporne odluke o otkazu tužiteljici obavijestio radničko vijeće o namjeravanom otkazivanju tužiteljici i pozvao ga na daljnje postupanje po zakonu. Iz Očitovanja radničkog vijeća od 21.10.2013. (str. 1035- 1046 spisa) proizlazi da se radničko vijeće protivilo otkazivanju tužiteljici, između ostaloga navodeći da nije jasno na što misli tuženik kada navodi da je višak radnika posljedica organizacijskih promjena i optimizacije radnog procesa i da tuženik nije obrazložio kako je primijenio kriterije prilikom bodovanja, a iz takvog očitovanja radničkog vijeća se ne može utvrditi da ono objektivno nije raspolagalo onim podacima koji su u smislu čl. 149. st. 1. ZR/09 važni za donošenje odluke o otkazu i sagledavanju njenog utjecaja na radnika. Iz iskaza svjedoka BR (str. 873 spisa), tadašnjeg direktora službe za odnose sa radnicima, proizlazi da prilikom donošenja pojedinačnih odluka o otkazu radničko vijeće nije smatralo da mu nedostaje podataka, nije tražilo dodatne sastanke, pojašnjenja ni dostavu dokumentacije. Iz iskaza svjedoka PR (str. 861 spisa), tadašnjeg predsjednika radničkog vijeća, proizlazi da prilikom protivljenja otkazu tužiteljice radničko vijeće nije smatralo da mu nedostaje neki podatak u postupku savjetovanja. Stoga sud utvrđuje da je tuženik proveo pravilan postupak savjetovanja i prilikom donošenja pojedinačne (ovdje sporne) odluke o otkazu tužiteljici.

37. Prema tome sud utvrđuje da je tuženik proveo pravilan postupak savjetovanja sa radničkim vijećem i prilikom reorganizacije od 01.01.2013., i prilikom donošenja Odluke o utvrđivanju viška radnika od 18.02.2013., i prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. i prilikom donošenja pojedinačne Odluke o otkazu od 24.10.2013.

38. Konačno, neosnovani su navodi tužiteljice o tome da je spornu odluku o otkazu u ime tuženika donijela neovlaštena osoba. Naime, iz sporne odluke proizlazi da je istu potpisao OR na temelju punomoći uprave tuženika, a iz Punomoći od 05.06.2012. (str. 751-752 spisa) proizlazi da je tuženikova uprava opunomoćila 39 različitih osoba, a među ostalima i OR, na potpisivanje odluka o otkazu ugovora o radu. U skladu sa čl. 127. st. 1. i st. 2. ZR/09 poslodavac koji je pravna osoba može pisanom punomoći ovlastiti drugu poslovno sposobnu punoljetnu osobu da ga zastupa u ostvarivanju prava i obveza iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom. Slijedom citirane zakonske odredbe, a na temelju Punomoći od 05.06.2012. koju mu je dala uprava tuženika, OR je bio ovlašten u ime tuženika donijeti i potpisati spornu odluku o otkazu od 24.10.2013., pri čemu su potpuno irelevantni navodi tužiteljice o tome da OR nije bio u radnom odnosu sa tuženikom i da nije imao radnu dozvolu, jer je u skladu sa čl. 127. ZR/09 jedino relevantno da je punomoć za te pravne radnje dana poslovno sposobnoj punoljetnoj osobi, a tužiteljica niti ne tvrdi da OR u vrijeme potpisivanja sporne odluke nije bio punoljetan ili da je bio poslovno nesposoban.

38.1. Također su neosnovani navodi tužiteljice da Program zbrinjavanja viška radnika od 18.07.2013. ne proizvodi pravne učinke jer da je donesen bez da se uprava sastala. Naime, iz zapisnika od 17.-18.07.2013. (str. 736-737 spisa) proizlazi da je navedeni program izglasan temeljem tri afirmativna glasa članova uprave (L, P, B), dok se preostala tri člana uprave nisu izjasnila (U, M, Ž), pa je u takvoj situaciji (sukladno čl. 240. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima) bio prevladavajući afirmativni glas predsjednika uprave (L).

39. Na osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu ne utječu navodi tužiteljice kojima ukazuje na navodne nepravilnosti prilikom ranijeg raspoređivanja na radno mjesto Eksperta za podršku poslovanju, kao ni na navodni mobbing prilikom premještaja na novu lokaciju rada (prljavi tepisi i sl.). Naime, tužiteljica je po tim činjeničnim osnovama pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu protiv tuženika vodila zasebne parnične postupke posl. br. Pr-2587/2012 i Pr-764/2013 u kojima nije uspjela, a u svakom slučaju u ovom postupku je utvrđeno kako poslovno uvjetovani otkaz od 24.10.2013. nije posljedica šikanoznog postupanja tuženika, već je posljedica reorganizacije kojom je formalno i stvarno ukinuto njeno radno mjesto.

40. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, kao i da je odluka o otkazu donesena nakon pravilno provedenog postupka otkazivanja.

41. Stoga otkaz tužiteljici nije nedopušten, pa je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

42. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tužiteljica u skladu sa čl. 154. st. 1. ZPP dužna naknaditi troškove postupka. Tuženika je zastupa punomoćnik odvjetnik, a budući da se u ovom predmetu radilo o sporu iz radnog odnosa (poništenje otkaza), u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) tuženiku su priznati troškovi:

- za prve 4 radnje (odgovor na tužbu i ročišta od 16.10.2014., 26.11.2024. i 18.12.2024.) – 625,00 EUR (Tbr. 7/2/1);

- zastupanje na ročištima od 03.07.2015., 09.09.2015., 12.10.2015., 21.04.2016., 29.06.2017., 06.02.2025., 08.07.2025. i 16.09.2025. – po 125,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 7/2/2);

- zastupanje na ročištu od 07.09.2016. i 14.05.2024. – po 62,50 EUR (Tbr. 9/2 u vezi Tbr. 7/2/2);

- zastupanje na ročištima od 30.08.2017., 12.10.2022. i 21.05.2025. – po 31,25 EUR (Tbr. 9/5 u vezi Tbr. 7/2/2);

- prijevoda sudskog tumača – 305,72 EUR,

što sveukupno iznosi 4.024,47 EUR (sa uključenim PDV).

42.1. Tuženiku u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak ročišta od 14.02.2014. i 12.02.2015. jer ona nisu održana; nije priznat trošak podnesaka od 19.10.2015. i 28.10.2015. jer nisu priloženi spisu; nije mu priznat trošak podnesaka od 26.10.2015. i 29.05.2024. jer je njima tražio samo produljene roka; nije mu priznat trošak podneska od 14.02.2025. jer je njime dostavio samo adresu svjedoka (što je mogao napraviti u ranijem tijeku postupka); nije mu priznat trošak podneska od 07.05.2025. jer je njime dostavio samo uplatnicu; te mu nije priznat trošak podnesaka od 17.11.2014., 11.12.2014., 08.01.2015., 21.09.2015., 29.10.2015. i 13.07.2017. jer je njima dostavljao dokumentaciju koju je mogao i trebao priložiti još uz odgovor na tužbu te je iznosio navode koje je mogao iznijeti bilo u odgovoru na tužbu, bilo na održanim ročištima, zbog čega svi navedeni podnesci nisu bili nužni za parnicu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

42.2. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. Izreke.

U Zagrebu 30. listopada 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. LR iz [adresa];

2. odvjetnik Tomislav Orehovec.