REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-478/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 23. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. listopada 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu br. 60874/07 od dana 06.11.2007. godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„8. NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA – 1,00 % (slovima: jedan posto), plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno o iskorištenom iznosu kredita.“

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 553,140 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana donošenja ove odluke do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. ožujka 2025. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 60874/07 dana 06.11.2007. godine na iznos od 125.550,00 CHF, koji je solemniziran kod javnog bilježnika kao javnobilježnički akt. Tuženik je u ugovoru u članku 8. odredio da je tužitelj dužan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita a koji je naplaćen jednokratno prije korištenja kredita. Navodi da je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007- dalje u tekstu ZZP/07). U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i ništetnost navedene odredbe ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ističe da je člankom 96. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dok je čl. 102. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Iako je odredba čl. 8. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se naknada plaća jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tvrdi da je sporna ugovorna odredba čl. 8. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj nije potrošač. Stoga tvrdi da treba primijeniti rokove zastare za stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora odnosno petogodišnji rok zastare pa da je tužiteljeva tražbina u zastari. Ovo jer tužitelj u tužbi nije dokazao svojstvo potrošača. Ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) nije ništetna te napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba:

- pisana velikim podebljanim slovima i stoga je uočljiva u samom Ugovoru o kreditu,

- pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva,

- sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji.

Ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dopušten, tuženik navodi kako prema ZZP/07 pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta:

(i) da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

(ii) da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, (iii) da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 7- 14),otplatni plan ( str. 15-16 i 31-36), pregled prometa ( str. 17-30) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 60).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5.) te Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 6. studenoga 2007. navedeni Ugovor, te je ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 125.550,00 CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno.

7. Člankom 8 Ugovora ugovorena je naknada za obradu kredita od 1,00% koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita.

8. Među strankama je prijeporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu, a temeljem koje je i naplaćena jednokratna naknada za obradu zahtjeva nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Prijeporno je je li dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe, je li nastupila zastara tužitelievog potraživanja, ima li tužitelj status potrošača te ima li tužitelj pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva.

9. Sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja kao i prigovor da tužitelj nema status potrošača.

10. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 8 Ugovora o kreditu kojega je tužitelj ugovorna strana. Prema članku 327. ZOO na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

11. Prema članku 3. stavku 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je po zanimanju akademski glazbenik, da je predmetni kredit koristio radi rješavanja stambenog pitanja te da je kredit podizao kod tuženika jer je njegov poslodavac imao ugovor s tom bankom. Ujedno je naveo da u vrijeme dizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti samostalni obveznik plaćanja doprinosa te da stan koji je kupio kreditom nije iznajmljivao.

13. Iskaz tužitelja u tom dijelu u cijelosti prihvaća sud ocjenjujući ga jasnim, uvjerljivim i istinitim.

14. Kako je prema tome ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (kupnja stana radi rješavanja stambenog pitanja), a ne za obavljanje neke poslovne djelatnosti to tužitelj prema shvaćanju ovog suda ima status potrošača. Osim toga ni iz samog ugovora o kreditu ne proizlazi da ga je tužitelj sklopio unutar neke privatne poslovne aktivnosti, a punomoćnik tuženoga na raspravi kod ovog suda nije tužitelju postavljao nikakva pitanja kojima bi doveo u sumnju njegov iskaz.

15. U odnosu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu tužitelj je iskazao da je povoljna okolnost predmetnog kredita bilo to što se iznos naknade odbijao od iznosa kredita pa nije ništa trebao unaprijed platiti banci, da je sva dokumentacija oko dizanja kredita bila unaprijed pripremljena od strane tuženika da nije dobio obavijest na što se odnosi trošak obrade kredita te da smatra da nije mogao izbjeći plaćanje naknade za obradu kredita jer je već do tada izabrao stan, te da je stoga bio doveden pred gotov čin.

16. Ovaj sud iskaz tužitelja i u tom dijelu ocjenjuje jasnim i uvjerljivim te ga u cijelosti prihvaća.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom dizanja kredita, znao da će mu od odobrenog kredita biti ustegnuto 1,00% na ime troška za obradu kredita te da je smatrao da je to uobičajen postupak i uvjet za odobravanje kredita. No iz iskaza tužitelja ne proizlazi da mu je i pojašnjeno na što se točno odnosi iznos određen u postotku od 1,00% kredita koji treba platiti za odobravanje kredita odnosno koje sve usluge tuženica pruža i naplaćuje u zamjenu za predmetni iznos. Iz dijela iskaza u kojem tužitelj navodi da je bio doveden pred gotov čin proizlazi da je odnos među strankama pri sklapanju pravnog posla bio postavljen po principu "uzmi ili ostavi" te da o ugovornim odredbama nije mogao pregovarati.

18. Dalje je sud, a s obzirom na prigovore tuženika smatrao da je nužno utvrditi podliježe li odredba o ulaznoj naknadi testu poštenosti. Sud Europske Unije je u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. postavio kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost. Stoga je sud bio dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te utvrditi je li takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenju te uzrokuje li na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024.

19. Prema člankom 57. ZZP/07 Ugovor o potrošačkom zajmu treba sadržavati podatke iz članaka 58-61 tog zakona odnosno podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade odnosno kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

20. Člankom 96. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1), Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4).

21. Iz navedenih odredaba proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tijekom ovog postupka tuženik takvu tvrdnju nije dokazao. Naime, tuženik na okolnost da se upravo s tužiteljem pojedinačno pregovaralo oko visine "ulazne naknade" nije ni predlagao dokaze (npr. materijalne dokaze o odobrenju snižene naknade konkretnog kredita, saslušanje djelatnika banke i sl.) niti je u tom pravcu tužitelju postavljao pitanja prilikom njegovog davanja stranačkog iskaza. Nadalje tuženik tijekom postupka nije osporavao da je tužitelju predmetna ulazna naknada i naplaćena i to ustegom od odobrenog kredita.

22. Nadalje, iz uvida u sam predmetni Ugovor te sadržaj ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu kakav tuženik sklapa sa većim brojem potrošača. Navedeno proizlazi i iz dijela ugovora u kojima se ugovor poziva na opće akte banke (točka 19. Ugovora), a što dodatno upućuje na zaključak da se o visini konkretne naknade nije ni moglo pregovarati budući je ista određena odlukom banke o visini naknade.

23. Iako odredba članka 8 Ugovora omogućava tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora predvidi koliko je 1,00% od iznosa kredita, to ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje. Ovo posebno kad se ima na umu da tužitelju prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora nije pojašnjeno koje troškove banka ima u vezi s odobrenjem kredita i koje troškove će od tužitelja naplatiti. U predmetnoj odredbi Ugovora, a niti drugim odredbama ugovora također nije navedeno niti se iz istih može zaključiti koji se to stvarni i opravdani troškovi banke pokrivaju naknadom za obradu kredita.

24. U daljnjoj fazi postupka ispitana je poštenost predmetnih odredbi Ugovora te je u skladu s čankom 96. stavak 1. ZZP ispitano je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača.

25. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužbe i iskaza tužitelja proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da je tužitelju pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

26. Kod ocjene poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 96. stavak 1. ZZP odlučno je ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo adekvatno pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužitelji pristao na tu odredbu da je znao da o takvoj odredbi može pregovarati.

27. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

28. Tužitelju u postupku prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjeno što plaća naknadom za obradu kredita niti iz predmetnog ugovora ne proizlazi na što se odnose usluga i troškovi tuženika koje se podmiruju plaćanjem sporne naknade, a što je zahtjev članka 57., a u vezi s člancima 58-61. ZZP-a, a takvi troškovi tuženoga nisu ni sami po sebi razumljivi. Ovo i s toga jer troškovi koje tuženik može imati pri obradi i odobrenju kredita (npr. trošak uredskog materijala i sl.) ne bi trebali ovisiti o visini kredita jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem je odobren kredit.

29. Kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja i naknade i troškova za koje nije moguće utvrditi odgovaraju li stvarno pruženim uslugama to je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama. Ugovorne stranke trebaju polaziti i od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz članka 7. ZOO, a kad iz ugovora ne proizlazi, niti je to tijekom postupka potrošaču pojašnjeno, koje to konkretne troškove banka ima i koje naplaćuje iz jednokratne "ulazne" naknade uz sve detaljno naprijed navedeno (okolnosti da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo, da je ugovor sastavio tuženik na tipiziranom obrascu) govori u prilog postojanja značajne neravnoteže u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ( članak 5) u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, a odredbe ovdje prijepornih dijelova Ugovora ne zadovoljavaju uvjet jasnosti i razumljivosti.

31. Stoga ovaj Sud na temelju članka 96. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 102. ZZP ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 8 Ugovora kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita koja se određuje prema aktu kreditora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac na tipskom obrascu, što tužiteljica nije bila adekvatno informirana na što se odnosi naknada niti šta njom podmiruje niti je na sadržaj tipske odredbe sastavljene po tuženiku mogla utjecati, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presuđeno kao pod I izreke. Osim toga prema članku 322. stavku 1. ZOO ugovorna odredba koja je protivna prisilnim propisima ništava je, a što se prema ocjeni ovoga suda odnosi na naprijed navedenu odredbu predmetnog Ugovora.

32. Nadalje prema ocjeni ovog suda nije osnovan ni navod tuženika da tužitelj u nema pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva.

Naime, prema članku 327. ZOO svaka zainteresirana osoba, a što tužitelj svakako jest, može se pozivati na ništetnost ugovornih odredbi. Kad se ništetnost utvrdi njen učinak djeluje prema strankama ugovora

Nadalje člankom 187. stavkom 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

33. Prema ocjeni ovog Suda tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi jer u slučaju pozitivnog utvrđenja tužitelj može podnijeti i zahtjev za isplatu, odnosno može potraživati od druge strane sve ono što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Osim toga ovaj sud smatra da odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a u vezi s člancima 327 stavak 1. i 328 ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu članka 187. stavak 2. ZPP-a koji propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje. Iz tih razloga sud smatra da tuženikov zahtjev za odbacivanje predmetne tužbe nije osnovan. Pri razmatranju ovog pravnog pitanja sud je na umu imao i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržano u odlukama (Rev-1051/22 i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020.)

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 23. rujna 2025.

35. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR- a prema Tbr 7.1. OT te trošak pristupa na ročište 23. rujna 2025., u iznosu od 200,00 EURA (Tbr 9.1. OT), za obje radnje priznat je i zatraženi PDV od 25%. Nadalje tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR-a i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR-a, koliko iznosi trošak pravodobno plaćene pristojbe putem e-spis komunikacije jer je tužitelj zastupan po punomoćniku obveznik takve komunikacije, a što sve čini ukupan i opravdani trošak ovog parničnog postupka od 553,10 EUR-a.

36. Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav podneska od 17. rujna 2025. jer za podnošenje tog podneska tužitelj nije u smislu članka 299a ZPP imao odobrenje od suda niti ga je sud na dodatno očitovanje pozvao, a prema ocjeni ovog suda taj podnesak u okolnostima ovog slučaja nije ni doprinio ishodu spora pa ga sud nije ni iznimno mogao uzeti u obzir pri određivanju troška u smislu članka 299.a stavak 5. ZPP-a. Nije priznat ni trošak sudske pristojbe na presudu iznad dosuđenoga jer je tužitelj zastupan po punomoćniku korisnik e-sustava komunikacije pa može pri plaćanju pristojbe u roku od 3 dana koristiti umanjenje za 50%.

37. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Svetom Ivanu Zelini, 30. listopada 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku putem punomoćnika