REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4763/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa], zastupane po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 24. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja RB, odvjetničke vježbenice, te zamjenice punomoćnika tuženika Luane Šepek, odvjetnice, dana 30. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 9011137529 sklopljenog dana 07.04.2006.g., između tužiteljice OB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a koji glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita (…)".

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici OB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 154,70 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici OB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa], parnični trošak u iznosu od 428,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužiteljica i tuženik dana 07. travnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 25.087,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 11.3. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Tužiteljica tvrdi da je navedena ugovorna odredba ništetna, jer da se radi o potrošačkom kreditu, te se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. i na odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koje propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužiteljica navodi da je s osnova naknade za obradu kredita platila tuženiku iznos od 1.165,55 kn (154,70 eura). Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita i kojom presudom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 154,70 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 11. travnja 2006. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prigovara vrijednosti predmeta spora, te navodi da je previsoko naznačena, te smatra da se radi o sporu za isplatu iznosa od 154,70 eura. Ističe prigovor zastare kondemnatornog tužbenog zahtjeva, te navodi da posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Prigovara statusu tužitelja kao potrošača, te navodi da je ugovaranje naknade za obradu kredita bilo izrijekom dopušteno, u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Ističe da nisu ispunjene sve pretpostavke da bi se odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu mogla smatrati nepoštenom, te da činjenica da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samom time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi tuženiku parnični trošak.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, potvrde tuženika o visini naknade za obradu kredita, knjigovodstvene kartice i saslušanjem tužiteljice osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (odnosno prednik tuženika Splitska banka d.d.) dana 07. travnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 25.087,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 11.3. po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 1,00 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita. Nije sporno da je naknadu za obradu kredita u iznosu od 154,70 eura, tužiteljica platila tuženiku dana 10. travnja 2006. godine.

7. Sporno je pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Saslušana je tužiteljica koja je izjavio da je 2006. godine sklopila s tuženikom kredit čija namjena je bila kupnja osobnog vozila za privatni život i oobne potrebe, a ne za poslovanje. Navela je da je sva sredstva kredita utrošila u kupnju tog vozila. Tužiteljica je navela da nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. Tvrdi da je osobno otplaćivala kredit. Izjavila je da je bila svjesna da mora platiti neku naknadu, ali da joj nitko od zaposlenika banke nije objasnio o čemu se zapravo radi i na što se točno odnosi naknada za obradu kredita koju mora platiti. Izjavila je da nije mogla dobiti kredit bez plaćanja spomenute naknade, već da je uvjet banke bio da plati traženu naknadu, da bi mogla dobiti kredit. Navela je da su automobil koristili ona i njezina djeca. Izjavila je da je prilikom sklapanja ugovora, bilo puno dokumentacije, te da nije pitala bankara da joj objasni na što se odnosi naknada.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju automobila za osobne potrebe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

10. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl.11.3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužiteljice da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, navodi se da je tužiteljica spomenutu naknadu u iznosu od 1.165,55 kn, odnosno 154,70 eura platila dana 10. travnja 2006. godine, što je i tuženik priznao već u potvrdi (list 19 spisa), a također i tijekom ovog postupka.

11. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužiteljice je razvidno da se nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da joj zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo od čega se sastoje troškovi obrade kredita. Tužiteljica nije mogla sklopiti predmetni ugovor o kreditu, ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

13. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, spomenuta odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

14. Nije osnovan prigovor zastare koji se odnosi na kondemnatorni tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljica je ovom tužbom najprije postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

15. Tužiteljica osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

16. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 11.3. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita (…)". Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 154,70 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 11. travnja 2006. godine do isplate, odnosno od slijedećeg dana nakon plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate.

17. U pogledu prava na zakonsku zateznu kamatu, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripada zatezna kamata koja teče od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

18. Kamatna stopa teče od dana 11. travnja 2006.g. 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

19. Tuženik osnovano prigovara da je tužitelj suviše visoko označio vrijednost predmeta spora u svoti od 1.330,00 eura. Prema recentom stavu Vrhovnog suda RH, u ovakvim slučajevima, gdje su u istoj tužbi postavljeni deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, ne primjenjuje se odredba čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, pa se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga je mjerodavna samo vrijednost predmeta spora prema novčanom zahtjevu iz zahtjeva za isplatu, što je u ovom slučaju iznos od 154,70 eura (VSRH Rev374/13 od 06.12.2017.g.). Stoga je parnični trošak obračunat prama vrijednosti predmeta spora od 154,70 eura.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

21. Troškovi tužitelja, obračunati prema vrijednosti predmeta spora od 154,70 eura, obuhvaćaju: sastav tužbe – 25 bodova, sastav podneska od 10.09.2025.g. - 25 bodova, sastav podneska od 19.09.2025.g. - 25 bodova, pristup na ročište 25.09.2025.g. –25 bodova, pristup na ročište 24.10.2025.g. - 25 bodova i pristup na ročište za objavu presude - 25 bodova, ukupno 150 bodova, odnosno 300,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 75,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,54 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 428,08 eura.

22. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. listopada 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

23. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku