REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-3259/2018-66

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Bojanu Doneski, odvjetniku u Garešnici, protiv I-tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Zagrebu i II-tuženika LOVAČKA UDRUGA "VEPAR", OIB 82285408780, Trg hrvatskih velikana 1, Jakovlje, zastupanog po punomoćniku Žarku Adameku, odvjetniku u Samoboru, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika I-tuženika i punomoćnika II-tuženika, dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženicima I CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862 i II LOVAČKA UDRUGA „VEPAR”, Jakovlje, Trg hrvatskih velikana 1, OIB: 82285408780, da tužitelju GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 2.604,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počam od 24. veljače 2017. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počam od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju platiti prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana 30 listopada 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužitelju platiti drugotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od dana 30. listopada 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Dana **.**.2017. ČL, sin tužitelja, upravljao je osobnim automobilom marke Audi A5 SB, reg. oznake [registarska oznaka], vlasništvo tužitelja, te se je kretao desnom prometnom trakom zapadnog kolnika autoceste A1, dionica GP Macelj - NP Zaprešić, u smjeru juga.

Dolaskom kod oznake km 22 isti je naletio prednjim desnim dijelom vozila na divlju životinju - zeca, koji je istrčao sa mekog terena uz zapadni rub kolnika u smjeru istoka te je ČL koji je upravljao osobnim automobilom zec došao sa desne strane vozila, kojim prilikom je na naprijed navedenom automobilu nastala materijalna šteta.

Uslijed štetnog događaja pobliže opisanog u točki 1. tužbe na motornom vozilu tužitelja nastala je materijalna šteta u ukupnom iznosu od 19.625,09 kn i to 15.875,09 kn zbog popravka osobnog automobila jer je istome oštećen prednji desni dio automobila, branik sa maskom i dio motora te 3.750,00 kn za najam zamjenskog vozila jer je popravak automobila trajao otprilike 10 dana.

Sukladno Zakonu o lovstvu za štetu koja nastane zbog divljači odgovara II. tuženik kao ovlaštenik lovišta iz kojeg je izletjela divljač pred automobil u vlasništvu tužitelja, a kojim je kritične zgode upravljao ČL, sin tužitelja.

Međutim, kako je osiguranik I. tuženik osoba koja upravlja autocestom, isti je dužan na adekvatan način spriječiti ulazak divljih životinja u pojas autoceste te je isti dužan donijeti Program zaštite divljači kako bi mogao postupiti kod eventualnog ulaska divljači u pojas autoceste, to su I. tuženik i II. tuženik solidarno dužni nadoknaditi štetu tužitelju.

Tužitelj se obratio i. i II. tuženiku radi mirnog rješenja spora, međutim do mirnog rješenja spora između stranaka nije došlo.

Kako tuženici odbijaju nadoknaditi štetu tužitelju, to tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od tuženika na ime naknade štete potražuje iznos od 2.607,70 EUR sa kamatama tekućim od 24.2.2017.g. do isplate.

Prvotuženik u odgovoru na tužbu ističe da je pasivno legitimiran kao osiguratelj Egis d.o.o., po polici osiguranja od odgovornosti iz djelatnosti broj 078100006427, sukladno Uvjetima za osiguranje imovine i Uvjetima za osiguranje od javne odgovornosti. Sporan je osnov i visina tužbe.

Prvotuženik nije pravna osoba zadužena za održavanje kolnika autoceste već je osiguravajuće društvo koje pruža osigurateljno pokriće za one rizike koji su navedeni u polici i uvjetima. Zato je sud dužan tumačiti prvenstveno policu osiguranja i pripadajuće uvjete, a odgovornost prvotuženika ne može premašiti onu odgovornost koja je ugovorena policom osiguranja.

Riječ je o dobrovoljnom ugovornom osiguranju pa tuženik napominje da kao osiguratelj Egis d.o.o. odgovara u granicama ugovora o osiguranju. Nema govora o objektivnoj odgovornosti za štetu, obzirom iz same police osiguranja i Uvjeta proizlazi kako je predmet osiguranja isključivo izvanugovorna (javna) odgovornost osiguranika, koja proizlazi iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari, te pravnog odnosa (čl. 2. st. 2. Uvjeta). Isto je notorna činjenica da prvotuženik nije osoba koja održava kolnik autoceste, pa logično proizlazi da tuženik ne odgovara u istom obimu kao njegov osiguranik, već je obim njegove odgovornosti definiran ugovorom o osiguranju. Konkretno, odgovornost tuženika je uža od odgovornosti osiguranika. Zato je pretpostavka postojanja krivnje odnosno propusta osiguranika prvotuženika bitna komponenta za utvrđenje postojanja prava na naknadu štete.

Prvotuženik se slaže sa činjenicom da divljač na cesti predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a prema odredbi čl. 1064. ZOO-a za istu štetu odgovara vlasnik stvari bez obzira na krivnju (čl. 1045. ZOO-a). Ova zakonska odredba upućuje na isključivo odgovornost drugotuženika Lovačke Udruge "Vepar".

Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva

Sporna je odgovornost za štetni događaj kako je navedeno u tužbi, jer se za štetu nastalu od naleta na divljač odgovara po načelu krivnje (čl. 50. Zakona o cestama), a teret dokaza upravo je na tužitelju. U priloženom Zapisniku o očevidu sastavljenog provodom prometne nezgode uopće nije vidljivo da nisu pronađeni dokazi koji bi upućivali na propust u obavljanju djelatnosti održavanja sigurnosti na autocesti.

Sporna je visina oštećenja i njihova uzročno-posljedična veza sa štetnim događajem, odnosno postavlja se pitanje da li su sva oštećenja na vozilu nastala kao posljedica štetnog događaja.

Kako se prometna nezgoda zbila na autocesti, primjenjuju se posebni propisi koji predviđaju kako autocesta mora biti obrađena zaštitnom ogradom, što je od strane našeg osiguranika i učinjeno. Policijskim zapisnikom nije utvrđeno da bi ograda autoceste bila oštećena ili nepravilno postavljena, pa nema propusta niti krivnje osiguranika. Protuženik predlaže raspoložive dokaze na okolnost da njegov osiguranik nije počinio propust pri obavljanju svoje djelatnosti i da je poduzeo sve radnje prema propisima koji mu nalažu način gospodarenja nad autocestom. Prvotuženik se ne protivi provođenju prometnog vještačenja uz rekonstrukciju štetnog događaja radi utvrđenja odgovornost za nezgodu. Tužitelj je zasigurno mogao izazvati štetni događaj svojim ponašanjem i odnosno vlastitim neoprezom, te prekomjernom i neprilagođenom brzinom kretanja u odnosu na uvjete na cesti. Iz Zapisnika o očevidu nije vidljivo kakvo je bilo stanje kolnika, koliko je bilo ograničenje brzine kretanja i ostali uvjeti na cesti, vidljivo je da se dogodila po noći, što je također otegotna okolnost za osiguranika tužitelja.

Stav prvotuženika potvrđuje i brojan sudska praksa koja se dostavlja u prilogu. Prvotuženik predlaže nakon provođenja dokaznog postupka odbiti tužbu uz naknadu parničnih troškova.

Drugotuženik u odgovoru na tužbu poriče sve navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik osporava pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno se navodi kako je, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, OIB stranaka obvezni sastojak svakog podneska upućenog sudu, a kako tužitelj nije naznačio svoj OIB, predlaže se tužbu odbaciti, podredno, vratiti tužitelju na ispravak.

Kako iz tužbe proizlazi da je tužitelj strani državljanin koji nema prebivalište u [adresa], to drugotuženik, sukladno odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosim, zahtijeva osiguranje parničnih troškova. Drugotuženik zahtijeva da se osiguranje parničnih troškova odredi u novcu. Drugotuženik nema nikakvih saznanja da bi se dana navedenog u tužbi na području lovišta kojim gospodari dogodila prometna nesreća, a kako je to opisano u tužbi. Iz potvrde PU zagrebačka, II. postaja prometne policije Zagreb od 24.2.2017.g. ne proizlazi kako bi netko drugotuženika obavijestio o predmetnoj prometnoj nesreći. Obzirom na navedeno, predlaže se od suda po službenoj dužnosti, od PU zagrebačka II. postaja prometne policije Zagreb zatražiti cjelokupni spis vezan uz predmetnu prometnu nesreću koja se navodno desila dana 24.2.2017.g. u 00,35 sati. Osobito se predlaže zatražiti eventualni foto-elaborat kojeg bi službene osobe tom prilikom sačinile, kao i skicu lica mjesta, a sve kako bi se moglo utvrditi da li je sin tužitelja prilagodio brzinu kretanja svog vozila uvjetima na cesti te postavljenim znakovima upozorenja. U konačnici, od iste Policijske postaje treba zatražiti i podatak da li je protiv ČL pokrenut bilo kakav postupak radi prekoračenja brzine iz Zakona o osiguranosti prometa na cestama, a ukoliko je, isti je direktno odgovoran za počinjenje štete nastale na vozilu.

Iz tužbe tužitelja proizlazi da bi se navodni štetni događaj desio na autocesti A1 dionica GP Macelj-NP Zaprešić. Nedvojbeno je i opće poznato kako autoceste nisu dijelovi lovišta, te na istima nije ustanovljeno lovište. Štoviše, autoceste su ograđeni dijelovi zemljišta, te na njima fizički nije niti moguće gospodariti u smislu Zakona o lovstvu.

Zakonom o lovstvu utvrđeno je kako lovoovlaštenik gospodari i upravlja lovištem, a javne ceste, a osobito autoceste, nisu lovne površine, te njima ne može upravljati lovoovlaštenik.

Članak 4. istog Zakona ističe kako je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku te da ima njenu posebnu zaštitu. Članak 19. Zakona o lovstvu izrijekom navodi kako na površinama zemljišta koja nisu lovište, divljač je dužan štititi vlasnik zemljišta, odnosno pravna ili fizička osoba koja se tim zemljištem koristi. Dakle, kako javna cesta nije dio lovišta, to niti za štete koje se dogode na javno prometnoj površini ne može odgovarati lovoovlaštenik.

Temeljem odredbi čl. 50. Zakona o cestama određeno je kako se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, a kako je pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovoran za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

Prvotuženik se u svom dopisu od 27.6.2017.g. poziva na odredba čl. 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se divljač na cesti smatra opasnom stvari, a za koju štetu odgovara vlasnik stvari temeljem odredbi o objektivnoj odgovornosti. Upravo suprotno od navedenog, Zakonom o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH propisano je da riblji fond i divljač predstavlja državnu imovinu (članak 4. točka 32.). Sukladno takvoj odredbi Zakona jasno je kako je tužitelj u odnosu na drugotuženika promašio pasivnu legitimaciju te da bi eventualno pasivno legitimirana bila RH, a ne tuženik.

Suprotno od navedenog, odredbe Zakona o lovstvu određuju kako tek ulovljena, ranjena i uginula divljač te njezini dijelovi pripadaju lovoovlašteniku. Dakle, iz pozitivnih propisa jasno proizlazi kako je divljač vlasištvo RH, a lovoovlašteniku, a što tuženik je za svoje lovište, ista pripada tek nakon što je ulovljena, ranjena ili uginula.

Drugotuženik ukazuje na niz nelogičnosti koje proizlaze iz tužbe i priloga tužbi, a zbog kojih se osnovano prigovara uzročno posljedičnoj vezi opisanog štetnog događaja i same navodne štete. Iz Službene bilješke II. PPP Zagreb proizlazi da se navodni štetni događaj desio u 00,35 sati na zapadnom dijelu autoceste A2 kod oznake km 22. Tužitelj navodi da se štetni događaj desio na autocesti A1. Vozač osobnog vozila, sin tužitelja ČL, nakon navodnog štetnog događaja nastavio je vožnju do parkirališta odmorišta Jakovlje - zapad i u 01,14 sati o štetnom događaju obavještava II. PPP Zagreb, koja na lice mjesta dolazi u 01,45 sati. Parkiralište odmorište Jakovlje - zapad nalazi se udaljeno 3-4 km od oznake 22 km na autocesti A2. Nejasno je što bi vozaču osobnog vozila Audi A5 trebalo 40 minuta da prevali put od 3-4 kilometra od mjesta navodnog štetnog događaj do trenutka prijave istog II. PPP Zagreb. U konačnici, ukoliko se štetni događaj desio u 00,35 sati, upitno je mjesto gdje se navedeni događaj desio, to više što je granica lovišta kojim gospodari drugotuženik u neposrednoj blizini navedene oznake kilometraže autoceste.

Kako iz potvrde PU zagrebačke, II. postaje prometne policije Zagreb ne proizlazi kako je divljač pronađena na spornom dijelu prometnice, dok je ČL navodno nakon udarca… nastavio vožnju te se osobnim automobilom zaustavio na parkiralištu odmorišta Jakovlje - zapad, drugotuženik osnovano sumnja kako se radilo o divljoj životinji - zecu, obzirom za to ne postoji niti jedan dokaz, divljač nije pronađena na licu mjesta, odnosno sin tužitelja je mogao navodnu štetu na vozilu prouzrokovati sam, odvesti se do odmorišta te za navedeno navesti kako je štetu počinio zec, upravo radi dobivanja odštete.

Stoga se osporava da bi se štetni događaj dogodio točno onako kako to tužitelj opisuje u tužbi, a posljedično i uzročno-posljedična veza između tako opisanog štetnog događaj i same štete.

U odnosu na navode o visini same štete, tuženik istu osporava u cijelosti. Kako to i proizlazi iz same tužbe, nakon navodnog štetnog događaja, ČL se dovezao do odmorišta,slijedom čega je nesporno kako je automobil bio u voznom stanju te potrebe za zamjenski vozilom nije bilo. Tužitelj nikada tuženiku nije dostavio procjenu štete, te se sada osnovano postavlja pitanje na koji način je tužitelj odredio visinu štete, a policijski službenici su štetu procijenili na 2.000,00 kn.

Tužitelj nije uz tužbu dostavio niti dokaz o vlasništvu vozila te se osporava i aktivna legitimacija.

Međutim, obzirom na visinu štete koju potražuje tužitelj jasno proizlazi da bi silina dara u divljač bila velika iz čega proizlazi da se vozač vozila u navodnom vlasništvu tužitelja kretao po cesti neprimjerenom brzinom, to više što se tvrdi da bi ČL naletio prednjim desnim dijelom vozila na divlju životinju - zeca, koji je istrčao sa mekog terena uz zapadni rub kolnika u smjeru istoka te je došao sa desne strane vozila, nakon čega je tužitelj vozio do prvog odmorišta. Ovakvim opisom događaja jasno proizlazi kako ČL nije prilagodio brzinu kretanja vozila uvjetima na cesti.

Nadalje se osporava visina troškova koju tužitelj potražuje od tuženika, obzirom sastav zahtjeva za mirno rješavanje spora nije nužan za vođenje ovog sudskog spora, dok se Tbr.8 Odvjetničke tarife ne primjenjuje na konkretne dopise i isti nije bodovan sa 100 bodova, već eventualno prema Tbr. 33 toč. 2. 10 bodova. Stoga se predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbaciti, podredno odbiti u cijelosti uz naknadu troškova ovog postupka.

U dopuni odgovora na tužbu, drugotuženik ističe da ne postoji njegova odgovornost za nastalu štetu obzirom je u vrijeme štetnog događaja bio na snazi Zakon o lovstvu (NN 140/05…). Člankom 37. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o lovstvu koji je zamijenjen čl. 86. Zakona i stavku 3. tog članka izrijekom je određeno "Odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova."

U ovom postupku sud prvenstveno mora imati u vidu kako se navodni štetni događaj desio na autocesti koja je ograđena, te ne predstavlja lovište kojim bi upravljao drugotuženik. Štoviše, na autocestu i zaštitno područje oko autoceste drugotuženik nema mogućnosti prilaska niti na tom dijelu može provoditi bilo kakve lovne aktivnosti. Čl. 19. Zakona o lovstvu koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja jasno navodi: "Na površinama zemljišta na kojima se ne ustanovljavaju lovišta divljač je dužan zaštićivati vlasnik zemljišta, odnosno pravna ili fizička osoba koja koristi zemljište." Iz ovakvih odredbi jasno proizlazi odgovornost kako tužitelja tako i pravne osobe koja upravlja autocestom.

Nadalje, iz dokumentacije koja je dostavljena u spisu, drugotuženik ističe kako je činjenica da 22. kilometar autoceste A2 prolazi kroz njegovo lovište, ali se 22. kilometar nalazi na manje od 100 metara od granice lovišta. Iz službene bilješke II. PPP Zagreb proizlazi da bi vozač osobnog vozila udario u divljač na autocesti A2 kod oznake 22 km u 00,35 sati. Vozač osobnog vozila nastavlja kretanje i nije se zaustavio na mjestu nesreće, čime je počinio prometni prekršaj. Zaustavio se na okretištu "Jakovlje - zapad" koje odmorište se nalazi na 17 km autoceste A2. Na odmorištu je u 01,14 sati obavijestio policiju. Postavlja se stoga osnovno pitanje što je vozač radio gotovo 40 minuta nakon što je navodno naletio na divljač. Iz službene bilješke kao i fotodokumentacije, razvidno je da na mjestu događaja nije pronađena nikakva divljač, a također da na autocesti kod oznake 22 km nisu pronađeni nikakvi materijalni tragovi navodnog štetnog događaja. Na autocesti nisu pronađeni niti tragovi kočenja, niti tragovi otpale plastike ili razbijenog fara vozila tužitelja. Iz navedenog bi se dalo zaključiti kako je upitno mjesto naleta vozilom na životinju, obzirom nije ni životno ni logično ni uvjerljivo da vozač nakon naleta na životinju i prometne nesreće se zaustavi tek nakon 5 km, te se javi policiji tek 40 minuta nakon navodnog štetnog događaja. Također je nevjerojatno da se na navedenom mjestu događaja ne nalaze nikakvi materijalni tragovi prometne nesreće. Konačno, iz materijalnih tragova u spisu ne može se zaključiti da bi vozač osobnog vozila naletio na divlju životinju - zeca. Kako divljač nije pronađena, postoji mogućnost da je vozač naletio na drugu životinju npr. mačku jer od dlaka koje su nađene na braniku nije moguće zaključiti o kojoj vrsti životinja se radi.

Obzirom na sve navedeno tuženik ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u presliku računa od 6.3.2017.g., zapisnik PU Zagrebačke II. PPP Zagreb od 24.2.2017.g., zapisnik o ispitivanju alkohola u krvi, provedeno je prometno vještačenje po vještaku Srećku Hlišću, vještak je i dopunski saslušan, saslušani su svjedoci UL, OL.

Tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan.

Među strankama sporna je osnovanost, visina tužbenog zahtjeva, odgovornost prvo i drugotuženih, te krivnja vozača vozila tužitelja za nastanak štetnog događaja.

Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao svjedoke. Svjedok UL iskazao je da je zaposlen kao ophodar na cesti i zaposlen je na dionici Macelj-Zaprešić, tako je bilo i dana 24. veljače 2017.g. On je na lice mjesta, a vezano za štetni događaj od 24.2.2017. došao po pozivu, vozača je zatekao na parkiralištu, rekao je da je došlo do naleta zeca na cestu, po njegovom sjećanju vozilo kojim je upravljao bilo je oštećeno sa prednje strane, ali detalja se ne sjeća. Ta dionica ceste ograđena je sa limenom i žičanom ogradom cca visine 1,40 m. Obzirom je vozač rekao da je došlo do naleta divljači, odnosno zeca, kao uzrok prometne nezgode, on je napravio dva kruga oko mjesta štetnog događaja, ali na licu mjesta nije bilo nikakvih divljači, odnosno nikakvog zeca, a pregledavajući lice mjesta nije našao nikakvu divljač, nikakvu životinju u blizini. Danas se ne može sjetiti koje je doba dana to bilo. Danas ne može točno iskazati niti kakvog je stanja bila cesta, obzirom je proteklo puno vremena, a on je prisutan na mnogo štetnih događaja. Inače na toj dionici ceste nema slučajeva naleta divljih životinja kao uzroka prometne nezgode. Iskazao je da je njihova obveza vršiti obilaske pet puta tijekom dana i četiri puta noću. U slučaju oštećenja na ogradi, veća oštećenja saniramo oni, a manja oštećenja sanira druga ekipa koja se bavi tim poslovima. O tome obavještava se Kontrola prometa. Po njegovom sjećanju toga dana nije bilo oštećenja na ogradi, jer ukoliko se pojavi oštećenje odmah se izlazi na lice mjesta. Iskazao je da Lovačko društvo ne može obavljati nikakve djelatnosti unutar ograde, a u slučaju da se dogodi štetni događaj uslijed naleta divljači obavještava se lovnik, toga dana nije bilo razloga za obavještavanje lovnika jer divljač nije pronađena. Nema saznanja da bi autocesta dobila bilo kakav program zaštite divljači. Ne sjeća se da bi nakon toga dana bila utvrđena bilo kakva oštećenja na ogradi ceste. Divljač unutar tog područja zalazi možda par puta godišnje.

Svjedok ČL iskazao je da je upravljao vozilom svog oca na dan štetnog događaja i događaj se zbio kasno u noći prije ponoći, bio je mrak i na toj dionici gdje se dogodila nezgoda nije bilo nikakve rasvjete, dogodilo se u neposrednoj blizini Jakovlje zapad u smjeru prema Zagrebu. Naime, u jednom trenutku on je uočio zeca kako prelazi kolnik, izašao je iz kanala pored kolnika i pretrčao njegovu voznu traku te kada je došao do ograde koja razdvaja dva kolnika počeo se vraćati natrag, i tada je došlo do udarca u njegovo vozilo i to prednji desni kraj. Njegovi suputnici u tom su trenutku spavali, ali je bio jak udarac koji ih je probudio. Primijetio je da nešto curi iz automobila i budući cesta nema rasvjetu na tom dijelu, a u blizini je benzinska pumpa odlučio je odvesti se do benzinske pume i ondje procijeniti štetu, pozvao šlep-službu koja ga je obavijestila da obzirom se radi o prometnoj nesreći prvo treba obavijestiti policiju, a tek poslije toga može njih obavijestiti i to je trajalo neko vrijeme. Na benzinskoj pumpi utvrđeno je da je došlo do istjecanja vode iz automobila, te radnik na benzinskoj pumpi je pretpostavio da se radi o oštećenju hladnjaka vozila, a budući je u automobilu imao malo dijete koje se uplašilo nezgode, proteklo je neko vrijeme do poziva šlep-službi, a potom policije, sve skupa je proteklo pola sata do 45 minuta. Dionica ceste na kojoj se nezgoda dogodila ima zaštitnu ogradu s obje strane kolnika, radi se o tankoj žičanoj ogradi, po njegovom mišljenju neprofesionalno i loše održavano. U trenutku nezgode on je vozio cca 120 km na sat. Zeca koji je pretrčavao cestu nakon nezgode nisu našli, naime na benzinsku stanicu došla je i ophodnja ceste koja je pretražila područje, međutim taj zec nije pronađen. Međutim, vozilo je popravljeno u Jankomiru i osoblje koje je vršilo popravak vozila pronašlo je tragove krvi i krzna. Toga dana nije bilo nikakvih negativnih utjecaja na kolniku i prometa gotovo nije bilo na toj dionici. Da je bio sam u vozilu možda bi pokušao izbjeći nalet na zeca, međutim imao je još troje ljudi u automobilu i odlučio je zadržati volan u rukama da ne dođe do veće nesreće. U štetnom događaju oštećen mu je prednji desni kraj vozila. Vozilo je popravljano 5, 6 dana, on je dobio zamjensko vozilo kojim je otišao u Bosnu i Hercegovinu, a na povratku je vratio zamjensko vozilo i preuzeo svoje. Na tom dijelu ograničenje brzine je bilo 130 km/h. Također je iskazao da se kretao desnim kolničkim trakom, a kolnik ima dva kolnička traka i zaustavni trak. Kad je uočio zeca kako pretrčava kolnik, započeo je kočenje, tako da je vjerojatno u trenutku nailaska na mjesto događaja brzina bila i manja. Vozio je s oborenim svjetlima, a razlog zašto nije vozio s dugim svjetlima na praznom autoputu usred noći, to je iz razloga što je postojala mogućnost nailaska vozila iz suprotnog smjera i inače vozi s oborenim svjetlima na autoputu. Naime, u trenutku naleta nije bilo nikog na autocesti, ali prije toga nailazili su kamioni i osobna vozila. Nema saznanja da li je vozilo u trenutku štetnog događaja bilo kasko osigurano. Iskazao je da nema saznanja da bi njegov otac vlasnik vozila zatražio naknadu štete od koncesionara koji održava auto cestu. Izričito tvrdi da je životinja koja je prelazila kolnik bio zec, jer je upravo vidio zeca. Od trenutka kada je uočio da zec prelazi kolnik s desne na lijevu stranu, moglo je proći par sekundi.

Nakon saslušanja svjedoka i pribave potrebite dokumentacije provedeno je prometno vještačenje na okolnost nastanka štetnog događaja.

Vještak Srećko Hlišć u svom je nalazu i mišljenju utvrdio sljedeće:

- Tehničkim putem nije moguće utvrditi dinamiku nastanka nesreće, osim da je osobno vozilo naletjelo prednjim desnim donjim dijelom na manju kratkodlaku životinju, brzinom području od najmanje 60 km/h, dok na gornju granicu nije moguće zaključivati.

- Vozač osobnog vozila tužitelja se mogao kretati desnom voznom trakom autoceste brzinom od oko 120 km/h, kada je u dosegu kratkog svjetla uočio zeca kako pretrčava kolnik s desne bankine prema raz-djelnom pojasu započeo je kočenje, pa kada je zec došao do ograde koja razdvaja dva kolnika počeo se vraćati unazad i tada je došlo do naleta na istog prednjim donjim desnim dijelom osobnog vozila.

- Okolnost da vozač prije nesreće nije imao upaljeno dugo već kratko svjetlo, nije od utjecaja na mogućnost izbjegavanja nesreće.

- Izravna opasnost je nastala tek nakon neočekivanog povratka zeca natrag i pretrčavanja s lijeve prema desnoj strani kolnika, kada je nesreća postala neizbježiva.

- Postoji teoretska mogućnost da vozač izbjegne nalet ako bi se prije nesreće kretao za red veličine manjom brzinom od iskazane, dakle brzinom od oko 110 km/h te reagirao kočenjem u istom trenutku i na isti način, s time da prije štetnog događaja prometno objektivnog razloga za tako smanjenu brzinu kretanja u odnosu na ograničenu na autocesti nije bilo.

Na nalaz i mišljenje vještaka Srećka Hlišća prigovarao je prvotuženik, dok drugotuženik nije imao posebnih prigovora.

Prvotuženik je u svom podnesku od 29.10.2024. istakao da vještak u Nalazu i mišljenju u opisuje oštećenja na motornom vozilu te utvrđuje kako se radi o oštećenju prednjeg desnog donjeg dijela oplate s prodorom u desni dio motornog prostora iz kojeg je istjecala tekućina te da se na površini oplate vidi niz kratkih tankih dlaka – moguće od zeca.

U opisivanju dinamike štetnog događaja vještak navodi kako nije moguće zaključiti kakav je bio naletni položaj motornog vozila na životinju niti zaključivati naletnu brzinu. Navodi kako bi, s obzirom na to da se radi o naletu na malu životinji, naletna brzina mogla biti u području od najmanje 60 km/h, ali da gornju granicu nije moguće zaključiti, kao niti mjesto naleta po dužini i širini kolnika zbog nedostatka materijalnih tragova.

Nadalje, vještak se osvrće na iskaz vozača predmetnog vozila koji navodi kako je zec pretrčavao kolnik s desne bankine prema razdjelnom pojasu pa pri dolasku do razdjelne bankine počeo vraćati unazad zbog čega je i došlo do štetnog događaja. Uzimajući u obzir iskaz i činjenicu da je zec brza i hitra životinja navodi kako nije moguće isključiti dinamiku nastanka štetnog događaja kako je iskazao vozač – pri čemu bi nalet na iskazanu brzinu od 120 km/h bio neizbježan. Vještak onda navodi kako teoretski postoji mogućnost da vozač izbjegne nalet ako bi se prije nesreće kretao za red veličine manjom brzinom od iskazane, dakle brzinom od oko 110 km/h te reagirao kočenjem u istom trenutku i na isti način, s tim da prije štetnog događaja prometno objektivnog razloga za tako smanjenu brzinu kretanja u odnosu na ograničenu brzinu na autocesti nije bilo. Također iznosi kako činjenica da vozač nije imao upaljena duga svijetla nisu od utjecaja na mogućnost izbjegavanja štetnog događaja.

Konačno, dolazi do zaključka kako tehničkim putem nije bilo moguće utvrditi dinamiku nastanka nesreće, ali da postoji mogućnost da vozač izbjegne nalet ako bi se prije nesreće kretao za red veličine manjom brzinom od iskazane, dakle brzinom od oko 110 km/h te reagirao kočenjem u istom trenutku i na isti načini.

I. tuženi ističe kako je predmetni Nalaz i mišljenje proturječan i nejasan te prigovara iz razloga kako slijedi.

S obzirom na to da vještak u toč. 3 nedvojbeno iznosi kako nije moguće zaključivati o dinamici nastanka nesreće, nejasno je kako se u nastavku Nalaza i mišljenja ipak očituje o okolnostima kojom brzinom se vozač mogao kretati da bi se izbjegao štetni događaj;

1. Prije svega paušalno je utvrđivanje težine divljači koja je sudjelovala u štetnom događaju imajući u vidu da o tome ne postoji konkretan podatak niti materijalni dokazi,

2. Nadalje, nejasno je kako se u jednom dijelu Nalaza i mišljenja navodi da dinamiku nije moguće utvrditi, dok se u nastavku navodi da ipak postoji mogućnost da bi se izbjegao nalet da se vozač kretao brzinom od oko 110 km/h te kočenjem u istom trenutku i na isti način – vještak je dužan, a sukladno pravilima struke, objektivno i nepristrano izraditi Nalaz i mišljenje.

3. Imajući u vidu činjenice istaknute u toč. III.2. ovog Podneska I. tuženik se protivi očitovanju Vještaka o mogućnostima isključivo prema iskazu vozača vozila koji ima rentni interes u ovom parničnom postupku – na temelju vjerojatnosti, a osobito isključivo na temelju okolnosti koje opisuje osiguranik tužitelja. Pritom su tuženici na ročištu 9. rujna 2024. godine prigovorili na istinitost iskaza svjedoka s obzirom na to da je otac vozača zainteresiran za ishod ovog spora.

4. Nastavno na toč. III.3., vještak je također nedvosmisleno naveo kako nije moguće utvrditi niti mjesto naleta po dužini i širini kolnika zbog nedostatka materijalnih tragova stoga je opet nejasno kako se dolazi do zaključka pri kojoj brzini i kojim manevrom bi vozač predmetnog vozila mogao izbjeći štetni događaj. Imajući izneseno u vidu, I. tuženik predlaže Naslovljenom sudu provesti dopunsko saslušanje vještaka na iznesene prigovore.

Osiguranika I. tuženika Egis d.o.o. angažirao Hrvatske autoceste d.o.o. za obavljanje poslova kontrole i održavanja zaštitne ograde. Pritom nije sporno da je 1. tuženik osiguratelj po polici osiguranja odgovornosti iz djelatnosti broj 078100006427, sukladno Uvjetima za osiguranje imovine i Uvjetima za osiguranja od javne odgovornosti te da je G uredno izvršavao svoje obveze.

Nadalje nisu utvrđeni propusti u održavanju zaštitne ograde i druge infrastrukture, što je razvidno iz priloženih Ophodarskih dnevnika - dok je na tužitelju teret dokaza eventualnog propusta Egis d.o.o.. Naime, osiguranik I. tuženika je i u tom dijelu izvršio svoje obveze s obzirom na to da su redovito i u zakonom propisanim intervalima obavljali ophodnje – o čemu svjedoči i iskaz svjedoka UL na ročištu od 9. rujna 2024. godine i Ophodarski dnevnici.

Kako se prometna nezgoda zbila na autocesti primjenjuju se posebni propisi koji predviđaju kako autocesta mora biti obrađena zaštitnom ogradom, što je od strane osiguranika I. tuženog i učinjeno. Policijskim zapisnikom nije utvrđen da bi ograda autoceste bila oštećena ili nepravilno postavljena stoga nema propusta niti krivnje osiguranika I. tuženika.

Čak i u slučaju da postoji odgovornost odgovorne osobe za održavanje predmetne autoceste, što 1. tuženik osporava, zahtjev bi u tom slučaju trebao biti postavljen prema HAC-u, a ne prema osiguraniku 1. tuženika koji je u konačnici i dokazao da je uredno izvršavao sve svoje obveze.

Uz sve navedeno nesporno je kako je autocesta – javna cesta A1 u 100% vlasništvu republike Hrvatske, a njome upravlja društvo Hrvatske autoceste d.o.o. (u daljnjem tekstu: HAC). Tako je čl. 82. st. 3. ZC-a propisano kako je predmet poslovanja HAC-a; „…organiziranje i obavljanje djelatnosti:

– izrada stručnih podloga za četverogodišnje programe građenja i održavanja državnih cesta, županijskih cesta i lokalnih cesta,

– poslovi građenja i rekonstrukcije iz članka 23. ovoga Zakona državnih cesta,

– rješavanje imovinskopravnih odnosa potrebnih za građenje, rekonstrukciju i održavanje državnih cesta,

– poslovi održavanja iz članka 26. ovoga Zakona državnih cesta,

– ostali poslovi upravljanja iz članka 31. ovoga Zakona državnim cestama,

– financiranje građenja, rekonstrukcije i održavanja državnih cesta,

– praćenje prometnog opterećenja i prometnih tokova na državnim cestama,

– ostale djelatnosti sadržane u osnivačkom aktu“.

Iz čega jasno proizlazi kako je je obveza postavljanja i upravljanja zaštitnom opremom i prometnom signalizacijom u nadležnosti Hrvatskih autocesta d.o.o. Prvotuženik u svakom slučaju ističe kako Zakon o cestama u pogledu odgovornosti za štetu nastalu naletom divljači na javnim cestama u članku 50. stavku 2. propisuje: „Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.“

Iz kojeg razloga bi za štetni događaj pasivno legitimiran bio isključivo II. tuženi s obzirom na to da kao lovačko društvo gospodari lovištem uz predmetnu javnu cestu i dužno je zatražiti postavljanje odgovarajuće prometne signalizacije i zaštitne opreme kako bi se spriječio izlazak divljači na cestu, a sve u svrhu smanjenja rizika nastanka štetnog događaja.

Presuda Županijskog suda u Karlovcu, posl. broj: Gž-195/2014 od 11. rujna 2014.: „Utvrdivši da tužitelj nije dokazao da tuženik nije poduzeo potrebne mjere za sprječavanje ulaska životinja u ograđeni prostor prvo postavljanjem a zatim održavanjem ograde, odnosno da su nije utvrdio niti jedan propust u održavanju ceste za koji bi bio odgovoran tuženik u smislu čl.23. Zakona o javnim cestama i dr. propisa o održavanju javnih cesta, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01 i 35/05, dalje: ZOO-a) kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.“

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-9450/15-2 od 22. veljače 2017.: „Tužitelj tijekom postupka nije dokazao da postoji odgovornost tuženog kao nadležne organizacije za ceste koja proizlazi iz čl. 7. Zakona o javnim cestama ZIC (,Narodne novine" broj 146/08) za štetu koju je tužitelj pretrpio. Naime, citiranom odredbom propisano je da javne ceste moraju biti održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene. Dakle, ovo održavanje predstavlja i postavljanje zapreka potrebnih radi onemogućavanja pristupa divljači na javnu cestu pa ukoliko nadležna organizacija za ceste propusti s dužnom pažnjom održavati cestu za sigurno korištenje svih onih kojima je namijenjena odgovara za štetu uzrokovanu stanjem ceste. Kako iz zapisnika o provedenom očevidu proizlazi da je na mjestu nezgode postojala zaštitna ograda koja je sprječavala ulazak divljih životinja na cestu i koja nije bila oštećena a pretrčavanje srne preko kolnika predstavlja nenadan događaj kojeg tuženik u danim okolnostima nije mogao spriječiti pravilno je sud utvrdio da tužitelj nije dokazao da bi tuženik u konkretnom slučaju bio odgovoran za utuženu štetu."

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-59/2017-2 od 22. studenog 2019.: „U odnosu na žalbeni navod da sama činjenica da se jelen našao na autocesti ukazuje da cesta nije bila održavana na siguran način za sudionike u prometu, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju tuženik odgovara po načelu presumirane krivnje sukladno odredbi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s člankom 7. Zakona o javnim cestama (,Narodne novine" broj 180/04, 13816, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10, 91/10 i 84/11) međutim tuženik je dokazao da je poduzeo sve potrebne mjere za sprečavanje ulaska životinje na autocestu, odnosno dokazao je da je šteta nastala bez njegove krivnje, a što je prvostupanjski sud jasno obrazložio koje obrazloženje kao jasno i razložno prihvaća i ovaj sud."

Presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gžn-1314/09-2 od 31. kolovoza 2010.: „Okolnost da se divljač u noći, našla na kolniku autoceste predstavlja nenadani slučaj koji šteti onome kojemu se dogodilo, a I. tuženik koji upravlja autocestom poduzeo je mjere radi sprječavanja ulaska životinja u prostor autoceste propisnim postavljanjem ograde i njezinom održavanjem u ispravnom stanju, dakle, postupao je u skladu sa pravilima o sprječavanju slučajnih šteta iz pravnog pravila paragrafa 1311. bivšeg Općeg građanskog zakonika, koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine („Narodne novine“, broj 73/91.) pa je stoga šteta nastala bez krivnje tog tuženika, kako to pravilno zaključuje i sud prvoga stupnja. Stoga nisu prihvaćeni navodi tužitelja i II-tuženika u žalbama da I-tuženik očito nije postavio adekvatnu ogradu s obzirom na utvrđenu visinu, jer je ista postavljena sukladno hrvatskim normama (...)“ Slijedom navedenog, I. tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na I. tuženika s obzirom na to da nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku, uz naknadu prouzročenog parničnog troška I. tuženika.

Sud je po prigovoru prvotuženika pozvao vještaka Srećka Hlišća na očitovanje.

Vještak Srećko Hlišć u svom usmenom obrazloženju, u svezi podneska prvotuženika koji se odnosi na dinamiku nastanka nesreće, pojasnio je da temeljem dostupnih materijalnih tragova na osobnom vozilu proizlazi da je isto udarilo u neku manju dlakavu životinju, pri čemu je došlo do proboja donjeg desnog dijela oplate unutar prednjeg branika. S obzirom na ovakvo oštećenje, može se zaključivati na minimalno ali ne i na maksimalnu brzinu za nastanak oštećenja. Pri tome bi se za prepreku tipa zeca ovakvo oštećenje moglo pojaviti pri brzinama od najmanje 60 km/h, no to ne isključuje da je naletna brzina bila i neka veća, ali isto nije moguće utvrditi u nedostatku materijalnih tragova na kolniku. Ovo pogotovo jer je osobno vozilo nakon nesreće otišlo s mjesta događaja i sklonilo se s površine auto ceste. Budući da je vozač iskazao brzinu od oko 120 km/h te da je kod uočavanja zeca započeo kočenje, to nije moguće isključiti njegovu iskazanu brzinu i neku manju brzinu prilikom naleta. U svakom slučaju, pri ovako velikim brzinama kao na auto cesti i u dosegu kratkog odnosno dugog svjetla jer se ne radi o izbjegavanju naleta na prepreku koja se nalazi ispred vozila na kolniku već dolazi sa strane, nesreća postaje neizbježna. Prema tome dakle, bilo bi nevažno da li je vozač na vozilu imao upaljeno dugo ili kratko svjetlo jer za izbjegavanje nesreće nije od biti doseg svjetla ispred vozila, već osvjetljavanje područja sa strane vozila.

S obzirom na iskazanu brzinu i okolnost da je prema iskazu vozač kočio, u svakom slučaju postoji teoretska mogućnost da se nesreća izbjegne na način ne toliko poduzimanjem kočenja vozača, koliko smanjenom brzinom prilaska vozila mjestu nesreće, tako da koja god bila životinja pretrči ispred vozila prije njegovog dolaska. Kod toga je moguće da se nesreća mogla izbjeći kretanjem vozača za red veličine manjom brzinom od one koju je iskazao vozač, uz mogućnost da pri toj brzini i dalje poduzme kočenje. Pri tome treba napomenuti da, s obzirom na vožnju po auto cesti, ne bi bilo prometno objektivnog razloga za smanjenje brzine u odnosu na ograničenu, a na auto cesti pri čemu je opće ograničenje brzine 130 km/h. Međutim naveo je da nema elemenata za zaključivanje da bi se osobno vozilo u trenutku naleta kretalo brzinom od najmanje 60 km/h, a tek uvjetno se može govoriti o nekoj većoj brzini, ali ne o nekakvoj ekstremno velikoj, pri čemu je u nalazu i mišljenju prihvatio iskazanu brzinu po vozaču, kao i okolnost da je naletna brzina bila manja jer je prije naleta počeo kočiti. Iz navedenog proizlazi kako ne može utvrđivati niti na neki način potvrditi da bi se osobno vozilo prije nesreće kretalo brzinom oko ili iznad ograničene na auto cesti.

Napomenuo je da prilikom kočenja vozila prema stanju spisa na mjestu nesreće nisu pronađeni tragovi ili tijelo životinje. Pri tome je napomenuo da prilikom kočenja vozila, ovisno o efikasnosti sustava, iako vozač koči ne moraju se na površini kolnika pojaviti vidljivi tragovi blokirajućeg kočenja. Okolnost da na kolniku nema tragova kočenja ne znači automatizmom da kočenja nije bilo.

Tragovi kočenja će ostati onda ako su zadovoljeni fizikalni uvjeti da tragovi nastanu, pogotovo kod vozila koji su opremljeni sustavom protiv blokiranja kotača, dakle već desetljećima sva vozila imaju sustave protiv blokiranja kotača, manje ili više sofisticirane, pa tako u određenim uvjetima se tragovi neće ostvariti ili ih se neće zapaziti zato jer isti kod sustava protiv blokiranja kotača nastaju na način ne toliko topljenja asfaltne površine koliko odvajanjem strukture pneumatika u kontaktu s hrapavošću kolničke površine. Prema tome, nevažno je da li se vozilo kretalo 220 ili 120 km/h, tragovi se ne moraju pojaviti. Policijski djelatnici prema njegovom iskustvu su neznalice u smislu traseologije te tek mali broj policijskih djelatnika je izvježbano da bi mogli razumjeti nastanak tragova kočenja vozila koja su opremljena sustavom protiv blokiranja kotača. Zapisnike koje današnji djelatnici policije rade su tehnička katastrofa zbog lošeg obrazovanja.

Na pitanje na temelju čega zaključuje o redu veličine prepreke i težine, naveo je da je oštećenje točkasto smješteno u prednji donji desni kut vozila, što znači da je prepreka bila mala. Kakva je bila prepreka ne može reći, osim da je bila dlakava. Budući da se iz stanja spisa upire na životinju kao što je divlji zec, tada bi se masa takve životinje mogla kretati između 3 do 6 kg. Životinja u koju je vozilo udarilo morala je biti izdignutog trupa, dakle ne nekakvo puzajuće malo, dlakavo poput jazavca, već više poput divljeg zeca, mačke, malog psa.

Budući da ne zna brzinu kakvom se zec kretao s desna u lijevo, niti s lijeva u desno, ne može govoriti o nekakvoj prostornoj i vremenskoj ovisnosti kretanja vozila u odnosu na zeca odnosno životinju koja je bila na kolniku. Pri tome, s obzirom na daljinu uočavanja, očito je proizlazilo da je osobno vozilo imalo upaljeno svjetlo koje ostvaruje relativno dug doseg, budući da vozač iskazuje ne samo mogućnost da je vidio kretanje s lijeva u desno, već i kretanje te manje životinje s desna u lijevo, za što je potreban određeni doseg i određeno vrijeme.

Ne može odgovoriti na pitanje koliko sekundi ranije je vozač ugledao životinju zbog koje je kasnije reagirao kočenjem, pa tako niti provjeravati njegov iskaz da je uočio da zec prelazi s desne u lijevu stranu tijekom par sekundi. Naime, budući da ne zna kako se brzo ta životinja kretala, ako se uzme da je 30 km/h relativno mala brzina trka za životinje kao što je divlji zec, a da u jednoj sekundi prelazi 8,3 m, što je više od širine dvije vozne trake, a vozač govori o par sekundi, dakle 2, 3 ili 4 ili ne znam koliko, teoretski ne može isključiti mogućnost koju je iskazao. Naime, par sekundi znači 2 ili više sekundi, a iz čega ja ne može reći koliko je to točno sekundi. Kroz 1 sekundu vremena praktično nema smanjenja brzine vozila, budući da je 1 sekunda vrijeme reagiranja prosječnog vozača kočenjem i vrijeme porasta usporenja radne kočnice, tako da je pad brzine zanemariv. Tek nakon 2. odnosno 3. sekunde može se očekivati zamjetan pad brzine.

Ne može reći kako je proveden policijski očevid, gdje su se nalazili tragovi koji su se morali odvojiti od osobnog vozila naletom. Nema saznanja iz stanja dokumentacije priložene spisu gdje se točno nalet dogodio u odnosu na zabilježeni 22. kilometar auto ceste A2. Naime, o tome bi se mogao očitovati jedino da je na kolniku pronađeno tragova krhotina koje su se morale odvojiti od oštećenog dijela gornjeg desnog kuta osobnog vozila. Ne može se očitovati u pogledu točnosti lokacije mjesta kontakta u odnosu na to kako je zabilježeno dokumentacijom policijskog očevida. O tome bi se na tehnički pravilan način mogao izjasniti jedino da su na mjestu nesreće potražili krhotine koje su morale pasti s vozila.

Temeljem nalaza vještaka utvrđena je visina štete na vozilu u iznosu od 2.106,99 EUR.

Nakon nalaza i mišljenja vještaka kao i usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja vještaka faktično sud je utvrdio sljedeće:

- da nije moguće ustanoviti dinamiku nastanka nesreće,

- da je vozilo naletjelo na manju kratkodlaku životinju, ali nije nužno zec kako to tvrdi tužitelja,

- gornju granicu brzine kretanja nije moguće utvrditi,

- brzina i način kretanja životinje, točnije zeca, utvrđena je isključivo temeljem iskaza vozača bez ijedne objektivne okolnosti,

- točno mjesto nastanka štetnog događaja nije moguće utvrditi jer na kolniku nije bilo nikakvih krhotina oštećenog vozila.

Iz iskaza ophodara koji je pozvan 24.2.2017.g. po pozivu vozača na parkiralište gdje se vozilo nalazilo utvrđeno je da je vozilo bilo oštećeno s prednje strane bez posebnih detalja. Dionica koja se opisuje kao mjesto događaja nesreće ograđena je limenom i žičanom ogradom cca visine 1,40 m, ali na licu mjesta nije bilo nikakve divljači, nikakvog zeca. Jednako tako svjedok je iskazao da se oštećenja na ogradi ukoliko su veća i manja odmah saniraju i o tome se obavještava kontrola prometa. Toga dana nisu prijavljena niti su bila vidljiva bilo kakva oštećenja na ogradi. Također je naveo da lovačko društvo ne može obavljati nikakve djelatnosti unutar ograde, a u slučaju da se dogodi štetni događaj uslijed naleta divljači obavještava se lovnik, toga dana nije bilo razloga za obavještavanje lovnika jer nikakva divljač nije pronađena.

O brzini kretanja vozila i naletu na zeca koji je prelazio kolnik autoceste svjedočio je samo vozač vozila, niti jedan drugi suputnik u automobilu nije svjedočio o naletu, obzirom su ostali suputnici spavali.

Vozač koji je upravljao vozilom u trenutku štetnog događaja obavijestio je policiju o štetnom događaju tek 5 km nakon mjesta za koje tvrdi da je došlo do naleta na divljač i to 40 minuta nakon samog štetnog događaja.

Punomoćnik drugotuženika sasvim opravdano tvrdi da je vozač mogao naletjeti i na neku drugu životinju, jer dlaka životinje nije analizirana, stoga nužno nije se moralo raditi o zecu, a obzirom se nakon štetnog događaja nastavio voziti, bez ikakvog opravdanja i policiji javio o nastanku štetnog događaja 40 minuta nakon tog štetnog događaja, mogući su razni razlozi za oštećenje na vozilu tužitelja uslijed naleta bilo koje životinje ili pak nekog drugog razloga.

Stoga u ovom postupku i sam nastanak štetnog događaja sud nije mogao u potpunosti utvrditi, kao niti prometni vještak temeljem dostavljene dokumentacije, zapisnika policije, fotoelaborata.

Nesporna je pasivna legitimacija prvotuženika, međutim prvotuženik nije pravna osoba za održavanje kolnika ceste već osiguravajuće društvo koje pruža osigurateljno pokriće za one rizike koji su navedeni u polici osiguranja i uvjetima. Radi se o dobrovoljnom ugovornom osiguranju, stoga tuženik odgovara u granicama ugovora o osiguranju, a nema govora o objektivnoj odgovornosti za štetu jer iz same police osiguranja i Uvjeta proizlazi kako je predmet osiguranja isključivo izvanugovorna (javna) odgovornost osiguranika koja proizlazi iz njegove registrirane djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari, te pravnog odnosa (čl. 2. st. 2. Uvjeta). Konkretno odgovornost tuženika je uža od odgovornosti osiguranika i pretpostavka postojanja krivnje odnosno propusta osiguranika prvotuženika bitna je komponenta za utvrđivanje postojanja prava za naknadu štete. Nije sporno da divljač na cesti predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe čl. 1063. Zakona o obvezni odnosima (dalje: ZOO), a prema odredbi čl. 1064. ZOO-a za istu štetu odgovara vlasnik, bez obzira na krivnju (čl. 1045. ZOO-a). Ova bi odredba upućivala na odgovornost drugotuženika odnosno Lovačke udruge "Vepar". Kao što je navedeno za nastalu štetu od naleta na divljač odgovara se po načelu krivnje (čl. 50. Zakona o cestama), a teret dokazivanja je na tuženiku.

Iz zapisnika o očevidu nije vidljivo da su pronađeni dokazi koji bi upućivali na propust u obavljanju djelatnosti održavanja sigurnosti na autocesti. Autocesta je bila ograđena zaštitnom ogradom visine 1,40 m i konstantno pregledavana tijekom dana i tijekom noći, a u slučaju bilo kakvih oštećenja obavještava se Kontrola, a nikakvih obavijesti o bilo kakvim oštećenjima toga dana nije bilo.

U odnosu na odgovornost drugotuženika valja napomenuti da temeljem Izmjena i dopuna Zakona o lovstvu od 29.6.2009.g. člankom 37. propisano je:

"Čl. 86. mijenja se i glasi:

(1) Osoba koja nanese štetu divljači u lovištu bespravnim lovom ili na drugi način obvezatna je nadoknaditi štetu.

(2) Naknada štete iz st. 1. ovog članka ostvaruje se pred redovnim sudom prema mjestu nastanka štete, ako se u roku od mjesec dana od nastale štete ne postigne sporazum o visini naknade sa štetnikom i ako naknada u tom roku ne bude isplaćena.

(3) Odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uzrokovana vršenjem skupnog lova. ..

Dakle, novelirana odredba čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu koja je vrijedila u vrijeme štetnog događaja propisuje opće pravilo da za nastalu štetu od divljači na prometnici odgovara pravna osoba koja gospodari prometnicom. Ova odredba jasna je i nedvosmislena, ako je vozač prilagodio kretanje uvjetima na cesti i ako šteta nije uvjetovana skupnim lovom.

Ovdje je važno napomenuti da se štetni događaj dogodio na autocesti koja je ograđena i ne predstavlja lovište kojim bi upravljao drugotuženik. Štoviše, na autocestu i zaštitno područje oko autoceste tuženik nema mogućnosti prilaska niti u tom dijelu provoditi bilo kakve lovne aktivnosti.

Čl. 19. Zakona o lovstvu koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja jasno navodi: "Na površinama zemljišta na kojima se ne ustanovljavaju lovišta divljač je dužan zaštićivati vlasnik zemljišta, odnosno pravna ili fizička osoba koja koristi zemljište." Iz ovakvih odredbi jasno proizlazi odgovornost kako tužitelja tako i pravne osobe koja upravlja autocestom.

Nadalje, iz dokumentacije koja je dostavljena u spisu, drugotuženik ističe kako je činjenica da 22. kilometar autoceste A2 prolazi kroz njegovo lovište, ali se 22. kilometar nalazi na manje od 100 metara od granice lovišta. Iz službene bilješke II. PPP Zagreb proizlazi da bi vozač osobnog vozila udario u divljač na autocesti A2 kod oznake 22 km u 00,35 sati. Vozač osobnog vozila nastavlja kretanje i nije se zaustavio na mjestu nesreće, čime je počinio prometni prekršaj. Zaustavio se na okretištu "Jakovlje - zapad" koje odmorište se nalazi na 17 km autoceste A2. Na odmorištu je u 01,14 sati obavijestio policiju. Postavlja se stoga osnovno pitanje što je vozač radio gotovo 40 minuta nakon što je navodno naletio na divljač. Iz službene bilješke kao i fotodokumentacije, razvidno je da na mjestu događaja nije pronađena nikakva divljač, a također da na autocesti kod oznake 22 km nisu pronađeni nikakvi materijalni tragovi navodnog štetnog događaja. Na autocesti nisu pronađeni niti tragovi kočenja, niti tragovi otpale plastike ili razbijenog fara vozila tužitelja. Iz navedenog bi se dalo zaključiti kako je upitno mjesto naleta vozilom na životinju, obzirom nije ni životno ni logično ni uvjerljivo da vozač nakon naleta na životinju i prometne nesreće se zaustavi tek nakon 5 km, te se javi policiji tek 40 minuta nakon navodnog štetnog događaja. Također je nevjerojatno da se na navedenom mjestu događaja ne nalaze nikakvi materijalni tragovi prometne nesreće. Konačno, iz materijalnih tragova u spisu ne može se zaključiti da bi vozač osobnog vozila naletio na divlju životinju - zeca. Kako divljač nije pronađena, postoji mogućnost da je vozač naletio na drugu životinju npr. mačku jer od dlaka koje su nađene na braniku nije moguće zaključiti o kojoj vrsti životinja se radi.

Slijedom svega navedenoga, nesporno je da ne postoje nikakvi propusti osiguranika prvotuženika u obavljanju djelatnosti. Navodno mjesto štetnog događaja zaštićeno je ogradom koja u vrijeme štetnog događaja nije bila oštećena niti je bilo kakvo oštećenje prijavljeno, a ograda je visoka 1,40 m. U blizini navodnog štetnog događaja nije pronađena nikakva divlja životinja. Brzinu kretanja vozila nije bilo moguće utvrditi čak niti prometnim vještačenjem.

Sam nastanak štetnog događaja je sporan i temelji se isključivo na iskazu vozača vozila.

Na mjestu događaja nisu pronađene nikakve krhotine od oštećenog automobila.

Vozač je štetni događaj prijavio tek 40 minuta od trenutka za koji tvrdi da se štetni događaj zbio.

Vrlo je neuvjerljivo, neživotno i nelogično da je vozač nakon naleta bilo koje životinje vozio daljnjih 5 km, tek potom obavijestio policiju o nastanku štetnog događaja, dakle oštećenja na vozilu mogla su nastati iz bilo kojeg razloga upravo zbog činjenice proteka vremenskog perioda od navodnog nastanka štetnog događaja do prijave događaja policiji.

U svakom slučaju, u ovom štetnom događaju teret dokazivanja je na tužitelju. Temeljem svih izvedenih dokaza sud u konkretnom postupku nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu nastanka štetnog događaja, niti utvrditi pretpostavke za odgovornost prvo i drugotuženika, stoga je sud zaključivao temeljem pravila o teretu dokazivanja, a teret dokazivanja je, kao što je navedeno, na tužitelju.

Drugotuženik je tijekom postupka predlagao polaganje autorske kaucije, obzirom je tužitelj strani državljanin i u slučaju neuspjeha drugotuženika u postupku isti može biti onemogućen u ostvarivanju troškova postupka.

Sud je glede navedenog prijedloga utvrdio da između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine postoji ugovorna uzajamnost glede oslobođenja od polaganja autorske kaucije (osiguranje parničnih troškova).

Stoga je prijedlog drugotuženik za polaganje autorske kaucije neosnovan. Slijedom navedenog i temeljem čl. 221.a Zakona o parničnom postupku sud je odbio tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u odnosu na prvo i drugotuženika.

Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja prvotuženika po odvjetniku prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 2.604,70 €, i u trošak ulazi: trošak pristupa na ročišta 9.9.2024., 10.2.2025., 6.10.2025. /Tbr. 9. toč. l. O.T. - RH/ u iznosu od 600,00 €, trošak podneska od 6.2.2025., 6.7.2025. /Tbr. 8. toč. l. O.T - RH/ u iznosu od 400,00 €, što je ukupno 1.000,00 EUR, čemu treba dodati 25% PDV-a u iznosu od 250,00 €, a što sveukupno iznosi 1.250,00 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja drugotuženika po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 2.604,70 €, i u trošak ulazi: trošak sastava odgovora na tužbu /Tbr. 8. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa na ročišta dana 3.9.2019., 10.7.2019., 3.11.2022., 9.9.2024., 10.2.2025., 16.4.2025. i 16.10.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 1.400,00 €, trošak sastava podnesaka od 16.5.2019., 9.5.2019., 7.10.2020., 5.12.2024.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 800,00 €, što sveukupno iznosi 2.400,00 €, te 25% PDV-a u iznosu od 600,00 €, što ukupno iznosi 3.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. listopada 2025.

S u d a c

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku I-tuženika

3. punomoćniku II-tuženika