REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2370/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnika Ivici Urek, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice Ivane Škare, odvjetnice i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, isplatiti tužiteljici ČL, iz [adresa], iznos u visini od 221,21 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 1,84 EUR tekuće od 02.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,79 EUR tekuće od 03.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,77 EUR tekuće od 03.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,79 EUR tekuće od 02.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,75 EUR tekuće od 04.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,76 EUR tekuće od 02.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,79 EUR tekuće od 02.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,94 EUR tekuće od 04.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,83 EUR tekuće od 02.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,31 EUR tekuće od 03.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,34 EUR tekuće od 03.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,36 EUR tekuće od 03.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,32 EUR tekuće od 02.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,32 EUR tekuće od 04.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,26 EUR tekuće od 02.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,22 EUR tekuće od 02.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,23 EUR tekuće od 03.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,27 EUR tekuće od 02.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,51 EUR tekuće od 02.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,48 EUR tekuće od 03.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,54 EUR tekuće od 02.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,60 EUR tekuće od 04.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 4,67 EUR tekuće od 02.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 4,65 EUR tekuće od 02.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 4,75 EUR tekuće od 02.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 4,73 EUR tekuće od 03.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 4,78 EUR tekuće od 02.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,08 EUR tekuće od 02.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,01 EUR tekuće od 02.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,26 EUR tekuće od 02.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,13 EUR tekuće od 04.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,03 EUR tekuće od 02.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,34 EUR tekuće od 02.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 5,53 EUR tekuće od 03.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,39 EUR tekuće od 02.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,41 EUR tekuće od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,31 EUR tekuće od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,34 EUR tekuće od 02.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,68 EUR tekuće od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,72 EUR tekuće od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 6,09 EUR tekuće od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,96 EUR tekuće od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,75 EUR tekuće od 03.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,74 EUR tekuće od 02.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,72 EUR tekuće od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 5,80 EUR tekuće od 02.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 5,88 EUR tekuće od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 5,88 EUR tekuće od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 5,83 EUR tekuće od 02.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 5,85 EUR tekuće od 02.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 5,88 EUR tekuće od 01.06.2012. godine do isplate,

sve u rok od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, isplatiti tužiteljici ČL, iz [adresa], iznos u visini od 891,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 1,26 EUR tekuće od 02.09.2005. godine do isplate

- na iznos od 1,21 EUR tekuće od 03.10.2005. godine do isplate

- na iznos od 1,06 EUR tekuće od 02.11.2005. godine do isplate

- na iznos od 1,10 EUR tekuće od 02.12.2005. godine do isplate

- na iznos od 0,32 EUR tekuće od 02.01.2006. godine do isplate

- na iznos od 3,93 EUR tekuće od 04.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,73 EUR tekuće od 03.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,83 EUR tekuće od 03.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,39 EUR tekuće od 03.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,07 EUR tekuće od 02.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,88 EUR tekuće od 04.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 2,81 EUR tekuće od 02.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,00 EUR tekuće od 02.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,63 EUR tekuće od 03.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 2,98 EUR tekuće od 02.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 2,21 EUR tekuće od 02.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,46 EUR tekuće od 03.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 3,18 EUR tekuće od 02.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,81 EUR tekuće od 04.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 6,52 EUR tekuće od 02.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 6,07 EUR tekuće od 02.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 8,96 EUR tekuće od 02.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 8,22 EUR tekuće od 03.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 9,67 EUR tekuće od 02.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 17,84 EUR tekuće od 02.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,98 EUR tekuće od 02.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 22,97 EUR tekuće od 02.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,28 EUR tekuće od 04.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 16,51 EUR tekuće od 02.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 24,94 EUR tekuće od 02.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 30,14 EUR tekuće od 03.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 26,37 EUR tekuće od 02.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 26,92 EUR tekuće od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 24,21 EUR tekuće od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 25,05 EUR tekuće od 02.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 34,27 EUR tekuće od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 35,56 EUR tekuće od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,77 EUR tekuće od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 42,06 EUR tekuće od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 36,29 EUR tekuće od 03.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 36,14 EUR tekuće od 02.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 35,51 EUR tekuće od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 37,60 EUR tekuće od 02.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 39,91 EUR tekuće od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 39,98 EUR tekuće od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 38,53 EUR tekuće od 02.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 39,12 EUR tekuće od 02.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 39,98 EUR tekuće od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 45,35 EUR tekuće od 02.07.2012. godine do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu br. 756591, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 17. lipnja 2005.g., sadržana u čl. 6. ugovora koja nosi naziv "NAKNADA", a koja glasi:

"jednokratno 1,40 % (slovima: jedancijeličetiriposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, isplatiti tužiteljici ČL, iz [adresa], iznos u visini od 118,51 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. lipnja 2005. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos od 118,51 EUR tekuće od 21. lipnja 2005. godine pa do 22. lipnja 2005. godine kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, naknaditi tužiteljici ČL, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.331,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s Volksbank d.d. pravnim prednikom Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, tuženikom, dana 17. lipnja 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 756591 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 13.478,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita i da je predmetnim ugovorom određena redovna kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje promjenjivo, sukladno odluci Banke. Navodi da je čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik tijekom ugovornog odnosa jednostrano mijenjao. Tužitelj se poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a koja presuda je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine. Navodi da je tuženik temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi stekao iznos u visini od 221,21 EUR s osnova promjenjive kamatne stope i iznos od 891,58 EUR s osnova valutne klauzule te je tuženik kao nepošteni stjecatelj u obvezi vratiti tužiteljici sve preplaćene iznose sa zateznom kamatom. Nadalje tužiteljica navodi da je člankom 6. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade 1,40% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Navodi da je predmetna odredba nepoštena sukladno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana u tipskom ugovoru, a na koji sadržaj tipskog ugovora tužiteljica nije mogla utjecati. Ističe kako je tuženik naplatio jednokratnu naknadu, da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, pa stoga zahtjeva da sud utvrdi da je ništetna ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, te zahtjeva isplatu iznosa od 181,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2005. godine do isplate. Tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastara u odnosu na tražbinu koja je predmet ovog spora, te navodi nema mjesta primjeni u ovoj pravnoj stvari odluka Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, niti presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a tužiteljica niti ne dokazuje da se o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu koja je predmet ovog spora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi kako presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, pa se tužiteljica neosnovano poziva na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač, a sud u ovoj pravnoj stvari treba utvrditi u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici sud primjenjuje u pojedinačnoj parnici. Navodi kako je pravno neosnovano pozivati se na utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi da su iste bile nerazumljive. Tuženik ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi, nije sporno da je člankom 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ista iznosila 5,50% godišnje, da je člankom 4. citiranog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula te je člankom 8. ugovoren način otplate kredita. Navodi kako sporne po tužiteljici ugovorne odredbe nisu ništetne u presudama iz parnice Potrošač pa tužiteljica treba dokazati u ovoj konkretnoj pravnoj stvari da bi iste bile ništetne, a sud u postupku dužan je ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi da treba imati u vidu da odredba čl. 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju visina kamatna stopa takve promjenjive ugovorene kamate ne može biti viša od stope zakonske zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tuženik navodi i da se tužiteljica mogla informirati o značenju valutne klauzule kod trećih osoba ali i kod djelatnika tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, pa je tužiteljica propustila prikupiti sve informacije potrebne za odluku o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u kojem je glavnica vezana uz švicarski franak. Navodi kako tužiteljica ne dokazuje da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje bi bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da su iste dovele do neravnoteže među strankama time da je tužiteljici bilo poznato da se za promjenjive kamatne stope primjenjuju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt i dostupan je svima a odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, uočljiva i lako razumljiva. U odnosu na dio tužbe i tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl.6. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknada i troškova sukladno Tarifi tuženika, a naročito naknada za odobrenje kredita od 1,40% od iznosa kredita navodi da je ugovorna odredba jasno koncipirana na lako uočljivom mjestu. Navodi da tužiteljica nije dokazala da se po tužiteljici spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovor primjenjuje Tarifa tuženika koja je interni kat tuženika i dostupan je svima, a tužiteljica se u svakom trenutku mogla i informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 756591 od 17.06.2005.g. (list 13-19 spisa), otplatni plan po kreditu tužiteljice, obavijesti o promjeni visine kamatne stope, plan otplate po promjeni kamatne stope (list 20-34, list 36-76 spisa), Potvrda o otplati kredita od 06.07.2012.g. (list 35 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, protivi se istaknutom prigovoru zastare sadržajno kao u podnesku od 16. svibnja 2024. godine.

5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 17. lipnja 2005. godine Ugovor o kreditu broj 756591 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini iznosa od 13.478,00 CHF HF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, niti je sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj valute CHF na dan isplate kredita. Između stranka nije sporno da je ugovoreno člankom 6. Ugovora o kreditu plaćanje ulazne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokatno 1,40% od iznosa kredita i da je tuženik naplatio naknadu kako to tvrdi tužiteljica.

6. Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva i visina tužbenog zahtjeva u odnosu na naplaćenu naknadu. Tuženik čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (čl.2.1. Ugovora o kreditu) i valutna klauzula ugovorena čl.1. i čl. 8. Ugovora o kreditu. Predmet spora je i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6. Ugovor ao kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te povrat iznosa u visini od 181,00 EUR.

8. Tuženik ističe prigovor zastare tražbine tužiteljice. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu dana 07. lipnja 2023. godine, a zastara nastupa dana 14. lipnja 2023. godine. Sud pri tome ističe da u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata i valutnu klauzulu, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226 . ZOO-a.

9. U tijeku postupka tužiteljica navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja i odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužiteljici bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

10. Sud je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala vozilo za osobne potrebe, otišla je u auto kuću Automehanika d.o.o. Zagreb, kada je odabrala vozilo djelatnici auto kuće su joj rekli da mora donijeti potvrdu o njezinim primanjima, a kada je predala potvrdu djelatnici auto kuće su joj predali ugovor o kreditu koji je potpisala i njima predala. Navodi da su joj ponudili samo ugovor o kreditu u CHF, da je sklopila ugovor s rokom otplate od 7 godina, što je ona i prihvatila. Navodi da su joj u auto kući predali napisani ugovor o kreditu, nitko je nije upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF, niti su joj tumačili parametre na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa, te joj nije protumačeno iz kojih razloga treba platiti naknadu za obradu kredita. Tužiteljica navodi da je osobno otplaćivala kredit, nije bila nositelj obrta, a niti bilo koje druge poslovne aktivnosti.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

11. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao niti dostavio dokaz da bi pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama kako to tvrdi u tijeku postupka.

12. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da su ugovorne odredbe tužiteljici bile jasne i razumljive. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli čl.1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da su joj jedino ponudili kredit u CHF i da joj nitko nije tumačio ugovorne odredbe, a tako nije niti upozorena na rizike sklapanja ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak niti su joj pojasnili temeljem kojih parametara bi se mijenjala visina kamatne stope.

13. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u točki 2.1. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja početno ugovorena kamatna stopa iznosi 5,50% godišnje. U točki 11.4. Ugovora navodi se da je Korisnik kredita u cijelosti upoznat s uvjetima Ugovora o kreditu. Također, nesporno je i da je u čl. 8. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. U tijeku postupka tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da bi s tužiteljicom pregovarao o odredbi ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula niti da je tužiteljicu kao potrošača upozorio na ekonomske posljedice ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud utvrdio i iz iskaza tužiteljice. Sud pri tome ističe da su djelatnici auto kuće predali ugovor o kreditu tužiteljici, da tužiteljica nije odlazila u banku radi sklapanja ugovora o kreditu, te su joj djelatnici auto kuće jedino ponudili ugovor s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

14. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

15. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva. U odnosu na navode tuženika da su prema tržišnim uvjetima određivali visinu kamatne stope prema parametrima banke i prema Općim uvjetima tuženika sud takve navode smatra irelevantnim. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sud ne nalazi da bi tužiteljica dala pristanak na promjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, a koji nisu jasno niti navedeni tj. uopće nisu navedeni u Ugovoru o kreditu. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljici dostavio Odluku o kamatama i naknadama Kreditora temeljem kojih je pridržao pravo na jednostranu izmjenu ugovorne odredbe kojim su stranke regulirale promjenjivost kamatne stope. Kako dakle nisu određeni kriteriji za promjenu kamatne stope to zasigurno tužiteljici nije mogla biti upoznata s budućim kriterijima i parametrima za promjenu kamatne stope koji nisu niti navedeni u Ugovoru o kreditu.

16. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita ."

17. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenim između Volksbank d.d. Zagreb i tužiteljice ČL, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

18. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa te razlika iznosa imajući u vidu početni tečaj CHF na dan isplate kredita i promjene tečaja za vrijeme ugovornog odnosa, sve prema dokumentaciji koja prileži u spisu, a koju visinu kamatne stope tužitelj i tuženik ne osporavaju.

19. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a.

Tuženik na pripremnom ročištu održanom dana 03. ožujka 2025. godine čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod točkom I. i II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

U odnosu na tijek zatezne kamate sud je imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem stajalištu kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Stajalište ovog suda je da tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno … banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

20. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu (naknada) kojim je ugovorena jednokratna naplata naknade 1,40% od iznosa kredita.

Tužiteljica tvrdi da je djelatnici auto kuće nisu pojasnili iz kojih razloga bi trebala platiti naknadu za obradu kredita koju je platila.

Tuženik navodi kako u odnosu na ugovornu odredbu o naknadi tužiteljica je dužna dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Ističe da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Nadalje navodi da čl.6. Ugovora o kreditu jasno je propisano da se tužiteljica tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi, a naročito naknadu za odobrenje kreditu u iznosu od 1,40% iznosa kredita. Ističe da je navedena po tužiteljici sporna odredba čl.6. Ugovora o kreditu jasno koncipirana te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

21. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

-da je tužiteljica s tuženikom dana 17. lipnja 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 756591 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 13.478,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 6.1. ugovorena naknada 1,40% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj i da je tuženik iznos s osnova naknade kredita naplatio na način da je isti iznos oduzeo od isplaćene visine kredita (nesporno između stranaka),

- tužiteljica tvrdi da nije u vrijeme sklapanja ugovora bila u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama tj. da su joj djelatnici auto kuće predali napisani ugovor i nitko je nije upozorio iz kojih razloga treba platiti naknadu za obradu zahtjeva kredita (iskaz tužiteljice),

- da je kredit tužiteljici ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ i da tužiteljica je pristala platiti trošak naknade obrade kredita jer joj druga vrsta kredita djelatnici auto kuće nisu niti ponudili niti su joj tumačili ugovorne odredbe (iskaz tužiteljice).

22. Tužiteljica tvrdi da je tuženik kao kreditor ugovaranjem naknade povrijedio zakon na štetu tužiteljice, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivi tužbi i tužbenim zahtjevima ističe da iznos sporne naknade točno je i jasno određen člankom 6.1. Ugovora o kreditu i da predmetna naknada je naznačena u točnoj visini, ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita je bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Tuženik imajući vidu da je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva ističe da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

23. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužiteljica i tuženik ugovoreno je da je iznos naknade 1,40% koji iznos se naplaćuje jednokratno prilikom puštanja kredita u tečaj (čl. 6.1. Ugovora o kreditu). Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da joj djelatnici auto kuće prilikom sklapanja ugovora o kreditu niti prije sklapanja ugovora o kreditu nisu tumačili ugovorne odredbe niti joj je rečeno iz kojih razloga treba platiti naknadu.

Imajući u vidu navode iz iskaza tužiteljice ovaj sud utvrđuje da tužiteljica i tuženik nisu pregovarali o pravu na naknadu tuženika kao banke zbog obrade kredita niti je tužiteljici pojašnjeno na što bi se takva naknada odnosila obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, a da su poslove sklapanja ugovora o kreditu vodili djelatnici auto kuće, pa je tužiteljica kao potrošač mogla ponuđeni ugovor uzeti ili ne, a koji nije odbila niti je imala mogućnosti odbiti imajući u vidu da je tužiteljici kredit trebao radi kupnje vozila, a nije niti ugovor sklapala u prostorijama tuženika već posredstvom djelatnika auto kuće.

24. Primjenom odredbe čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama (dalje: ZZP) sud je stajališta kako odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada obrade zahtjeva i administracije kredita je ništetna jer se u stvari radi o plaćanju obavljanja redovnih poslova od strane djelatnika tuženika u svrhu odobrenja kredita i sklapanje ugovora o kreditu. Iz utvrđenih činjenica tijekom ovog postupka proizlazi da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za poslove koje obavlja njegova djelatnica u svrhu sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljicom kao potrošačem i u svrhu da se isplati odobri i isplati kredit tužiteljici koji se je tužiteljica obvezala vratiti kako glavnicu tako i zateznu kamatu na odobreni iznos kredita kako je to i ugovoreno.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice koje se odnose koji bi to bili poslovi koji su obuhvaćeni jednokratnom naknadom obrade zahtjeva i administracije kredita i na temelju kojih parametara je utvrđena visina naknade obrade kredita koju je naplatio na način da je umanjio ukupan iznos ugovorenog kredita prije isplate istoga tužiteljici.

25. Sud je utvrdio da tuženik nije pregovarao s tužiteljicom oko naknade obrade zahtjeva i administracije kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, a što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, to tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, niti u odnosu druge odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tuženikom. Tužiteljici nisu pojašnjeni kriteriji na jasan i razumljiv način, a kako bi ista predvidjela sve posljedice koje iz toga ugovora proizlaze pa tako i u odnosu na članak 6.1. Ugovora o kreditu i kako nije bila u poziciji pregovaranja, to je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to po štetu tužiteljice. Nadalje sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO), sud je utvrdio da Ugovor o kreditu koji je sklopila tužiteljica s tuženikom je tipski ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih ugovorne strane pozivaju, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari radi o odredbama akata kreditora, tj. tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranju koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari tužiteljica kako nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi tako zasigurno nije mogla pregovarati niti o općim aktima tuženika, pa je stoga odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu čl. 81. stavka 1. ZZP-a koja je prema odredbi čl. 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

26. Nadalje kako nisu jasno ugovoreni parametri u odnosu na jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te kako tužiteljica nije bila u mogućnosti o istoj spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu pregovarati, a tuženik ne dokazuje suprotno to je sud primjenom odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP-a) odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a utvrdio da je odredba članak 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica bila upoznata s parametrima koji utječu na visinu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita o čemu je tužiteljica kao potrošač morala biti informirana, a tuženik kao jača strana jednostrano je donosio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a o tome sa tužiteljicom nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

27. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića od 15.05.2025. godine (list 114-116 spisa) sud je utvrdio da ukupno naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 118,51 EUR, a ista je naplaćena tužiteljici dana 21.06.2005. godine.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka do dana zaključenja glavne rasprave.

Kako je sud utvrdio osnov u ovom dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva, te je visina naplaćene jednokratne naknade utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka to je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod točkom IV. tužbenog zahtjeva. Na dosuđeni iznos u visini od 118,51 EUR sud je dosudio tužiteljici zateznu kamatu tekuću od 22. lipnja 2005. godine pa do isplate.

U odnosu na tijek zatezne kamate sud ističe da je tuženik bio nesavjesna ugovorna strana. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

28. Tužiteljica zahtjeva isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 118,51 EUR tekuće od 21. lipnja 2005. godine do isplate. Sud je dosudio zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 118,51 EUR tekuću od prvog slijedećeg dana od dana primitka jednokratne naknade (21. lipnja 2005. godine), pa kako je idući dan od dana primitka naknade 22. lipnja 2005. godine to je sud odbio tužiteljicu u dijelu u kojem zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos od 118,51 EUR tekuće od 21. lipnja 2005. godine do 22. lipnja 2005. godine kao pod točkom V. izreke presude.

29. Tuženik u odgovoru na tužbu te tijekom postupka ističe prigovor zastare koji je sud ocijenio kao neosnovan. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Kako je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu (djelomična ništetnost) ovom presuda to zastarni rok nije niti počeo teći do dana presuđenja.

30. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak s opravdanim troškovima poreza i to za sastav tužbe od 07.06.2023.g. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.05.2024.g. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 18.09.2024.g. u iznosu od 93,75 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 03.03.2025.g. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.06.2025.g. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 19.09.2025.g. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 30.10.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.131,25 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 1.331,25 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska 12.03.2025.g. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), jer isti nije bio nužan za vođenje parnice, te nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR jer tužiteljica nije platila sudsku pristojbu.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

Tuženiku nije priznat trošak postupka jer tužiteljica nije uspjela u parnici u razmjerno neznatnom dijelu.

U Zagrebu, 30. listopada 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku