Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-714/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Adele Turkalj članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Sisku, OIB: 84397956623, Sisak, Ulica lipa 4, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-4/2025-9 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-4/2025-9 od 23. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Područni ured u Sisku koji glasi:

"Tuženik EUROHERC osiguranje d.d. dužan je tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Područni ured u Sisku na račun broj [broj bankovnog računa], model HR26, poziv na broj: 5908-19-19-03439638155 platiti iznos od 11.589,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 7. siječnja 2025. do koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena te mu nadoknaditi sve troškove, a sve to u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Područni ured u Sisku da tuženiku EUROHERC osiguranje d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 11.589,61 eur, koji je za razdoblje od 1. veljače 2022. do 30. studenog 2024. na ime invalidske mirovine od 10.631,26 eur i jednokratnog novčanog primanja od 958,35 eur isplatio svojoj osiguranici AS, koja je ozlijeđena u prometnoj nesreći, koju je skrivila osiguranica tuženika MS **.**.2008.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tužitelj, jer pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

6. Sud prvog stupnja utvrdio je da je osiguranica tužitelja AS u prometnoj nesreći 20. travnja 2008., za koju je odgovorna osiguranica tuženika MS, zadobila tjelesne ozljede, da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područna služba u Sisku od **.**.2008. AS priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 6. listopada 2010. zbog ozljede izvan rada zadobivene u tom štetnom događaju, da kod AS postoji opća nesposobnost za rad, da je tužitelj u skladu s tim rješenjem svojoj osiguranici vršio isplate invalidske mirovine pa joj je tako za utuženo razdoblje isplatio ukupno 10.881,96 eur, a isplaćene su joj i jednokratna novčana primanja od 958,35 eur, odnosno ukupno 11.589,61 eur, da je mirovina zbog ozljede izvan rada koja je priznata osiguranici AS niža od mirovine koja bi istoj bila isplaćivana za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu te da ne postoji stvarna šteta koju bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju.

7. Budući je provedenim financijskim vještačenjem (list 361-363 i 183-485 spisa) utvrđeno da je ukupno isplaćeni iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku manji od iznosa koji bi tužitelj platio da je invalidska mirovina utvrđena u slučaju povrede na radu (a matematičkom izračunu nalaza i mišljenja vještaka tužitelj niti ne prigovara), to ne postoji nikakva novčana razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju temeljem čl. 27. ZOOP.

8. Utvrđeno činjenično stanje tužitelj ne spori žalbom.

9. Imajući u vidu predmet spora, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je na snazi u vrijeme nastanka štete, dakle u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine čiju naknadu tužitelj potražuje u ovom postupku, pa su slijedom toga u ovom predmetu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu sa izmjenama i dopunama toga Zakona, objavljeno u „Narodnim novinama“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 – dalje: ZOOP i to čl. 27. koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ (takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev- 3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022). Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP, a u konkretnom je slučaju upravo riječ o obveznom osiguranju u prometu.

10. Člankom 27. ZOOP je propisano:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

10.1. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnove invalidske mirovine i jednokratnim novčanim primanjima, kao što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu. Zato se isplaćena invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada u iznosu manjem od mirovine koja bi osiguranici bila isplaćivana za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu ne može smatrati stvarnom štetom u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP. Prema tome, kada ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da o predmetu spora valja odlučivati prema odredbama čl. 161. u vezi čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZMO), jer da je ZMO specijalni zakon koji propisuje kada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo na naknadu štete i u kojem opsegu.

11.1. Odredbama ZMO na primjenu kojih se pozivao tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) propisano je:

- u čl. 161. st. 1. i st. 2. t. 1. da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju; da naknada stvarne štete koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, među kojima su i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu;

-u čl. 162. st. 1., da HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe;

-u čl. 164. st. 1. i 5., da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete ); i da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st. 1. do 3. ovoga članka mjerodavne odredbe tog Zakona.

12 . Polazeći od činjenica o odgovornosti za nastanak događaja u kojem je osiguranici tužitelja utvrđena opća nesposobnost za rad o opsegu odgovornosti tuženika, valja odlučiti primjenom čl. 27. ZOOP, kako je to i učinio sud prvog stupnja, a ne primjenom odredbi ZMO.

13. Naime, tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik. U situaciji kada se šteta iz čl. 161. st. 1. ZMO ne potražuje od samog štetnika, odnosno osobe koja je u konkretnom slučaju prouzročila prometnu nesreću, već od osiguratelja štetnika, tada treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i to u skladu sa odredbama ZOOP. U konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP, pa je upravo taj zakon za navedenu materiju lex specialis, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja štetnika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a to su odredbe ZOOP.

14. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tužitelj, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Kako u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, a tužitelj glede visine troškova postupka prvostupanjsku presudu određeno ne pobija, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

15. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 30. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor