Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-15/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zlatane Bihar, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d, OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6264/2021-15 od 28. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Zagrebačke banke d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 6264/2021-15 od 28. listopada 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Zagrebačke banke d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3208676601, kreditna partija broj 7103565789, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 27. ožujka 2007., sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.500,00 kn / 464,53 eura1 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 11. travnja 2007. do isplate, a sve po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d, OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 kuna / 929,06 eura1 sa zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu je izjavila tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge označene u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), dakle na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Žalbenim navodima u bitnome osporava zaključak prvostupanjskog suda da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita ništetna, odnosno ukazuje da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva, odredbi koja nije prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporava pravilnost zaključka o prigovoru zastare, te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženici, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka za sastav žalbe i sudsku pristojbu.

3. Tužiteljica na žalbu tuženice nije podnijela odgovor.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju žalbom ukazuje tuženica, jer je pobijana presuda razumljiva, za svoju odluku prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne nalaze se razlozi zbog kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

5.1. Ne nalaze se ni druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud temeljem članka 365. stavak 2.

ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu koja glasi. "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora." i isplata iznosa od 3.500,00 kuna koji je tužiteljica tuženici platila po toj osnovi.

7. Za donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., 45/07., 79/07,. dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), pa su neosnovani ti žalbeni prigovori tuženice.

8. Među strankama i nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 27. ožujka 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za novčani iznos od 244.732,11 CHF koji iznos je tužiteljici isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate istog, da je ugovoren rok otplate od 28 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,30%, a kamatna stopa se može mijenjati sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke. Nije sporno ni da je člankom 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Sve navedeno i proizlazi iz navedenog Ugovora o kreditu (stranica 5 do 10 spisa). Nije sporno da je tužiteljica tuženici na ime naknade za obradu kredita platila iznos od 3.500,00 kuna.

8.1. Sporno je među strankama da li je navedena odredba Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita nepoštena i ništetna.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardiziranom ugovoru unaprijed pripremljenom na tipičnom formulacijskom obrascu koji je pripremila odnosno sastavila tuženica, a sastavni dio tog standardiziranog ugovora je i odredba članka 2. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sukladno Tarifi naknada za usluge kreditora. Nadalje, slijedom tih utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se, kada se radi o takvim unaprijed formuliranim, standardiziranim ugovorima, o pojedinim odredbama ugovora o kreditu zapravo ni ne može pregovarati, već korisnik kredita, ako želi dobiti kredit, može samo potpisati takav ugovor o kreditu s uvjetima koje je u ugovoru unaprijed definirao kreditor.

9.1. U povezanosti s navedenim ni o odredbi članka 2. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sukladno Tarifi naknada za usluge kreditora nije se pojedinačno pregovaralo, a što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Na pravilnost toga zaključka ne utječe činjenica što je tužiteljica iskazala kako je djelatnike tuženice pitala za navedenu naknadu i da li može tražiti njezino smanjenje, na što joj je odgovoreno da se ista ne može smanjiti. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima na to ukazuje, jer se takvo postupanje tužiteljice, obzirom na činjenicu da se radi o standardiziranom obrascu ugovora, zapravo i ne može smatrati pojedinačnim pregovaranjem.

9.2. Pored toga, u odredbi članka 2. predmetnog ugovora o kreditu i nije navedeno koje su to sve naknade i troškovi koje se korisnik kredita obvezao platiti, koja je njihova visina, kao i na što se te naknade i troškovi odnose. Obzirom iz provedenog postupka proizlazi da se radi o naknadi za obradu kredita, nejasno je jer to tuženica tijekom postupka nije obrazložila, a ni dokazala, koje troškove je vezano za sklapanje ugovora o kreditu imala, odnosno koje usluge i troškovi su iz te naknade podmireni, a koji su bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. Slijedom navedenog, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena odredba je ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na njezin sadržaj. Ali navedena odredba ugovora o kreditu je ništetna i stoga što tužiteljici nije objašnjeno koji troškovi su objektivno za tuženicu kao kreditora nastali prilikom obrade kredita a podmiruju se i podmireni su iz te naknade, odnosno nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat prženih usluga. U prilog navedenom ukazuje se i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., kao i na stav Suda europske unije u spojenim predmetima C-244/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

10.1. Shvaćanje Vrhovnog suda je "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZO u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP."

10.2. Prema stavu Suda Europske unije u navedenim predmetima a vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11. Napominje se i da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a što među strankama nije sporno, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva za odobrenje kredita zapravo nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su tom naknadom trebali biti plaćeni stvarni troškovi, ta naknada bi bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

12. Slijedom svega navedenog, a suprotno žalbenim navodima tuženice pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je predmetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sukladno Tarifi naknada za usluge kreditora izazvala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, slijedom čega je ista ništetna.

13. Iako je tuženica i tijekom prvostupanjskog postupka isticala navode da je konkretni ugovor o kreditu konvertiran, koje navode nije i dokazala, a koje navode ponavlja i u žalbi, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ti žalbeni navodi, upravo da su i točni, nisu odlučni za osnovanost zahtjeva tužiteljice. To toga što sukladno članku 19.c stavak 1. točka 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15. i 78/15.) uplate na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prigovor zastare koji je istaknula tuženica ocijenio neosnovanim prihvaćajući pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem shvaćanju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom je o pitanju ništetnosti odlučno pobijanom presudom, koja je postala pravomoćna donošenjem ove presude ovog drugostupanjskog suda, nedvojbeno zastarni rok nije protekao, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

15. Obzirom se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO) a posljedica ništetnosti u smislu odredbe članka 323. ZOO je obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. ZOO s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava dužnost vraćanja iznosa plaćenog na ime naknade za obradu kredita i plaćanja zateznih kamata na isti od dana stjecanja.

16. Visina iznosa plaćene naknade za obradu kredita (3.500,00 kuna) među strankama nije sporna.

17. Odluka o troškovima postupka je pravilna a iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženica tu odluku zapravo osporava zbog stava da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan. Nadalje, tuženica u žalbi određeno ne navodi koje radnje, za koje je tužiteljici dosuđen trošak, nisu bile nužne za vođenje postupka, pa te žalbene navode ovaj sud ocjenjuje neosnovanima.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženice vrijednost predmeta spora pravilno je utvrđena uzimajući u obzir vrijednost oba zahtjeva, zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu i zahtjeva za isplatu. To stoga što utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o tzv. naknadi za obradu kredita nije bilo predmetom kolektivne tužbe udruge Potrošač u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pa je ocjena ovog drugostupanjskog suda da je tužiteljica imala pravni interes na podnošenje tužbe i za utvrđenje ništetnosti te odredbe Ugovora o kreditu. Radi tuženice se napominje da iz troškovnika koji je dostavila u spis proizlazi da je i tuženica troškove postupka tražila uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 13.500,00 kuna.

19. Slijedom svega navedenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

20. Temeljem članka 166. ZPP odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, jer je sa žalbom odbijena.

U Sisku 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Zlatana Bihar