Poslovni broj: P-6398/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja DV, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika ZV, odvjetničke vježbenice, 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11.3. "ZAVRŠNE ODREDBE" Ugovora o kreditu broj 9012196540 od 28. prosinca 2006., zaključenog između tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 202,99 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 214,04 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 214,04 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. listopada 2024. navodi da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9012196540 od 28. prosinca 2006., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.471,90 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca. Navodi da je odredbom članka 11.3. "ZAVRŠNE ODREDBE" predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena obveza plaćanja naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da mu je na temelju navedene ugovorne odredbe, prilikom isplate kredita, tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 202,99 EUR (1.529,45 kuna). U bitnom navodi da se radi o odredbi koja je sastavni dio tipskog /standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika kao trgovca, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", pa je tako tužitelj bio primoran pristati i na spornu ugovornu odredbu kojom je regulirana obveza tužitelja na plaćanje tzv. ulazne naknade te istu platiti kako bi dobio traženi kredit. Također, ističe da mu od strane tuženika nije prethodno pojašnjen sadržaj navedene odredbe niti mu je prezentirano koje to posebne troškove tuženik ima u svezi s postupkom obrade kredita niti prikazano na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja mu je uredno naplaćena. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je istom odredbom tužitelju kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od strane tuženika nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza , a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Stoga predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila “ te s osnove povrata stečenog po osnovi navedene ništetne odredbe potražuje isplatu iznosa od 202,99 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.530,22 EUR, jer se novčanim tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 202,99 EUR zbog čega smatra da je vrijednost predmeta spora naznačena u previsokom iznosu. Ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu (visinu kojeg ne osporava) te smatra da stoga tužitelj nema niti pravni interes za isticanje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Osporava da bi odredba čl.11.3 Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna. U bitnom ističe da se radi o transparentnoj odnosno jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj ugovornoj odredbi, na temelju koje je tužitelj lako mogao shvatiti ekonomske posljedice njezina ugovaranja, slijedom čega smatra da poštenost iste odredbe primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati. Pri tome smatra da u konkretnom slučaju valja primijeniti presudu Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., u kojoj je navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade, a vezano za zahtjev transparentnosti. Nadalje, ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade te se u tom pravcu poziva na u to vrijeme važeći Zakon o bankama ("Narodne novine" 84/02 i 12/06) i odredbe čl. 1022.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje: ZOO). Također, ističe i da je tužitelj od strane tuženika bio informiran o svim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu te da je navedeno potvrdio potpisom predmetnog Ugovora o kreditu, kao i da su mu sadržaj i sve posljedice predmetnog Ugovora dodatno pojašnjenje od strane javnog bilježnika u postupku solemnizacije. Osporava i da bi predmetna odredba prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pri čemu ističe da je novčani iznos naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva neznatan u odnosu na ukupnu isplatu (iznosa kredita) koju je primio tužitelj. Također, opreza radi osporava tužitelju status potrošača. Navodi i da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja predmetnog Ugovora u cijelosti te stoga smatra da se ništetnost predmetne ugovorne odredbe više ne može isticati , sukladno odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9012196540 od 28. prosinca 2006. (listovi 6-14 spisa), Otplatnu tablicu od 28. prosinca 2006. (listovi 16-19 spisa), Knjigovodstvenu karticu (listovi 20-29 spisa) te je saslušan tužitelj (list 70 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5.1. Nije sporno da je između tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja te NV, kao solidarnog dužnika, zaključen Ugovor o kreditu broj 9012196540 od 28. prosinca 2006. (listovi 6-14 spisa), iz sadržaja kojeg u bitnom proizlazi da da se predmetnim Ugovorom tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.471,90 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl.1.) za namjenu kupnje vozila (čl. 2.1.); da se na kredit u otplati Korisnik kredita (tužitelj) obvezao platiti Banci (tuženiku) kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% godišnje, a kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl.4); da se kredit u iznosu od 33.471,90 CHF i kamata iz čl.4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora te da u slučaju promjene kamatne stope iz čl.4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.. (čl.6.2.); da je prema čl.11.3. ("ZAVRŠNE ODREDBE"), između ostalog, ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila; da potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu te da su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune..(čl.11.8.); da je javni bilježnik Ignac Vuger iz Sesveta dana 28. prosinca 2006. izdao Potvrdu (solemnizacija) privatne isprave broj OU-2219/2006, kojom je potvrdio da je tužitelju (kao korisniku kredita i protivniku osiguranja) te HV (kao solidarnom dužniku) navedeni Ugovor pročitan i upozoreni su da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

5.2. Nadalje, nije sporno da je tužitelju prilikom isplate (korištenja) kredita dana 29. prosinca 2006. po osnovi sporne odredbe čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.529,45 kuna odnosno 202,99 EUR.

5.3. Također, nije sporno da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen tijekom 2012., kako to proizlazi iz sadržaja Knjigovodstvene kartice (listovi 20-29 spisa);

6.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03.) Naime, iz iskaza tužitelja (list 70) proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio zaposlen u društvu HŽ Infrastruktura d.o.o., kao i da nikada nije bio vlasnik obrta, trgovačkog društva niti se bavio samostalnom djelatnošću te da je vozilo marke Audi A3 radi financiranja kupnje kojeg je zaključio predmetni Ugovor koristio isključivo za privatne potrebe. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba.

6.2. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da je prije sklapanja Ugovora imao je kontakte sa zaposlenicima tuženika u podružnici tuženika u Zagrebu, u Ulici Račkoga. Mogao je birati između više vrsta kredita, a odlučio se za kredit s valutnom klauzulom u CHF iz razloga jer je isti bio najjeftiniji. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR, niti je bio informiran o tome da je HNB u to vrijeme štitila tečaj kune prema EUR, a da navedeno nije bilo slučaj u odnosu na valutu CHF. Osim o iznosu kredita, o pojedinim odredbama predmetnog Ugovora nije imao mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi, kao niti o odredbi kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke tuženika. Također, od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran o parametrima i kriterijima promjene početno ugovorene kamatne stope. Glede sporne ugovorne odredbe bio je informiran samo o tome da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ukoliko želi dobiti kredit. O sadržaju navedene ugovorne odredbe, niti o visini naknade nije imao mogućnost pregovarati. Nije bio informiran na koje točno troškove i usluge tuženika se odnosi plaćanje predmetne naknade. Tijekom otplate kredita, zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF, mjesečni anuitet od početnog u iznosu od cca 2.200,00 kn u jednom razdoblju porastao je na iznos od cca 3.700,00 kn.

7.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. Imajući na umu navedeno, sporna odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

7.3. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

8. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe članka 11.3., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužitelj prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika bio informiran na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti dokazivao.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba članka 11.3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa odobrenog kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

10.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema stajalištu ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10.4. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti, valja navesti da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

10.5. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10.6. Također, valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru, po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio svoje opće akte kojima je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila regulirana obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa tako nije niti dokazao da bi u internom aktu tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

10.7. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

10.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva).

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe članka 11.3. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

12. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik, koji je istu odredbu sastavio, ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik na ime plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe čl. 11.3. Ugovora tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita dana 29. prosinca 2006. naplaćen iznosu od 1.529,45 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 202,99 EUR., to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 202,99 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

13. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

14. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 202,99 EUR određenoj rješenjem donesenim na ročištu 19. rujna 2025., imajući u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (1.530,22 EUR). Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005- 2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Budući je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

15.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-25 bodova, za sastav podneska od 05. rujna 2025., prema Tbr. 8/1 – 25 bodova te za zastupanje na ročištu od 19. rujna 2025., prema Tbr 9/1-25 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 75 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 187,50 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 214,04 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

21.3. Odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a, a odluka o stopi na odredbama čl. 29 st. 2. ZOO-a.

21.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, s obzirom na određenu vrijednost predmeta spora od 202,99 EUR, tužitelju trošak sudskih pristojbi za tužbu i prvostupanjsku presudu nije priznat u zatraženom iznosu od po 53,09 EUR, pri čemu valja istaknuti da tužitelj ničim nije dokazao da bi već prilikom podnošenja tužbe ili naknadno (prije ročišta od 19. rujna 2025., na kojem je određena vrijednost predmeta spora u iznosu od 202,99 EUR) podmirio sudsku pristojbu za tužbu u zatraženom iznosu od 53,09 EUR. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 214,04 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 30. listopada 2025.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (13,27 EUR)

2. pun. tuženika