REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3979/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužiteljice GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice njezina punomoćnika Marinele Marić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika CĆ, odvjetničkog vježbenika, dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 320-50-3635240 od 1. rujna 2006. zaključenog između tužitelja GĆ, [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici GĆ iznos od 352,85 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. rujna 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici GĆ troškove postupka u iznosu od 589,04 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je kao korisnik kredita s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 320-50-3635240 dana 1. rujna 2006., kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.240,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 72 mjeseca. Navodi kako je člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužiteljici je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 352,85 EUR (3,30% od iznosa kredita). Navodi kako se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te kako iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene, a slijedom toga i ništetne. Stoga predlaže sudu utvrditi predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita od 3,30% ništetnom, a postavlja i kondikcijski zahtjev za povrat plaćenog na ime te odredbe u visini 352,85 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. rujna 2006. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov tužbenog zahtjeva, dok visinu plaćene naknade i datum njezina plaćanja ne osporava. Navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen te je takva odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanima smatra navode tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita, smatrajući da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 320-50-3635240 od 1.9.2006. (list 5-9 spisa) i preostalu dokumentaciju koja prileži spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 45-46 spisa).

4. Osim navedenih, niti jedna od stranaka nije imala drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi.

5. Sud je, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-3635240 od 1.9.2006. Nije sporno niti da taj Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita. Nije sporno niti da je tužiteljica predmetnu naknadu platila u iznosu od 352,85 Eur. Sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna te je li tuženik dužan izvršiti povrat plaćene naknade za obradu kredita tužiteljici, kao i je li i s kojim tijekom dužan platiti joj i zateznu kamatu na taj iznos.

7. Iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopila, jer su jer su joj bila potrebna sredstva za kupnju vozila za njene osobne potrebe. Vozilo je isključivo korišteno u privatne svrhe. Nije ni bila u banci prije sklapanja predmetnog ugovora, bila je samo u auto kući. Nije mogla pregovarati o odredbi vezano uz naknadu za obradu kredita niti joj je itko objasnio išta vezano uz tu naknadu, tako da joj nije bilo niti jasno što ustvari ona predstavlja. Nije imala utjecaj na sadržaj ugovora, isti joj je predočen na unaprijed sastavljenom obrascu. Iznos kredita umanjen je za iznos predmetne naknade. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, no nije pitala ništa vezano uz naknadu, jer je ugovor već bio sastavljen.

8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je uvjerljiv, logičan i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Na temelju iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom joj se nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklapao s potrošačima.

9. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 87. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

12. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. I Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tako izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

14. U pogledu navedenoga Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. sljedeći zaključak: Ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZZP, sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZZP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZZP.

14.1. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužiteljici kao korisniku kredita ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije bila niti jasna niti lako razumljiva, a o istoj nije bilo mogućnosti pregovaranja.

15. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla dovesti do toga da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.

16. S obzirom da visina plaćene naknade u iznosu 352,85 Eur, kao niti datum njezina plaćanja, nije niti sporan, to sud navedeno nije utvrđivao u skladu s odredbom čl. 221. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 320-50-3635240 sklopljenog 1. rujna 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice GĆ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, sadržanu u točci 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), odnosno da isplati tužiteljici iznos od 352,85 Eur.

18. Tužiteljici je dosuđena i zatražena zatezna kamata na taj iznos, koja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 156/21, 114/22 i 155/23), koji je bio u primjeni za svako razdoblje tijeka zatezne kamate.

21. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 320-50-3635240 sklopljenog 1. rujna 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice GĆ kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita i naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 352,85 Eur zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

22. Odluka o naknadi troškova postupka tužiteljici temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Kao vrijednost predmeta spora uzet je samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka II izreke ove presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I izreke ove presude), u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2962/2023-2 od 14. svibnja 2024. i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003.). Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 5.12.2024. u visini od 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 13.1.2025. i 9.10.2025. u visini od 50 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife) te trošak pristupa na ročište za objavu u visini 25 bodova (Tbr. 9/3 Tarife). Sveukupno, dakle, tužiteljici pripada 225 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur i 25% PDV-a iznosi 562,50 Eur. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 Eur i na presudu u iznosu od 13,27 Eur pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 589,04 Eur.

23. Tužiteljici, naprotiv, nije dosuđen trošak zastupanja na ročištu 7.4.2025., s obzirom isto nije održano zbog nepristupa tužiteljice osobno pozvane radi saslušanja.

24. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu 30. listopada 2025.

Sutkinja

Ela Mišura Stopfer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku uz rj o pristojbi na tužbu 13,27 Eur i presudu 13,27 Eur

2. tuženiku po punomoćniku