Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-488/2019-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice OZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku OZ, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika 16. rujna 2025., dana 30. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3212302278, kreditna partija: 7104010787 od 31. siječnja 2008. sklopljen između prednika tužiteljice pok. OZS HZ i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, solemniziran kod javnog bilježnika Krune Radašića iz Ludbrega br.OV-1268/08 dana 7. veljače 2008.g. i to:
-čl.1. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno glavnica vezana za CHF,
-čl.2. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje kamate po godišnjoj, promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika,
-čl.7. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici HZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.286,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. kolovoza 2017. pa do isplate, time da se stopa zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u skladu s odredbama čl.29 ZOO, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici HZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.968,99 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, time da se stopa zakonske zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u skladu s odredbama čl.29 ZOO, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopuštaju se preinake tužbe u dijelu za isplatu, koje je tužiteljica učinila podnescima od 2. rujna 2019. i 2. veljače 2021.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 30. svibnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi utvrđenja i isplate. U tužbi je navela da je nasljednica iza pok. supruga HZ prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Koraljke Mađarić iz [adresa] poslovni broj O.1251/14, UPP-OS-55/2024 od 22. srpnja 2014. Navela je da je prednik pok. suprug HZ sklopio s tuženikom, kao korisnikom kredita Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3212302278, kreditna partija: 7104010787 dana 31. siječnja 2008. na iznos od 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, uz rok otplate na 20 godina, te je napomenula kako ne raspolaže tim ugovorom. Navela je da je kredit redovno otplaćivao prednik sve do smrti u lipnju 2014. nakon čega je ona nastavila otplatu. Kredit je u cijelosti prijevremeno otplatila 7. kolovoza 2017. nakon što je prethodno provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15). Istaknula je da između nje i tuženika sklopljen Nacrt dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić iz [adresa] broj OU-38/16-1 dana 22. veljače 2016., te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić iz [adresa] broj OU-38/16-4 dana 17. ožujka 2016. nakon što je sud odobrio sklapanje Dodatka ugovora o kreditu u odnosu na mlt. VZ, kao založnog dužnika. Navela je da ne raspolaže dokumentacijom vezanom uz predmetni ugovor, te je stoga od svoje osobne bankarice zatražila informaciju o načinu kako da pribavi dokumentaciju vezanu uz predmetni kredit, a kojom ne raspolaže, te joj je rečeno da pošalje e -mail sa zahtjevom o tome što se traži. Stoga je 8. travnja 2019. poslala e-mail i zatražila dostavu dokumentacije po navedenom kreditu i to: Ugovor o kreditu kao i sve anekse Ugovora o kreditu, početni otplatni plan, promete po kreditu, promjene kamatne stope (1 stranica), obavijest o izračunu efekata konverzije (1 stranica), te joj ista ni nakon proteka od 2 mjeseca od traženja, nije dostavljena. Stoga je predložila da sud temeljem odredaba čl.186.st.b st.3. Zakona o parničnom postupku, naloži tuženiku dostavu dokumentacije kojom raspolaže, a koja se ima smatrati zajedničkom za obje strane i bez koje ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Navela je da iako nije u posjedu Ugovora o kreditu od 31. siječnja 2008. da je tuženik kao kreditor odobrio predniku iznos od 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke time da je bila ugovorena promjenjiva kamatna vezana uz valutnu klauzulu u CHF. Navela je da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezanost uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže odnosno da sve ovisi samo odluci jednog ugovaratelja, a to je ovdje tuženik, uzrokovao je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu njezinog prednika, kao potrošača. Navedene ugovorne odredbe su ništetne zbog protivnosti istih prisilnim propisima i to odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Promjenjivost obveza prednika tužiteljice kao potrošača u odnosu na kamatu koju tuženik kao banka određuje jednostrano protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Navela je da je predmetni ugovor standardni ugovor banke na koji njezin prednik, kao potrošač nije mogao utjecati, time da u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, te se radi o tipskom ugovoru kod kojeg se ni o jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tvrdi da su takve odredbe ništetne. Nadalje je navela da je tokom otplate kredita tuženik mijenjao kamatne stope, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost prednika, uslijed čega su se mijenjale odnosno povećavale mjesečne rate kredita. Nadalje je navela da je prema stavu Trgovačkog suda u Zagrebu u presudi broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom pravnom sporu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž.7129/13-4 od 13. lipnja 2014., takvim ugovornim odredbama tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori o kreditima koji koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Revt.249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije podnesene na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republ ike Hrvatske, te pravne stavove izražene u navedenim odlukama tuženik je dužan poštivati. Nadalje je navela da tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci, ugovorio nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao prednika tužiteljice kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Istaknula je i presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P.1401/12 od 12. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje je tužiteljica navela da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) bankama, pa tako i tuženiku nametnuta obveza da dužnicima ponude konverziju kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno zakonskim odredbama provedena je konverzija predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, time da se ni o tome nije pregovaralo, a tužiteljica je kao nasljednica pok. korisnika kredita pristala na konverziju kako bi joj se smanjio iznos neotplaćene glavnice i mjesečna rata te na taj način olakšala financijsku situaciju. Navela je da su prema njenom sjećanju početne mjesečne rate kredita iznosile oko 1.800,00 kn do se u pojedinim razdobljima otplate kredita povisile na iznos od 2.500,00 kn. Provedenom konverzijom nije nestao uzrok ništetnosti Ugovora o kreditu jer učinkom konverzije tužiteljici nije naknađena šteta zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope. Navela je da je činjenica što je provedena konverzija kredita temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je kao nasljednica pok. korisnika kredita izgubila pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Smatra da ima pravo na isplatu iznosa za koji smatra da joj pripada zbog više plaćenog iznosa tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Navela je da određeni zahtjev za isplatu ne može postaviti jer joj tuženik nije dostavio zatraženu dokumentaciju, a koja je potrebna kako bi vještak izračunao preplaćeni iznos. Stoga je predložila da sud temeljem odredbe čl.186.b st.3. Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim nalaže da tuženik dostavi traženu dokumentaciju, te da će nakon dostave tražene dokumentacije i provedbe vještačenja postaviti određeni tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako tužiteljica tužbom postavlja deklaratorni zahtjev, te da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužiteljice, a dospjeli su prije 30. svibnja 2014. Naveo je da je tužiteljica trebala dokazati da ne može od tuženika pribaviti podatke jer joj odbija dati iste, prema sadržaju građanskopravnog odnosa što je dužan učiniti, a iz priloženih dokaza tužbi isto ne proizlazi. Predložio je odbaciti tužbu. Istaknuo je kako je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine 102/201, u nastavku ZID ZPK/15), obzirom da su stranke 17. ožujka 2016. sklopile dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Naveo je da se konverzijom predviđenom ZID ZPK/15 postiže: 1. promjena valute kredita iz CHF u EUR; 2. promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR; 3. utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te 4. sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Nadalje je naveo da su sklapanjem dodatka, obje strane bile u skladu s odredbama ZID/ZPK15, trajno i konačno su redili svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otplaćen i nadomješten je novom, zakonitom osnovom, temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Nadalje je naveo da ako je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da su joj zakonom propisani uvjeti konverzije neprihvatljivi, jer su po njenom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebala prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID/ZPK15 te da su navodi u tužbi su nerelevantni, jer je prethodno prihvatila ponudu konverzije takvu kakvom ju je zakonodavac definirao, je u tom smislu predložio da sud primjeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. Predložio je da sud nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova.
3. Uz podnesak od 30. kolovoza 2019. tuženik je dostavio Ugovor o kreditu od 31. siječnja 2008. broj 3212302278. Usprotivio se izvođenju dokaza vještačenjem kao nesvrsishodnim. Naveo je da tvrdnje tužiteljice kako je zatražila dostavu dokumentacije, te istu nije zaprimila ne znači da joj odbija dati traženu dokumentaciju, obzirom da istom ne raspolaže, a da je tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljičine obveze iz ugovora o kreditu, i to od prvog pa preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu od svih odluka o promjeni kamatnih stopa, a posljedice tužiteljice zbog nemara jer nije sačuvala dostavljene isprave ne mogu ga se teretiti obvezom na ponovnu dostavu već dostavljenog kao što niti ne opravdavaju njezin manifestacijski zahtjev. Nadalje je naveo da počevši od 2016. pa nadalje, svi korisnici CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite je bilo na mrežnim stranicama tuženika dostupan izračun konverzije za svakog korisnika posebno, te je tu tužiteljica lako i jednostavno, unošenjem broja svog OIB [osobni identifikacijski broj]a i broja svoje kreditne partije, doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije prije podnošenja tužbe, te da je mogla tražiti isplatu pojedinih svota s definiranim iznosima i dospijećem te tako postaviti sasvim određeni tužbeni zahtjev radi isplate navedene preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i CHF valutne klauzule. Naveo je da smatra da je manifestacijski zahtjev tužiteljice neosnovan pa predlaže da ga sud odbije te da se protivi naknadnom određivanju tužbenog zahtjeva jer tužiteljica nije dokazala ni jednu pretpostavku iz odredbe čl.186. ZPP-a čime se njezin manifestacijski zahtjev pokazuje neopravdanim. U podnesku predanom na ročištu 2. rujna 2019. tužiteljica je osporila navode tuženika iz odgovora na tužbu. Navela je da je dokumentaciju zatražila 8. travnja 2019. a što tuženik nije osporio, te da joj istu nije dostavio niti nakon 45 dana od traženja, a što je bio sasvim dovoljan i primjeren rok. Stoga je 30. svibnja 2019. podnijela tužbu. Nakon 6. lipnja 2019., telefonskim putem pozvana je kod svoje osobne bankarice koja joj je uručila dokumentaciju, a što je tuženiku moralo biti poznato danom davanja odgovora na tužbu, a što u odgovoru na tužbu nije spomenuo. Navela je da su apsurdni navodi tuženika da je morala dokazati da ne može pribaviti dokumentaciju koju je tražila, jer joj odbija dati. Ne zna čime bi to dokazala, s obzirom da tuženik sve do 6. lipnja 2019. nije odgovorio na traženje, dakle zahtjev nije odbio već samo po istome nije postupio . U podnesku je navela da joj je uručena dokumentacija koju je tražila pa povlači prijedlog temeljem odredbe čl.186.b st.3. ZPP-a. Navela je da je neosnovan prigovor zastare. Nadalje je navela da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navela je da nije sporno da je provedena konverzija predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ali da time nije u potpunosti obeštećena i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije otklonjena ništetnost odredaba iz glavnog ugovora. Stoga smatra da ima pravo potraživati sve što je naplaćeno iznad onoga što je utvrđeno u početnom otplatnom planu, od dana provedbe konverzije. Na temelju osobnog izračuna uz primjenu kamatne stope i tečaja CHF koji je ugovoren na dan isplate kredita, uračunavajući iznos preplate od 20.741,77 kn koji je priznat u konverziji, u razdoblju od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije, tvrdi da je tuženiku preplaćen iznos glavnice od 25.788,23 kn, te da na iznos glavnice od 25.788,23 kn potražuje i zakonsku zateznu kamatu od slijedećeg dana nakon što je kredit isplatila u cijelosti, odnosno 8. kolovoza 2017., a što ide u prilog tuženiku iako bi potraživanje zakonske zatezne kamate bilo osnovano od svakog pojedinačnog mjesečnog preplaćenog iznos pa do naplate. Stoga je podneskom precizirala tužbeni zahtjev te je kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos od 25.788,23 kn.
4. Tuženik se podneskom od 30. listopada 2019. očitovao na navode tužiteljice iz podneska predanog na ročištu 2. rujna 2019. navodeći da je podneskom tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev, čemu se protivi, te ukoliko sud dopusti preinaku tužbenih zahtjeva, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu istaknuo je prigovor zastare. Naveo je kao je tužiteljica sama skrivila podnošenje zakašnjele preinake tužbenog zahtjeva za isplatu, s obzirom da joj je dostavio svu traženu dokumentaciju 6. lipnja 2019. te da je do 13. lipnja 2019. bilo dovoljno vremena za postavljanje preciznog zahtjeva za isplatu na temelju dostavljene dokumentacije. Nadalje je naveo da ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva, izvornih i preinačenih, kod svih prigovora, činjenica i dokaznih prijedloga. Prigovorio je vrijednosti predmeta spora, izračunu tužiteljice te naveo da su tužbeni zahtjevi neuredni i neodređeni, te nepodobni za raspravljanje. Tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da je isti uskladila s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić. Tim podneskom je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu na način da je zatražila isplatu iznosa od 32.294,55 kn (ranije je podneskom od 2. rujna 2019. zatražila isplatu iznosa od 25.788,23 kn). Navedeno prema stajalištu suda predstavlja tzv. nepravu preinaku tužbe.
5. Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik se protivio preinaci tužbe koju je tužiteljica predložila do zaključenja tužbe, a protivio se i preinaci tužbe koju je tužiteljica predložila nakon izvedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Sud je dopustio navedene preinake tužbe smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, kao i da tužiteljica nije mogla preinačiti tužbu, a vezano za podnesak od 2. veljače 2021. bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da se tu radilo o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić. Navedeno i iz razloga što iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV-162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi nasljednice korisnika kredita u švicarskim francima i tužiteljica VZS je preinačila tužbu nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP-a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Vezano za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u dijelu za isplatu podneskom od 2. rujna 2019. valja reći da je tužiteljica dostavila dokaz da se obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavljanje joj potrebne dokumentacije potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva 8. travnja 2019. te da je tuženik tom njezinom zahtjevu udovoljio tek 6. lipnja 2019., i to nakon što je tužiteljica već podnijela tužbu, tako da je tuženikovo protivljenje postavljanju određenog tužbenog zahtjeva u dijelu za isplatu i ranije manifestacijskom zahtjevu ocijenjeno neosnovanim. Tu valja reći i da je tužiteljica podneskom od 24. srpnja 2025. tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu postavila u valuti EUR, s obzirom da je valuta EUR uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN broj 57/22, 88/22).
6. Što se tiče prigovora tuženika vezano za vrijednost predmeta spora, valja reći da u konkretnom slučaju tužiteljica u tužbi nije naznačila vrijednost predmeta spora, već je isto značila tek u zahtjevu za naknadom troškova postupka u iznosu od 4.286,22 eu ra. Sud prije toga nije utvrđivao vrijednost predmeta spora pa je u konkretnom slučaju i sud uzeo da je vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u zahtjevu za naknadom troškova postupka. Prigovor tuženika sud ocjenjuje neosnovanim s obzirom da tužiteljica vrijednost predmeta spora nije niti suviše visoko, niti suviše nisko naznačila.
7. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužiteljica prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
8. Tu valja reći i da je predmetni postupak rješenjem poslovni broj P -488/2019-23 od 14. svibnja 2021. prekinut i odlučeno je da će se postupak nastaviti nakon donošenja odluke Suda Europske unije povodom Zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1042/2017 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Rješenjem poslovni broj P- 488/2019-25 od 2. travnja 2025. nastavljen je predmetni postupak.
9. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to: rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O.1251/14, UPP-OS-55/2014od 22. srpnja 2014. (stranice 8-9 spisa), Nacrt dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulom u EUR ovjeren kod javnog bilježnika Melanije Duić (stranice 10- 16 i 18-24 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (stranice 17 i 25 spisa), zapisnik iz predmeta R1 Ob-77/16-2 od 11. ožujka 2016. (stranica 26 spisa), pregled transakcija (stranica 27 spisa), zahtjev za dostavu dokumentacije (stranica 28 spisa), dopis Zagrebačke banke d.d. od 12.11.2015. (stranice 42-43 spisa), Izračun konverzije na dan 30.9.2015. (stranice 44-49), informativan sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (stranice 50-51 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (stranice 52-53 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (stranice 54-55 spisa), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti CHF, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama od KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14.11.2015. (stranice 56-58 spisa), ugovor o namjenskom kreditu broj 3212302278 od 31.1.2008. (stranice 63-68, 72-77 spisa), potvrdu o predaji zatražene dokumentacije za stambeni kredit partija 7104010787,s dokumentacijom (stranice 84-103 spisa), odnosno Ugovorom o namjenskom kreditu (stranice 85-92 spisa), otplatnom tablicom (stranice 93-96 spisa), promete po kreditu/specifikacije uplata (stranice 97-101 spisa), pregledom promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7104010787 (stranica 102 spisa), obavijesti o izračunu efekata konverzije (stranica 103 spisa). Isto tako sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, te saslušao tužiteljicu, kao stranku.
10. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.
11. Između stranaka nije bilo sporno da su prednik tužiteljice HZ, kao korisnik kredita i založni dužnik, te tužiteljica VZS kao sudužnik i založni dužnik i tuženik sklopili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212302278, kreditna partija 7104010787 31. siječnja 2008. kojim je tuženik odobrio kredit predniku tužiteljice u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Navedeno proizlazi iz ugovora o kreditu (stranica 63-68 spisa). Člankom .1. Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti 60.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita obvezuje se iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Iz čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 60.000,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Člankom 2. ugovoreno je da redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po Ugovoru je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,15% godišnje. Iz članka 7. proizlazi da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 400,97 CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i Odluke o statusu klijenta Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Anuiteti/rate dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta/rate. Nadalje nije bilo sporno da je korisnik kredita HZ umro **.**.2016. te da je tužiteljica kao njegova nasljednica naslijedila dugovanja s osnova predmetnog stambenog kredita broj 7104010787 te je nastavila otplaćivati kredit. Nije sporno niti da je tužiteljica 17.3.2016. s tuženikom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu broj temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15). Iz navedenog Dodatka ugovoru o kreditu u bitnom proizlazi da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da nakon konverzije iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 28.575,26 EUR, te da su ugovorne strane utvrdile da iznos preplate iznosi 20.741,77 kuna. Nije bilo sporno niti da je tužiteljica prijevremeno otplatila navedeni kredit 7.kolovoza 2017.
12. Sporno je između stranaka je sporno ima li tužiteljica pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora o Kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja , odnosno u bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
13.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim od redbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati , a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.
15. Iz iskaza tužiteljice proizlazi dao nije sudjelovala u pregovaranju s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer je bila sudužnik. Iskazala je da prije potpisivanja ugovora o kreditu nije bila u banci već je samo došla kod javnog bilježnika kada je kao sudužnik trebala potpisati ugovor o kreditu. Nastavila je otplaćivati kredit 2014. nakon smrti supruga i sklopila je s bankom dodatak ugovoru o kreditu temeljem ZIDZPK. Dodatak ugovoru o kreditu je potpisala jer je njena namjera bila da si olakša financijsku situaciju i smanji rate ugovora o kreditu. Koliko se sjeća suprug joj nije pričao da je imao mogućnost pregovarati s bankom o pojedinim odredbama ugovora o kreditu , rekao joj je što mu se nudi i da to mogu prihvatiti ili ne. Odgovorila je da je pročitala ugovor o kreditu kod javnog bilježnika, te im tamo nije bilo ništa objašnjavano, a ona nije postavljala nikakva pitanja. Ne sjeća se da bi njen suprug pokušao refinancirati predmetni kredit ili restrukturirati ili na bilo koji način umanjiti iznos anuiteta. Nije znala što znači pojam valutna klauzula, te niti danas u potpunosti ne zna što znači. Kad je postala nasljednica rečeno joj je da mora nastaviti otplaćivati kredit ili će se aktivirati ovrha. Dodatak ugovoru o kreditu je potpisala jer joj je rečeno da će joj se ta preplata uračunati i da će joj to predstavljati financijsko olakšanje jer je sama morala otplaćivati kredit. Dodatak ugovoru o kreditu je pročitala i mogla ga je prihvatiti ili ne. Ne sjeća se je li imala kakvih nejasnoća. Sredstva kredita su koliko se sjeća isplaćena na račun dobavljača, a 20% na suprugov račun. Predmetnu nekretninu su imali u vlasništvu prilikom potpisivanja ugovora o kreditu i oboje su bili založni dužnici, to je bio uvjet ugovora o kreditu. Koliko se sjeća njen suprug je otplaćivao kredit trajnim nalogom. U toj obiteljskoj kući nisu nikad obavljali nikakvu poslovnu aktivnost, te ona u vlasništvu nije imala nikakav obrt ni trgovačko društvo, no njen suprug je bio obrtnik. Obrt je suprug otvorio nakon dizanja predmetnog kredita i obrt nema veze s tim kreditom. Kredit je dignut za završetak obiteljske kuće, a adresa Kelemen, Ludbreška 40 je adresa njenih roditelja i na toj adresi su prije živjeli.
16. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica ni njezin pravni prednik nisu mogli pregovarati o spornim dijelovima odredbe čl. 1., čl.2. i čl.7. Ugovora o namjenskom kreditu. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je njezin pokojni suprug sklopio predmetni ugovor kao potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da su ona i njezin suprug predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopili za osobne potrebe, kao i da prednik tužiteljice, kao potrošač nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu i njenog pravnog prednika prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s istima nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ih je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu.
17. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici i njezinom pokojnom suprugu pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica i njen pokojni suprug nisu imali utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl. 2. i 7. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i njenog pravnog prednika, kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik, odnosno njegov pravni prednik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta pravnog prednika tužiteljice i tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužiteljicu i njezinog pravnog prednika je jedina kamatna stopa s kojom su bili upoznati te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,15% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje su tužiteljica i njen pravni prednik platili u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,15 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.
18. U vrijeme podnošenja ove tužbe 30. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
19. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što su ona i njezin pravni prednik isplatili na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, kao i na povrat onoga što su isplatili kao razliku između kamatne stope od 5,15 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
20. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
21. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
22. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
23. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su zapravo mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćene glavnice, odnosno kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 O protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije potpisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
24. U postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić na okolnost koliko su pravni prednik tužiteljice i tužiteljica platili više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu ugovorom o namjenskom kreditu broj 3212302278, kreditna partija 7104010787 i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 7. kolovoza 2017. uz uračunavanje preplate iz konverzije, pravilnim obračunom po ZOO-a zatvaranjem prvo zateznih kamata. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je Ugovorom o namjenskom kreditu broj 3212302278, partija 7104010787 sklopljen 31. siječnja 2008. odobren iznos od 60.000,00 CHF, uz redovnu kamatnu stopu kamatu od 5,15% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. na 240 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 400,97 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a na dan 30.9.2015. za otplatu je preostalo 150 anuiteta. Na dan 11.2.2008. srednji tečaj CHF iznosio je 4,536973 kuna za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 272.218,38 kn (60.000,00 x 4,536973). Prvi anuitet na naplatu je dospio 1.4.2008. a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s prvim danom u mjesecu. Prijevremena konačna otplata kredita izvršena je 7.8.2017. Nadalje je utvrđeno da je konverzijom kredita koju je proveo tuženik iz valute CHF u valutu EUR utvrđena preplata u iznosu od 20.741,77 kn. Na utvrđenu razliku do 1.4.2011. obračunata je zatezna kamata do 30.9.2015. te je izvršeno zatvaranje do iznosa 20.741,77 kn na način da je zatvorena zatezna kamata u iznosu od 8.416,12 kn i utvrđen višak uplata u iznosu od 12.325,65 kn. Preostala razlika (više plaćeno) iznosi 32.294,55 kn te je vještakinja prikazala pojedinačno u mjesečnim iznosima.
25.Tužiteljica je u pogledu glavnice uskladila zahtjev za isplatu sa nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje i isti prihvatila u cijelosti, a tuženik je u podnesku od 17. siječnja 2021. naveo da su izračuni stalne sudske vještakinje irelevantni, a iznio je prigovore na isti i u podnesku od 12. kolovoza 2025.
26.Na ročištu održanom 16. rujna 2025. stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić očitovala se na prigovore tuženika te je iskazala da je izračun u nalazu sačinjen u skladu s nalogom postavljenim od strane suda, te je dodatno napomenula da izračun iz nalaza nije identičan izračunu konverzije koju je tuženik provodio sukladno ZIDZPK/15, te je i obračun zateznih kamata u nalazu izvršen u skladu s čl.172. ZOO- a. Navela je da je u skladu s računovodstveno-financijskog stajališta konverzija koju je proveo tuženik sačinjena u skladu s odredbama ZIDZPK/15. Glavnica kredita pretvorena je u EUR, sve uplate tužiteljice preračunate su u valutu EUR, sačinjen je otplatni plan u valutu EUR i izvršen je izračun razlike više plaćenog. Pri tome je istaknula daje provedenom konverzijom tužiteljica stavljena u položaj dužnika s kreditom u valutu EUR i promjenjivom kamatnom stopom, a ne dužnika u valutu HRK s nepromijenjenom kamatnom stopom kako je bio naložen izračun u nalazu. Odgovorila je da su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u obzir uzete sve uplate tužiteljice. Nadalje je navela da je prilikom provođenje konverzije (uzimajući u obzir sve uplate) utvrđen višak uplata. Dodatkom ugovora taj višak uplata utvrđen konverzijom korišten je za otplatu 50% budućih anuiteta, do iskorištenja. Nadalje je odgovorila da postavljeno pitanje je pravne naravi i to iz razloga što da bi neki dokument mogao biti računovodstveno vjerodostojan on mora prije svega biti pravno valjan, a o pravnoj valjanosti ugovora se ne može očitovati. Odgovorila je da je imala svu potrebnu dokumentaciju za izračun koji je naložen od strane suda te da ZIDZPK/15 nije bio ni na koji način uključen u izradu nalaza i to iz razloga što je zadatkom vještaku bilo naloženo da izračuna razlike između stvarno uplaćenih iznosa i otplatnog plana kakav je bio pod pretpostavkom da se koristi početna kamatna stopa i početni tečaj CHF. Navedeno nije ni u kakvoj vezi sa konverzijom koju je proveo tuženik. Navela je da je korišten čl.172. ZOO-a, te je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja.
27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje kao argumentiran, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke i ocijenio da se prigovori tuženika u konačnici odnose na zadatak vještačenja, koji je odredio sud .
28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 1.,2. i 7., to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da su tužiteljica i njezin pravni prednik u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do konačne otplate, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 5,15% godišnje i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, uz uračunavanje preplate iz konverzije, pravilnim obračunom po ZOO-a zatvaranjem prvo zateznih kamata platili više 32.294,55 kn odnosno 4.286,22 EUR (primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR= 7,53450 kn), je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos od 4.286,22 EUR, sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 8. kolovoza 2017., kao dana nakon što je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
29. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev.
30. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to su nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznali za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 30. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S lijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, odnosno i u odnosu na preinačeni dio tužbe.
31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 200,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.286,22 EUR. Za sastav obrazloženog podneska od 18.10.2019. i podneska kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje od 2.2.2021. te za sastav obrazloženog podneska od 24.7.2025. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 200,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska predanog na pripremnom ročištu održanom 2.9.2019., s obzirom da se tužiteljica o svemu navedenom u tom podnesku mogla očitovati na pripremnom ročištu. Tužiteljici nije priznat niti trošak sastava podneska od 2.12.2019., uz koji tužiteljica dostavlja dokaz da je uplatila predujam za vještačenje, s obzirom da je bilo dovoljno, prema stajalištu suda, samo dostaviti dokaz o plaćenom predujmu, a ne radi toga i sastavljati podnesak. Tužiteljici nije kao potreban za vođenje parnice priznat niti trošak sastava podneska od 12.9.2025., s obzirom da je u ovom predmetu održano ročište za glavnu raspravu 16.9.2025. pa sud taj podnesak niti nije imao dovoljno vremena dostaviti drugoj stranci, a i tužiteljica se o svemu navedenom u tom podnesku mogla očitovati na glavnoj raspravi održanoj 16.9.2025. Za zastupanje na ročištima održanim 2.9.2019., 4.11.2019. i 16.9.2025. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 200,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište na kojem se ob javljuje presuda, s obzirom da na navedeno ročište nije pristupio njezin punomoćnik, a i sud taj trošak ne smatra potrebnim za vođenje parnice. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je priznato ukupno 1.400,00 EUR, na što valja obračunati i PDV po stopi od 25% sukladno tbr.46. Tarife u iznosu od 350,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u zatraženom iznosu od 165,90 EUR, a priznat joj je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR. Tužiteljici na teret protivne stranke nije priznat trošak pristojbe na rješenje o pristojbi u iznosu od 100,00 kn, odnosno 13,27 EUR, s obzirom da je taj trošak nastao njezinom krivnjom jer nije platila sudsku pristojbu na tužbu prilikom podnošenja tužbe, a niti u roku od 3 dana od upozorenja sukladno čl.28.st.1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.968,99 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
32.Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 30. listopada 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici punomoćniku OZ, odvjetnik u [adresa]
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu
