REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-495/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Hajri Bašić, odvjetnici, protiv tuženika AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 30. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari kojim tužitelj traži proglašenje ugovor o zajmu 110218PF zaključenog između BŽ iz [adresa] i tužitelja dana 18. veljače 2011. godine ništetnim, kao i zahtjev za brisanjem založnog prava na nekretnini tužitelja u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao neosnovan.

II

Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u visini od € 2.012,78, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi (inicijalno protutužbi) navodi da je nesporno je da zajedno sa suprugom DŽ, kao ac zaključio sa zajmodavcem BŽ iz [adresa] ugovor o zajmu 2011. godine, isto tako se navodi da predmet ugovora o zajmu nije bio iznos od 15.003,76 eura, nego iznos od cca 6.500,00 kn, koje je bio u nuždi posuditi.

Međutim tadašnji zajmodavac je u taj iznos zajma, koji je naveo u ugovoru, odmah zaračunao kamate, na rok od 5. godina koji rok je bio određen za povrat zajma. Iz toga proizlazi da se na taj iznos od cca 5.500,00 kuna, zaračunala kamata i preko 1000% što bi bilo suprotno zakonu pa bi se takav ugovor smatrao zelenaškim, odnosno ništetnim. Nadalje je tadašnji zajmodavac radi osiguranja povrata pozajmljenog iznosa, prinudio tužitelja, da mu izda i bjanko zadužnice i da mu dadne zalog na svoju nekretninu u kojoj stanuje.

Kako je tužitelj bio u potrebi pozajmiti novac, i kako nije dovoljno razumio tu pravnu stvar, potpisao je ugovor i započeo sa vraćanjem zajma, pa je vratio cca 2.500,00 kuna, pa bi od stvarno posuđene glavnice ostalo još samo cca 4.000,00 kuna. Isti novac uplaćivan je uvijek na različite račune i različite adrese. Međutim već nakon dvije upate, tužitelj nije mogao više uplaćivati, nije znao na koji račun treba uplaćivati, a i putem televizije je doznao da se radi o prijevarama i zelenašenjima. Nedugo zatim, došla mu je na vrata i policija i uzela podatke o toj osobi BŽ, te mu je rečeno da se radi o kriminalnim radnjama.

Tužitelj nadalje nije mogao uplaćivati rate, jer nije imao račun na koji treba plaćati, ali i zbog činjenice koje mu je prezentirala policija. Prošle godine, tužitelja je nazvala neka ženska osoba, predstavila se kao K i rekla mu da uplati 350,00 kuna, da mu može vratiti „bjanko zadužnice“ kako ih ne bi netko iskoristio, pa su mu bjanko zadužnice vraćene, a zalog je i nadalje ostao na nekretnini, koja je jedina nekretnina tužitelju u kojoj stanuje i vrijedi minimum 120.000,00 eura.

Sve do primitka tužbe tužitelj nije imao saznanja da je potraživanje ustupljeno trećoj osobi, ovdje tuženiku. Temeljem iznesenog predlaže se isti ugovor proglasiti ništetnim, odbiti tužbeni zahtjev, te brisati zalog sa nekretnine tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu ovime ističe kako isti ne raspolaže izvornikom predmetnog ugovora o zajmu, a temeljem kojega bi tuženik bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak protiv ovdje tuženika. Naime, u slučaju kada bi tuženik posjedovao izvornik predmetnog ugovora o zajmu, isti bi zasigurno i pokrenuo ovršni postupak protiv ovdje tužitelja. Međutim, s obzirom na činjenicu da ne posjeduje izvornik predmetnog ugovora o zajmu, odnosno ovršnu ispravu, već samo i isključivo presliku predmetnog ugovora o zajmu te kako isti temeljem preslike predmetnog ugovora o zajmu nije u mogućnosti pokrenuti ovršni postupak, jasno se očituje tužiteljev pravni interes za podnošenje tužbe u ovome parničnom postupku.

Nastavno, tuženik ovime ističe da isti nije stranka ugovora o zajmu, budući da je navedeni ugovor potvrđen (solemniziran) samo u odnosu na tuženika kao solidarnog jamca i založnog dužnika. S obzirom na navedeno, tužitelj nije ovlašten za pribavu izvornika niti ovjerene preslike predmetnog Ugovora o zajmu temeljem koje bi tužitelj eventualno podnio prijedlog za ovrhu protiv ovdje tuženika, budući da javni bilježnik nije u mogućnosti izdati tužitelju otpravak niti ovjerenu presliku predmetnog Ugovora o zajmu, a kako je to gore navedeno.

Nadalje, sporna je i netočna tvrdnja da tužitelj nikada ne bi primio ugovoreni iznos od 111.000,00 kuna temeljem predmetnog ugovora o zajmu. Da je navedeno točno, potvrđuje potpis na predmetnom Ugovoru o zajmu.

Imajući u vidu gore navedeno, tuženik ovime ukazuje na činjenicu da je ugovor o zajmu koji je predmet ovosudnog parničnog postupka solemniziran od strane javnog bilježnika, te kao takav pročitan i rastumačen strankama, u konkretnom slučaju tuženiku, prije samog potpisivanja, uz upozorenje da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, nakon čega je tuženik kao stranka navedenog pravnog posla izjavio da prihvaća pravne posljedice isprave i da ona odgovara njegovoj volji.

Nadalje, a u odnosu na navode tužitelja kako je isti „…bio u nuždi…“ zbog čega je morao posuditi novac, tužitelj ovime ističe kako su takvi navodi tuženika paušalni, neosnovani i usmjereni isključivo na odugovlačenje ovosudnog parničnog postupka i onemogućavanje tužitelja u namirenju tražbine.

Tuženik smatra kako se isto ne može smatrati stanjem nužde relevantnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

Nadalje, navod tuženika da zajmoprimcu ne bi bio isplaćen cjelokupan iznos temeljem predmetnog ugovora o zajmu u cijelosti je u suprotnosti s dokumentacijom koja prileži spisu. Međutim, neovisno o navedenom, tužitelj ovime prije svega ukazuje na to da okolnost da zajmoprimcu navodno ne bi bio isplaćen cjelokupan iznos temeljem ugovora o zajmu sklopljenog s zajmodavcem nije razlog ništetnosti ugovora.

Nadalje, a u odnosu na navode tuženika o nemogućnosti ispunjenja, isti se u cijelosti osporavaju, budući da je tuženiku nedvojbeno bila poznata dresa zajmodavca, a sam tuženik se nikada nije obratio zajmodavcu u smislu odredbe članka 12. Ugovora o zajmu s bilo kakvim upitom i/ili prigovorom i/ili prijedlogom.

Dodatno, tužitelj ovime ukazuje i na odredbu članka 168. ZOO-a, a kojom je jasno propisano da „…kada je vjerovnik…nepoznat…dužnik može za vjerovnika položiti dugovanu stvar kod suda ili kod za to zakonom ovlaštene osobe…“, dok je odredbom članka 190. ZOO-a propisano da se „…polaganjem dugovane stvari dužnik oslobađa obveze u trenutku polaganja…“.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: preslika Ugovora o zajmu broj: 110218PF od 18. veljače 2011. (list 6-11), preslika Rješenje Općinskog suda u Puli-Pola broj: Z-13096/2018 (Z-13374/2018) od 22. svibnja 2018. (list 12-13), preslika izvatka iz zemljišne knjige od 19. kolovoza 2018. (list 14-15), preslika izvatka otvorenih stavki po kreditu (list 16-17), dopis Hrvatske javnobilježničke komore od 24. studenog 2016. (list 26), preslika izvatka iz zemljišne knjige od 07. prosinca 2018. (list 36-38), preslika ovjerenog očitovanja s punomoći i ovjerene potvrde o činjenicama s apostilom (list 39-52), preslika Rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj: P-2234/2019-4 od 31. srpnja 2019. (list 55), preslika Rješenja Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč-Parenzo broj:

Z-11167/2019 od 01. listopada 2019. (list 56), Zapisnik Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo od 14. studenog 2019. (list 58-59), Zapisnik Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo od 13. svibnja 2020. (list 67-68), Izvansudska nagodba od 15. siječnja 2015. (list 72-73), pregled otvorenih stavaka od 07. srpnja 2014. (list 76), Dopis od tvrtke Morski Leut d.o.o. (list 77), Novinski članak (list 78-79), potvrde o uplatama (list 80-82). Sud je također proveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 143-145).

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Osim izvedenog dokaza uvidom u pisanu dokumentaciju, sud je izveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u ovom postupku. ostaje kod svega do sada navedenog, ističe prigovor zastare u ovom postupku. Na pitanje pun. tuženika: Je li prilikom sklapanja predmetnog ugovora je li što iznio najmodavcu o svojim prilikama, navodi da je njemu bila velika nužda kako bi došao do iznosa koji mu je bio potreban. Gradio je kuću i pao je u dugovanja pa mu je bio brzinski iznos. Zašto se nije obratio banci za kredit jer je imao već neki manji kredit pa je htio prvo to riješiti pa dići neki bolji kredit, bila je takva brzina da mu je trenutačno trebalo i nije imao vremena čekati kao što se čeka kod banaka. Bio je zaposlen u vrijeme sklapanja ugovora, primanja su bila takva da je mogao vraćati ponuđene rate. Živio je sa suprugom i ona je radila sezonski, visina njenih primanja koje su primali je bila dovoljna za pokrivanje rate. Bio je ispunio zahtjev za odobrenje zajma i naveo razloga za potrebu za novcem. To je bila potreba za izgradnjom kuće. Na upit je li dobio kakvu identifikacijsku vizitku, odgovara da je dobio sa imenom neke firme u Rijeci, ali kako je kasnije došlo do hapšenja, nije se više imao kome obratiti oko plaćanja. Provizija za posredovanje kreditnom uredu - odmah su sami skinuli s njegovog računa dosta veliki iznos i još su išle kamate u svakoj rati. Isplatu novca je dobio koliko je tražio, ali su mu skinuli daleko veću ratu od onog što je mislio jer su mu računali kamatu u tu ratu. Nije prigovarao naplatama ali je vidio na TV hapšenja ali ga je jednom prilikom priveo inspektor radi davanja iskaza a dobio je uputu od policije da svaku ispravu koju dobije vezano za to proslijedi policije pa je tako proslijedio i bankovne mjenice koje su mu poslali. Policajac mu je rekao da to može rješavati samo sudskim putem jer su kriminalci privedeni.

Na upit suca da li mu je od policije sugerirano da ako dobije kakav dokument za plaćanje da li da ga plati ili da obavijesti policiju, odg. da mu je policajac sugerirao da to mora riješiti sudskim putem. Ne sjeća se da bi potpisivao ispravu da nije u nuždi već da dapače suprotno sjeća se da je rekao da je u nuždi i da treba pomoć. Dakle, on je svakako htio plaćati ono što duguje, međutim, nije imao kome jer je inače sva svoja dugovanja kao npr u banci uredno podmirivao no nije se imao kome obratiti, a njegovo dugovanje je stalno prenašao drugim osobama prilikom čega je dug stalno neprestano rastao pa mu je tako stavljena i hipoteka na nekretninu s time da ponavlja bio je voljan dug platiti. UGOVOR je čitao, a mislio je da će to biti odnos kao u plaćanju s bankom da bi on plaćao dugovanje i da jedna i da druga strana budu potpuno zadovoljne, javni bilježnik mu je protumačio i pročitao ugovor prije potpisivanja. Nije se žalio na rješenje o upisu hipoteke od gruntovnice, tada još nije bilo hapšenja. Na upit da li je ikad pisao prigovore oko plaćanja, sudac dopušta pitanje iako je tužitelj već jasno rekao da se nije imao kome obratiti, a upravo to potvrđuje sam tužitelj jer bi sigurno se pokušao obratiti da je imao kome.

Iskaz tužitelja je prihvaćen djelomično kao istinit, djelomično kao subjektivan, no neodlučan za dokazivanje argumentacije tužitelja.

Sporna su pitanja na koja ovaj sud mora odgovoriti – uzimajući u obzir tužbeni zahtjev takav kakav jest, a pisala ga je sama stranka na listu 19 spisa - jest da li je ugovor kojeg se poništenje traži ništetan i posljedično ima li tužitelj pravo na brisanje prava zaloga na nekretnini pobliže opisanoj u izreci ove presude. Na oba pitanja ovaj sud odgovara niječno.

Prvenstveno valja reći da je odredbom čl. 322 Zakona o obveznim odnosima ugovor ništetan ako je suprotan Ustavu države, prisilnim propisima ili moralu društva.

Analizirajući predmetni ugovor i prateće okolnosti za zaključiti je da je isti sklopljen između tužitelja kao zajmoprimca i BŽ kao zajmodavca, a kojim tužitelj pozajmljuje iznos od €15.003,76 od BŽ, a koji je dužan vratiti u 99 rata s time da je svaka rata €199,00, iz čega bi matematički proizlazilo da je ukupan iznos koji treba vratiti €19.701,00. Ugovorena kamata je 6,88% godišnje.

Valja istaknuti, da je kamatna stopa doista viša nego što je aktualna kamatama stopa u bankama, no još uvijek ne ulazi u gabarite onoga što se u sudskoj praksi naziva lihvarskom kamatom s time da je ista dobrovoljno ugovorena od strane tužitelja. Tužitelj doduše u svom iskazu navodi da je bio potpisao navedeni ugovor „u stanju nužde“, a koju je po tom zaključku onda zajmoprimac iskoristio kako bi ostvario od tužitelja nezakonitu dobit, međutim iz stanja spisa odnosno preostalih izvedenih dokaza ne može se zaključiti da bi ova tvrdnja tužitelja na bilo koji način – osim onoga što samo on tvrdi

– bila potkrijepljena ikakvim materijalnim dokazima, tim više što njegov iskaz nije potvrdio niti jedan jedini svjedok ili postoje drugi tragovi koji bi upućivali na istinitost takvog navoda.

Osim toga, tužitelj nije sa uspjehom dokazao da bi bili ispunjeni bilo koji drugi uvjeti iz čl. 322 Zakona o obveznim odnosima, a koji bi upućivali na zaključak da je navedeni ugovor ništetan, kako to tužitelj tvrdi, s time da nikakve materijalne dokaze o tome da bi njemu bilo isplaćeno manje novaca od onoga što je ugovoreno tužitelj nije prezentirao.

Što se tiče činjenice da je ugovor zaključen sa drugom osobom od one koja je tuženik u ovom postupku, a na što upire tuženik, to je točno međutim prigovor tuženika koji je očito usmjeren na pogrešnu pasivnu legitimaciju nije osnovan jer je nesporno između stranaka – a vidljivo iz javnog očevidnika odnosno zemljišne knjige (list 36) - da je u konkretnom slučaju došlo do cesije potraživanja iz tog ugovora na aktualnog tuženika, tako da nema procesne zapreke u tom smislu vezano za postupanje po predmetnoj tužbi sukladno aktualnoj sudskoj praksi i stavu Vrhovnog suda po tom pitanju.

Točan je navod tuženika da je sporni ugovor isto tako ovjeren kod javnoga bilježnika, što za sobom snosi i određene posljedice po tužitelja, tim više što tužitelj nije osporavao pravilnost ugovornih odredaba kod javnog bilježnika, već je isti ugovor potpisao.

Navodit tužitelja o nemogućnosti plaćanja obveza po ugovoru nisu dokazani ničim, niti su isti provjerljivi kao takvi, imajući u vidu da je osoba kojoj je iznose duga trebao plaćati upravo tuženik.

Navodi tužitelja o nezakonitim radnjama trećih osoba (pravnih osoba, ali i fizičkih osoba) sadržanih u podnesku tužitelja (list 69) su po snazi isključivo na razini indicija, i ne mogu se sa uspjehom povezati sa konkretnim događajem, tim više što ne ukazuju direktno na nezakonito postupanje ovdje tuženika, niti u spisu postoji materijalan dokaz da bi tuženik bio pravomoćno osuđen za eventualne kriminalne radnje koje bi imale utjecaj na ovdje tužitelja.

Što se tiče prigovora zastare koji ističe tužitelj u svom iskazu (list 143), isti je nejasan i pravno nelogičan, iz razloga što tužitelj traži utvrđenje ništetnosti spornog ugovora pa uopće nije jasno na što bi se navedeni prigovor zastare točno trebao odnositi, da li na zaključenje ugovora ili nešto drugo jer tužitelj to nije točno definirao, uz napomenu da je opći zastarni rok u konkretnom slučaju 5 godina.

Preostala argumentacija parničnih strana nije odlučna za rješenje pitanja, pa nije posebno niti obrazlagana, uz napomenu da je zbog prethodnih zaključaka suda nemoguće posljedično udovoljiti niti drugom dijelu tužbenog zahtjeva odnosno brisanju zaloga na nekretnini tužitelja iz razloga što je taj dio tužbenog zahtjeva logički pravno konzekutivan u odnosu na pretpostavku usvajanja prvog dijela tužbenog zahtjeva odnosno proglašenja ugovora ništetnim, a do čega u konkretnom slučaju nije došlo.

Odluka o trošku parničnog postupka tuženika temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjettnika i to za: sastav odgovora na tužbu 250 bodova Tbr. 7/1, podnesak 3.6.2020. 250 bodova Tbr. 8/1, ročište 2.5.2022. 125 bodova Tbr. 9/3, ročište 8.5.2024. 125 bodova Tbr. 9/3, ročište 21.5.2025. 250 bodova Tbr. 9/1, ukupno 1000 bodova, što uz vrijednost boda od 10 kuna, odnosno 15 kuna nakon radnji od 03.11.2022. godine, iznosi 12.125,00 kuna, uz PDV-t 25% 15.156,25 kn / € 2.012,78.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa nema niti pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).

Nadalje, iako novčana jedinica kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u € 1/7,53 uzimajući u obzir trenutak početka nastanaka troškova parničnog postupka.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene nije pravilno jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, podivljale inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo (u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno.

Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine, a i dvjema odlukama Županijskog suda u Zagrebu iz mjeseca ožujka ove godine.

U Zagrebu, dana 30. listopada 2025. godine

SUDAC:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. tužitelju po pun. - € 53,09 pristojbe na presudu

2. I-tuženiku po pun.

3. II-tuženiku po pun.