Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-212/2025-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci protiv tuženika GRAD RIJEKA, Korzo 16, OIB: 54382731928, kojeg zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danijela Kovačić i Jasenka Perković, Rijeka, Dežmanova 10/I, radi stjecanja bez osnove iznosa od 139.412,00 EUR s kamatom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku GRAD RIJEKA, Korzo 16, OIB: 54382731928 isplatiti tužiteljici REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 iznos od 139.412,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. svibnja 2015. po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. po stopi od 8,14% godišnje do 31. prosinca 2015., od 1. siječnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje do 30. lipnja 2016., od 1. srpnja 2016. po stopi od 7,88% godišnje do 31. prosinca 2016., od 1. siječnja 2017. pa po stopi od 7,68% godišnje do 30. lipnja 2017., od 1. srpnja 2017. po stopi od 7,41% godišnje do 31. prosinca 2017., od 1. siječnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje do 30. lipnja 2018., od 1. srpnja 2018. po stopi od 6,82% godišnje do 31. prosinca 2018., od 1. siječnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje do 30. lipnja 2019., od 1. srpnja 2019. po stopi od 6,30% godišnje do 31. prosinca 2019., od 1. siječnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje do 30. lipnja 2020., od 1. srpnja 2020. po stopi od 5,89% godišnje do 31. prosinca 2020., od 1. siječnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje do 30. lipnja 2021., od 1. srpnja 2021. po stopi od 5,61% godišnje do 31. prosinca 2021., od 1. siječnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje do 30. lipnja 2022., od 1. srpnja 2022. po stopi od 5,31% godišnje do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje do 30. lipnja 2023., od 1. srpnja 2023. po stopi od 7,00% godišnje do 31. prosinca 2023., od 1. siječnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje do 30. lipnja 2024., od 1. srpnja 2024. po stopi od 7,25% godišnje do 31. prosinca 2024., od 1. siječnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje do 30. lipnja 2025., a od 1. srpnja 2025. po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku GRAD RIJEKA, Korzo 16, OIB: 54382731928 platiti tužiteljici REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 iznos od 19.200,00 EUR na ime prouzročenog parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. listopada 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 6.000,00 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 5. listopada 2015. podnijela tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa od 1.050.399,72 kuna s kamatom. Obrazlaže da se tuženiku sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku prije podnošenja tužbe obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora pod brojem N- DO-25/12 od 11. svibnja 2015. na koje tuženik nije odgovorio u zakonskom roku. Tužiteljica je pravo vlasništva na nekretnini oznake k. č. [katastarska čestica] upisane z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u naravi poslovni prostor u Rijeci, Janeza Trdine 9/a, površine 140m2) stekla 14. svibnja 2009. Tuženik je sa SUPERKNJIŽARA d.o.o. Zagreb 19. lipnja 2008. sklopio Ugovor o zakupu br. 7289/02-03, koji se odnosi na prijepornu nekretninu. Dakle, tuženik je bio ovlašten naplaćivati zakup poslovnog prostora do 14. svibnja 2009., a nadalje je zakupnina trebala biti uplaćivanja tužiteljici. U razdoblju od 14. svibnja 2009. do 31. prosinca 2014. tuženik se neosnovano obogatio za iznos od 1.050.399,27 kuna, što predstavlja zakupninu za predmetnu nekretninu, bez iznosa od 68.676,23 kuna, koji se odnosi na komunalnu naknadu. Stoga predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Obrazlaže da je tužiteljica samo za sada formalno upisani vlasnik predmetne nekretnine na temelju nevaljano provedene uknjižbe, a tuženik je u statusu obveznika naknade prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine te sukladno Zakonu raspolaže i posjeduje predmetnu nekretninu pa je sa SUPERKNJIŽARA d.o.o. Zagreb sklopio Ugovor o zakupu br. 7289/02-03 dana 19. lipnja 2008. Stoga su netočni navodi tužiteljice da se tuženik neosnovano obogatio za iznos zakupnine u utuženom razdoblju. Nadalje obrazlaže da se tužiteljica bez pravne osnove upisala kao vlasnik predmetne nekretnine jer je u konkretnom slučaju riječ o nacionaliziranoj imovini pa se nisu ispunile okolnosti koje bi opravdale primjenu zakona na temelju kojeg se upisala tužiteljica kao vlasnik nekretnine. Smatra da je za utvrđivanje vlasnika nekretnine odlučna činjenica način (pravna osnova) prijenosa iste u općenarodnu imovinu te radi li se o imovini za koju je postavljen zahtjev prijašnjeg vlasnika za povrat imovine u vlasništvo prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

3. Ovaj sud je presudom poslovni broj P-1137/2015-7 od 30. rujna 2016. prihvatio tužbeni zahtjev, protiv koje odluke je tuženik podnio žalbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7734/2016-2 od 30. svibnja 2019. odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio citiranu presudu (odluka na stranici 60-63 spisa). Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev 4437/2019-2 od 30. kolovoza 2022. prihvatio reviziju tuženika i ukinuo obje navedene presude i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje navodeći da je sporni odnos stranaka valjalo razmotriti temeljem odredbe čl. 164. st. 1. i 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno da je potrebno utvrditi odlučnu činjenicu je li tuženik u spornom razdoblju bio pošten, odnosno nepošten posjednik predmetne nekretnine i od kada (odluka na stranici 122-125 spisa).

4. U ponovljenom postupku ovaj sud je presudom poslovni broj P-647/2022-36 od 12. travnja 2023. prihvatio tužbeni zahtjev, protiv koje odluke je tuženik podnio žalbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 1952/2023-2 od 24. svibnja 2023. odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio citiranu presudu (odluka na stranici 253-258 spisa). Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev 1439/2024-2 od 11. prosinca 2024. (zaprimljeno kod ovog suda 14. travnja 2025.) prihvatio reviziju tuženika i ukinuo obje navedene presude i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje navodeći da tužitelj nema pravo zahtijevati samo isplatu novčanog iznosa po osnovi stečenih koristi posjednika prema odredbi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ako prije toga ili istovremeno nije zatražio predaju nekretnine u (su) posjed odnosno ako nije na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Nadalje obrazlaže da je tuženik u svakom slučaju postao nepošten danom primitka tužbe u ovom predmetu, međutim za ocjenu tuženikovog poštenja u razdoblju prije podnošenja tužbe nije dostatno samo utvrđenje da je 14. svibnja 2009. upisano pravo vlasništva tužiteljice u zemljišne knjige, već je potrebno utvrditi je li tužiteljica na odgovarajući način i ako jest kada je, izrazila volju za posjedovanjem predmetnog prostora (odluka na stranici 472-476 spisa).

5. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica je navela da je uz podnesak od 14. prosinca 2022. dostavila dokumentaciju iz koje proizlazi da je tužiteljica (putem tada ovlaštene Agencije za upravljanje državnom imovinom, zatim Državne nekretnine d.o.o. Zagreb koje u ime i za račun tužitelja upravljaju nekretninama tužitelja te Županijsko držano odvjetništvo) zajedno s predstavnikom tuženika i predstavnikom zakupnika predmetnog poslovnog prostora društva SUPERKNJIŽARA d.o.o. (društva koje se nalazilo u posjedu predmetnog poslovnog prostora) pokušao riješiti “problem korištenja i naplate“ poslovnog prostora (održano je više zajedničkih sastanaka). Dakle, prije podnošenja tužbe kojoj je prethodio i Zahtjev za mirno rješenje spora, tužiteljica je prema tuženiku iskazala volju za posjedovanjem-korištenjem predmetne nekretnine te pokušala na miran način riješiti pitanje posjeda (posrednog) ove nekretnine, to jest pokušala je kao stvarni vlasnik s tuženikom riješiti pitanje ostvarivanja svojih vlasničkih prava nekretnine koja se nalazila u zakupnom odnosu. Dakle, tužitelj kao vlasnik je želio nastaviti postojeći zakupni odnos, te temeljem istog kao zakupodavac (dakle posredni posjednik) ostvarivati prava koja iz tog pravnog posla proizlaze (ostvarivati pravo na zakupninu). Ističe da se u konkretnom slučaju radilo o posebnoj situaciji odnosno postojanju ugovora o zakupu pa tužitelj nije mogao ući u faktični posjed jer je u posjedu prostora s valjanom pravnom osnovom bio zakupoprimac i to sve do isteka ugovora, sigurno otprilike još 10 godina nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, nakon čega je tužiteljica obavila primopredaju sa zakupoprimcem i ušla u posjed poslovnog prostora.

5.1. Tuženik je na ročištu održanom 30. rujna 2025. naveo da iz dostavljenih isprava nije vidljivo da bi tužiteljica pozivala tuženika na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora pa se nisu ostvarili uvjeti za primjenu odredbe čl. 165., niti čl. 164. Zakona o vlasništvu. Tužitelj je tuženiku dostavio zahtjev po čl. 186.a ZPP-a, ali samo radi isplate. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. U ponovljenom postupku sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu i detaljno obrazložena dalje u obrazloženju presude utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

7. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 139.412,00 EUR s kamatom, a za koji iznos tužiteljica tvrdi da se tuženik u razdoblju od 14. svibnja 2009. do 31. prosinca 2014. neosnovano obogatio, a koji predstavlja iznos zakupnine koju je tuženik naplatio za predmetnu nekretninu (u naravi poslovni prostor) u navedenom razdoblju. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Među strankama nije sporno da se tužiteljica sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku prije podnošenja tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora pod brojem N-DO-25/12 od 11. svibnja 2015., koji je tuženik zaprimio 15. svibnja 2015., na koji tuženik nije odgovorio u zakonskom roku pa su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe (zahtjev za mirno rješenje spora na stranici 49-50 spisa). Nije sporno da je tužiteljica pravo vlasništva na nekretnini oznake k. č. [katastarska čestica] upisane z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u naravi poslovni prostor u Rijeci, Janeza Trdine 9/a, površine 140m[2] ) stekla 14. svibnja 2009. (e-izvadak iz zemljišne knjige na stranici 3 spisa). Također nije sporno da je tuženik sa SUPERKNJIŽARA d.o.o. Zagreb 19. lipnja 2008. sklopio Ugovor o zakupu br. 7289/02-03, koji se odnosi na prijepornu nekretninu te da je nastavio naplaćivati zakupninu za predmetni poslovni prostor od zakupca SUPERKNJIŽARA d.o.o. Zagreb (Ugovor o zakupu na stranici 4-7 spisa). Nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

10. Sporno jest je li tuženik dužan naknaditi tužiteljici koristi (naplaćenu zakupninu) koje je imao za vrijeme posjedovanja i korištenja predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od 14. svibnja 2009. do 31. prosinca 2014. s obzirom na tuženikove navode da je tužiteljica samo za sada formalno upisani vlasnik nekretnine na temelju nevaljano provedene uknjižbe. Također je sporno je li tuženik pošteni ili nepošteni posjednik predmetne nekretnine i od kada, kao i je li predmetno potraživanje zastarjelo. Nadalje, sporno jest je li tužiteljica na odgovarajući način i kada izrazila volju za posjedovanjem predmetnog poslovnog prostora.

11. Sukladno uputi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 4437/2019. od 30. kolovoza 2022. sporni odnos stranaka (odnosno vlasnika neposjednika i nevlasnika posjednika) valjalo je razmotriti u svijetlu odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - dalje: ZVDSP-a).

11.1. Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZVDSP-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svoje posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Dakle, za pravilnu primjenu navedenih zakonskih odredbi potrebno je utvrditi odlučnu činjenicu tj. je li tuženik u spornom razdoblju bio pošteni odnosno nepošteni posjednik predmetne nekretnine i od kada.

11.2. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

11.3. Za ocjenu poštenja posjeda tuženika, sud je imao u vidu nespornu činjenicu da tuženik nije nikada bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, tim više što je riječ o jedinici lokalne samouprave, dakle jedne od razine vlasti u Republici Hrvatskoj koja se ne može pozivati na nepoznavanje propisa. To iz razloga što je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina sukladno zakonskoj odredbi čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu koja propisuje da ako se radi o upisu društvenog vlasništva bez upisanog prava upravljanja, korištenja i raspolaganja, onda se radi o vlasništvu Republike Hrvatske (vlasništvo temeljem zakona), a tko tvrdi suprotno uvijek može u odgovarajućem postupku dokazati svoje izvanknjižno vlasništvo. Dakle, nesporno je da tuženik nikad na ovim nekretninama nije imao upisano pravo raspolaganja, pa samim time nije niti mogao steći bilo kakvo stvarno pravo sukladno čl. 361. st. 1. ZVDSP-a, niti je njegov posjed ikada bio pošten. Osnova posjednikova poštenja jest uvjerenje da nekretninu posjeduje kao vlasnik. Međutim kod tuženika ne postoji poštenje jer on uopće nekretninu ne posjeduje s uvjerenjem da je njen vlasnik, već samo ima zakonom danu ovlast da je daje na korištenje drugim osobama po propisanoj proceduri.

11.4. Tuženikovi navodi da je tužiteljica samo za sada formalno upisani vlasnik predmetne nekretnine na temelju nevaljano provedene uknjižbe nisu od važnosti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari budući da među strankama nije sporno da je tužiteljica od 14. svibnja 2009. upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine. Ako tuženik smatra da se tužiteljica bez pravne osnove upisala u zemljišne knjige kao vlasnik, tuženik je ovlašten pokrenuti odgovarajući postupak sukladno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama (dalje: ZZK, “Narodne novine” broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13. i 60/13.).Tuženik ne tvrdi da je vlasnik predmetnog prostora, te nesporno nije pokrenuo navedeni odgovarajući postupak.

11.5. Sud također utvrđuje neosnovanim pozivanje tuženika na odredbu čl. 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (dalje u tekstu: Zakona, „Narodne novine“ broj 125/11. i 64/15.), koja propisuje da su jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb, ovlašteni davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Grada Zagreba, gradova i općina, za koje se vode postupci po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, do pravomoćnog okončanja tih postupaka. Tuženik nije dokazao da se za predmetnu nekretninu vodi postupak za povrat odnosno naknadu temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (dalje u tekstu: Zakona o naknadi, „Narodne novine“ broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.). Povrh toga, iz dopisa Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Primorsko-goranske županije od 25. siječnja 2023. (stranica 182 spisa) proizlazi da za predmetnu nekretninu nije podnesen zahtjev za povrat odnosno naknadu za oduzetu imovinu temeljem citiranog Zakona o naknadi. No, neovisno o tome, odredba čl. 41. Zakona, daje pravo lokalnoj samoupravi i Gradu Zagrebu davanja u zakup poslovnih prostora samo u slučaju ako su bili nositelji prava korištenja. Tuženik nije tvrdio da je bio izvanknjižni nositelj navedenih prava na društvenom vlasništvu.

11.6. Također nije osnovano tuženikovo osporavanje tužiteljevog prava vlasništva pozivom na odredbu čl. 77. Zakona o naknadi. Po toj zakonskoj odredbi, Republika Hrvatska, stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba tog Zakona, glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen, ili je pravomoćno odbijen, ako Zakonom nije drukčije propisano. Neosnovana je tuženikova tvrdnja da se tužiteljica u takvom slučaju može knjižiti tek u slučaju provođenja posebnog upravnog postupka u kojem će se utvrditi da je konkretni poslovni prostor postao vlasništvo Republike Hrvatske, te da bi tek takvo rješenje predstavljalo valjanu tabularnu ispravu za uknjižbu vlasništva u korist tužiteljice. Naime, tužiteljica je postala vlasnik temeljem samog zakona, odnosno temeljem odredbe čl. 77. Zakona o naknadi, kao i odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Kako je prije navedeno, tuženik nije dokazao da je bio izvanknjižni nositelj navedenih prava na društvenom vlasništvu, niti je to tvrdio.

12. Nadalje, tuženik je u reviziji od 6. kolovoza 2019. prvi puta iznio navod da tužiteljica nije prije, ni nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu zatražila predaju predmetne nekretnine u (su)posjed te da nije na odgovarajući način izrazila volju za posjedovanjem predmetnog prostora.

12.1. Prije svega se ističe da je takav tuženikov navod nepravovremen sukladno odredbi čl. 299. st. 1. ZPP-a jer ga je tuženik iznio nakon zaključenja prethodnog postupka 14. rujna 2016. u ovoj pravnoj stvari.

12.2. No, neovisno od toga, sud utvrđuje da je tužiteljica uz zahtjev za isplatu novčanog iznosa na odgovarajući način izrazila volju za posjedovanjem predmetnog poslovnog prostora.

12.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na drugoj sjednici građanskog odjela 1. ožujka 2021. zauzeo pravno shvaćanje iz kojeg proizlazi da tužitelj nema pravo zahtijevati samo isplatu novčanog iznosa po osnovi stečenih koristi posjednika prema odredbi čl. 165. ZVDSP-a, ako prije toga ili istovremeno nije zatražio predaju nekretnine u suposjed odnosno ako nije na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

12.4. Uvidom u dopis tužiteljice putem ovlaštenog Sektora upravljanja nekretnina od 21. studenog 2012. upućenog SUPERKNJIŽARA d.o.o. (tada zakupnik predmetnog poslovnog prostora) vidljivo je da je zakupac obaviješten o tome da je tužiteljica upisana kao vlasnik te da se ujedno traži da se od 1. siječnja 2013. nadalje zakupnina umjesto tuženiku plaća tužiteljici (dopis na stranici 150 spisa). Nadalje, uvidom u dopis tužiteljice tuženiku od 5. studenog 2014. (dopis na stranici 147-148 spisa) utvrđeno da je 15. listopada 2014. održan sastanak u vezi problematike korištenja i naplate predmetnog poslovnog prostora; da se tuženik obvezao dostaviti prijedlog nagodbe; te da tužiteljica radi zaštite imovine Republike Hrvatske ponovno traži od tuženika dostavu prijedloga nagodbe. U tom smislu u konačnici je sklopljena i izvansudska nagodba između tužiteljice i tuženika 20. kolovoza 2019. kojim su ugovorne strane utvrdile da je tužiteljica vlasnik predmetnog poslovnog prostora te da je kao vlasnik upisana od 2009., kao i da je tuženik za razdoblje od siječnja 2015. do zaključno travanj 2015., travanj 2016. do zaključno prosinac 2016. te siječanj 2017. do zaključno rujan 2017. od korisnika poslovnog prostora SUPERKNJIŽARA d.o.o. Zagreb naplatno stekao iznos od ukupno 182.725,03 kuna, koji iznos pripada tužiteljici kao vlasnici predmetnog prostora te se tuženik taj iznos obvezao platiti tužiteljici na račun Državnih nekretnina d.o.o. Zagreb (Nagodba na stranici 186-189 spisa).

12.5. Iz navedene dokumentacije jasno proizlazi da je tužiteljica, upisana vlasnica predmetnog poslovnog prostora od 14. svibnja 2009., kroz svoje postupanje pokazala volju za posjedovanjem-korištenjem predmetne nekretnine te da je na miran način pokušala riješiti pitanje posjeda, s time da je željela nastaviti postojeći zakupni odnos te kao zakupodavac odnosno posredni posjednik ostvarivati prava na zakupninu. Tužiteljica je sudjelovala na sastancima s tuženikom upravo s ciljem rješavanja pitanja daljnjeg korištenja poslovnog prostora, što ukazuje na to da je tužiteljica aktivno poduzimala radnje usmjerene prema ostvarivanju njezinog prava vlasništva, uključujući i pravo na posjed. Tužiteljica je istovremeno iskazivala i volju za nastavkom zakupnog odnosa, čime je pokazala volju za posjedovanjem, ali kroz posredni posjed putem zakupca.

12.6. Dakle, iz navedenih dopisa, sklopljene izvansudske nagodbe, nesporne činjenice da se u posjedu predmetnog poslovnog prostora s valjanom pravnom osnovom nalazio zakupoprimac te da je tužiteljica nakon isteka ugovora o zakupu obavila primopredaju sa zakupoprimcem i ušla u posjed poslovnog prostora, kao i iz ove tužbe jasno proizlazi da je tužiteljica pokazala volju za preuzimanjem prava i obveza iz zakupa, a čime bi tužiteljica postala zakupodavac, odnosno posredni posjednik nekretnine sukladno čl. 10. ZVDSP-a.

12.7. Sve i kada bi se uzelo u obzir da je prema dokumentaciji u ovom predmetu tužiteljica tek dopisom od 5. studenog 2014. (dopis na stranici 147-148 spisa kojim je utvrđeno da je 15. listopada 2014. održan sastanak u vezi problematike korištenja i naplate predmetnog poslovnog prostora) na odgovarajući način pozvala tuženika na predaju nekretnine u posjed, a koji je datum nakon razdoblja za koji tužiteljica traži isplatu neosnovano naplaćene zakupnine, ističe se da po ocjeni ovoga suda tuženik nije tada postao nepošten, već je cijelo vrijeme nepošteni posjednik predmetne nekretnine sukladno ranije citiranoj odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, dakle i u razdoblju koje je prethodilo utuženom razdoblju (tako i sudska praksa VTS Pž-3370/22 od 15.11.22.), kako je naprijed obrazloženo.

13. Tuženik je u podnesku zaprimljenom kod suda na ročištu 19. siječnja 2023. istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice pozivajući se na odredbu čl. 165. st. 2. ZVDSP-a, u slučaju da sud prihvati stajalište da je tužiteljica stupila u posredan posjed predmetnog poslovnog prostora u trenutku kada se upisala kao vlasnica 14. svibnja 2009.

13.1. Tuženikov prigovor zastare sud utvrđuje neosnovanim. Odredbom čl. 165. st. 2. ZVDSP-a propisano je da vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. istoga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana. S obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik od SUPERKNJIŽARA d.o.o. Zagreb naplaćivao zakupninu za predmetni poslovni prostor do 31. prosinca 2014. (što je predmet ove tužbe) pa tako i nakon toga, odnosno tijekom 2015., 2016. pa i 2017. (izvansudska nagodba od 20. kolovoza 2019. na stranici 186-188 spisa) jasno je da tužiteljica nije stupila niti u posredan posjed predmetnog poslovnog prostora do dana podnošenja tužbe. Stoga je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

14. Dakle, u konkretnoj pravnoj stvari tuženik je u utuženom razdoblju koristio predmetni poslovni prostor u vlasništvu tužiteljice bez pravne osnove pa se smatra nepoštenim posjednikom. Sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a tuženik je dužan naknaditi tužiteljici koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja i korištenja predmetnog poslovnog prostora (tako i sudska praksa VTS RH Pž-2569/18 od 15.6.20. i VS RH Rev 4437/19 od 30.8.22. u istoj pravnoj stvari samo za drugo vremensko razdoblje). Korist se sastoji u novčanom iznosu u visini zakupnine koju je tuženik naplatio od SUPERKNJIŽARA d.o.o. Zagreb pa je to korist koju je obvezan naknaditi tužiteljici temeljem citirane zakonske odredbe. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

15. Slijedom navedenog, sud utvrđuje osnovanim tužbeni zahtjev u iznosu od 139.412,00 EUR, koji je tuženik od treće osobe naplatio za poslovni prostor u vlasništvu tužiteljice u razdoblju od 14. svibnja 2009. do 31. prosinca 2014., u kojem razdoblju je tuženik tužiteljičinu nekretninu upotrebljavao u svoju korist. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i donio odluku kao u t. I. izreke presude. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužiteljica traži plaćanje zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tuženiku 11. svibnja 2015. pa je stoga tuženik dužan tužiteljici platiti utuženi iznos od 139.412,00 EUR s kamatom od dana podnošenja zahtjeva 11. svibnja 2015. do vraćanja po pravilima stjecanja bez osnove pa je sud donio odluku kao u t. I. izreke presude. Ističe se i da prema pravnom shvaćanju koje je prihvaćeno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2021., tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku prema osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu.

16. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužiteljici nadoknaditi troškove. Stoga je sud tužiteljici, sukladno vrijednosti predmeta spora od 139.412,00 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 19.200,00 EUR (t. II. izreke presude). Tužiteljica ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) sukladno odredbi čl. 163. ZPP-a, koji se sastoji od troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 11. svibnja 2015. u iznosu od 2.100,00 EUR sukladno Tbr. 28, troška sastava tužbe u iznosu od 2.100,00 EUR sukladno Tbr. 7/1, troška zastupanja na ročištima 9. ožujka 2016. i 14. rujna 2016. u iznosu od po 2.100,00 EUR sukladno Tbr. 9/1. (ukupno 4.200,00 EUR), te troška zastupanja na ročištu 30. rujna 2016. za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9/3 (tužiteljica je neosnovano tražila naknadu u iznosu od 2.100,00 EUR), sve u postupku do donošenja presude od 30. rujna 2016. Nadalje, tužiteljica ima pravo i na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištima 19. siječnja 2023. i 2. ožujka 2023. iznosu od po 2.100,00 EUR sukladno Tbr. 9/1. (ukupno 4.200,00 EUR) te trošak sastava podnesaka od 14. prosinca 2022. i 16. veljače 2023. u iznosu od iznosu od po 100,00 EUR sukladno Tbr. 8/3 (ukupno 200,00 EUR) budući da nije riječ o podnescima iz Tbr. 8/1 i Tbr. 8/2 (tužiteljica je neosnovano tražila nagradu u iznosu od po 2.100,00 EUR, odnosno ukupno 4.200,00 EUR) sve u postupku do donošenja presude od 12. travnja 2023. Nadalje, tužiteljica ima pravo i na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištima 26. lipnja 2025. i 30. rujna 2025. iznosu od po 2.100,00 EUR sukladno Tbr. 9/1. (ukupno 4.200,00 EUR) te trošak sastava podneska od 5. lipnja 2025. u iznosu od iznosu od 2.100,00 EUR sukladno Tbr. 8/1.

16.1. Tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 6.000,00 EUR je neosnovan (t. III. izreke presude). Sud tužiteljici nije priznao trošak u dijelu koji predstavlja razliku između nagrade koju je tužiteljica tražila za trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 30. rujna 2016. te za sastav podnesaka od 14. prosinca 2022. i 16. veljače 2023. i iznosa koji joj je sud za te radnje priznao, kako je naprijed obrazloženo.

Rijeka, 30. listopada 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).