Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-326/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Lešić, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Kristine Devčić Merzel, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Neven Marić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bradvica, Marić, Wahl, Cesarec u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-879/2020-25 od 28. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 879/2020-25 od 28. veljače 2022. u točki I. i II. izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužitelja SB i zahtjev tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu broj: 218-50- 4196460 solemniziranog po javnom bilježniku Marijanu Balabanu iz Preloga pod poslovnim brojem OV-1651/07-1 od 21. lipnja 2007., sklopljenog između tužitelja SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kao kreditora i to: točka 1. ''Kunska protuvrijednost CHF 30.916,03 (tridesetisućadevetstošesnaest švicarskih franaka i tri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.'', točka 2. ''… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.'' i točka 7. ''… u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.''

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i s osnove valutne klauzule u iznosu od 50.636,48 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 2,79 kuna od 31. srpanj 2007.

- 13,22 kuna od 31. kolovoz 2007.

- 65,66 kuna od 30. studeni 2007.

- 62,81 kuna od 31. prosinac 2007.

- 91,93 kuna od 31. siječanj 2008.

- 112,18 kuna od 29. veljača 2008.

- 146,89 kuna od 31. ožujak 2008.

- 94,73 kuna od 30. travanj 2008.

- 100,91 kuna od 31. svibanj 2008.

- 126,65 kuna od 30. lipanj 2008.

- 89,47 kuna od 31. srpanj 2008.

- 90,73 kuna od 31. kolovoz 2008.

- 113,13 kuna od 30. rujan 2008.

- 282,80 kuna od 31. listopad 2008.

- 169,13 kuna od 30. studeni 2008.

- 313,62 kuna od 31. prosinac 2008.

- 335,83 kuna od 31. siječanj 2009.

- 345,86 kuna od 28. veljača 2009.

- 361,86 kuna od 31. ožujak 2009.

- 367,24 kuna od 30. travanj 2009.

- 324,14 kuna od 31. svibanj 2009.

- 292,41 kuna od 30. lipanj 2009.

- 300,85 kuna od 31. srpanj 2009.

- 317,57 kuna od 31. kolovoz 2009.

- 316,12 kuna od 30. rujan 2009.

- 299,21 kuna od 31. listopad 2009.

- 330,94 kuna od 30. studeni 2009.

- 356,39 kuna od 31. prosinac 2009.

- 392,57 kuna od 31. siječanj 2010.

- 384,27 kuna od 28. veljača 2010.

- 433,39 kuna od 31. ožujak 2010.

- 424,07 kuna od 30. travanj 2010.

- 442,23 kuna od 31. svibanj 2010.

- 599,42 kuna od 30. lipanj 2010.

- 567,05 kuna od 31. srpanj 2010.

- 665,91 kuna od 31. kolovoz 2010.

- 631,75 kuna od 30. rujan 2010.

- 576,82 kuna od 31. listopad 2010.

- 692,73 kuna od 30. studeni 2010.

- 840,19 kuna od 31. prosinac 2010.

- 735,78 kuna od 31. siječanj 2011.

- 772,40 kuna od 28. veljača 2011.

- 725,82 kuna od 31. ožujak 2011.

- 734,19 kuna od 30. travanj 2011.

- 931,87 kuna od 31. svibanj 2011.

- 951,13 kuna od 30. lipanj 2011.

- 1.104,89 kuna od 31. srpanj 2011.

- 1.020,36 kuna od 31. kolovoz 2011.

- 927,83 kuna od 30. rujan 2011.

- 888,55 kuna od 30. listopad 2011.

- 881,49 kuna od 30. studeni 2011.

- 925,18 kuna od 31. prosinac 2011.

- 963,26 kuna od 31. siječanj 2012.

- 968,37 kuna od 29. veljača 2012.

- 942,02 kuna od 31. ožujak 2012.

- 959,81 kuna od 30. travanj 2012.

- 971,98 kuna od 31. svibanj 2012.

- 951,50 kuna od 30. lipanj 2012.

- 956,89 kuna od 31. srpanj 2012.

- 941,54 kuna od 31. kolovoz 2012.

- 908,36 kuna od 30. rujan 2012.

- 943,73 kuna od 31. listopad 2012.

- 960,70 kuna od 30. studeni 2012.

- 948,80 kuna od 31. prosinac 2012.

- 882,09 kuna od 31. siječanj 2013.

- 938,77 kuna od 28. veljača 2013.

- 943,72 kuna od 31. ožujak 2013.

- 921,50 kuna od 30. travanj 2013.

- 852,42 kuna od 31. svibanj 2013.

- 850,66 kuna od 30. lipanj 2013.

- 867,63 kuna od 31. srpanj 2013.

- 894,83 kuna od 31. kolovoz 2013.

- 932,51 kuna od 30. rujan 2013.

- 913,07 kuna od 31. listopad 2013.

- 7.147,36 kuna od 30. studeni 2013., do isplate,

u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog postupka u iznosu 11.460,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2022. do isplate, u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 12.364,91 kn, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovanim.

2. Protiv dosuđujućeg dijela (točka I. i II. izreke) navedene presude pravovremenu žalbu je izjavila tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge označene u članku 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), odnosno na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Žalbom ukazuje da je sud navode tuženice i dokazne prijedloge u cijelosti zanemario čime joj je povrijeđeno pravo na pravilno suđenje. Nadalje, žalbenim navodima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukazuje da taj zaključak prvostupanjski sud temelji na utvrđenjima iz postupka po kolektivnoj tužbi, ponavlja navode da su te odredbe bile razumljive i da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, ali da sud na te okolnosti nije proveo dokaze predložene po tuženici. Tuženica žalbenim navodima osporava i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o prigovoru zastare koji je tuženica istaknula. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači, odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi troškove postupka tuženici, podredno da istu ukine i odredi da se ponovno provede rasprava. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka za sastav žalbe i sudsku pristojbu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženice i predlaže žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi. Potražuje naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i za isti plaćene sudske pristojbe.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, u granicama razloga određenih u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP jer pobijana presuda sadrži sve što po zakonu treba sadržavati, pa i u svom obrazloženju.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 502.c ZPP na koju tuženica ukazuje, odnosno nije povrijeđeno pravilo o teretu dokazivanja na koje se sadržajno ukazuje žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženice i prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502.a i članka 502.b ZPP primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

5.2. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju povredu tuženica u žalbi ističe jer je pobijana presuda jasna i razumljiva, za svoju odluku o zahtjevu tužitelja kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na valutnu kaluzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud je dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te se ne nalaze razlozi zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati.

5.3. Ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ni drugih bitnih povreda iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje temeljem članka 365. stavak 2.

ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se ništetnima utvrde odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu koji je zaključio s tuženicom a kojim je ugovorena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa i da mu tužena zbog ništetnosti tih odredbi na ime preplaćenih anuiteta kredita isplati iznos od 50.636,48 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos.

6.1. Iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da činjenicu da su odredba ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, tužitelj temelji na utvrđenjima iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenima u postupcima kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženice, a u kojima je utvrđeno da je tuženica sklapajući ugovore o kreditu s tim ništetnim odredbama, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača.

7. Za donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice, pa je neosnovan taj žalbeni prigovor tuženice.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženica 21. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4196460 za novčani iznos od 30.916,03 CHF za kupnju motornog vozila, a koji iznos je tužitelju isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora (dakle tuženice) važećem na dan isplate istog, da je ugovoren rok otplate od 7 godina, da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,55 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

9. Temeljem presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena u postupku koji je tužbom pokrenula Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka pa i tuženice, pravilno je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika (dakle banke), a da prije i u vrijeme zaključivanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali niti ugovorom egzaktno utvrdili parametre i metodu izračuna koji utječu na promjenu kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. U navedenom dijelu, presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

10. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske donio je 14. lipnja 2018. presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena u postupku koji je tužbom pokrenula Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka pa i tuženice u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženice u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

11. Obzirom na navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ništetne su i odredbe o valutnoj klauzuli i to u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) u povezanosti s odredbama članka 322. stavak 1. i članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Ukazuje se i na odredbu članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO kojima je propisano da ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, dok je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao pa unošenjem u isti neodređene formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje prema odluci banke, tužena je mogla postupiti kako je htjela. To je suprotno zakonskom načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja jer je time od samoga početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, budući da formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ali i tečaja, omogućava potrošačima samo uvid u visinu kamatne stope i tečaja na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne mogu ocijeniti razlozi i kretanje tečaja i kamatne stope tijekom predstojećeg kreditnog razdoblja, pa tako promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, a ni tečaj.

11.1. Odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezna i za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, a da pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzrokovana šteta da pokrene postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti sklopljenog ugovora. Navedena presuda ima pravni učinak "erga omnes", jer je člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14. i 110/15.) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog i navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u kojoj je tuženica bila stranka postupka, obvezuju prvostupanjski sud.

12. Obzirom da ugovorena valutna klauzula uz kamatu faktično čini cijenu, a cijena je bitan element ugovora o kreditu i mora biti određena, odnosno odrediva, sukladno članku 83. Zakona o zaštiti potrošača, odredba ugovora koju koristi tužena, a na temelju koje je iznos anuiteta vezan za CHF, dakle cijena se određuje bez formiranog čvrstog kriterija, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja. Banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici, visoko specijalizirane novčarske ustanove koje novac plasiraju potrošačima dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na štetu potrošača. Nezakonito postupanje banaka je u kasnijem poslovanju i otklonjeno i to nakon što je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12.) formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

13. Osnova odgovornosti tuženice utvrđena je navedenim presudama a sastoji se u tome što tuženica prije sklapanja ugovora nije tužitelja u cijelosti informirala o značenju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, čime su povrijeđena prava potrošača, jer tužena u konkretnom slučaju s tužiteljem nije posebno pregovarala o valutnoj klauzuli kao ni o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je omogućila tužitelju da utječe na ove dvije odredbe ugovora, niti je upoznala tužitelja s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

13.1. U povezanosti s navedenim, neosnovani su žalbeni navodi tuženice kako je sud zanemario dokaze koje je predložila tuženica na okolnosti nepoštenosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu (odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), pa da je posljedično tome propustio utvrditi da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo. Naime, iz spisa proizlazi da je tuženica u odgovoru na tužbu na okolnosti da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju bile razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, odnosno da je tuženica tužitelju dala sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku predložila dokaz saslušanjem svjedoka ĆB djelatnice tuženice i javnog bilježnika Marijana Balabana koji je ugovor solemnizirao. Nadalje, iz spisa proizlazi da je tijekom postupka, podneskom od 18. lipnja 2020. tuženica predložila saslušanje svjedoka AB djelatnice tuženice na okolnosti da je tužitelju bilo ponuđeno više različitih kredita, a na pripremnom ročištu održanom 28. kolovoza 2020. tuženica je predložila umjesto svjedoka ĆB, na iste okolnosti saslušati kao svjedoka AB. Dakle, tuženica je odustala od saslušanja ĆB. Napominje se da iz dokumentacije koja prileže spisu zapravo nije razvidno da li su te dvije djelatnice tuženice (ili barem jedna od njih i koja) osobno, sudjelovale u pregovorima s tužiteljem prije odobravanja kredita i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upravo da su navedene djelatnice banke i sudjelovale pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, to ne znači da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem. To i tim više što je iz predmetnog ugovora o kreditu koji prileže spisu razvidno da se radi o unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru. Nadalje, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno postupio i kada nije prihvatio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika kao svjedoka jer je nedvojbeno da javni bilježnik u pregovaranju prije sklapanja ugovora o kreditu nije sudjelovao već je predmetni ugovor o kreditu samo solemnizirao, pa mu stoga i nisu mogle biti poznate okolnosti da li se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a što je zapravo sporno. Napominje se da je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu dužnost javnih bilježnika stranke upozoriti na pravne posljedice koje proizlazi iz tog ugovora, odnosno ugovornih odredbi, ali nije dužnost javnih bilježnika, jer im to nije moglo ni biti poznato, ukazivati strankama ugovora na rizike koji mogu dovesti do rasta kamatnih stopa i tečaja.

13.2. Posljedično navedenom, neosnovani su žalbeni navodi tuženice da joj je, time što prvostupanjski sud nije prihvatio od strane tuženice predložene dokaze, povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

14. Postupajući na navedeni način, primjenjujući valutnu klauzulu kao i mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci, tuženica je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja. Naime, u konkretnom slučaju obveza tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu ovisila je o dva bitna i ujedno promjenjiva elementa jer su predmet i cijena bili sastojci ugovora, a putem tih spornih ugovornih odredbi tužena je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi članka 247. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Obzirom tužitelju nije moglo biti poznato kako će se kretati tečaj CHF i mijenjati kamatna stopa u kreditnom razdoblju od 7 godina, kao što nije imao mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu tih ugovornih odredbi, to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12, te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute (i kamatne stope) kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

15.1. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije) a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

16. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

17. Visina preplaćenog iznosa pravilno je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i to kako iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi valutne klauzule, tako i iznosa koji je preplatio po osnovi promjenjive kamatne stope.

18. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da prigovor zastare koji je tuženica istaknula nije osnovan i pravilno je postupio kada je isti odbio, a neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost tog zaključka.

18.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača.

18.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare, a o navedenom pravnom pitanju izneseno je mišljenje i pravni stav u odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., kojom je odlučeno povodom izvanredne revizije i postavljenog pravnog pitanja, predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu člankom 241. ZOO kao i radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud je zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Računajući da se cijeni opći zastarni rok od pet godina, sukladno članku 225. ZOO koji bi počeo teći u momentu pravomoćnosti odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu i 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu, time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, a tužba je podnesena 2. svibnja 2019., zastara nedvojbeno nije nastupila.

19. Stoga je tuženica tužitelju dužna vratiti više uplaćene iznose kako po osnovi valutne klauzule tako i po osnovni promjenjive kamatne stope (članak 323. ZOO).

20. Pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1115. ZOO prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je tuženicu obvezao da tužitelju isplati i zatezne kamate na pojedinačne iznose preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule navedene u izreci pobijane presude, a kako je tužbenim zahtjevom traženo, jer je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je sklopila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne citiranim odredbama ZZP i kao takve ništetne. Slijedom toga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica nepošteni odnosno nesavjesni stjecatelj.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženice, odluka o troškovima postupka je pravilna. Naime, prvostupanjski sud o troškovima postupka nije odlučio primjenom članka 154. stavak 1. ZPP, kako to neosnovano žalbenim navodima ukazuje tuženica, već je o troškovima postupka odlučio temeljem članka 154. stavak 5. ZPP kojim je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Naime, iz spisa proizlazi da je nakon provedenog vještačenja tužitelj sukladno nalazu odredio tužbeni zahtjev na način da je isti smanjio za iznos od 12.364,91 kunu, da se tuženik protivio djelomičnom smanjenju tužbe, zbog čega je za navedeni iznos tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud morao odbiti. Iako smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno članku 191. ZPP nije preinaka tužbe, a sukladno članku 193. stavak 2. ZPP tužitelj može povući tužbu (pa i djelomično) ako tuženik na to pristane, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je tužitelj tek nakon vještačenja mogao točno odrediti tužbeni zahtjev po visini, kao i da zbog povučenog dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Ocjena je ovog drugostupanjskog suda da protivljenje tuženice smanjenju tužbenog zahtjeva,

1 0

odnosno djelomičnom povlačenju tužbe ima zapravo samo za svrhu smanjenje iznosa troškova postupka na koje tužitelj ima pravo. Napominje se da, upravo da je tužitelj nakon provedenog vještačenja odredio tužbeni zahtjev na način da je potraživao isplatu višeg iznosa, dakle da je preinačio tužbu, ta preinaka bi, pa i uz protivljenje tuženice, bila dopuštena, sve sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021.

21.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu prvostupanjski sud je tužitelju priznao trošak u iznosu u kojem je pristojba i plaćena, s što proizlazi iz uplatnice koja prileže spisu.

22. Slijedom svega navedenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP žalbu tuženice valjalo je odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi u točki I. i II. izreke.

23. Temeljem članka 166. ZPP odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, zahtjev tuženice jer sa žalbom nije uspjela, a zahtjev tužitelja jer odgovor na žalbu nije bio nužan za vođenje postupka.

24. Ovaj drugostupanjski sud nije ispitivao prvostupanjsku presudu u točki III. izreke jer u tom dijelu stranke presudu nisu pobijale žalbom.

U Sisku 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Lešić