Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-930/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KŽA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu od 9. lipnja 2025. broj P-2666/2023-25, u sjednici vijeća 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice, dok se žalba tuženice djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Splitu od 9. lipnja 2025. broj P-2666/2023- 25:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3210157120 od 9. srpnja 2007.

- potvrđuje pod toč. II. izreke

- potvrđuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na određene pojedinačne novčane iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 4,68 EUR od 31. kolovoza 2007.

- na iznos od 2,95 EUR od 30. studenog 2007.

- na iznos od 0,17 EUR od 21. prosinca 2007.

- na iznos od 0,89 EUR od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 8,05 EUR od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 12,86 EUR od 29. veljače 2008.

- na iznos od 22,15 EUR od 1. travnja 2008.

- na iznos od 9,23 EUR od 30. travnja 2008.

- na iznos od 5,09 EUR od 30. svibnja 2008.

- na iznos od 10,22 EUR od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 2,44 EUR od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 3,73 EUR od 29. kolovoza 2008.

- na iznos od 7,44 EUR od 30. rujna 2008.

- na iznos od 42,36 EUR od 31. listopada 2008.

- na iznos od 20,29 EUR od 28. studenog 2008.

- na iznos od 29,12 EUR od 23. prosinca 2008.

- na iznos od 47,59 EUR od 30. siječnja 2009.

- na iznos od 58,85 EUR od 27. veljače 2009.

- na iznos od 49,65 EUR od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 50,74 EUR od 30. travnja 2009.

- na iznos od 41,34 EUR od 29. svibnja 2009.

- na iznos od 35,62 EUR od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 42,52 EUR od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 42,22 EUR od 30. rujna 2009.

- na iznos od 37,90 EUR od 30. listopada 2009.

- na iznos od 45,34 EUR od 30. studenog 2009.

- na iznos od 45,76 EUR od 23. prosinca 2009.

- na iznos od 56,05 EUR od 29. siječnja 2010.

- na iznos od 57,50 EUR od 26. veljače 2010.

- na iznos od 66,96 EUR od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 64,99 EUR od 30. travnja 2010.

- na iznos od 68,82 EUR od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 101,99 EUR od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 88,78 EUR od 30. srpnja 2010.

- na iznos od 116,02 EUR od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 108,81 EUR od 30. rujna 2010.

- na iznos od 98,09 EUR od 29. listopada 2010.

- na iznos od 121,68 EUR od 30. studenog 2010.

- na iznos od 146,30 EUR od 7. siječnja 2011.

- na iznos od 130,26 EUR od 7. ožujka 2011.

- na iznos od 121,24 EUR od 7. travnja 2011.

- na iznos od 137,52 EUR od 6. svibnja 2011.

- na iznos od 167,48 EUR od 7. lipnja 2011.

- na iznos od 171,23 EUR od 7. srpnja 2011.

- na iznos od 228,07 EUR od 4. kolovoza 2011.

- na iznos od 182,57 EUR od 7. rujna 2011.

- na iznos od 164,14 EUR od 7. listopada 2011.

- na iznos od 170,25 EUR od 7. studenog 2011.

- na iznos od 162,65 EUR od 9. studenog 2011.

- na iznos od 163,44 EUR od 7. prosinca 2011.

- na iznos od 184,39 EUR od 7. veljače 2012.

- na iznos od 183,21 EUR od 7. ožujka 2012.

- na iznos od 178,69 EUR od 6. travnja 2012.

- na iznos od 177,65 EUR od 13. travnja 2012.

- na iznos od 180,49 EUR od 7. svibnja 2012.

- na iznos od 184,93 EUR od 6. lipnja 2012.

- na iznos od 179,44 EUR od 6. srpnja 2012.

- na iznos od 182,14 EUR od 7. kolovoza 2012.

- na iznos od 179,72 EUR od 14. kolovoza 2012.

- na iznos od 169,87 EUR od 13. rujna 2012.

- na iznos od 171,38 EUR od 5. listopada 2012.

- na iznos od 176,23 EUR od 7. prosinca 2012.

- na iznos od 181,15 EUR od 7. siječnja 2013.

- na iznos od 170,57 EUR od 7. veljače 2013.

- na iznos od 172,91 EUR od 7. ožujka 2013.

- na iznos od 181,37 EUR od 5. travnja 2013.

- na iznos od 173,21 EUR od 7. svibnja 2013.

- na iznos od 165,57 EUR od 7. lipnja 2013.

- na iznos od 161,69 EUR od 5. srpnja 2013.

- na iznos od 166,76 EUR od 7. kolovoza 2013.

- na iznos od 168,20 EUR od 6. rujna 2013.

- na iznos od 177,65 EUR od 7. listopada 2013.

- na iznos od 174,45 EUR od 7. studenog 2013.

- na iznos od 178,81 EUR od 6. prosinca 2013.

- na iznos od 172,84 EUR od 8. siječnja 2014.

- na iznos od 181,83 EUR od 7. veljače 2014.

- na iznos od 141,41 EUR od 7. ožujka 2014.

- na iznos od 139,02 EUR od 7. travnja 2014.

- na iznos od 135,54 EUR od 16. svibnja 2014.

- na iznos od 136,61 EUR od 20. lipnja 2014.

- na iznos od 140,26 EUR od 16. srpnja 2014.

- na iznos od 142,46 EUR od 19. kolovoza 2014.

- na iznos od 142,90 EUR od 16. rujna 2014.

- na iznos od 146,46 EUR od 17. listopada 2014.

- na iznos od 148,21 EUR od 19. prosinca 2014.

- na iznos od 148,21 EUR od 19. prosinca 2014.

- na iznos od 149,77 EUR od 24. veljače 2015.

- na iznos od 149,77 EUR od 24. veljače 2015.

- na iznos od 149,77 EUR od 24. veljače 2015.

- na iznos od 542,35 EUR od 1. kolovoza 2015.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

- preinačuje pod toč. III. izreke i odbija zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 14.664,28 EUR i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 1. Ugovora o kreditu broj 3210157120 od 9. srpnja 2007. i odbija zahtjev tužiteljice u tom dijelu

- preinačuje pod toč. IV. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3210157120 od 9. srpnja 2007. u kojem je stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 109.000,00 CHF, te kojim je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu i povrat kredita anuitetnom otplatom s redovnom kamatom u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja u iznosu od 624,15 CHF, pod toč. II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. i čl. 7.2. navedenog Ugovora o kreditu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluka o kamatnim stopama tuženice i kojim je određeno da korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 14.664,28 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose od plaćanja do isplate, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.381,25 EUR sa zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu u dijelu odluke o troškovima kojim joj nije dosuđen trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica, sadržajno radi pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu, dosuditi joj zahtijevani trošak i trošak žalbenog postupka.

3. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana, dok žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 3210157120 od 9. srpnja 2007. i za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i razlike glavnice u odnosu na utvrđenu glavnicu u postupku konverzije, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210157120 koji je sklopljen između stranaka 9. srpnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita namjenski kredit za adaptaciju stana i refinanciranje ranijeg stambenog kredita u iznosu od 109.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 25 godina, s ugovorenom promjenjivom kamatom koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,90% i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF

- da je 29. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, a da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužiteljici ostale nerazumljive, a da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa su kao takve ništetne

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF i više plaćene glavnice, s obzirom je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, pa od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 do 6. lipnja 2023. kada je podnesena tužba u ovom postupku nije protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima pa nije osnovan prigovor tuženice o zastari utuženog potraživanja

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit radi adaptacije stana koji je u vlasništvu njezinog supruga na adresi u [adresa] u kojem kao obitelj od tada žive, da je o ugovornim odredbama pregovarala sa službenicom banke po imenu K koja joj je ponudila tu vrstu kredita navodeći da se radi o najjeftinijem kreditu i najsigurnijoj valuti

- da je tužiteljica aktivno legitimirana za potraživanje s osnove restitucijskog zahtjeva unatoč tome što su članovi njezine obitelji podmirivali rate kredita jer ispunjenje obveze od strane trećih osoba ima isti učinak kao da je obvezu ispunila tužiteljica

- da je nalazom financijsko-knjigovodstvene vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenja d.o.o. Split, koji je sud opisao pod toč. 19. do 21. obrazloženja, utvrđeno da je tijekom otplatnog razdoblja uzimajući u obzir porast tečaja CHF i pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita do dana provođenja konverzije nije mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj tužiteljica isplatila tuženici iznos od 10.561,93 EUR, a da je tužiteljica manje platila posljedično padu tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 0,69 EUR, da je na dan provođenja konverzije 29. prosinca 2015. utvrđena glavnica u iznosu od 56.401,39 EUR, a pod pretpostavkom da se za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj koji je postojao u vrijeme isplate kredita preostala nedospjela glavnica na dan 29. prosinac 2015. bila bi manja od one koja je utvrđena u postupku konverzije za iznos od 4.102,35 EUR, da je tuženica prilikom provođenja konverzije uzela u obzir sve uplate tužiteljice te je postupila sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne odredbe što je utvrđeno pobijanom presudom pod toč. I. i II. izreke, pa tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) u iznosu od 14.664,28 EUR sa zateznom kamatom na ime preplate s osnova promjene tečaja CHF u iznosu od 10.561,93 EUR i razlike glavnice koja bila u nižem iznosu od one koja je utvrđena u vrijeme konverzije u iznosu od 4.102,35 EUR, a koje sud uzima kao dvije osnove koje su neodvojivo povezane i pripadaju tužiteljici s osnova restitucijskog zahtjeva na temelju ništetnih odredaba kojima je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, dok je na pojedinačne iznose zatezna kamata dosuđena od dana plaćanja jer je tuženica nepoštena stjecateljica novčanih iznosa plaćenih temeljem ništetnih odredaba u smislu čl. 1115. ZOO.

7. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije kada je utvrdio da je tužiteljica ovlaštena zahtijevati povrat onoga što je platio sudužnik KŽ jer su te uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun a ne za račun tužiteljice, pa je s tim u vezi pogrešno primijenjeno materijalno pravo i počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. (ispravno čl. 2.) toč. 11. ZPP. Nadalje, smatra da je sud pogrešno utvrdio status potrošača samo na temelju uvida u Ugovor o kreditu i na temelju iskaza tužiteljice danog na ročištu 6. svibnja 2025., a da se status potrošača ne presumira nego je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi u koju svrhu je ugovor sklopljen, pa u dijelu tog utvrđenja smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Vezano uz učinke provedene konverzije ukazuje da je VSRH u odluci od 15. studenog 2022. broj Rev-637/2019 zauzeo pravno stajalište da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno iz nalaza vještakinje da su svi plaćeni iznosi uzeti u obzir prilikom provedbe konverzije i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15. Nadalje, ukazuje da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti. Nadalje, ukazuje da je VSRH u odluci od 1. lipnja 2022. broj Revd-2021/2020-6 odbacio reviziju tužitelja kojom je odbijen zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih kamata i tečajne razlike iz razloga što je sklopljen sporazum o konverziji, te je VSRH svoj konačni stav vezano uz konvertirane kredite iznio i u rješenju Rev-1014/2018 s kojim valja povezati i odluke Suda Europske unije u predmetima broj C-81/2019 i C-243/2020. Ukazuje da je u rješenju VSRH broj Gos- 1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao, te da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu. Osporava ocjenu prigovora zastare, prava na zateznu kamatu tvrdeći da se tuženica ne može smatrati nesavjesnom stjecateljicom pa bi eventualno bila u obvezi podmiriti kamate od podnošenja zahtjeva, time da zatezne kamate ne teku u razdoblju važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 83/20.), te smatra da je sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

8. Tužiteljica u žalbi navodi da joj nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR na koji ima pravo temeljem čl. 155. st. 1. ZPP i primjenom Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika o čemu se ustalila sudska praksa (npr. odluke VSRH broj Revd-1588/2023, Rev-1162/2019, Rev- 244/2007).

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužiteljice djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

11. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), to su iz navedenih razloga u potpunosti promašene tvrdnje kojima tuženica osporava tužiteljici status potrošača. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju koji ovisi promjena kamatne stope, da su ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu pod toč. I. i II. izreke presude.

11.1. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.2. S obzirom da tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i parametrima promjenjivosti kamatne stope u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i broj PŽ-Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice iz kojeg se može zaključiti da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama jer joj je predmetni kredit ponuđen „kao najjeftiniji a valuta CHF kao najsigurnija“.

12. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu.

12.1. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu je navedeno: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 109.000,00 CHF (…) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita".

12.2. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužiteljici. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer definira obvezu tuženice (a ne tužiteljice), a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu u citiranom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

13. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužiteljicu kao potrošača.

14. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

15. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu s obzirom da su obje ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

16. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijske vještakinje, dok je preplaćeni iznos uzet u namirenje budućih obveza što je evidentno iz čl. 5. i 6. Dodatka Ugovora o kreditu.

17. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je, kao u konkretnom slučaju, uzeta u ispunjenje budućih obveza.

18. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos s osnove tečajne razlike u CHF od 10.561,93 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

18.1. S obzirom da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to niti iznos od 4.102,35 EUR, koji je vještakinja obračunala usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije na dan 29. prosinca 2015., nije u imovini tuženice radi čega nisu ispunjene pretpostavke niti za isplatu navedenog iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO.

18.2. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava pod toč. III. izreke presude obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 14.664,28 EUR.

19. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19.1. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. pa je u tom dijelu pravilno prihvaćen zahtjev tužiteljice pod toč. III. izreke presude.

20. U odnosu na tvrdnje da je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita (u iznosu od 0,69 EUR), valja navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca VSRH presudom u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“ Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje proizlazi zaključak da u situaciji kada tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, da prvostupanjski sud tzv. negativnu razliku nije bio dužan uzeti u obzir prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva, a što je u konkretnom slučaju relevantno i za utvrđivanje visine pojedinačnih novčanih iznosa na koje teče zatezna kamata.

20.1. Kako i ovaj sud prihvaća navedeno pravno shvaćanje VSRH, a da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev tuženice, to prvostupanjski sud nije bio u obvezi umanjiti tražbinu tužiteljice za tzv. negativnu tečajnu razliku, a što je od utjecaja i na visinu pojedinačnih iznosa na koje tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate.

21. Vezano uz žalbeno ustrajanje tuženice u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice iz razloga što je plaćanje kreditnih obveza u određenom razdoblju izvršavao njezin suprug (sudužnik), ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda izraženo pod toč. 29. obrazloženja, uz dodatno obrazloženje da u situaciji kada je tuženica prihvatila uplate sudužnika na ime ispunjenja ugovorne obveze tužiteljice kao korisnice kredita da je osporavanje tužiteljici prava na povrat (sada) zatezne kamate na ono što je plaćeno protivno načelu savjesnosti i poštenju u postupanju tuženice kao ugovorne strane.

22. Iako je prvostupanjski sud u ocjeni prigovora zastare pogrešno zaključio da je podnošenjem tužbe u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa nastupio prekid zastare u smislu čl. 241. ZOO, međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava je prigovor zastare valjalo ocijeniti neosnovanim, s obzirom da ovaj sud prihvaća Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 20223., koje je doneseno radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

23. Tvrdnje tuženice o primjeni Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 83/20.) u konkretnom slučaju su neosnovane, ali i bespredmetne s obzirom na način na koji je ovaj sud odlučio povodom žalbe tuženice.

24. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu djelomično pod toč. I. te u cijelosti pod toč. II. izreke, primjenom čl. 368. st. 2. ZPP je potvrdio presudu pod toč. III. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu te pod toč. III. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 14.664,28 EUR i zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate.

25. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

26. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (djelomično toč. I. i toč. II. izreke) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. III. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (toč. III. izreke) i za utvrđenje (djelomično toč. I. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

27. Žalbeni navodi kojima tužiteljica pravilno ukazuje da stranci za pristup na ročište povodom objave presude ukoliko je uspjela u sporu pripada pravo na naknadu tog troška, nisu od relevantnog značenja kada je sud u konkretnom slučaju iz razloga navedenih pod toč. 26. ovog obrazloženja ocijenio da svaka od stranaka snosi svoje troškove, pa je stoga valjalo odbiti žalbu tužiteljice i prihvatiti žalbu tuženice te preinačiti presudu pod toč. IV. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

28. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev, dok je zahtjev tužiteljice odbijen primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 30. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek