Poslovni broj: Pn-1362/2021-124

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužiteljice RL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Lina Budak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Republika Hrvatska (OIB: 52634238587), koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika zastupnika tuženika SL, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana platiti tužiteljici RL iznos od 147.633,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 138.250,00 EUR od dana nakon donošenja presude do isplate, a na iznos od 9.383,50 EUR od dana podnošenja tužbe 30. studenoga 2003. do isplate, zatim isplatiti i iznos od 17.664,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2005. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2006. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2007. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2008. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2015. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2018. do isplate, na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2019. do isplate te na iznos od 1.104,00 EUR od 10. siječnja 2020. do isplate, kao i trošak ovog parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana nakon dana donošenja presude do isplate, sve uplatom na žiro-račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Line Budak, IBAN: [broj bankovnog računa] kod Zagrebačke banke d.d., Zagreb".

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj 30.11.2003. tužitelji ĐL, JL i ČL naveli su da je suprug I. tužiteljice te otac II. i III. tužitelja sada pokojni RLR, u selu Krbava 24.6.1996. s danas također pokojnim ŽL, na oranici obitelji RLR ogrtao krumpir na način da je jedan od njih vodio konja, a drugi pridržavao plug za ogrtanje krumpira, te su orući aktivirali protupješačku nagaznu minu PROM-1, koja je bila prethodno u polju postavljena na način da nije bila uočljiva, dakle kao "mina iznenađenja" pa je uslijed eksplozije te mine DL uslijed zadobivenih ozljeda na mjestu umro, dok je prednik tužitelja zadobio vrlo teške ozljede lijeve i desne noge, uslijed kojih je kasnije umro u KBC Rijeka 14.7.1996. Postavljanje te mine izvršeno je protupravnim radnjama pripadnika hrvatskih oružanih snaga – NL protiv kojega je u tijeku kazneni postupak u svezi navedenoga. Na taj način bile su ispunjene pretpostavke propisane odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, zbog čega tuženik Republika Hrvatska odgovara tužiteljima za cjelokupnu štetu nastalu stradavanjem njihovog prednika. Kasnije tužitelji mijenjaju pravnu osnovu svog zahtjeva te ističu da odgovornost tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. U konačnici su stoga svaki od tužitelja s osnova duševnih bolova zbog smrti prednika potraživali iznos od tadašnjih 300.000,00 kn, dok je I. tužiteljica ĐL potraživala i materijalnu štetu za izradu spomenika i pogrebne usluge u iznosu od tadašnjih 24.466,25 kn, te s osnova izgubljenog uzdržavanja i pomaganja iznos od 70.700,00 kn, odnosno počev od podnošenja tužbe i rentu u mjesečnom iznosu od tadašnjih 700,00 kn. Tijekom postupka umrla je I. tužiteljica ĐL **.**.2020. te III. tužitelj ČL **.**.2020. a postupak je kao njihova nasljednica preuzela ranija II. tužiteljica JL. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu ista sada potražuje od tuženika ukupno iznos od 165.297,50 EUR (s osnova duševnih bolova zbog smrti bliske osobe nje i ranijih tužitelja 135.000,00 EUR, za pogrebni trošak i podizanje nadgrobnog spomenika iznos od 3.250,00 EUR te za gubitak uzdržavanja i pomaganja zatražen od ranije I. tužiteljice za razdoblje od 25.6.1996. do njezine smrti 20.4.2020. ukupno iznos od 27.047,50 EUR) sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Ovdje valja istaknuti da je sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva o čemu se tuženik nije očitovao, a budući da sud sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08. i 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: novi ZPP) smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, dok tužbu zbog pribave daljnje dokumentacije i promjene orijentacijskih kriterija bez svoje krivnje nije mogla ranije preinačiti.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka istakao prigovore preuranjenosti tužbe, mjesne nenadležnosti ovoga suda i zastare. U bitnom osporava da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za eventualnu odgovornost tuženika kako u skladu s odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, tako i odredaba Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

4. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u osobne iskaznice i rodne listove za tužiteljicu i ranije tužitelje te prednika tužiteljice, vjenčani list za prednika tužiteljice i ĐL, smrtni list za prednika tužiteljice, medicinsku dokumentaciju za prednika tužiteljice, spis Županijskog suda u Zagrebu br. K- 116/03, dopis Uprave za ljudske resurse, Personalna služba Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 4.11.2003., službenu zabilješku sastavljenu u PU ličko senjskoj od 12.9.2000., dopise Kabineta načelnika Glavnog stožera OS RH Ministarstva obrane od 1.6.2012. i 10.9.2012., dopis Glavnog tajništva Ministarstva obrane, Sektor za pravne i upravne poslove, Služba za pravne poslove od 12.6.2012., dopise Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništvo ured zapovjednika Karlovac od 13.11.2012. i 3.12.2012., ponudu za izradu spomenika Klesarstva Gledić d.o.o. od 7.2.2013., predračun pogrebnih usluga obrta " [obrt]" vl. KL, [adresa], dopis Područnog ureda u Gospiću, Ispostava u [adresa] Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 9.5.2013. s potvrdama, saslušani su svjedoci ĆL, ML i DL te tužiteljica i raniji I. i III. tužitelji ĐL i ČL.

5. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08. i 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – dalje: ZPP).

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja od 24.6.1996. u mjestu Krbava, općina Plitvička jezera, kada su RLR radeći na polju GL i zajedno s istim (tzv. ogrtanje krumpira gdje je RLR držao konja, a GL plug), a čemu su bili prisutni i DL (sin GL) i DL (sin R), aktivirali u zemlju prethodno postavljenu protupješačku minu (PROM-1), uslijed čije eksplozije je GL zadobio ozljede od kojih je na mjestu umro, dok je RLR također zadobio ozljede (višestruke ozljede na licu, lijevoj ruci, šaci, torokalnoj stjenci s lijeve strane te obje potoljenice) od kojih je umro **.**.1996. u KBC Rijeka. Nesporno je i da je pokojni RLR bio suprug ranije I. tužiteljice ĐL, odnosno otac ranijeg III. tužitelja ČL i tužiteljice RL.

8. U ovom postupku prvenstveno je sporno da li u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženika Republike Hrvatske za štetu koju su pretrpjeli tužiteljica i raniji I. i III. tužitelji uslijed smrti supruga i oca u gore opisanom štetnom događaju, a sve sukladno odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", br. 117/03. - dalje: ZORH), odnosno odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", br. 117/03. – dalje: ZOŠT).

9. Odredbom čl. 1. ZORH-a određeno je da se tim Zakonom uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17.8.1990. do 30.6.1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom. Prema odredbi čl. 2. tog Zakona Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. koja nema karakter ratne štete, a što se smatra ratnom štetom određeno je odredbom čl. 3. ZORH-a.

10. Tužiteljica je tijekom postupka navodila da je gornju protupješačku minu (PROM-1) uslijed čije aktivacije je stradao njezin prednik postavio NL. Nije sporno, a što proizlazi i iz dopisa Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske resurse, Personalna služba od 4.11.2003. klasa:

805-01/03-01/10, da je spomenuti NL u razdoblju od 1.1.1995. do 31.8.1999. obnašao dužnost Pomoćnika zapovjednika za obavještajne poslove u 1. pješačkoj bojni, 9. gardijske brigade, s mjestom službe u Gospiću, dok mu je djelatna vojna služba uz častan otpust prestala radi odlaska u mirovinu 31.8.1999. Dakle, nesporno je da je NL u vrijeme nastanka štetnog događaja 24.6.1996. bio pripadnik hrvatskih oružanih snaga. Međutim, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 5.11.2003. br. K- 116/03, što je i utvrđeno uvidom u istu, proizlazi da je NL oslobođen optužbe da je između ostaloga točno neutvrđenog dana u mjestu Krbava, općina Plitvička jezera, na njivi vlasništvo GL, u zemlju postavio protupješadijsku minu (PROM-1), kao "minu iznenađenja", tako da je dana **.**.1996. GL u društvu s ŠL te ŽL i ŽL, radeći na polju minu aktivirao, uslijed čije eksplozije je GL zadobio eksplozivne ozljede, pojedine prodorne, kože lica, prsiju, trbušne stijenke, lijeve nadlaktice i donjih okrajina, razdor lijevog pluća i crijeva te potpun razdor lijeve bedrene arterije i vene, kao i prijelom desne zdjelične kosti te izljev krvi u lijevo prsište i vanjsko krvarenje, od kojih ozljeda je na mjestu preminuo, a CL zadobio višestruke ozljede na licu, lijevoj ruci, šaci, torakalnoj stjenci s lijeve strane te obje potkoljenice, koje povrede su teške naravi i od kojih povreda je preminuo **.**.1996. , dok su DL sin GL i DL sin R zadobili lake tjelesne ozljede, pa da bi time počinio teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti, opisano i kažnjivo po čl. 271. st. 1. Kaznenog zakona u svezi čl. 263. st. 1. Kaznenog zakona. Suprotno takvoj presudi, ovaj sud stoga nije prihvatio iskaz saslušanog svjedoka UL (koji je kao policijski službenik u tzv. akciji Velebit 2 provodio detektiranje i pronalazak minsko-eksplozivnih naprava postavljanih od VRO Oluja pa do 1998.) koji navodi da mu je postavljanje gornje protupješadijske mine, kao i drugih minsko-eksplozivnih sredstava uglavnom povratnicima srpske nacionalnosti, osobno u razgovoru s njim potvrdio NL (o čemu ne postoje drugi dokazi koji bi to eventualno potvrdili), s time da je za napomenuti i da je spomenuti svjedok svjedočio i u gornjem kaznenom postupku u kojem očito njegov iskaz nije prihvaćen kao dokaz krivnje NL za počinjenje kaznenih djela koja su mu stavljena na teret (uostalom neživotni su i neuvjerljivi navodi svjedoka UL da mu je NL osobno priznao počinjenje teških kaznenih djela uslijed čega bi se izložio dugogodišnjoj zatvorskoj kazni, a ujedno nema niti dokaza da bi svjedok UL kao službena osoba o tim saznanjima sastavio odgovarajuća službena izvješća i poduzeo radnje u svrhu procesuiranja počinitelja tih kaznenih djela. Svjedok DL (koji je bio prisutan štetnom događaju od 24.6.1996.) nema neposrednih saznanja o osobi koja je postavila protupješačku minu, dok svoje saznanje da bi to učinio NL crpi isključivo iz iskaza svjedoka UL danog u postupku koji povodom tog štetnog događaja svjedok vodi protiv Republike Hrvatske. Slijedom toga, razvidno je da tužiteljica tijekom ovog postupka nije dokazala da bi konkretnu štetu uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, uslijed čega bi možebitno postojala odgovornost tuženika Republike Hrvatske za tu štetu u smislu odredaba ZORH- a.

11. Nadalje, ZOŠT u odredbi čl. 1. propisuje da se tim Zakonom uređuje odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima, dok se prema odredbi st. 2. tog Zakona u smislu istoga terorističkim aktom smatra osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana. U skladu s odredbom čl. 2. ZOŠT-a za gore opisanu štetu odgovara Republika Hrvatska na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja. Prema odredbi čl. 3. ZOŠT-a obveza naknade štete po tom Zakonu postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.

12. Primjenjujući prethodno citirane odredbe na konkretan slučaj, sud smatra da stradavanje prednika tužiteljice uslijed aktiviranja mine postavljene u zemlju na njivi, svakako predstavlja akt nasilja. No, u smislu odredaba ZOŠT-a za ocjenu predstavlja li neki akt nasilja i teroristički akt potrebno je da je poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana. Radi se o pretpostavkama koje moraju biti ispunjene za eventualnu odgovornost Republike Hrvatske i koje je potrebno dokazati u svakom pojedinom slučaju, a što prema nalazu suda tužiteljica nije uspjela učiniti u ovom postupku. Naime, nije sporno da je selo Krbava bilo okupirano tijekom Domovinskog rata te je oslobođeno tek u Vojno redarstvenoj akciji "Oluja" 6.8.1995. Prema dopisu Kabineta načelnika Glavnog stožera OS RH Ministarstva obrane od 1.6.2012. klasa: 702-01/12-01/03 protupješačke rasprskavajuće mine PROM-1 od koje je stradao prednik tužiteljice proizvodile su se samo u bivšoj Jugoslaviji u Valjevu (danas Republika Srbija) za potrebe bivše JNA, a istim je mogla raspolagati i koristiti ih samo JNA, dok Republika Hrvatska nije imala mogućnost kupnje predmetnih mina od bivše SFRJ. Sve mine PROM-1 porijeklom su iz vojnog arsenala bivše JNA i u Domovinskom ratu koristile su je sve strane u sukobu: bivša JNA, vojska i policija te paravojne formacije na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Oružane snage Republike Hrvatske početkom Domovinskog rata po preuzimanju skladišta i vojarni bivše JNA u istima su zatekle navedene mine i tako došle u posjed ograničene količine mina, a 2001. predmetne protupješačke mine kojima je raspolagala Republika Hrvatska uništene su. I ranije spomenuti svjedok ĆL u tom dijelu svog iskaza posredno je potvrdio navode iz dopisa Glavnog stožera te istakao da je na tom području bilo dosta zaostalih mina (pa tako i spornih mina PROM-1) koje su prethodno postavili pripadnici srpskih paravojnih formacija, a inače je 1999. bilo teško dokazati, gotovo nemoguće da je nešto bilo postavljeno 1995., a aktiviralo se 1997. Sukladno tome, u ovom postupku ne može se s potrebnom sigurnošću utvrditi porijeklo mine PROM-1 od koje je stradao prednik tužiteljice, kao i tko je i kada konkretno istu minu postavio na mjestu štetnog događaja, odnosno iz kojih pobuda je to učinjeno. Tvrdnje svjedoka ĆL i DL da je ta mina postavljena nakon završetka ratnih operacija pa čak i 10-ak dana prije samog štetnog događaja (svjedok DL) jer bi u protivnom bila ranije aktivirana uslijed u međuvremenu izvedenih poljoprivrednih radova, predstavljaju samo iznesene pretpostavke tih svjedoka koje nisu potkrijepljene drugim odgovarajućim dokazima iz kojih bi to proizlazilo na potrebnoj razini sigurnosti. Svjedoka DL ujedno ne može se niti smatrati nepristranim u ovom postupku, a uslijed okolnosti da je u štetnom događaju stradao kako on osobno, tako i njegov otac zbog čega i vodi postupak za naknadu štete protiv istog tuženika Republike Hrvatske.

13. Slijedom svega izloženoga, a s obzirom da tužiteljica nije dokazala da bi u konkretnom slučaju u smislu odredaba ZORH-a ili ZOŠT-a postojala odgovornost tuženika Republike Hrvatske za ovdje utuženu štetu nastalu stradavanjem i kasnijom smrću SLR, valjalo je već samim time tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

14. Prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30.11.2003., dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 117/03.) dana 1.12.2003. kada je tek općemjesna nadležnost sudova u sporovima protiv Republike Hrvatske određena prema području na kojem tužitelj ima prebivalište. Tek tim izmjenama i dopunama također je prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske uvedena i obveza prethodnog obraćanja nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, dok prethodna obveza podnošenja zahtjeva za naknadu štete Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u smislu odredaba čl. 9. ZOŠT-a prema stajalištu ovog suda ne predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za podnošenje ove tužbe (to iz tih odredaba nigdje ne proizlazi). Stoga i okolnost da se tužiteljica i raniji tužitelji prethodno nisu obratili Državnom odvjetništvu nije odlučna u ovom postupku. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare, a budući da prema odredbi čl. 11. st. 2. ZOŠT-a pošto je šteta nastala nakon 3.2.1996. zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu ZOŠT-a tj. 31.7.2003., a kako je tužba podnesena 30.11.2013., to je razvidno da trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 376. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) svakako nije protekao.

14. Preostale navode stranaka i provedene dokaze sud nije posebice cijenio s obzirom da su činjenice utvrđivane istima između stranaka nesporne ili kraj gornjih utvrđenja više nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, odnosno neki se nisu niti pokazali adekvatnim za utvrđivanja tih činjenica (npr. iskaz svjedoka ML koje nema nikakvih saznanja o ovdje odlučnim činjenicama).

15. U odnosu na troškove postupka, za istaknuti je da bi načelno prema odredbi čl. 154. st. 1. u svezi odredbe čl. 163. novog ZPP-a, a s obzirom da je tuženik Republika Hrvatska u cijelosti uspjela u sporu, tužiteljica bila dužna naknaditi troškove postupka tuženiku, dok bi zahtjev tužiteljice za naknadu troškova bio neosnovan. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06., 2/10. - dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18.7. 2013., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6.9.2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, revizijski sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova) i prava tužiteljice na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem bi tužiteljica obvezana platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova tuženiku u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva zakonito. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. U ovom predmetu tužiteljica i raniji tužitelji podnijeli su tužbu radi naknade štete zbog smrti supruga i oca koji je stradao od eksplozije mine. U vrijeme podnošenja tužbe zbog predmetnog štetnog događaja vodio se kazneni postupak protiv navodnog počinitelja tog kaznenog djela. Prema ocjeni ovog suda stoga ovosudna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužiteljice i ranijih tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano. Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženika Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Isto tako, iznos troškova koje potražuje tuženik (oko 20.000,00 EUR) nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužiteljice, a prema podacima iz spisa (ista je oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi). Sukladno svemu tome, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da odlukom o troškovima postupka kojom bi tužiteljici bilo naloženo naknaditi troškove postupka tuženiku, ne bi bila postignuta pravična ravnoteža odnosno da bi plaćanje navedenih troškova za tužiteljicu predstavljalo prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Iz svih tih razloga valjalo je odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Zagrebu 30. listopada 2025.

S U D A C:

MARIJAN GLAVAŠ

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na Županijski sud u Zagrebu, u roku od l5 dana, putem ovog suda.

DNA:

tužiteljici po pun.

tuženiku po OGDO